Protivno uvjerenju ne borimo se s emocijama jer su one samo zadnji izraz našeg uma već protiv njihova korijena. Zato su mnoge terapije depresije i anksioznosti - neuspješne
“...Prošli CD koji ste mi napravili, fokusiran na relaksaciju i probleme s mjehurom nakon raka i operacije bubrega 2023., stvarno mi je jako pomogao. Iako su svi nalazi bili uredni, problemi su se dugo nastavljali, no nakon nekoliko mjeseci slušanja Vašeg CD-a potpuno su nestali...” (M.P.)
Kada sam dobio ovu poruku, dugo sam razmišljao o tome koliko zapravo malo razumijemo duboku povezanost psihe, emocija i tijela. Živimo u vremenu u kojem čovjek može napraviti najsloženije medicinske pretrage, imati “uredne nalaze”, a ipak osjećati da nešto u njemu nije dobro. Kronični umor. Tjeskoba. Osjećaj unutarnjeg pritiska. Bezvoljnost. Psihosomatske reakcije. Nesanica. Ili upravo suprotno - stalna potreba za snom kao da organizam pokušava pobjeći od svijeta. Većina ljudi vjeruje da su emocije ono što jesmo. Kada osjećamo strah, depresiju, krivnju ili unutarnju prazninu, pokušavamo se boriti upravo protiv tih osjećaja. No emocije su često samo površinski valovi mnogo dubljih sadržaja skrivenih u nesvjesnom dijelu naše ličnosti.
Sigmund Freud među prvima je upozorio da potisnuti sadržaji ne nestaju samo zato što ih ne želimo vidjeti. Njegova poznata misao da “potisnute emocije nikada ne umiru; one su zakopane žive i kasnije izlaze na ružnije načine” danas možda zvuči dramatično, ali milijuni ljudi zapravo žive upravo to iskustvo. Carl Gustav Jung otišao je još dalje kada je rekao: “Dok nesvjesno ne postane svjesno, ono će upravljati vašim životom, a vi ćete to nazivati sudbinom.”
Ma kako toliko izgledalo i nevjerojatno se čini da samo male pogreške u postupanju u krivom trenutku uz traumu u trenutku slabosti mogu stvoriti serijske ubojice, sadiste, patološki krimanalci ili generale koji nemilosrdni bombardiraju nevine civile. Pitanje je svih pitanja da li postoji za to krivnja ili su posve nesvjesni što su postali. Sapolsky sa Stanforda tvrdi da nisu odgovorni za ništa i produkt su biokemije! Naravno, to je neprihvatljivo i sve je više zahtjeva za kažnjavanjem za teške zločine.
Možda upravo tu leži srž problema modernog čovjeka.
Mislim da to treba pojasniti još jednom. Mi često mislimo da slobodno biramo svoje reakcije, a zapravo nesvjesno reagiramo iz programa nastalih mnogo ranije - u razdobljima života kada još nismo imali obranu od negativnih utjecaja. Dijete nema psihološki oklop. Ono upija atmosferu doma, ton glasa roditelja, osjećaj odbačenosti, poniženja, ismijavanja, emocionalne hladnoće ili stalnog pritiska. Kasnije dolaze škola, društvo, neuspjesi i osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri. Sve to ostavlja tragove u dubokim slojevima psihe.
S vremenom nastaju negativni engrami - automatski obrasci reakcija koji neprimjetno upravljaju našim emocijama, odnosima i životnim odlukama. Problem je u tome što su mehanizmi obrane izuzetno snažni. Psihoterapije pokušavaju doći do tih sadržaja, ali često nailaze na zid. Čovjek racionalno zna što ga muči, ali ne uspijeva promijeniti način na koji osjeća. I tada počinje ono najopasnije.
Godinama trošimo ogromnu količinu mentalne energije održavajući unutarnju ravnotežu. Nesvjesno držimo “poklopac” nad traumama, strahovima i potisnutim emocijama. No organizam ima granice. Kada više nemamo dovoljno psihičke energije za održavanje tih sadržaja pod kontrolom, tijelo počinje govoriti umjesto psihe. Pojavljuju se kronični umor, osjećaj magle u glavi, gubitak motivacije, anksioznost, depresija, psihosomatski simptomi, pad imuniteta, kronične upale i autoimune bolesti. Kod nekih ljudi posljedice postaju i mnogo ozbiljnije.
Naravno, nije moguće svaku bolest pojednostavljeno svesti samo na psihu. To bi bilo neodgovorno. Ali jednako je pogrešno potpuno zanemariti golemi utjecaj dugotrajnog unutarnjeg stresa na cijeli organizam. Zato me oduvijek fasciniraju metode koje omogućuju da sadržaji iz nesvjesnog spontano isplivaju bez nasilnog “kopanja” po psihi.
Među njima posebno mjesto imaju dnevnici savjesti kakve su koristili kvekeri. Oni su vjerovali da čovjek mora svakodnevno iskreno promatrati svoje unutarnje stanje i zapisivati misli, reakcije, strahove, krivnje i uvide bez uljepšavanja. Takav proces postupno otvara vrata dubljim slojevima psihe.
Sličnu ideju kasnije razvija i Ira Progoff kroz svoj Intensive Journal Method, gdje vođenje posebno strukturiranog dnevnika omogućuje da nesvjesni sadržaji počnu spontano izlaziti na površinu. Čovjek tada više ne “izmišlja” odgovore nego ih otkriva iznutra. Možda upravo kombinacija takvih metoda s modernim oblicima subliminalnog deprogramiranja otvara sasvim novi pristup psihološkom iscjeljenju. Ne agresivnim razbijanjem obrana, nego njihovim postupnim omekšavanjem. Ne silom, nego stvaranjem sigurnog prostora u kojem psiha sama dopušta da sadržaji izađu na svjetlo.
Jedna žena napisala mi je:
“...Beskrajno vam hvala. Bila sam znatiželjna i odmah preslušala oba CD-a i odmah osjetila benefite. Bila sam umorna jer sam išla u nabavu budući da sutra ništa ne radi. Nakon što sam ih preslušala bol u koljenu je odmah popustila i osjetila sam se kao nova....”
No ono što me još više dirnulo bio je nastavak njezine poruke:
“Kod slušanja drugog CD-a otpustila sam tugu zbog mamine smrti, odnosno prvi put percipirala koliko sam bila tužna i koliko mi nedostaje.” (R.S.)
To je upravo ono o čemu govorim. Ponekad čovjek godinama ne zna koliko je duboko nešto potisnuo sve dok se ne stvori dovoljno siguran unutarnji prostor da emocija izađe bez straha. Još jedno svjedočanstvo posebno me zaintrigiralo jer pokazuje koliko su psiha i tijelo možda povezani više nego što pretpostavljamo:
“Nakon prvog slušanja odmah sam osjetila benefite. Bol u koljenu je popustila, osjećala sam se kao nova i imala sam osjećaj kao da je iz mene izašao ogroman unutarnji teret. Dijafragmalno disanje i vježbe koje ste predložili počela sam raditi odmah prema uputama.” (N.N.)
Takve poruke ne tvrdim kao “dokaz” u znanstvenom smislu riječi. Ali nakon stotina sličnih iskustava teško je ignorirati mogućnost da ljudska svijest i podsvijest imaju mnogo veći utjecaj na organizam nego što današnja civilizacija pretpostavlja. Stotine svjedočanstava ljudi koji su koristili subliminale, autogeni trening, meditaciju ili duboke oblike introspekcije pokazuju da ponekad dolazi do iznenađujućih promjena - smanjenja anksioznosti, nestanka psihosomatskih reakcija, promjene odnosa prema sebi pa čak i drugačijeg podnošenja vrlo teških medicinskih tretmana poput kemoterapije.
Možda čovjek nije samo skup biokemijskih procesa.
Možda smo mnogo bliži složenom Informacijskom polju u kojem emocije, sjećanja, uvjerenja i tijelo ne postoje odvojeno nego kao jedinstven sustav. A ako je tako, tada pravo iscjeljenje možda ne počinje borbom protiv simptoma nego razumijevanjem dubokih obrazaca koji su ih stvorili.
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
...
foto: osobna arhiva Drago Plečko