U vremenu u kojem se naša takozvana javna sfera guši u sterilnoj dosadi i klijentelističkoj dresuri, odlučila sam izvršiti još jedan kritički rez u tkivo domaće zbilje. Moj najnoviji esej, „Thompson je trickster na polju društvene laži”, objavljen u Europskom glasniku pod uredničkom palicom akademika Dražena Katunarića, izazvao je iznenađenje među salonskom inteligencijom. Dokaz da je kôd prekinuo program jesu i uvodne analize dvojice iznimnih intelektualaca koji su prepoznali gerilsku narav moga pisma.
RADIUM NOIR: Vizualna dekonstrukcija kiber-kaveza na Hipodromu
Ulazak u kiber-kavez (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Krupni plan autorice Zorice Radaković, čiji je miran i analitičan pogled usmjeren ravno u objektiv, dok se u pozadini, iza metalne rešetkaste ograde, tjeskobno tiska bezlična ljudska kolona pod bljedilom otvorenog neba.
Urednički osvrt: Ovaj kadar precizno definira poziciju promatrača unutar kiber-rotora. Dok masa slijepo prati ritam biopolitičke dresure prema epicentru mita, autorica stoji s ove strane barijere, sinkronizirana s višom logikom stvari. Rešetke u pozadini nisu samo sigurnosna logistika; one su fizički obris kiber-kaveza koji usmjerava i kanalizira nakupljenu kolektivnu energiju gomile.
Stranci na rubu tranzicijskog asfalta (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Četvorica tamnoputih stranih radnika (Indijci/Nepalci) sjede na rubnjaku ceste tik uz visoku građevinsku ogradu, dok pokraj njih na pločniku sjedi posve malo dijete. Jedan od njih, s bijelim naočalama, gleda izravno u kameru.
Urednički osvrt: Prizor koji potpuno ogoljuje globalni simulakrum o kojemu esej govori. Dok domaća salonska ljevica i desnica ratuju oko anakronih ideoloških konfekcija, ovi ljudi – uvezeni kao jeftini pogon kapitalističkog tržišnog gospodarstva – sjede na golom zagrebačkom asfaltu. Njihova prisutnost ovdje je ultimativni trik trikstera: oni postaju nevoljni sudionici desničarskog spektakla, ogoljeni u svojoj egzistencijalnoj borbi za opstanak, unutar prve, korijenske čakre.
Bizarne spone i ulični simulakrum (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Uhvaćen kadar u gužvi iz profila i s leđa. Plavokosa žena u crnom prikazana je u toplom razgovoru sa stranim radnicima usred nepreglednog mnoštva. U prvom planu nazire se crna majica s djelomično vidljivim tipografskim kôdom na leđima.
Urednički osvrt: Savršen prikaz habermasovskog sloma i istodobne bizarne obnove komunikacijskog kanala. U epicentru nacionalističkog sentimenta, gdje bi po proračunskom softwareu trebala vladati ksenofobija, lica su nasmijana, a komunikacija se odvija neposredno. Trikster se podrugljivo smije iz ovog kadra: ideologija službene politike gubi smisao u živoj masi, pretvarajući se u opušteni ulični party.
Oskudne katoličke djeve i paravan od svetinje (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Detalj s leđa dviju djevojaka u gužvi. Lijeva je u crnoj, oskudnoj satenskoj haljini otvorenih leđa, dok je desna oko struka, poput improviziranog dvodijelnog kostima ili suknje, čvrsto zavezala hrvatsku trobojnicu s prepoznatljivom šahovnicom i natpisom "...NICA".
Urednički osvrt: Ovo je vizualni dokaz čistog pop-kulturnog kiča i konfekcije. Nacionalna zastava i državni simboli ovdje potpuno gube svoju sakralnu, povijesnu težinu i postaju puki rekvizit, komad tkanine zavezan preko stražnjice u ljetnoj gužvi. To je estetski rez koji prokazuje malograđansko licemjerje: svetinja se pretvara u modni detalj za estetsku potrošnju u masi.
"Ako ne znaš što je bilo" – hodajući software (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Dvojica tamnoputih muškaraca s leđa usred zamagljene, prašnjave atmosfere Hipodroma. Obojica nose crne hard-core nacionalističke majice s jasno otisnutim stihom: "AKO NE ZNAŠ ŠTO JE BILO" iznad grafike i natpisa "HIPODROM 05.07.2025.".
Urednički osvrt: Vrhunac psihodelije na granici ludila. Stranci koji utjelovljuju transgeneracijskou traumu naroda o kojemu ne znaju ništa, noseći na vlastitim tijelima stihove koji podgrijavaju povijesni revizionizam. To je prazna označiteljica u svom najčišćem obliku – natpis na njihovim leđima doslovno pita „ako ne znaš što je bilo“, a oni sami su živi odgovor na apsurd tog pitanja unutar kapitalističke matrice koja briše svaki povijesni razum.
Psihodelični trans u zoni sfera (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Autoportret Zorice Radaković u potpunom mraku i kiber-gotičkom neonsko-ljubičastom i plavom svjetlu bljeskova sa scene. Njezino je lice mirno, gotovo transcendentno, dok su u zamagljenoj pozadini ruke mase podignute u zrak u kolektivnom zanosu.
Urednički osvrt: Trenutak gašenja glavne neurološke mreže ega pod utjecajem zvučnog i svjetlosnog stroja trikstera. Ljubičasti i plavi neonski zraci pretvaraju Hipodrom u prostor izvan vremena, u vječno, zaleđeno sada. Dok masa oko nje proživljava emotivni pakao i katarzu, držeći se za ograde i ridajući, autorica hvata ovaj kadar poput cyber-šamana koji je prošao kroz krugove pakla i prepoznao da je cijeli ovaj spektakl – božanstvena komedija.
Kada ogledalo pukne: Kako su esej pročitale autentične vertikale
U analizi mog eseja, kazališni redatelj Ivica Buljan prepoznaje moju demontažu fenomena kroz jungovsku psihologiju i sociologiju, postavljajući Thompsona kao arhetipskog trickstera koji je braniteljskoj populaciji nudio privid smisla. S druge strane, književni povjesničar Zvonko Kovač ističe moj esej kao rijedak teorijski iskorak, slažući se da koncert na Hipodromu nije samo ideološki spektakl, već duboka demonstracija stanja nacije.
DMT, šamanske biljke i gašenje neuronske mreže ega
Nakon koncerta i prospavane noći – odlučila sam ne preskočiti uvod koji bi materijalističke čistunce mogao zbuniti. Jer, da bismo razumjeli trickstera, moramo zaroniti onkraj logičke banke znanja ove civilizacije. Trickster je mag, joker, klaun, luda i đavao u jednom – arhetip skriven u dubinama ljudske podsvijesti kojom se bavio Jung.
Kada kroz jedno duboko DMT psihodelično iskustvo, aktivirano šamanskom biljkom učiteljicom iz utrobe Amazone, ugasite glavnu neurološku mrežu zadužena za ego, digne se koprena samobmane. Tada se vaš unutarnji trickster počinje podrugljivo smijati, vodeći vas kroz geometriju dinamičkih optičkih iluzija i zaleđeno vrijeme. Pokazuje vam, bez ikakvog pardona, vašu vlastitu patnju i istinsku patnju svijeta. Danteovi krugovi pakla su dječja igra za ono što tada vidite. Tek kada prođete taj pakao bez zaštite ega, shvatite da je sve to – samo jedna božanstvena komedija. I tek tada stječete sposobnost da prepoznate trickstere u 3D realnosti oko sebe.
Upravo zato sam prepoznala Marka Perkovića Thompsona kao vrhunskog iluzionista koji je naprosto nosač i brand-ime za golemu nakupljenu kolektivnu energiju (crkve, ratnika, medija).
Trik sa krađom rocka i političari s inteligencijom miksera
On je elementarni rocker u trapericama i majici, suprotstavljen salonskom građanskom ukusu. Ako je rock po definiciji otpor establišmentu – ono kada si „protiv“ – trik ovog našeg trickstera leži u spoju nespojivog: on je radikalno „protiv“ etabliranih vrijednosti, ali istovremeno radikalno „za“ konzervativne vrijednosti. Ta igra je opasna jer se odvija među masama zarobljenim u prvoj, korijenskoj čakri (muladari) – u pukoj borbi za materijalni opstanak, impregniranoj strahom i žudnjom.
Političke i medijske elite koje papagajski ponavljaju floskule o „govoru mržnje“ uopće ne razumiju komunikacijski kanal u kojem se ta energija desetljećima nakupljala. Naše političare koji analiziraju Thompsonove stihove hitno bi trebalo poslati na test opće inteligencije! Oni tekst poezije čitaju kao tehničku uputu za korištenje miksera. Ako stih „skidam ti zvijezde s neba“ tretiraju kao nonsens koji treba cenzurirati jer je fizički nemoguć, onda je jasno da je politika sama po sebi plošna i glupa, vođena isključivo žudnjom za glasovima.
A istina je sasvim drugačija. Kada je ognjištarska ratna lirika devedesetih, puna najcrnje mržnje prema „smradu Bizanta“, brzinom današnjeg Google prevoditelja slana u Europu da omekša srca birokrata, ona je pokušavala biti na razini Thompsonovih „Čavoglavih“. Ta pjesma, poetska epistola neprijatelju, ušla je u kiber-prostor s invokacijom „Za dom! Spremni!“. Umjesto znanstveno-kritičke prosudde tog tranzicijskog mraka, kasniji politički „drugovi“ nisu se htjeli miješati, pa su svi grijesi pali na pleća ovog medijskog produkta HRT-ove „Gardijade“. Zalijevan zabranama, on je tiho izrastao u mitsku figuru subverzije.
RADIUM NOIR: Dokumentiranje triksterskog spektakla i sloma svetinje
Demontaža svetinje: Paravan uz ogradu (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Dokumentarni kadar s leđa uhvaćen na prašnjavom putu rubnog dijela Hipodroma. U daljini, uza samu zelenu živicu i žičanu ogradu, par drži raširenu hrvatsku zastavu koja služi kao improvizirani paravan dok djevojka obavlja malu nuždu. U prvom i lijevom planu prolaze posjetitelji u crnim majicama.
Urednički osvrt: Najbrutalniji i vizualno najdirektniji dokaz baudrillardovskog skidanja maski o kojemu esej govori. Nacionalno „znakovlje“ i državna zastava, koji se u klijentelističkim medijima i političkim govorima plasiraju kao nedodirljiva svetinja, u sirovoj realnosti Hipodroma postaju običan utilitarni paravan, rekvizit u triksterskoj igri. Prizor koji bez imalo pardona razgolićuje malograđanski ideološki kič.
Ekranizacija spektakla i kolektivni simulakrum (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Široki kadar publike u polumraku pod turobnim, tjeskobnim nebom u sumrak. U zraku dominira šuma podignutih ruku koje drže pametne telefone; na njihovim zaslonima blješte digitalne refleksije pirotehnike koja upravo eksplodira u pozadini iznad scene.
Urednički osvrt: Čisti vizualni prikaz „ekrana praznine“ i gubitka referencijalne stvarnosti. Masa više ne doživljava spektakl neposredno, vlastitim očima, već ga konzumira i bilježi kroz posrednike – zaslone pametnih telefona. Pirotehnički bljesak na nebu biva instantno algoritmiziran i usisan u digitalnu sferu, pretvarajući stvarni događaj u umnoženi medijski simulakrum za kasniju potrošnju na društvenim mrežama.
Šuma pametnih telefona pod zastavom (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Perspektiva iz mase u kojoj mnoštvo podignutih ruku sa sjajnim zaslonima mobitela snima bljedilo pirotehnike na nebu, dok se s desne strane visoko uzdiže i vijori hrvatska trobojnica s povijesnim grbom.
Urednički osvrt: Kadar koji hvata savršenu kohabitaciju tehnologije i nacionalnog sentimenta unutar kiber-kaveza. Pametni telefoni djeluju poput operativnih sustava koji bilježe kolektivni trans, dok zastava u desnom kutu funkcionira kao vizualni marker pripadnosti fiksnoj strukturi. To je slika društva koje u zrakopraznom prostoru traži privid smisla i zajedništva kroz tehnologizirani spektakl.
Pirotehnički rez u mrak (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Ekspresivan, dramatičan kadar u kojemu goleme, raširene linije pirotehničkih eksplozija paraju crnilo neba iznad pozornice, dok se u središtu, u crnoj silueti s leđa, ocrtava figura posjetitelja koji sjedi na nečijim ramenima. Na bočnim ekranima naziru se obrisi izvođača.
Urednički osvrt: Vrhunac vizualne napetosti pod oznakom Radium Noir. Geometrija svjetlosnih eksplozija i dima stvara iluziju više sfere i dramatičnog proboja u matricu. Silueta u središtu utjelovljuje rascjepkanog pojedinca pritisnutog golemim, teškim emotivno-glazbenim strojem. Svjetlost sa scene ne rasvjetljuje stvarnost, već produbljuje okolni mrak i tjeskobu urbanog labirinta.
Suočavanje u polumraku (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Autoportret autorice Zorice Radaković u desnom planu, s mirnim i pronicljivim izrazom lica. U zamagljenoj, ljubičasto-ružičastoj pozadini, obasjana svjetlima s ekrana, nazire se djevojka s kaubojskim šeširom ukrašenim šahovnicom.
Urednički osvrt: Još jedan izvrstan autorski rez u strukturu spektakla. Dok je pozadina zamagljena i prepuštena klupsko-festivalskoj atmosferi, autoričino lice u krupnom planu ostaje oštro i fokusirano. Kontrast između njezina analitičkog mira i modnih detalja ideološke konfekcije u pozadini (šešir s kockicama) podcrtava ulogu intelektualca koji odbija prepakirati um kako bi se uklopio u mainstream.
Oskudne obučene katoličke djeve u tranzicijskoj noći (foto: Radium Noir)
Vizualni kôd Radium Noir: Detalj u hodu kroz gužvu pod noćnom rasvjetom. U lijevom planu prikazana je djevojka s leđa, odjevena u oskudni svijetloplavi dvodijelni komplet (kupaći kostim/top i hlačice), s nacionalnom zastavom zavezanom oko struka. U pozadini prolaze drugi posjetitelji, od kojih jedan nosi bijelu majicu s natpisom "HIPODROM 05.07.2025.".
Urednički osvrt: Prizor koji u potpunosti potvrđuje tezu o "oskudno odjevenim katoličkim djevama" koje su zapanjile autoricu tijekom njezine „nastave u prirodi“. Tradicionalne i konzervativne vrijednosti ovdje doživljavaju estetski kratki spoj: religijski i nacionalni sentimenti miješaju se s ljetnom, ogoljenom festivalskom kulturom tijela. Zastava oko struka gubi političku ozbiljnost i postaje modni rekvizit, komad tranzicijske konfekcije u svijetu sterilne klijentelističke dosade i lažnog morala.
Hodočašće na Hipodrom: Invalidi, globalni simulakrum i paravan uz ogradu
Kada sam vidjela da pjesme s albuma „Hodočasnik“ u svega sat vremena bilježe stotine tisuća pregleda, rekla sam svom bratu Ivici Gunjači: „Mi ovaj fenomen moramo vidjeti uživo“. On, kao profesor filozofije, bio je skeptičan, smatrajući to apsolviranim tranzicijskim kičem, ali je pristao žrtvovati se za mene.
I pješačili smo u gustoj, nepreglednoj koloni od Glavnog kolodvora do Hipodroma. Pred mojim očima prodefilirala je nevjerojatna galerija likova. Najpotresniji je bio prizor dvojice muškaraca koji su niz strmu padinu bez invalidske rampe spuštali nepokretnog branitelja u kolicima. Izgledao je poput voštane figure, kao da nose lijes ratnog druga koji je došao vidjeti svog muzikoterapeuta – onoga čije su ga pjesme poput „Neću izdat ja“ doslovno odvratile od suicida u državi koja skriva crne statistike samoubojstava.
Dok sam stajala u toj masi, s jedne strane me pritiskala transgeneracijska trauma neosvijetljenih arhiva Drugog svjetskog rata i povijesnog revizionizma (o čemu Damir Karakaš maestralno piše u „Proslavi“, pokazujući da opredjeljenje često nije plod dedukcije nego nagona za preživljavanjem). S druge strane, stvarnost me potpuno zapanjila i odvela na samu granicu psihodelije.
U masi su dominirale oskudno obučene katoličke djeve, umotane u zastave umjesto u kupaće kostime. Ali pravi kiber-gotički kratki spoj u matrici bio je prodefiliranje tisuća stranaca: Indijaca, Nepalaca, Koreanaca, Arapa i Afroamerikanaca! Neki od njih su, nasmiješeni, nosili crne majice s natpisom „Bog i Hrvati“ kupljene u Nami. Kako ti ljudi uopće doživljavaju ovaj strogo lokalni narativ? To je čisti globalni simulakrum, prazna označiteljica. Dok je pokraj mene jedna žena doslovno ridala držeći se za ogradu, u isto vrijeme na YouTubeu razdragani crni influenceri režu dijelove spornog pozdrava i euforično viču: „THAT'S ROCK! WAU!“. Vrhunac je bio rastafarijanac s Jamajke koji je, odgojen na Bobu Marleyju, u Thompsonovoj ratnoj vibraciji prepoznao poruku „One Love, One Music“! Trikster se podrugljivo smije iz svakog ugla ekrana.
Zašto ljevica proizvodi dosadu?
Mnogi se pitaju zašto ljevica ne može okupiti ni približan broj ljudi. Odgovor je kristalno jasan: u Hrvatskoj je klasna svijest potpuno zatrta. Podjela na Tita i one druge je čisti ideološki kič i malograđanština. Naša tobožnja salonska ljevica, ušuškana u srednji sloj, fokusirana je na razvrstavanje otpada i kozmetička muško-ženska pitanja.
Prava ljevica ne može izreći nijednu suštinsku misao izravno jer živimo u kapitalizmu, gdje je kapital gospodar razuma, etike i Ustava koji štiti tržišno gospodarstvo, a ne čovjeka. Budući da ljevica govori u celofanu i nema vlastiti, autentični komunikacijski kanal, sve ljude koji su žudjeli za pravednošću ugrabila je desnica iza koje stoji crkva i kraljevstvo nebesko. To je ta savršena igra servirana našem tricksteru.
Show na Hipodromu nije bio samo glazbeno-emotivni stroj, nego brutalna demonstracija političkog stanja nacije koja tetura prema velikim suočavanjima. A da u toj triksterskoj igri nacionalno znakovlje zapravo i nije nikakva svetinja, nego običan rekvizit, dokazao mi je završni prizor: trenutak u kojem hrvatska zastava služi kao običan paravan dok mlada djevojka nesmetano obavlja malu nuždu uz ogradu. Matrica je ogoljena.
*korisno "Thompson je trickster na polju društvene laži"
https://radiogornjigrad.blog/2026/07/01/zorica-radakovic-thompson-je-trickster-na-polju-drustvene-lazi/
napisala: Zorica Radaković u srpnju 2026. godine
Zorica Radaković (foto: Radium Noir)
ZORICA RADAKOVIĆ: Glas iz kiber-kaveza
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od ranih pjesničkih zbirki poput Svaki dan je sutra (1984.) i beskompromisne knjige pjesama Bit će rata (1990.) do oštrih dramskih tekstova – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u skori izlazak njezine nove knjige priča „Zagrebački kiber-gotik“. Kroz mračni, hipnotički ritam zagrebačkog asfalta, nadolazeća proza Zorice Radaković donosi beskompromisne algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, potvrđujući njezin status trajno subverzivnog autorskog glasa.
foto: Zorica Radaković "Radium Noir"