Dobrodošli u modernu Hrvatsku, zemlju tisuću otoka, netaknute prirode i pravosudnog sustava koji prkosi zakonima fizike, logike i zdravog razuma. Ako ste ikada sanjali o tome da budete ugledni član društva, a pritom imate neugodnu sklonost prema kršenju Ženevskih konvencija, na pravom ste mjestu. Naša domovina nudi jedinstven „loyalty program“ za ratne zločince, ljubitelje propalih fašističkih tvorevina i fanove ambalažnog materijala.
Lekcija prva:
Kako voljeti Hrvatsku tako da je pokloniš tuđinu?
Da biste bili vrhunski, nepatvoreni domoljub s prigodnom crnom majicom, prvi korak je razviti tešku kognitivnu disonancu. Morate iz dna duše mrziti sve što nije hrvatsko, ali istovremeno glorificirati Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) – državu koja je bila toliko "nezavisna" da su joj zakone pisali u Berlinu, a granice crtali u Rimu.
Argumentirano govoreći, pravi revizionist mora zatvoriti oči pred Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941., kada je Ante Pavelić, idol današnjih crnokošuljaša, fašističkoj Italiji predao gotovo cijelu Dalmaciju, Gorski kotar i Primorje. Dakle, ultimativni čin "hrvatskog patriotizma" je slavljenje režima koji je Split, Šibenik i Zadar prodao za šaku talijanskih lira i vlastitu fotelju.
Ako vas netko podsjeti na rasne zakone, logore smrti i činjenicu da je NDH provodila sustavni genocid nad Srbima, Židovima i Romima, samo upotrijebite čarobnu frazu: "To je stari hrvatski pozdrav." Znanost još nije otkrila kako je pozdrav iz opere postao službeni pečat na naredbama za deportaciju u Jasenovac, ali u revizionističkoj matematici 2+2 uvijek daju U.
Lekcija druga:
Akumulatorska kiselina kao osječko osvježenje?
Ako vam povijest nije jača strana, okrenite se modernijim idolima. Uzmimo, na primjer, Branimira Glavaša. Njegov pravosudni put je poput sapunice koja traje duže od "Dinastije", s tom razlikom što su u Osijeku 1991. godine ljudi stvarni, a njihove smrti jezive.
Podaci su neumoljivi… Slučajevi "Garaža" i "Selotejp" nisu urbane legende, već dokumentirani ratni zločini nad osječkim civilima. Sudski spisi detaljno opisuju kako su ljudi mučeni, kako su im ruke vezane selotejpom te kako su likvidirani i bačeni u Dravu. U garaži Sekretarijata za narodnu obranu, civil Čedomir Vučković natjeran je da pije akumulatorsku kiselinu.
No, u našem satiričnom teatru apsurda, to nije prepreka za političku karijeru. Ako ste osuđeni za ratni zločin, procedura je do sada išla ovako:
Zaslužite ordenje: Neka vam ga država dodijeli.
Pobjegnite u rezervnu domovinu: Kada vas sud prvi put osudi, iskoristite dvojno državljanstvo i pobjegnite u Bosnu i Hercegovinu. Jer ništa ne viče "hrvatski domoljub" glasnije od skrivanja od hrvatskog pravosuđa u susjednoj državi.
Čekajte Ustavni sud!
ilustracija: Marija Štrajh
Sustav će se pobrinuti da se presude ukidaju, vraćaju na početak i ponavljaju dok svi svjedoci ne umru od starosti.
Vratite se kao heroj: U pauzama između suđenja, slobodno pozirajte ispod slike Ante Pavelića ili s bocama vina na kojima je lik Adolfa Hitlera. U normalnoj državi to bi bio skandal i političko samoubojstvo. U nas? To je samo simpatičan "lifestyle" performans.
Najnoviji podaci (Breaking news iz apsurdistana)!
I taman kada smo pomislili da će ovaj pravosudni perpetuum mobile trajati do Sudnjeg dana, šok i nevjerica! Prije nekoliko dana, hrvatski pravosudni sustav je, brzinom svjetlosti ranjenog puža, donio epohalnu odluku;
Glavaš je konačno proglašen ratnim zločincem i mora ići u zatvor.
Slavimo, zar ne? Pravda je pobijedila! Samo im je trebalo 35 godina da dokažu ono što je svatko u Osijeku znao još 1991. Trideset i pet godina!
U tom su se vremenu raspale države, tehnologija je otišla u svemir, a naše je pravosuđe uspješno dešifriralo misterij da nalijevanje ljudi akumulatorskom kiselinom možda ipak nije u skladu sa zakonom.
Ako to nije dokaz nevjerojatne efikasnosti naših sudova, ne znam što jest. Sad nam preostaje samo sjediti i gledati hoće li mu opet naprasno pozliti, hoće li doživjeti iznenadnu "sinkopu" pred vratima Remetinca, ili će se usuditi odslužiti tu kaznu nakon što mu je država omogućila da najbolji dio života provede na slobodi, rugajući se žrtvama.
Selotjpom protiv zaborava
U konačnici, što nam ova crna komedija govori o našem društvu? Govori nam da smo nacija koja je spremna reciklirati sve – od plastike do povijesnih laži.
Dok se moderne europske države srame svojih fašističkih epizoda i rigorozno kažnjavaju ratne zločine, mi svoje procese razvlačimo po sudovima tri desetljeća, pažljivo pazeći da zločincima ne povrijedimo ljudska prava, ista ona prava koja su oni, uz pomoć kiseline i selotejpa, trajno oduzimali drugima.
Zato, dragi građani, sljedeći put kada u trgovini kupujete ljepljivu traku ili akumulator, sjetite se u kakvoj državi živite.
Državi u kojoj je pravda možda dostižna, ali vam za nju treba strpljenje kornjače s Galapagosa.
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh