Postoje države koje svoju budućnost grade na tehnologiji, istraživanju svemira, umjetnoj inteligenciji ili industriji visokih tehnologija. Hrvatska je pronašla jednostavniji model. Mi svake godine čekamo da dođe lipanj.
Kad dođe lipanj, počinje sezona. Kad počne sezona, počinje gospodarstvo. Kad počne gospodarstvo, počinju prihodi. Kad počnu prihodi, svi odahnu. I tako već desetljećima.
U tom smislu Hrvatska je možda jedina moderna europska država koja istodobno živi u 21. stoljeću i funkcionira po logici srednjovjekovne poljoprivrede. Nekada se čekala žetva, danas se čeka sezona. Razlika je samo u tome što umjesto pšenice beremo Nijemce, Austrijance, Slovence, Mađare i Poljake... Ljeto 2026. moglo bi, međutim, pokazati da ni taj model više nije sasvim bezbrižan.
Inflacija ili umjetnost preživljavanja
Službene statistike kažu da plaće rastu. Službene statistike također kažu da je nezaposlenost niska. Službene statistike često govore vrlo optimistične stvari. Problem nastaje kada građanin nakon čitanja tih statistika ode u trgovinu. Tada se događa zanimljiv sociološki fenomen. Čovjek ulazi uvjeren da živi u zemlji rekordnog gospodarskog rasta, a izlazi s dvije vrećice namirnica i osjećajem da je upravo financirao manju svemirsku misiju.
Inflacija je postala poput dosadnog rođaka na obiteljskom ručku. Nitko ga nije pozvao, nitko ga ne želi slušati, ali on uporno sjedi za stolom i komentira sve oko sebe. Poskupjeli su kruh, meso, kava, usluge, stanarine, osiguranja, restorani, popravci i gotovo sve ostalo osim političkih obećanja. Ona su, srećom, još uvijek besplatna.
Upravo zato građani više ne mjere gospodarstvo stopama rasta nego cijenom kuglice sladoleda. A sladoled je postao nova hrvatska valuta.
Kad gost postane investitor
Hrvatski turizam posljednjih je godina ostvario ono o čemu sanjaju mnoge države. Rekordni dolasci. Rekordna noćenja. Rekordni prihodi. Rekordne cijene. Ovaj posljednji rekord izaziva najviše emocija. Nekada je hrvatski turizam prodavao more, sunce i autentičnost. Danas povremeno djeluje kao da prodaje iskustvo preživljavanja vlastitog računa.
Turist sjedne na terasu, naruči kavu, mineralnu vodu i sendvič, a zatim nekoliko minuta proučava račun kao da dešifrira stari egipatski hijeroglif. Naravno, stvar nije tako jednostavna.
Ugostitelji nisu odlučili poskupjeti iz zabave. Troškovi rada rastu. Energija košta više. Hrana košta više. Najam košta više. Sve košta više.
No turist nije dužan razumjeti hrvatsku ekonomsku strukturu. On uspoređuje. Uspoređuje Split s Napuljem. Dubrovnik s Valenciom. Hvar s grčkim otocima. I postavlja jednostavno pitanje: dobivam li za svoj novac dovoljno?
Upravo će odgovor na to pitanje odrediti budućnost hrvatskog turizma više nego bilo koja promotivna kampanja.
Strani radnici: ljudi bez kojih sustav više ne radi
Prije deset godina prosječni Hrvat znao je možda jednog Nepalca. Danas ga upozna prije doručka. Jedan mu dostavi kavu. Drugi renovira stan. Treći radi u hotelu. Četvrti poslužuje večeru. Peti ga vozi kući. To nije kritika. To je opis stvarnosti.
Hrvatska je dugo bila zemlja iz koje se odlazilo. Danas je postala zemlja u koju se dolazi. Paradoks je da smo desetljećima vodili rasprave o iseljavanju mladih, a sada bez stranih radnika ne možemo održati ni turističku sezonu ni građevinski sektor ni logistiku.
Drugim riječima, hrvatsko gospodarstvo postalo je poput automobila koji se godinama vozio na jednu vrstu goriva, a sada je otkrio da bez nove mješavine više ne može upaliti motor. Pitanje više nije trebaju li nam strani radnici. Pitanje je kako će izgledati Hrvatska koja ih treba sve više.
Autocesta kao nacionalni karakter
Ako netko želi razumjeti Hrvatsku, ne treba čitati debele sociološke studije. Dovoljno je stati na A1 početkom srpnja. Tamo se vidi sve. Optimizam. Nervoza. Turizam. Demografija. Geografija. Mentalitet. Čitava država sabije se između Lučkog i Bosiljeva. Kolona vozila postaje pokretna društvena analiza. U jednom automobilu sjedi njemačka obitelj koja ide na godišnji odmor. U drugom hrvatska obitelj koja ide iznajmljivati apartman. U trećem radnici koji grade novu turističku infrastrukturu. U četvrtom motociklist koji vjeruje da prometna pravila postoje samo za druge. A negdje između svih njih prometni stručnjaci pokušavaju objasniti da je sigurnosni razmak korisna stvar. Bez većeg uspjeha.
Zemlja između uspjeha i nelagode
Najzanimljivija stvar kod Hrvatske nije to što je uspješna. Nije ni to što ima probleme. Već to što istodobno ima i jedno i drugo. Turizam obara rekorde. Građani se žale na cijene. Gospodarstvo raste. Ljudi osjećaju nesigurnost. Nedostaje radnika. Istodobno raste broj stanovnika iz drugih država. Autoceste su pune. Istodobno svi govore da se promet ne može izdržati. To nije znak propasti. To je znak tranzicije.
Hrvatska se nalazi između starog modela razvoja koji se oslanjao na jeftiniju destinaciju i novog modela koji pokušava prodavati kvalitetu, iskustvo i višu dodanu vrijednost. Problem je što nitko još nije siguran gdje se točno nalazi granica između ambicije i pretjerivanja.
Ljeto koje će dati odgovor
Ljeto 2026. neće odlučiti samo koliko će turista doći na Jadran. Ono će pokazati nešto mnogo važnije. Pokazat će može li Hrvatska i dalje računati na model u kojem sezona spašava godinu, autoceste spašavaju sezonu, strani radnici spašavaju gospodarstvo, a građani spašavaju kućni budžet improvizacijom. Ako sezona bude uspješna, svi će biti zadovoljni. Ako bude malo slabija, otvorit će se neugodna pitanja koja se već dugo guraju pod tepih.
A možda je upravo to najveća pouka hrvatskog ljeta. More je i dalje isto. Sunce je i dalje isto. Ali Hrvatska više nije ista zemlja kakva je bila prije deset godina. Pitanje je samo jesmo li to već primijetili.
...
Tekst i foto: Vidmir Raič