Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog domoljuba Ljudevita Juraka člana međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina), zbog čega je u Titovoj Jugoslaviji osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.
Roman HITAC U POTILJAK napisan je u spomen Ljudevitu Juraku, rođenom 6. listopada 1881. u selu Zalug, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku, gdje je potom radio u Zavodu za patološku anatomiju. Godine 1914. preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, a 1920. postao redovitim profesorom patološke anatomije na zagrebačkome Veterinarskom fakultetu, nastavivši do kraja života i svoj rad u Prosekturi. Uz to je 1922–32. vodio praktičnu nastavu sudske medicine na Medicinskom fakultetu. Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića upravo je on obducirao mrtvo Radićevo tijelo te je kao sudski vještak sudjelovao u procesu protiv Puniše Račića. Godine 1943. bio je član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su masovno ubojstvo oko 1300 radnika, seljaka, žena i djece počinili Sovjeti godine 1938. Nakon uspostave komunističke vlasti agenti NKVD-a i jugoslavenska tajna policija uhitili su ga 22. svibnja 1945. u njegovom stanu u Zagrebu. Kapetan Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec ponudio mu je slobodu ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva. Jurak je odbio zanijekati znanstvenu istinu, zbog čega je osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.
Evo što je o romanu napisao recenzent dr. sc. Željko Grabarević:
„Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinščaka Bagole jedno je od onih neophodnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značenju trebaju krasiti književnost svakog naroda… Djelo je ne samo biografija, nego predstavlja i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka. A to nije bilo lako. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno dvadeseto stoljeće te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernandinca.
Prof. Jurak je idealistički i naivno vjerovao da nitko ne može stradati zbog istine, da sve ono što je napravio u svom profesionalnom i društvenom životu ne može biti zanemareno, da nije napravio ništa loše i da će se ratna oluja II. svjetskog rata nakon nekog vremena smiriti i da će se sve nastaviti kao prije, istinabog, u drugim političkim okolnostima.
Hitac u potiljak je dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku čiji je doprinos nastanku i razvoju veterinarske i humane patologije nemjerljiv… Svaki čitatelj koji nađe vremena pročitati ovu Bagolinu knjigu ostat će trajno obogaćen i dirnut ne samo sudbinom jednog velikana, nego i mirisom i okusom domovine koja izvire iz svake rečenice i svakog opisa u knjizi. Sudbina prof. Juraka ostala je u povijest uklesana kao primjer znanstvene i ljudske nepokolebljive izvrsnosti.
Božidar Brezinščak Bagola - Hitac u potiljak
4/5 nastavak
Skupni grobovi u Vinici
Cijeli svoj profesionalni životni tijek prof. dr. Ljudevit Jurak ustrajavao je na znanstvenoj i etičkoj vjerodostojnosti. Patologiju je zavolio i s njom živio. Možda zato što upravo patologija i patološka anatomija prodiru onamo gdje više nema skrivanja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je kao europski stručnjak za patološku anatomiju i sudsku medicinu pozvan da bude jedan od jedanaest članova Međunarodnog povjerenstva koje je ljeti 1943. boravilo u ukrajinskom gradu Vinici. Naime, iz tamošnjih jama, odnosno masovnih grobnica, bilo je iskopano preko tisuću leševa. Osobno je pregledao na desetke leševa, a četiri je sam temeljito obducirao. Svi članovi Međunarodnog povjerenstva nedvojbeno su zaključili da se zločin dogodio pet godina ranije, u doba kad je taj kraj bio pod sovjetskom vlašću.
Ovo poglavlje donosi originalan tekst članka prof. dr. Ljudevita Juraka o radu međunarodnog povjerenstva sudske medicine u ukrajinskom gradu Vinica, objavljenog u Hrvatskom narodu, broj 790., 25. srpnja 1943.
Sredinom ovoga mjeseca sastalo se u ukrajinskom gradu Vinici medjunarodno povjerenstvo profesora sudbene medicine da ispita skupne grobove žrtava boljševičke strahovlade, od reda mirnog malog ukrajinskog svieta seljaka i radnika poubijanog bez pravog razloga na njihovoj pradjedovskoj grudi. To je užasni primjer onoga, što boljševici spremaju svim seljačkim narodima, koji bi došli pod njihovu vlast. Donosimo o nalazu u Vinici prikaz dra ljudevita Juraka, profesora patološke anatomije na hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Taj prikaz stručnjaka podkriepljen mišljenjem stručnjaka dvanaest europskih država u svojoj potresnoj jednostavnosti govori više od svih komentara i više od svih poziva europskim narodima da se suprotstave boljševičkom divljačtvu.
Uredništvo HRVATSKOGA NARODA
Vinica, taj u posljednje vrieme mnogo spominjani grad zbog odkrića skupnih grobova u njemu, leži u zapadnoj Ukrajini na Bugu, 120 km jugozapadno od Kijeva, nedaleko od prijašnje galicijske granice. Grad imade, kako kažu, oko 50.000 stanovnika na veoma velikom području, gdje izvan strogog središta stoje pojedine kuće pretežno zasebno, opkoljene vrtom i voćnjakom.
U tom su gradu pronadjeni i otvoreni skupni grobovi ubijenih ljudi iz grada, bliže i daljnje okolice, kako se to nakon odkrića ustanovilo i još sveudilj dalje ustanovljuje.
Već tokom prošle godine govorkalo se, a u jeseni prošle godine izrazilo je nekoliko građana kod gradske uprave slutnju, da su se u raznim područjima grada za vrieme boljševičke vlasti dogadjale tajnovite stvari i da se moraju na stanovitim mjestima nalaziti skupni grobovi ubijenih ljudi. Kako je medjutim nadošla zima nije se u tom dalje ništa poduzimalo, nego se istom u svibnju ove godine otvorila prva jama u voćnjaku, velikom otprilike 1 hektar.
U lipnju 1943. izvješćuje profesor službene medicine u gradu Halle Dr. Schrader, da je otvoreno 40 skupnih grobova i izvadjeno 950 lješina, koje su službeno-liječnički pretražene. Devet do tada podpuno ispražnjenih jama sadržavalo je prosječno 100 do 130 lješina. Kao uzrok smrti ustanovio se uviek hitac u zatiljak s oružjem malog kalibra (6 mm). Uslied slabe prodorne snage zapela su većinom taneta u šupljini lubanje, a da nisu povriedila mozak niti vratnu moždinu. Često se na ubijenim ustanovile 2, 3, a u pojedinim slučajevima dapače po tri strielne ozljede, očito, jer prvi hitci nisu djelovali smrtonosno. Kod niza ubijenih nalazili su se osim hitaca u zatiljak još i takvi prelomi kosti lubanje, po kojima se moglo zaključivati, da su prouzročeni udarcem kundaku sličnim orudjem. Kod hitaca u zatiljak radilo se pretežno o absolutnim hitcima iz bliza, kod kojih je cijev oružja bila prislonjena na kožu zatiljka.
Žrtve su bile većinom u višoj dobi života, a pripadale su pretežno manuelnim radničkim ukrajinskim pučkim slojevima, kako se to vidjelo po odielu i obući. Uz starije mužkarce i niz staraca bilo je 7 starijih i jedna mladja žena. Ova posljednja bijaše podpuno gola, sa svezanim rukama na leđima kao i drugi ubijeni. Prema izjavi prof. Schradera moglo se iz toga sudbeno liečnički naslućivati, da je umorstvu predhodilo zadovoljenje seksualne pohote krvnika. Na nekim žrtvama nalazili su se sigurni tragovi mučenja s površnim opeklinama. Iz karakterističnih posmrtnih promjena, osobito na mozgu, moglo se zaključivati, da su umorstva usliedila u godinama 1938. i 1939.
Prema izvješću vodje "Komisije Vinica" Dr. Waegnera bio je posljedak sudbeno liečničkog istraživanja sa stanjem od 8. srpnja 1943. pod nadzorom prof. Dr. Schradera sljedeći:
-
Broj skupnih grobova: mjesto I. Voćnjak 38; mjesto II. Groblje 15 (vjerojatno 25-30);
mjesto III. Gradski perivoj 13 (vjerojatno 20-30)
-
Broj lješina: izvadjeno 1.266; sudbeno liečnički pregledano 817; pokopano 1.115; još
nepokopano 171.
-
Starost ubijenih: 40-50 i više godina 377; 39-40 godina 307; 20-30 godina 30.
-
Spol: sve muškarci, osim 12 ženskih (od toga 1 oko 30 godina, ostale 40-50 i više godina)
-
Uzrok smrti i vrst strielne ozljede: a) hitac u vratnu moždinu 424; b) dvostruki hitac 395; c) trostruki hitac 17; d) četverostruki hitac 1; e) slom lubanje 56; f) nejasno 46; g) znakovi hitca iz bliza (može se samo kod jednog diela sigurno ustanoviti)
-
Vapnenasta promjena mozga: od 111 sekcija 37; kod 60 ostalih sekcija prof. Schradera 29.
Medjutim se dne 12. VII. 1943. na poziv Reichsgesundsführera i Ministarstva vanjskih poslova sastalo medjunarodno stručno povjerenstvo, sastavljeno iz stručnjaka ovih država: Belgija, Bugarska, Finska, Francuska, Italija, Hrvatska, Nizozemska, Rumunjska, Švedska, Slovačka i Madjarska te se pod vodstvom Dr. Waegnera, šefa zdravstva u okupiranim iztočnim područjima, te prof. Dr. Schradera, vodje Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku dne 13. VII. 1943. uputilo u Vinicu, gdje je najprije obavilo očevid, te dne 14. i 15. VII. provelo sudbeno liečnička istraživanja izkopanih lješina iz raznih skupnih grobova.
Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima nalazišta skupnih grobova mnoštvo naroda, razne dobe i spola, ponajviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznavaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima, povučenim od drveta do drveta, u voćnjaku i gradskom perivoju. Ovi odjevni predmeti izvadjeni su iz skupnih grobova, gdje su se nalazili kao najpovršniji sloj iznad lješina, zatrpani zemljom.
Prema izkazima ljudi pozvani su bili svojedobno rodjaci uhićenika, da donesu ovima odiela za navodni put u Sibiriju, kamo su prognani po osudi na 10 godina time i da se ne smiju kući javljati. Prevrćući komad po komad odiela i rublja, mnoga žena prepoznaje odjeću svoga muža, brata, sina, i dolazi do uvjerenja, da se član obitelji nikada više vratiti ne će, jer se nalazi odavno mrtav ovdje u tim skupnim jamama.
Dirljivi se i potresni prizori odigravaju kod tih izloženih predmeta, gdje majka prepoznaje kaput svoga sina, žena po iztrošenom suknu hlače muža, a naročito po krpi koju mu je sama na njih prišila prije nego ih je odniela u kaznionicu, gdje se on nalazio prije navodnog puta u Sibiriju.
Ti su prizori trajali za cielo vrieme rada povjerenstva, a traju sigurno i sada i još će trajati, dok se i posljednja obitelj ne uvjeri, da se njihov član nikada više ne će vratiti.
A i po odielu, koje se još na mnogim lješinama nalazi uzdržano, prepoznaju rodjaci svoje članove obitelji i tako je već do dolazka ovog povjerenstva sigurno ustanovljena identičnost do 100 osoba.
Hodočasti narod od jednog nalazišta do drugog iz bliže i daljnje okolice grada te iz dalekih krajeva prostrane Ukrajine, noseći sobom u rogožarima, jednakim našim, poputbinu. Odmaraju se pojedinci i skupine uz puteve i ceste, umorni i iscrpljeni od daleka puta i polaze dalje vodjeni znatiželjom, hoće li se moći uvjeriti da li je njihov član obitelji još na životu možda u Sibiriji, ili je mrtav u skupnom grobu.
Medjunarodno povjerenstvo je pregledalo i predmete nadjene u odielu zakopanih u skupnim grobovima, i tu su se nalazili formulari isprava o provedenim premetačinama kod s imenom i prezimenom navedenih osoba s potvrdom o uhićenju, većinom iz god. 1938., nadalje po koji primjerak pisma rodjaka iz inozemstva, biblije, molitvenici, krunice i dielovi misnih odiela itd. Pripoviedali su ljudi, da su se znali tajno sastajati na molitve, u bilo kojoj kući. Da li je to bio jedini razlog uhićenja, tko bi to znao? Možda se u tome naslućivala kakova urota?
U voćnjaku se obavljaju sekcije iz skupnih grobova izvadjenih lješina. Obavljaju ih stalno dvojica ukrajinskih liečničkih vještaka i njemački stručnjaci. I pojedini članovi medjunarodnog povjerenstva provode razudbu dne 14. VII. i 15. VII., a drugi prisustvuju tim činima obilazeći od stola do stola i uvjeravaju se o ustanovljenim nalazima. I stručnjak koji je obavio svoju razudbu, obilazi i susjedne stolove i sravnjuje svoje nalaze s drugima. Tako sam i ja u 2 dana obavio razudbu 4 lješine, i to trojice muškaraca i jedne žene iz raznih skupnih grobova u voćnjaku, a jednu sam dao donijeti iz gradskog perivoja. Osim toga sam razmotrio niz lješina s obzirom na vrst ozljeda.
Nakon provedenih izvida i obavljenih razudaba te pregledbe niza lješina sastalo se medjunarodno povjerenstvo na zajedničku sjednicu, gdje je svaki pojedini stručnjak iznio svoja opažanja, te se nakon izmjene misli pristupilo sastavljanju zajedničkog zapisnika i mišljenja, koje glasi:
Vinica, dne 15. srpnja 1943.
ZAPISNIK
sastavljen prigodom istraživanja skupnih grobova ukrainskog pučanstva u području grada Vinice, koje je provelo podpisano povjerenstvo zastupnika sudbene medicine, patološke i opisne anatomije evropskih visokih škola.
Navedeno povjerenstvo podvrglo je od 13. VII. do uključivo 15. VII. 1943. skupne grobove u području ukrainskog grada Vinice znanstvenom točnom istraživanju.
Povjerenstvo se sastoji od gospode:
-
Belgija: Dr. Soenen, red. prof. anatomije sveučilišta Gent.
-
Bugarska: Dr. Michilov, prvi asistent sudbeno medic. zavoda sveučilišta Sofia.
-
Finska: Dr. Pesonen, red. prof. Sveučilišta Helsinki.
-
Francuska: Dr. Duvoir, red. prof. Sudb. medicine sveučilišta Pariz.
-
Italija: Dr. Cazzaniga, red. prof. sudb. medicine Kr. sveučilišta Milano.
-
Hrvatska: Dr. Jurak, red. prof. patol. anatomije sveučilišta Zagreb.
-
Nizozemska: Dr. Poorten, prosektor patol. anat. zavoda sveučilišta Amsterdam.
-
Rumunjska: Dr. Birkle, sudbeni liečnik rumunjskog Ministarstva pravde i prvi
asistent zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku prof. M. Minovici, Bukurešt.
-
Švedska: Dr. Hgquist, red. prof. anatomije Karolinskog zavoda Stockholm.
-
Slovačka: Dr. Krsek, red. prof. za sudb. medicinu i nadstojnik zavoda za sudbenu medicinu slovačkog sveučilišta Bratislava.
-
Magjarska: Dr. Orsoz, red. prof. sudbene medicine i kriminalistike sveučilišta Budimpešta.
Radnjama izaslanstva prisustvovali su nadalje:
-
Dr. H. Waegner, voditelj zdravstva u zaposjednutom iztočnom području.
-
Prof. Dr. Schrader, voditelj Njemačkog društva za sudbenu medicinu i kriminalistiku.
Povjerenstvo je na poziv Reichsgesundsführera Dra Contia zamoljeno, da se uputi na mjesto nalaza i da doprinese svoje sudbeno liečničko razjašnjenje.
Prije dolaska povjerenstva ustanovio je prof. Dr. Schrader sliedeće:
Mjesto nalaza I. "Voćnjak" s 38 skupnih grobova; mjesto nalaza II. "Groblje" s oko 40 skupnih grobova (od toga do sada 15 otvoreno); mjesto nalaza III. "Gradski perivoj" s oko 35 skupnih grobova (od toga do sada 14 otvoreno).
Do sada je iz istom djelomice ispražnjenih jama izvadjeno 1.286 lješina, od kojih je pod vodstvom prof. Dr. Schradera pomoću njemačkih i domaćih liečnika sudbeno liečnički pretraženo 817 lješina.
Sudbeno medicinski posljedci od povjerenstva provedenih istraživanja
Članovi povjerenstva pregledali su sva dosadašnja nalazišta Vinice. Sve mrtvačke jame bile su jednakog oblika, veličine i dubine, samo 19 jama je bilo većih i dubljih. U jamama koje smo mi pregledali, ležale su lješine bez reda izpremiešane.
Članovi povjerenstva razudili su vlastoručno 11 lješina i 24 slučaja sudbeno su liečnički pregledali. Sve su lješine razudjene na nalazištu I. Jedan dio poticao je s nalazišta III. "Gradski perivoj".
Ako se uzme u obzir, da su lješine prema dosadašnjim posljedcima istrage bile zakopane od unatrag 5 godina, mora se kazati, da su relativno dobro uzdržane. Već prema položaju pojedinih lješina i dielova lješina bio je stupanj rastvaranja različit. Na površini našli smo obilno skeletiranje i mumificiranje, naprotiv u srednjim i dubljim položajima vlažnu maceraciju, poodmaklo stvaranje mrtvačkog voska s često dobrom izrazitošću tkiva i organa. U nekim slučajevima mogli su se razpoznati glavni dielovi mozga u njihovom topografskom položaju.
Ostatci kukaca, koji bi se bili istovremeno s ubijenim zakopali, nisu se uobće našli. Mora se medjutim primietiti, da se povrh lješina nalazio nepravilno porazdieljen sloj klornog vapna.
Mužke lješine bijahu bez iznimke i skoro sve svezanih ruku na ledjima pomoću užeta. Tri ženske lješine, koje su u našoj prisutnosti izvadjene iz jednog skupnog groba, bile su podpuno gole i nesvezanih ruku (jama 24b).
Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen s ručnim strieljnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna taneta bez čahure (long rifle).
U 14 slučajeva nalazio se hitac u zatiljak većinom u visini II. i III. trnovitog nastavka. U pojedinim slučajevima bijaše pako ustriel mnogo dublje, u visini V. i VII. vratnog kralježka. Strielni kanal tekao je u mnogim slučajevima horizontalno, na pr. kroz trupac II. vratnog kralježka s izlazom izpod jezične kosti. U drugim slučajevima hitca u zatiljak tekao je strielni kanal više-manje prema gore, tako da je bila povriedjena i spodina lubanje i mozak. Osim toga opazismo nekoliko hitaca u stražnji dio glave (zatiljnu kost) i jedan poprečni prostriel kroz sljepoočice i to od desno na lievo.
Kod većine ulaznih strielnih otvora mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza, a većinom se radilo o zapelom hitcu. Mnogi ubijeni imali su 2 do 3 samostalne strielne ozljede.
Nuzpojave nalazile su se na više glava, koje su potjecale od tupe sile, i to prelomi vilice i dielom utisnuti prielomi, dielom podpuno smrskane lubanje. Utisnuti prelom vidjeli smo kod jedne lješine, kod koje su se nalazila samo dva duboka ustriela.
Na prelomima lubanje od tupe sile našli smo lokalizirana karakteristična obojenja, koja su ukazivala na vitalno krvarenje. Mekani dielovi sačuvani su i za mikroskopsku pretragu.
Osim opisanih nasilnih povreda nisu obdukcije podale nikakvih bitnih vidljivih promjena. U većini pretraženih slučajeva može se strielna ozljeda smatrati uzrokom smrti. U slučajevima dubokog hitca u zatiljak, koji nije mogao prouzročiti trenutnu smrt, mora se naknadna ozljeda glave tupom silom smatrati neposrednim uzrokom smrti.
Kod više slučajeva hitca u zatiljak, gdje se ustriel nalazi u donjoj polovici stražnjeg područja vrata i gdje se nije ustanovilo djelovanje tupe sile, mora se smatrati, da su dotični umrli od nerazjašnjivog uzroka smrti. U jednom slučaju, gdje se ustanovila kompaktna ilovača u sredini jednjaka i u kruškolikim uvalama ždrijela, može se pretpostaviti, da je nastrieljeni još živ progutao zemlju.
Pretražene lješine pripadale su prema odjeći skoro isključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života.
Po visokoj, gustoj vegetaciji bazge na jednom dielu jama, po gustoći zemlje u jamama, a osobito po medjusobnom ugrudjivanju lješina te poodmaklom stupnju njihova rastvaranja, osobito prodirućem stvaranju mrtvačkog voska može se zaključiti, da je zakapanje usliedilo zaista prije kojih 5 godina, kako to izjavljuje pučanstvo, naročito od nas preslušana svojta i gradske oblasti.
O b u h v a t n o m i š l j e n j e
U području ukrainskog grada Vinice pretraženi su po podpisanom povjerenstvu skupni grobovi ubijenog ukrainskog pučanstva, od kojih grobova je do sada otvoreno 56. Pretražene lješine pokazivale su sve hitce u stražnji dio glave i zatiljak s jednom jedinom iznimkom poprečnog prostriela. Osim kod jednog diela dubokog hitca u zatiljak, bijaše neposredni uzrok smrti strielna ozljeda glave.
Iz izjava svojte i svjedoka, kao i iz dokumenata, pronađenih kod ubijenih i iz mrtvačkih promjena, opisanih u zapisniku, te nuznalaza, proizlazi, da bi ubijanja bila usliedila u godini 1938.
Sliede podpisi uvodno navedenih stručnjaka.
Uzporedi li se nalaz ustanovljen u Vinici s onim u Katynu, vidi se, da postoji razlika osobito s obzirom na žrtve i s obzirom na način usmrćivanja. U Katynskoj šumi ubijeni su poljski oficiri, a u Vinici radni sviet, seljačtvo i radničtvo - Ukrainci. Poljski su častnici ubijeni hitcem u glavu oružjem većeg kalibra i jake prodorne snage tako, da su nastali redovito prostrieli kroz lubanju, dok su ljudi u Vinici ubijeni doduše redovito takodjer hitcem u zatiljak, ali s manjim kalibrom, slabe prodorne snage, olovnim tanetom bez čahure, koje je redovito zapelo ili u mekanim dielovima izvan lubanje, odnosno kičme, ili se zaustavilo izobličeno u lubanji prošavši većinom kroz preformirane otvore.
U danima preokreta, svibanj 1945.
Na Jelačić-placu održavao se miting oslobođenja grada Zagreba. Iz Jurišićeve ulice pristizale su kolone kamiona i zaprežnih vozila s partizanima. Okupilo se neviđeno mnoštvo naroda, prema nekim procjenama oko sto tisuća. Taj isti narod zanosio se proteklih desetljeća braćom Radić, zaokruživao na izborima listu Vladka Mačeka, klicao „Za dom spremni!“
Nezavisnu državu Hrvatsku priznalo je sedamnaest od ukupno šezdesetak država u svijetu. Bila je primljena u Međunarodni crveni križ i Međunarodnu poštansku uniju. Potpisala je Ženevsku konvenciju o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je kao ravnopravna članica u Savezu europskih književnika, pravnika i novinara, te u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama.
Klinički zavod za patologiju i citologiju „Ljudevit Jurak“ - Vinogradska bolnica u Zagrebu
No, početni je zanos splasnuo kad se doznalo da je sloboda plaćena ustupanjem hrvatskog priobalja i otoka Italiji, da je nezavisnost hrvatske države samo na papiru, da u stvarnosti mora provoditi sve zapovijedi fašističke Italije i Trećeg Reicha. Vrlo brzo počeo se javljati otpor toj podaničkoj vlasti, najprije u pobunjeničkim skupinama svjesnih rodoljuba, a kasnije u sve većim partizanskim jedinicama po hrvatskim šumama.
Profesor dr. Jurak imao je priliku vidjeti povlačenje domobranske vojske i civila prema Črnomercu i izlazu iz grada. Gledati napuštena bolnička vozila na ulicama bez prednjeg ili stražnjeg kotača. Podanička vlada takozvane „nezavisne države“ Hrvatske na sramotan je način dala petama vjetra dva dana prije potpisivanja kapitulacije. Pobjegla je, ostavljajući svoje privrženike na milost i nemilost „oslobodilačkoj“ vojsci. Ostavljeno mnoštvo naroda, bijesno na jučerašnju vlast, preko noći se okrenulo novim moćnicima i počelo gromoglasno klicati partizanima koji su u tim povijesno prijelomnim danima ulazili u grad.
Politička moć bila je njihov zakon pravde. Prevaren hrvatski narod masovno je pozdravljao maršala Josipa Broza Tita, prizivao jedinstvo Hrvata i Srba, zaklinjao se na vjernost Sovjetskom savezu i Crvenoj armiji. Novine su objavljivale fotografije pobjednika praćene člancima u kojima se posredno ili posve otvoreno pozivalo na osvetu, pisalo o “narodnoj pravdi koja je stigla zlikovce, pomagače okupatora”, isticalo da treba osuditi sve ono što nanosi štetu ostvarivanju „revolucionarnih ciljeva Komunističke partije Jugoslavije“.
Sve je bilo usmjereno na obračun s narodnim neprijateljima i ratnim zločincima. Sva sredstva i svi ciljevi bili su isključivo podređeni učvršćivanju vlasti. Baš kao i na samom početku rata, kad je svaka malo poznatija osoba morala strogo paziti što govori. Profesor dr. Jurak bio je znanstvenik koji je cijeli život nastojao biti apolitičan, premda itekako svjestan da je političko biće, ili grčki ζῷον πολιτιϰόν, politička životinja. Na samom početku Drugog svjetskog rata mnogi su bili sumnjičavi prema njemu zato što nije simpatizirao ustašku vlast. U uskim krugovima, među bliskim i povjerljivim suradnicima, bio je na strani onih koji su tvrdili da je dr. Ante Pavelić postao poglavnikom bez legitimiteta. Nije ga izabrao narod. Narodni izabranik bio je dr. Vladko Maček. Grupa ustaša u Pavelićevoj pratnji bila je uoči rata zanemariva, a ni u ratu joj potpora nije bila masovna. Većinska vojna snaga bili su mobilizirani domobrani. Međutim, jedina politička organizacija koja je imala pravo djelovati bila je ustaška. Na čelu te organizacije bio je poglavnik koji je autoritarno kontrolirao upravu, sudstvo i zakonodavstvo.
Prof. dr. Ljudevit Jurak bio je najvjerojatnije duboko razočaran promjenama do kojih je na zagrebačkom sveučilištu došlo već na samom početku „nezavisne države“ Hrvatske. Ministar bogoštovlja i nastave dr. Mile Budak obavijestio je delegaciju Sveučilišnog senata da se do kraja školske godine neće održavati predavanja. Naime, u zgradama pojedinih fakulteta privremeno se smjestila njemačka vojska, a u glavnoj sveučilišnoj zgradi ustaške postrojbe. Osnovano je Povjerenstvo za Hrvatsko sveučilište i visoke škole, sastavljeno od jedanaest profesora na čelu s prof. dr. Stjepanom Zimmermannom kao predsjednikom. To povjerenstvo trebalo je predložiti nacrt sveučilišne reforme te izraditi i predložiti nove zakone i odredbe za Hrvatsko sveučilište i ostale visoke škole. Međutim, posebnom zakonskom odredbom stavljeni su na raspolaganje svi činovnici i nastavno osoblje sveučilišta, nakon čega je uslijedilo postupno otpuštanje pojedinih sveučilišnih nastavnika, ponajprije Srba i Židova, a neki su nastavnici i uhićeni. Sveučilište je stavljeno pod neposredan nadzor Ministarstva nastave i bogoštovlja čime je dokinuta sveučilišna autonomija. Bilo je propisano da će rektora birati posebno tijelo sastavljeno od izabranih predstavnika pojedinih fakultetskih vijeća, a dekane sama fakultetska vijeća na temelju prethodno raspisanog redovitog natječaja. No, nakon desetak dana taj je dio odredbe preinačen, pa je utvrđeno da će rektora i dekane imenovati poglavnik, a ostalo nastavno osoblje ministar nastave i bogoštovlja. Sve te preinake jasno su pokazale da ustaško vodstvo nastoji zadobiti potpun utjecaj na Sveučilištu. Bila su ukinuta sva društva i klubovi koji su djelovali na pojedinim fakultetima, a uspostavljen je Ustaški sveučilišni stožer kao jedina organizacija sveučilištaraca.
Što se pak tiče samih sveučilištaraca, oni većinom nisu pokazivali naklonost ustaškoj vlasti. Njihovo raspoloženje bilo je uglavnom demokratsko. Na nekim fakultetima, pa tako i na Veterinarskom fakultetu, počeli su djelovati ilegalni aktivi pritajenih komunista. Prema kraju rata rastao je broj njihovih simpatizera, pa su se mnogi studenti uključivali u pozadinski rad ili prelazili u partizanske jedinice. Tako se broj studenata smanjivao iz godine u godinu, ali je Sveučilište ipak radilo i osposobljavalo nove visokokvalificirane stručnjake. U nekim segmentima ono je i proširivalo svoju djelatnost. Osnovani su Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku, a u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta bio je osnovan Laboratorij za atomsku fiziku. Farmaceutski odsjek Filozofskog fakulteta odvojio se u samostalan Farmaceutski fakultet.
Veterinarski fakultet bio je uoči rata preseljen na novu lokaciju u Heinzelovoj ulici, nasuprot gradske klaonice i sajmišta. Podignuta je glavna zgrada u koju se uselio veći broj zavoda. Oko zgrade uređen je park i podignuta ograda. Posebna sredstva odobrena su za izgradnju predavaonice Zavoda za anatomiju. Započeta je izgradnja zgrade za pokusne životinje sa stanovima za pomoćno osoblje. Bili su već pripremljeni i idejni nacrti za daljnju izgradnju zavoda i klinika, ali je zbog početka rata izgradnja započetih zgrada bila obustavljena.
Prof. dr. Ljudevit Jurak čuvao je u Zavodu za patologiju i brižno dopunjavao zbirku anatomskih uzoraka, jednu od najbogatijih u Europi. Bilo mu je poznato da nekoliko studenata Veterinarskog fakulteta aktivno sudjeluje u ilegalnom pokretu, da u organizaciji Narodne pomoći Zagrebačkog sveučilišta prikupljaju pomoć za kolege s popisa „nepoćudnih osoba“, a jedan od njih pripadao je čak udarnoj grupi koja je sudjelovala u napadu na odred sveučilišne ustaške bojnice pred studentskim domom u Runjaninovoj ulici. Imao je razumijevanja za njihovu buntovnost i revolucionarnost, uvijek bi s osmijehom prelazio preko njihovih prijetvornih riječi, znajući da ne misle onako kako govore.
U danima preokreta neki od tih aktivista sigurno su držali govore na javnim mitinzima. Novine su objavljivale fotografije pobjednika praćene člancima koji posredno ili posve otvoreno pozivaju na osvetu, govore o “narodnoj pravdi koja je stigla zlikovce, pomagače okupatora”. Sve je u tim danima bilo usmjereno na obračun s narodnim neprijateljima i ratnim zločincima.
U novinama se moglo pročitati kako je iz Nadbiskupskog dvora odveden nadbiskup Alojzije Stepinac i zatočen u nekoj kući u Mlinarskoj ulici samo nekoliko sati prije nego što je Tito održao govor na Markovu trgu u kojem se okupljenim Hrvatima obratio kao braći i sestrama:
„Vama ovdje u Zagrebu lagali su kroz četiri godine, kako su partizani prethodnica velikosrpskih tendencija isto tako kao što su u Beogradu lagali da su partizani, jer im je na čelu Hrvat, prethodnica velikohrvatstva. Ja sam uvjeren da je toj laži malo tko vjerovao, tko je osjećao istinski položaj, a to je, da je ova borba, koju su vodili partizani, koju je vodila naša junačka armija Jugoslavije, da je to borba zajednička, da je podjednako izraz težnji ne samo Srba, nego i svih naroda Jugoslavije. Govorili su da je Hrvatska bila nezavisna država kroz ove četiri godine. Ja vas pitam, što je bilo u Hrvatskoj nezavisno, ništa, samo glupe fraze koje su svakodnevno širene. Hrvatska je bila porobljena bez obzira što su se vijale hrvatske zastave. Ona je bila porobljena u svakom pogledu isto tako kao što su bili i ostali krajevi Jugoslavije. I danas, kad smo mi prihvatili novu formu unutrašnjeg državnog uređenja, treba naglasiti, da smo obračunali s formom koja je bila stvorena poslije versajskog mira, kad je klika velikosrpske buržoazije htjela da nam nametne svoj centralistički sistem pod kojim ostali narodi nisu imali nikakvih prava, ali isto tako ni srpski narod nije imao prava. Ja sam, braćo i sestre, 1941. godine počeo s mojim drugovima borbu na život i smrt zajedno sa šumadijskim seljacima, sa srpskim narodom. Ja sam vidio srpska sela, ja sam vidio srpske ceste i putove, vidio sam sve to i postavio sam sebi pitanje, gdje je sve ono bogatstvo o kojem su govorili u Hrvatskoj. Vidio sam naprotiv slabe puteve, male škole, slabe higijenske uredbe, isto kao što je bilo ovdje u Hrvatskoj. Što je išlo u Beograd, to je išlo u džepove onih koji su tada upravljali.“
Ljudevit Jurak - Sjednička dvorana Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, autor poprsja je Vanja Radauš
Bile su to lijepe riječi, ali mogao se na naslovnici Vjesnika pročitati i tekst koji je tjerao strah u kosti: “Naši narodi postavljaju na optuženičku klupu sve izrode, sve članove terorističke ustaške organizacije i sve one, koji su aktivnom suradnjom s tom zločinačkom organizacijom služili našim vjekovnim neprijateljima i učestvovali u zločinima.” Te rečenice dale su javno naslutiti i onu ružnu stranu oslobodilačke borbe, užasno ponašanje i djelovanje pojedinih partizanskih osloboditelja. Gradom su se potajice, od uha do uha, s prstom na ustima, širile priče o neočekivanim grozotama. Jedan od svjedoka, dojučerašnji domobranski intendant-opskrbnik, ovako je opisao noć strave u bolnici Rebro:
„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i šapnula mi da su partizani opkolili bolnicu. Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, a gornje odjele pripreme za prijem ranjenih partizana. Mene su zbog čitkog rukopisa odredili da popisujem prispjele partizanske ranjenike, pa sam imao što i vidjeti. Kasno navečer u podrum je sišlo desetak partizanki koje su maltretirale domobranske ranjenike, tukle ih, izvrtale im krevete, ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja. Nešto poslije ponoći stigla su pred bolnicu dva kamiona s partizanima koji su sa sobom doveli i osam zarobljenih Nijemaca. Četvorica od tih zarobljenika donosili su iz podruma domobranske ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacivali u kamione, a preostala dvojica na kamionu slagali ih pod ceradu jednog na drugog. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično. Kamioni s ranjenicima krenuli su prema Maksimiru i najednom se zaustavili. Zajedno s bolničkim osobljem gledao sam s balkona kako jadnike izvlače iz kamiona i bacaju u jamu. Potom su na tu gomilu ranjenika pucali iz automatskog oružja. Na kraju su zarobljeni Nijemci morali jamu zagrnuti.“
Bolnica Rebro bila je samo mali djelić partizanskog divljanja koje je vladalo u Gračanima, Markuševcu, Čučerju, Remetama, Šestinama i Vrapču. Bila je to zapravo nepotrebna i ničim opravdana odmazda za prethodne rasne zakone, ubijanje nehrvatskog puka (Židova, Srba i Roma) i njihove djece, te ubijanje Hrvata koji se nisu slagali s rasističkim svjetonazorom. Donošenje tih zakona potkraj travnja 1941. urodilo je ustaškim divljanjem. Tako je Hrvatska u tom kobnom desetljeću ispaštala dva divljanja politički različitih sustava. Za jedan sustav bila su potrebna "pogrešna krvna zrnca", dok je za drugi bila dovoljna neka vrst srednjovjekovnog prokazivanja (denunciranja) u maniru lova na vještice. Za vrijeme partizanskog divljanja bilo je dovoljno da netko nekoga optuži: "On je narodni neprijatelj!" – i time bi bila pokrenuta lavina represivnog aparata prema dotičnom optuženiku.
Uspješnoj uspostavi novog državnog uređenja predstavljali su opasnost i prijetnju pripadnici ustaških i domobranskih vojnih postrojbi. Zato je svaka, pa i najmanja denuncijacija bila dovoljan razlog da se ljudi i žene izvlače iz stanova i odvode u zatvore na Savskoj cesti, u Petrinjskoj ulici, u Novoj Vesi te u bivšoj gestapovskoj zgradi na trgu Kulina bana. Ostali nesretnici punili su logorske prostore na Kanalu, na Mirogojskoj cesti, u Prečkom, na Jankomiru i u Maksimiru. Opasnost za uspostavu novog bezbožnog režima predstavljali su i visoki dužnosnici Crkve, ali i sve osobe koje nisu simpatizirale ni ustašku ni komunističku vlast.
U tajnim razgovorima na skrivenim mjestima tih se dana često spominjao prof. dr. Vinko Krišković, profesor upravne znanosti i upravnoga prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, protivnik ideje južnoslavenske države, jer je smatrao da Hrvati pripadaju zapadnom, a Srbi bizantsko-pravoslavnom kulturnom krugu, te bi zajednička država bila neprirodno rješenje. Taj je pravnik svjetskog ugleda navodno predao Paveliću memorandum kojim se zahtijevala reforma državne politike i uvođenje reda i zakonitosti. Nekoliko mjeseci prije završetka rata otputovao je u Švicarsku s hrvatskom diplomatskom putovnicom i više se nije vratio. I bolje da nije, jer se novoimenovana komisija u danima preokreta već pozabavila utvrđivanjem njegova zločina. I ne samo njegova, pozabavila se također utvrđivanjem zločina prof. dr. Stjepana Ivšića, jezikoslovca, koji je bio smijenjen s položaja rektora zagrebačkog sveučilišta samo zato što se nije slagao s uvođenjem morfološkog pravopisa. A vjerojatno se ta komisija pozabavila i utvrđivanjem navodnog zločina prof. dr. Ljudevita Juraka, premda je on pazio na svaku stazu kojom je kročio i trudio se da mu kročenje bude pouzdano. Nije skretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je držati daleko od zla, a nada ga nikad nije napuštala.
Ljudevit Jurak (Zalug, Hum na Sutli, 6. listopada 1881. – Zagreb, 9. lipnja 1945.), bio je hrvatski patolog i sudski medicinar. Začetnikom je humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj.
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: Petar Kolovrat, i arhivski foto materijali slobodni za objavu