Hipotetski scenarij u kojem Josif Visarionovič Staljin otvara oči u današnjem svijetu pruža intrigantnu priliku za politološku i povijesnu analizu. Staljin, vođa Sovjetskog Saveza čija je vladavina od 1924. do 1953. oblikovala ključne geopolitičke procese dvadesetog stoljeća, bio je tvorac politike koja je spajala brutalnu unutarnju represiju, ubrzanu industrijalizaciju, kult ličnosti i eksplicitnu vanjsku ekspanziju kroz ideološke i sigurnosne okvire. Kada bi se danas suočio s politikama Vladimira Putina i suvremenim izazovima ruske države, vjerojatno bi uočio kako povijest ruskog imperijalizma nikada nije do kraja nestala, već se neprestano transformirala prilagođavajući se promjenama međunarodnog poretka.
U Staljinovo doba imperijalni projekt Sovjetskog Saveza bio je istodobno ideološki i geopolitički. Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je uspostavio čvrstu kontrolu nad Istočnom Europom, stvarajući takozvani „istočni blok“ kao sigurnosni pojas protiv Zapada. Međutim, iza marksističko-lenjinističke retorike nalazila se tradicionalna ruska imperijalna logika. Ona je podrazumijevala širenje sfere utjecaja, osiguravanje strateške dubine i centralizaciju moći pod Moskvom. Staljin je bio svjestan da imperiji ne opstaju samo na vojnoj sili, nego i na mreži ovisnosti, ideološke homogenizacije i represivnog aparata, što je osobito vidljivo u njegovim politikama prisilne kolektivizacije, gulaga i masovnih deportacija čitavih naroda unutar SSSR-a.
Kada se današnja Rusija promatra kroz tu povijesnu prizmu, linije kontinuiteta postaju jasne. Putinova vanjska politika, posebno nakon 2008. i rata u Gruziji, aneksije Krima 2014. te invazije na Ukrajinu 2022., nosi snažan pečat imperijalne obnove. No, dok je Staljin djelovao unutar bipolarnog svijeta i ideološkog okvira komunizma, Putin se kreće unipolarnim i zatim multipolarnim svijetom bez globalne ideologije koja bi mogla parirati liberalnoj demokraciji. Umjesto marksizma-lenjinizma, suvremena Rusija gradi identitet na kombinaciji nacionalizma, pravoslavlja i narativa o povijesnoj nepravdi koju je Zapad nanio Rusiji. Staljin bi u tome vjerojatno prepoznao pragmatičnu dimenziju stare imperijalne misli: država mora imati ideološki ili kulturni cement kako bi opravdala ekspanziju i homogenizaciju.
Geopolitički kontinuitet velikoruske ideje
Međutim, razlike su također očite. Staljin je upravljao zemljom koja je prolazila kroz ubrzanu industrijalizaciju i militarizaciju, s društvom mobiliziranim na ideji svjetske revolucije i egzistencijalne prijetnje od Zapada. Putin nasljeđuje postsovjetsku Rusiju obilježenu demografskim padom, ovisnošću o izvozu energenata i hibridnim autoritarizmom koji balansira između represije i simulirane demokracije. Dok je Staljin stvarao nove realnosti brutalnim metodama, današnja Rusija često reciklira simbole i mitove prošlosti, od pobjede u Drugom svjetskom ratu do veličanja imperijalne tradicije, kako bi legitimirala svoju politiku.
Geopolitički kontinuitet vidi se i u shvaćanju sigurnosnog pojasa. Staljin je Istočnu Europu pretvorio u tampon zonu protiv Zapada, dok Putin sličnu logiku primjenjuje na postsovjetski prostor, posebno Ukrajinu, Bjelorusiju i Kavkaz. U oba slučaja postoji strah od okruženja i gubitka strateške dubine, kao i težnja da se periferija drži pod kontrolom kroz vojnu silu, političke satelite ili zamrznute sukobe. Staljin bi vjerojatno odobrio taj pristup, ali bi istodobno kritizirao manjak ekonomske i ideološke kohezije koji današnja Rusija nudi svojim saveznicima.
Kada bi se danas probudio, Staljin bi vjerojatno zaključio da se imperijalni projekt mora voditi s jasnom kombinacijom tvrde sile i ideološke homogenizacije, a ne samo oslanjanjem na sirovu vojnu moć i energetske resurse. U njegovim očima, Putinova Rusija vodi imperijalnu politiku bez imperijalne vizije koja nadilazi obranu nacionalnih interesa. Staljin bi prepoznao kontinuitet u strahu od Zapada, u potrebi za tampon zonama i u kultu moćne države, ali bi istodobno shvatio da današnja Rusija nema globalni ideološki projekt koji bi mogao stajati uz bok komunizmu sredinom dvadesetog stoljeća.
Možda bi, gledajući sliku suvremenog svijeta, Staljin zaključio da se povijest vraća u ciklus multipolarnih imperijalnih ambicija, sličan onom iz prve polovice dvadesetog stoljeća. No, vjerojatno bi i kritizirao fragmentiranost današnje ruske moći u usporedbi s čeličnom disciplinom i mobilizacijom koju je on sam nametnuo Sovjetskom Savezu. Upravo u toj napetosti između kontinuiteta imperijalne logike i promijenjenih povijesnih okolnosti leži ključno pitanje: može li suvremena Rusija, bez ideologije koja nadilazi granice, uopće obnoviti imperijalni status koji je Staljin smatrao neupitnim temeljem moći države?
Vremenska linija kontinuiteta ruskog imperijalizma od Staljina do danas
Razdoblje 1945.–1953. obilježeno je staljinističkim oblikovanjem imperijalne zone utjecaja kroz uspostavu satelitskih režima u Istočnoj Europi, integriranih politički, sigurnosno i ekonomski u sovjetski blok. Berlinška blokada 1948.–1949., sovjetska uloga u Korejskom ratu 1950.–1953. i stvaranje sustava kominformskih lojalnosti potvrdili su logiku strateške dubine, tampon-zona i prisile kao alata imperijalne projekcije. Unutarnje politike kolektivizacije, deportacija i gulaga, iako primarno represivne, bile su u funkciji homogenizacije imperijalnog središta i periferije.
Razdoblje 1953.–1964. pod Hruščovom donijelo je destaljinizaciju i kratku liberalizaciju, ali bez odricanja od imperijalne kontrole. Intervencija u Mađarskoj 1956. potvrdila je da suverenitet satelita ostaje uvjetovan sigurnosnim interesima Moskve. Kriza u Berlinu 1961. i kubanska raketna kriza 1962. označile su prelazak s otvorene prisile na kombinaciju vojne demonstracije i kriznog upravljanja koje je ograničavalo eskalaciju, ali očuvalo imperijalnu sferu.
Razdoblje 1964.–1982. pod Brežnjevom kristaliziralo je tzv. Brežnjevljevu doktrinu koja je nakon Praškog proljeća 1968. normirala pravo Moskve da intervenira gdje god procijeni „skretanje“ od socijalističkog poretka. Paralelno se razvijala politika detanta i pariteta sa SAD-om, no invazija na Afganistan 1979. pokazala je da je težnja za strateškom dubinom i dalje nadređena trošku međunarodne izolacije, čime je reafirmirana tradicija tvrdog imperijalnog osiguranja južnih i zapadnih perimetara.
Razdoblje 1985.–1991. s Gorbačovom donijelo je prekid s doktrinom ograničenog suvereniteta i postupno povlačenje iz Istočne Europe, što je otvorilo put rušenju Berlinskog zida 1989. i raspadu SSSR-a 1991. Iako je to izgledalo kao lom imperijalne paradigme, u sovjetskom i ruskom strateškom mišljenju preživjela je ideja „bliskog inozemstva“ kao prirodne zone posebnih interesa, koja će se u sljedećem desetljeću vratiti kao jezgra revizionističkog impulsa.
Razdoblje 1991.–1999. pod Jeljcinom karakterizirale su kriza države, ratovi u Čečeniji i traženje novog mjesta u poretku koji je postao unipolaran. Koncept „bliskog inozemstva“ i CIS predstavljali su pokušaj labave reimperijalizacije bez ideološke kineze, dok je Primakovljeva teza o multipolarnosti krajem devedesetih formulirala intenciju ograničavanja američke hegemonije kao preduvjet budućeg povratka utjecaja. Državna slabost i ekonomska ovisnost odgodile su operacionalizaciju te ambicije, ali nisu ugasile strateški cilj.
Putinova restauraciju državne moći
Razdoblje 2000.–2008. s Putinom donijelo je restauraciju državne moći kroz vertikalu vlasti, konsolidaciju energetskog rentijerstva i selektivnu reimperijalizaciju. Govor u Münchenu 2007. eksplicitno je osporio zapadni liberalni poredak, a rat u Gruziji 2008. demonstrirao je spremnost na upotrebu vojne sile u postsovjetskom prostoru kako bi se spriječile euroatlantske integracije susjeda. Hibridni instrumentarij – energetska ovisnost, informacijski utjecaj, pasportizacija – postao je prepoznatljivi potpis nove faze.
Razdoblje 2014.–2021. obilježeno je aneksijom Krima i ratom u Donbasu, čime je otvoren presedan promjene granica u Europi silom nakon Hladnog rata. Intervencija u Siriji od 2015. potvrdila je globalne ambicije i sposobnost ekpedicionog djelovanja uz relativno ograničene resurse, a zaslon „tradicionalnih vrijednosti“ i koncept „ruskog svijeta“ ponudili su ideološki nadomjestak nekadašnjeg komunizma, sada u nacionalno-civilizacijskom ključu. Izgradnja Euroazijske ekonomske unije i revitalizacija sigurnosnih aranžmana s odabranim partnerima pratili su nastojanje za strukturalnim sidrenjem utjecaja.
Razdoblje 2022.–2025. definirano je sveobuhvatnom invazijom na Ukrajinu i aneksijom dodatnih okupiranih područja, potpunom mobilizacijom ekonomije prema ratnom ritmu i daljnjim oslanjanjem na hibridne metode, od kibernetičkih operacija do instrumentalizacije migracija i dezinformacija. Neočekivane posljedice uključile su širenje NATO-a na Finsku i Švedsku, pojačane sankcije i duboku tehnološku izolaciju, ali i produbljivanje veza s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom te oslanjanje na formate poput BRICS-a za simboličku potvrdu multipolarnosti. Kontinuitet s ranijim imperijalnim obrascem vidljiv je u trajnoj potrebi za strateškom dubinom, negiranju punog suvereniteta susjeda i uvjerenju da je sigurnost Rusije nulto-suma u odnosu na širenje zapadnih institucija, dok se diskontinuitet očituje u odsutnosti univerzalne ideologije i u ekonomskim ograničenjima koja ograničavaju kapilarno upravljanje periferijom kakvo je bilo moguće u sovjetsko doba.
Sveukupno gledano, linija kontinuiteta proteže se od staljinističkog shvaćanja sigurnosti kao upravljanja tampon-zonama i homogenizacije prostora pod Moskvom, preko postsovjetske artikulacije „bliskog inozemstva“, do današnjeg pokušaja reimperijalizacije kombinacijom vojne sile, prisile i simboličkog suvereniteta. Razlike su u resursnoj osnovici, međunarodnom okruženju i ideološkom okviru, ali temeljna geopolitička intuicija – da je državna moć Rusije nerazdvojiva od kontrole nad susjedstvom – ostaje upadljivo postojana.
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano