Od vješala u Nottinghamu 1812. do festivala „Summer of Ludd“ u New Yorku 2026. godine – zašto pravo na slobodu uma danas traži radikalan rez i bacanje pametnih telefona u smeće.
(Urednički uvod):
U novom nastavku rubrike Kiber-rotor, književnica Zorica Radaković donosi britku anatomiju suvremenog otpora tehnološkoj prisili. Povlačeći povijesnu paralelu između očajnih engleskih radnika iz 19. stoljeća i digitalno tjeskobne generacije Z u 2026. godini, autorica secira nevidljive kaveze u kojima algoritmi i umjetna inteligencija preotimaju kontrolu nad ljudskom svijesti i slobodnim vremenom.
Erupcija gnjeva protiv tkalačkih stanova
Radnici su nekoć razbijali strojeve jer su im oni bili egzistencijalna prijetnja, oduzimali su im posao, kruh iz ruku! Ludizam! U književnosti i umjetnosti ova riječ pak označava zaigranost, improvizaciju i poigravanje formom, no ovo je nešto drugo, daleko opasnije.
Bilo je to u Engleskoj, za prve industrijske revolucije, kada su vlasnici tekstilnih tvornica počeli koristiti široke tkalačke stanove kojima se masovno proizvodila jeftinija i manje kvalitetna odjeća od one koju su proizvodili tradicionalni obrtnici. U tom tehničkom napretku posao i prihode gubili su majstori, a brojno radništvo u modernim tvornicama tog vremena bilo je podvrgnuto teškim uvjetima rada uz malu zaradu. To je dovelo do erupcije nezadovoljstva, a potom i bijesa prema brutalno izrabljivačkom kapitalizmu.
ISTAKNUTI CITAT:
„Iza svakog ekrana nalazi se tisuću neuroznanstvenika i AI algoritama čiji je jedini zadatak srušiti Vašu samokontrolu. Čovjek je pred tom mašinerijom tek zrno prašine pod mikroskopom.“
Današnji mladi i nekadašnji luditi u bakrorezu (foto/ilustracija: Radium Noir)
Mit o generalu Luddu i Frame Breaking Act
Prije nego što će krenuti u akciju u okolici Nottinghama (1811.), tekstilni radnici su se okupili u pokret nazvan prema tekstilnom šegrtu imena Ned Ludd. Prema narodnoj predaji, odnosno legendi iz 1779. godine, nakon što ga je šef prekorio zbog lošeg rada, Ludd je u napadu bijesa čekićem razbio dva tkalačka stana!
Takav mit o Luddu potlačenim je radnicima dizao moral te su oni slali prijeteća pisma vlasnicima tvornica potpisujući se kao "General Ludd", "Kapetan Ludd" ili "Kralj Ludd", tvrdeći da izvršavaju njegove naredbe – kao što je, primjerice, bilo razbijanje stotina strojeva u samo jednom tjednu! Vidjevši kako se pobuna brzo proširila iz Nottinghama na Yorkshire, Lancashire i Derbyshire, britanska je vlada odgovorila oštro kako bi zaštitila privatno vlasništvo tvorničara.
Preciznije rečeno, parlament je 1812. donio zakon Frame Breaking Act po kojem je uništavanje strojeva postalo zločin kažnjiv smrću vješanjem! Nakon masovnih uhićenja, smaknuća i deportacija u Australiju, pokret je slomljen 1816. godine. No, slava tog otpora ostala je živom do danas!
Suvremeni pravni čekići protiv tech-divova
Doduše, u daljnja dva stoljeća pojam „ludit” najčešće će se rabiti kao pogrdan naziv za nekoga tko ne razumije modernu tehniku i tehnologiju te se iz neznanja i straha odbija njome koristiti. No, u 21. stoljeću – s rapidnim razvojem digitalne tehnologije, pojavom pametnih telefona i AI inteligencije – pojam „ludit” preobražava se u nešto pozitivno: u otpor koji podsjeća na bunt radnika s početka industrijske revolucije.
Evo primjera modernog ludizma! Sindikati danas u svijetu umjesto fizičkih koriste pravne "čekiće". Kroz kolektivne ugovore uvode klauzule koje zabranjuju da AI sustavi samostalno donose odluke o otkazima, ocjenjivanju radnika ili smanjenju plaća. Ludističku osviještenost pokazali su holivudski pisci i glumci te sindikati dizajnera. Oni zahtijevaju apsolutnu zabranu treniranja AI modela na njihovim radovima bez pristanka i financijske kompenzacije.
Pravno bojište Davida i Golijata
Nemoguće je sistematično i kratko opisati taj ludistički uragan. Tek da napomenem da su odnosi između umjetne inteligencije, državnih tijela i međunarodnih zakona trenutačno jedno od najvećih pravnih i političkih bojišta na svijetu. To je borba Davida i Golijata, borba u kojoj su se države iznenada našle u ulozi razbijača strojeva s početka ovog teksta – krenule su u pravnu ofenzivu kako bi ukrotile tech divove. Tako je Europska unija prva na svijetu donijela sveobuhvatan zakon pod nazivom Akt o umjetnoj inteligenciji (AI Act), čija primjena u potpunosti nastupa u kolovozu 2026. godine.
međuvremenu je u Hrvatskoj zloupotreba AI-ja ušla u Kazneni zakon, što znači da se korištenje AI tehnologije za kaznena djela (primjerice, kreiranje lažnih i eksplicitnih snimaka stvarnih ljudi – tzv. deepfake prevare – ili manipuliranje izbornim procesima) tretira s posebnom težinom, uz stroge predviđene zatvorske kazne. Nažalost, dinamika donošenja zakona i njihova primjena spora je poput gmizanja puža u odnosu na brzinu pantere kojom se razvija AI i njezina lukavost da nadigra zakone pronalaskom sitnih pravno-birokratskih pukotina kroz koje može preokrenuti stvarnost u svoju korist. Stoga je nužan oprez u ludističkom optimizmu navijanja za pobjedu zakona države.
ISTAKNUTI CITAT:
„U kolovozu 2026. na snagu stupa Europski AI Act. No, dok država gmizanjem puža donosi zakone, umjetna inteligencija brzinom pantere pronalazi birokratske pukotine za preokretanje stvarnosti.“
Neo-ludizam: Pobuna generacije Z
Ono što je realno optimistično jest neo-ludizam, pokret Z generacije!
Riječ je o pobuni generacije koja je prošla pubertet u vremenu pandemije i lockdowna, zaključana potpuno "unutar stroja", a koja danas osjeća duboki umor od ekrana i digitalnu tjeskobu koju nastoji izliječiti aktivnošću kroz organizaciju klubova podrške. Tako je prvi službeni Luddite Club osnovala srednjoškolka Logan Lane 2022. u New Yorku.
Grupa tinejdžera odlučila je zamijeniti svoje iPhone uređaje starim "glupim" telefonima na preklop. Taj trend se brzo proširio na američka i europska sveučilišta. U srpnju 2026. u New Yorku je održan i cjelotjedni festival "Summer of Ludd" koji je okupio stotine mladih pod motom potpunog povratka u analogne zajednice. Ovi mladi koriste tehnologiju za studij ili posao, ali odbijaju dopustiti algoritmima iz Silicijske doline da im diktiraju slobodno vrijeme i uništavaju mentalno zdravlje.
Dakako, nameće se pitanje – je li odbacivanje pametnog telefona radikalno, jesu li neo-ludisti možda propustili mogućnost samokontrole u upotrebi telefona?
Iako se na prvi pogled čini da su mogli poraditi na svom karakteru i čvrstoći volje, to je zabluda. Jer s druge strane ekrana, iza jedne aplikacije, nalazi se tisuće vrhunskih neuroznanstvenika, psihologa i AI algoritama čiji je posao srušiti tu samokontrolu. Čovjek je malen pod zvijezdama, no pred vrhunskom znanošću još je manji, kao zrno prašine pod ogromnim mikroskopom. Ne postoji način da se odupre osim da načini rez, odbaci pametni telefon i briljantne umove koji vrebaju iz njega da čovjeka odvuku od neposredne stvarnosti.
Tri faze digitalne apstinencije
Koliko je potonje točno svatko (tko aktivno živi s telefonom, bez obzira na dob) može sam na sebi provjeriti tako da se izloži trotjednoj apstinenciji i popratnoj krizi koja ima tri faze.
U prvim danima najizraženiji je neurološki fenomen "fantomskog vibriranja" – osoba konstantno poseže za džepom misleći da joj telefon zvoni, čak i kada uređaj nije tamo. Javlja se osjećaj izoliranosti i panike. Mozak naviknut na dopaminske injekcije doživljava nagli pad tog neurotransmitera, što rezultira razdražljivošću, nemirom i problemima sa spavanjem.
U drugoj fazi javlja se zid nepodnošljive dosade. Bez ekrana koji popunjava svaku sekundu praznog hoda (čekanje busa, stajanje u redu, pauza na predavanju ili na poslu), osoba se suočava s nefiltriranom, tjeskobnom dosadom. Onda, oko dvadeset i prvog dana apstinencije, mozak se počinje adaptirati na niže razine dopamina čime se oslobađa prostor za pribranost i kreativnost.
To je neo-ludistička borba pojedinca za samog sebe i nije značajno lakša od borbe povijesnih ludita za radnička prava. Možda će i generacija Z biti poražena jer – kao što znamo – borba s ovisnošću često završava recidivom. Ovisnik (bilo o cigaretama, alkoholu, drogi, kocki) pada u iskušenje da „još samo jednom” proba ono što je s mukom odbacio, i taj jednokratni izlet u porok često ga vraća na put bez povratka.
ISTAKNUTI CITAT:
„Z-luditi ne razbijaju Appleove trgovine. Njihov jedini čekić je odluka da ugase vlastiti ekran i preotmu kontrolu nad vlastitim dopaminom iz ruku Silicijske doline.“
Zaključna rekapitulacija: Dva lica otpora
Što god da se desi u nastojanju ludističkog osvajanja slobode i življenju prema parafrazi klasičnih filozofskih učenja koja glasi „Umjerenost je vrlina mudrih”, vrijedno je da rekapituliramo ove činjenice:
-
Povijesni luditi (1811.): Koristili su agresiju i kolektivno nasilje kao pregovarački alat. Naoružani velikim čekićima (tzv. Great Enoch), provaljivali su u tvornice i fizički uništavali tkalačke stanove kako bi nanijeli financijsku štetu kapitalistima. Željeli su regulaciju industrije i zaštitu radnih mjesta. Pri činu razbijanja nisu mrzili strojeve kao fizičke objekte, već način na koji su ih vlasnici koristili za srozavanje plaća. Cilj je bio navesti državu i tvorničare na dijalog. Bili su to očajni, izgladnjeli radnici s margine. Društvo i država su ih tretirali kao opasne kriminalce, teroriste i izdajnike domovine, pa su u skladu s tim bili i kažnjavani.
Luditi generacije Z (2026.): Često dolaze iz srednje ili više klase; to su studenti, umjetnici i osviješteni mladi ljudi. Oni koriste pacifistički otpor i osobni bojkot. Oni ne razbijaju tuđe iPhone uređaje niti napadaju trgovine Applea. Njihov "čekić" je odluka da ugase vlastiti ekran. To je prosvjed kroz ignoriranje i uskraćivanje pažnje algoritmima. Z-luditi žele regulaciju vlastitog života i ponašanja. Oni su svjesni da ne mogu zaustaviti razvoj Silicijske doline niti uništiti internet. Njihov cilj je unutarnji – preoteti kontrolu nad vlastitim dopaminskim sustavom iz ruku tehnoloških giganta.
Mnogo se govori o prijetnji AI – na društvenim mrežama, portalima, na radiju i tv pa moguće izaziva i zasićenje pa je čak možemo – nakon što je završilo Svjetsko nogometno prvenstvo kao izvor medijskog uzbuđenja – doživjeti kao nešto što pristaje uz „sezonu kiselih krastavaca”, no – upravo ovi ljetni tjedni što su pred nama nude mogućnost da opuštenije porazmislimo u kolikoj mjeri pripadamo prirodi, tehnologiji i samima sebi.
...
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od ranih pjesničkih zbirki poput Svaki dan je sutra (1984.) i beskompromisne knjige pjesama Bit će rata (1990.) do oštrih dramskih tekstova – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u skori izlazak njezine nove knjige priča „Zagrebački kiber-gotik“. Kroz mračni, hipnotički ritam zagrebačkog asfalta, nadolazeća proza Zorice Radaković donosi beskompromisne algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, potvrđujući njezin status trajno subverzivnog autorskog glasa.
foto: Zorica Radaković "Radium Noir"