Za liberalni je pogled društvo polje mita i korupcije te svakovrsnih opačina, a dosljedan razvoj pojedinca sa svim vrlinama moguć je tek u osamljenosti i kontemplaciji svojstvenoj kršćanskim svecima, koji u društvo dolaze samo kako bi pružili utjehu deklasiranima i na njih prosuli Božju milost. Za Bakunjina je društveni ugovor fikcija koja je potrebna liberalima da bi teorijski opravdali nastanak države po mjeri svojih interesa, jer je pojedinac proizvod društva u njegovu povijesnom kretanju, kao što i države nastaju u konkretnim povijesnim uvjetima, prije svega osvajanjem i nasiljem.
(Mihail Bakunjin, Pariška komuna i pojam države, DAF, Zagreb, 2021, prijevod: Karmen Bašić i Dubravka Selaković Oršić)
Pisati o Mihailu Bakunjinu bilo kojim povodom u trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća ne čini se baš oportunim iz najmanje dva razloga: najprije, Bakunjin je Rus, a u zapadnjačkom narativu kao dominantnom mediju demonizacije drugih koji se ne uklapaju u interese sistema kapitala, Rusi su - prokleti drugi. S druge strane, Bakunjin se kao jedna od ikona anarhističkoga (i) radničkog pokreta za isti taj narativ ispostavlja kao radikalnolijeva „crvena krpa“ kojom neokonsi i desni pokreti u najširem rasponu ideoloških nijansi mašu i mlataraju okolo izazivajući permanentnu moralnu paniku, da bi u masama prokazali kao iluzorne i utopijske socijalističke projekte kao protuprirodni blud. Kratko i jasno - Bakunjin je skromni čovjek od akcije koji piše iz „samih događaja“. Sam za sebe kaže da nije ni filozof ni znanstvenik niti pisac po pozivu. On je strasni zagovornik istine i slobode, a istina je vremena u kojemu živi i cjelokupne povijesti splet nesreća, povijesti teškog života „onih na dnu“, a kao jedini lijek za sve nedaće čovječanstva nameće mu se - socijalna revolucija. Predmet je ove knjige „razložiti filozofske principe i praktične ciljeve“ revolucije. Ni sloboda koju Bakunjin zagovara pisanjem i sudjelovanjem u svim bitnim događajima svog vremena, nije ništa apstraktno, ono egoistično pohranjeno i čuvano u pravu i politici liberalne države, koja zakonskom prisilom definira točke do kojih se buržoaska sloboda pojedinca prostire. Sloboda je u Bakunjinovoj viziji izvan bilo kojeg oblika prisile, a jedini zakon koji je može ograničiti - koji zapravo i nije ograničenje nego uvjet istinske, materijalne, duhovne, intelektualne i moralne slobode - jeste zakon proistekao iz same prirode čovjekove, prirode bića koje je sposobno za solidarnost, jednakost i bratstvo sa svima drugima.
Nema slobode izvan socijalne i ekonomske jednakosti, koje se čine mogućim tek po socijalnoj revoluciji. Na ovoj točki spoznaje Bakunjin ukazuje na razliku između (autoritarnih) komunista i anarhičnih socijalnih revolucionara. Iako imaju zajednički cilj, razlike se pokazuju primarno u odnosu na državu i znanost. Komunisti bi da organiziraju radničku klasu kao državu u formi (prelazne) diktature proletarijata, dok su anarhisti radikalno protiv i same pomisli na državu kao aparata sile. I jedni i drugi iskazuju povjerenje u znanost nasuprot religiji i zatucanosti masa, ali se opet razlikuju u pristupu afirmaciji znanstvenog pogleda na svijet. Komunisti bi da nametnu znanstvene istine na način na koji je to činio Ćopićev Nikoletina Bursać (komesar je rekao da od danas nema boga!), a za anarhiste ključni je metod propagiranje znanosti i osvješćivanje masa kako bi one same pod svoju kontrolu stavile cjelokupni proces razvoja društva sukladno vlastitim interesima.
Bakunjin je pristalica Komune upravo zbog negiranja države. Dirljive su njegove rečenice koje posvećuje Parizu kao središtu revolucije i poprištu posve novih povijesnih tendencija te pariškim revolucionarima među kojima su - iako u manjini - i revolucionarni socijalisti. Jakobinci daju ton zbivanjima, ali ni oni nisu jedinstveni: republikanci među njima na koncu će pristati uz snage reakcije, dok će revolucionari samom logikom revolucionarnog djelovanja postati socijalisti. Međutim, i oni sami više će djelovati nagonski nego vođeni razrađenim socijalističkim idejama. Nikad se nisu mogli osloboditi građanskih predrasuda u sebi zbog interoriziranja vrijednosti autoritarnoga, religijskog odgoja, te nisu ni mogli dovesti socijalnu revoluciju do kraja. Ali samo žrtvovanje revolucionara za ideje koje je promovirala Francuska revolucija imalo je takvu snagu da je prvo u modernoj povijesti razobličilo pred svijetom klasnu strukturu društva kao nehumanu, a njegovu ideologiju kao ideje vladajućih koje ne pripadaju cijelom društvu i koje po svojoj naravi nisu univerzalne. Anarhistički vođe revolucije poput Eugena Varlina i drugova pokazuju se kao ljudi posve odani revoluciji i spremni na žrtvu, vrlo skromni i uvijek djelujući s uvjerenjem da revolucija pripada masama a ne pojedincu. Socijalna revolucija mora biti „spontana i kontinuirana akcija masa“ koja će dokinuti državu kao onu povijesnu tvorbu koja konstantno ograničava čovjekovu kreativnu moć svojim instrumentima prisile. Predstavljajući se kao sfera zajedništva i općeg interesa koji nije ništa drugo doli „apstrakcija, laž i fikcija“, država je uvijek djelovanje u korist konkretnih buržoaskih interesa, kao što je bog apstrakcija i fikcija u funkciji interesa svećenstva.
„Uklanjanje crkve i države mora biti prvi i neizbježan uvjet stvarnog oslobođenja društva; tek nakon toga se društvo može i mora organizirati na drugi način...“ Slobodno društvo je društvo slobodnih pojedinaca i usklađenog općeg i osobnog interesa, a ono se gradi odozdo putem slobodnog udruživanja kao afirmacije solidarnosti, jednakosti i bratstva među ljudima.
Bakunjin odbacuje prigovore da je takvo društvo utopijska zabluda zbog toga što su u igri različiti i nepomirljivi interesi. Krivnja tomu je primarno na državi, koja pod krinkom „javnog dobra“ štiti i održava interese vladajućih u čemu se nalazi i izvor stalnih društvenih konflikata. S druge strane, idealistički filozofski sistemi - teologija i metafizika - također doprinose održavanju takve strukture društva; teologija je konceptom „iskonskog grijeha obeščastila čovjeka i razorila mu svijest o vlastitoj vrijednosti“, a metafizika je apstrakcijom o društvenom dogovaranju prirodno slobodnih bića upravo zanijekala tu slobodu u ime javnog dobra kojim maskira eksploataciju većine u ime održanja poretka u interesu vladajuće manjine.
Ovdje se susrećemo s jednim prividnim paradoksom, naime da socijalisti kao zastupnici materijalističkog razumijevanja povijesti njeguju „razuman i plemenit idealizam“ da bi neprestano održavali i razgorjevali plamen borbe za pravedno društvo, dok idealisti „tonu u krvožedan i ružan praktični materijalizam“ održavajući klasnu strukturu društva. Takva struktura protivna je prirodnom redu stvari koji postoji i održava se po logici dijalektičke borbe svih silnica u svemiru koje čovjek prepoznaje u postojanosti koju imenuje zakonima čije djelovanje u konačnici je - red.
Pariška komuna, ilustracija: Vidmir Raič uz asistenciju AI
Čovjek i društvo dio su prirodnog reda stvari te su u svom postojanju i razvoju podložni određenim procesima koji svjedoče o jedinstvu zbivanja u svemiru. Obdaren najrazvijenijom formom materije kao što je mozak čovjek ima sposobnost razumjeti prirodni red stvari i sebe u njemu i vinuti se u prostor pojmovnih apstrakcija do krajnje točke ničeg, kojoj će dati ime - bog. Vremenom će bogu davati ljudska obilježja da bi ga saobrazio ukupnoj društvenoj strukturi i, u konačnici, proglasio stvoriteljem svega. Osigurat će mu institucionalno prebivalište u vidu crkve, izgraditi svećenstvo kao duhovni pandan državnom plemstvu te stvoreni (klasni) poredak podržati i osigurati božanskim pravorijekom kao neupitnim. Svoje vlastite kreativne snage izručio je entitetima koje je sam stvorio i u cjelokupnoj dosadašnoj povijesti dao se u „bijeg od slobode“. Ideolozi i „doktrinari svih škola uzvikuju (da) bez crkve i vlade nema civilizacije i napretka“.
Bakunjin i anarhist smatraju s toga da oslobođenje čovjeka te izgradnja slobodnog društva počinje s borbom protiv države i crkve.
BOG I DRŽAVA
Saobraženo vremenu u kojemu živi i djeluje kao teoretičar, ideolog i jedan od vođa međunarodnoga radničkog pokreta, Bakunjin prepoznaje te u odnosu na anarhističku teoriju države propituje tri doktrine o državi: jakobinski revolucionari na državu gledaju kao na izraz opće volje koja djeluje u korist općeg dobra; za monarhijske apsolutiste država je emanacija Božje milosti, a buržoaski liberali njenu svrhu vide u zaštiti prava i sloboda pojedinca.
Budući da liberali stavljaju slobodna pojedinca u središte svoje teorije, a država im je tek nužno zlo, povijesni razvoj pokazuje da su minimalistički zahtjevi liberala spram države samo krinka iza koje stoji svojevrsno uzdizanje države na razinu kulta. Dva su razloga tomu: jedan je praktičan, a drugi teorijski. Ovladavši sredstvima za proizvodnju, buržoazija bi htjela da u sferi ekonomije vlada anarhija prirodnog stanja po modelu laissez-fairea, dok sferu politike prepušta državi kako bi kontrolirala radničke mase i onemogućila ih u bilo kojem pokušaju „socijalne likvidacije“ postojećeg stanja. Teorijski razlozi za uzdizanje države na pijedestal kulta proizlaze iz bazičnih postavki liberalne teorije o slobodnom pojedincu iz čijeg djelovanja proizlaze sve društvene tvorbe, uključujući i državu. Bakunjin ovdje dovodi u pitanje koncepte teorije društvenog ugovora prema kojoj se pojedinac prirodno rađa slobodan i jednak s drugima u dostojanstvu i pravima te obdaren besmrtnom dušom. On je potpuno biće tek u prirodnom stanju i s onu stranu društva, a društvo i država nastaju sporazumno, njegovom slobodnom voljom, odnosno ugovorom s drugima i to posve zbog nekog vanjskog razloga.
Za liberalni je pogled društvo polje mita i korupcije te svakovrsnih opačina, a dosljedan razvoj pojedinca sa svim vrlinama moguć je tek u osamljenosti i kontemplaciji svojstvenoj kršćanskim svecima, koji u društvo dolaze samo kako bi pružili utjehu deklasiranima i na njih prosuli Božju milost. Za Bakunjina je društveni ugovor fikcija koja je potrebna liberalima da bi teorijski opravdali nastanak države po mjeri svojih interesa, jer je pojedinac proizvod društva u njegovu povijesnom kretanju, kao što i države nastaju u konkretnim povijesnim uvjetima, prije svega osvajanjem i nasiljem. Dakle, za idealistički pogled na svijet – a primjer toga su i koncept prirodnog stanja i društveni ugovor – čovjek se rađa slobodan i s besmrtnom dušom te je njegova fiksacija na vječni život s Bogom, po uzoru na „svete pustinjake“, logičan put u poniznost i ropstvo na ovome svijetu. Religijski je odgoj oslobodio ljude potrebe da razmišljaju o sebi i o naravi društvenih procesa i odnosa. Većina ih se u svojem odnošenju s drugima ponaša na isti način, rukovođena prizemnim stvarima, a vrlo je malen broj onih koji svojim djelovanjem reflektiraju društvenu zbilju kao produkt povijesnih procesa. Poniznost, uhodanost, odsustvo misaonih napora i djelatne volje glavni su razlozi sporog napretka čovječanstva.
Zagovornici materijalističkog razumijevanja povijesti polaze od ove činjenice i čovjeka razumiju kao društveno biće, ono koje se rađa i razvija kroz ukupnost društvenih odnosa, u procesu u kojemu razvija svijest i spoznaju o potrebi osvajanja slobode. Sloboda je cilj kojemu čovjek usmjerava ostvarenje svojih individualnih i društvenih snaga.
Budući da idealističke teorije slobodu pojedinca vezuju za zamišljeno prirodno stanje, prije i s onu stranu društva, sam pristanak na društvo i državu znači ograničenje ljudske slobode. Te su granice određene pravima i slobodama drugih te javnim dobrom, a država se pojavljuje kao zaštitnik tih vrijednosti i jamac ugovora. Za materijaliste nema slobode izvan društvenoga konteksta. Sloboda pojedinca postoji samo uz slobodu svih drugih, kroz veze i odnose sa svima. Slobode svih „preduvjet su i potvrda“ moje slobode koja postoji i razvija se kroz jednakost i solidarnost svih sa svima. Kolektivnim radom svih članova društva stvaraju se uvjeti za oslobađanje od „jarma vanjske prirode“, kao što se svaki pojedinac praksom vlastita djelovanja oslobađa „jarma vlastite prirode“, stavljajući nagone i zahtjeve tijela pod nadzor svojih intelektualnih i duhovnih moći.
Mihail Bakunjin, Pariška komuna i pojam države, DAF, Zagreb, 2021, prijevod: Karmen Bašić i Dubravka Selaković Oršić
Bakunjin piše o tri trenutka ili elementa slobode. Prvi je pozitivan i odnosi se na razvoj ukupnih moći pojedinca putem odgoja i obrazovanja, materijalnoga i duhovnog razvoja. Drugi je negativan i tiče se pobune protiv autoriteta. Pobuna protiv ovozemaljskih pojedinačnih i kolektivnih autoriteta počinje pobunom protiv fikcije nebeskoga autoriteta, jer je poredak stvari u društvu replika onoga nebeskoga. Ako se kršćanstvu i mogu priznati određene zasluge za promoviranje jednakosti među ljudima kao jednakosti pred Bogom, ipak je u pitanju krnja, apstraktna jednakost kao „ravnopravno ropstvo svih pred vrhovnim gospodarom“.
Pobuna protiv autoriteta zapravo je pobuna protiv „službenog tiranskog autoriteta države“ i neslužbenog, podmuklog autoriteta društva, odnosno njegova prirodnog utjecaja oličenog u javnom mnijenju, u kojemu je sabrano sve ono što utječe na odgoj čovjeka: tradicija, običaji, predrasude, navike, sklonosti... Budući da svaki pojedinac sudjeluje u oblikovanju društva i okolnosti u kojima živi i djeluje, on je i sam sudionik u stvaranju tog prirodnog autoriteta društva, pa je i pobuna protiv njega ujedno i pobuna protiv samog sebe, jer je on proizvod tog istog društva.
Pobuna protiv društva teža je nego pobuna protiv države. U pitanju su dvije različite platforme koje oblikuju čovjeka. Društvo je krajnja manifestacija prirode, preduvjet razvoja čovjeka i čovječanstva, postojat će dok postoji život na Zemlji. Država je povijesna kategorija, ono nužno zlo koje je povijesni razvoj iznjedrio u određenim, konkretnim društvenim okolnostima, e da bi bilo moguće postignute ukupne društvene snage sabrati i organizirati na drugačiji način.
U samoj prirodi države postoji nešto što provocira i potiče pobunu, ona „koncentrirana moć“ koja državi omogućuje da i kada čini dobro, čini to uz prijetnju ili upotrebom sile. Sa etičkog stajališta čovjek čini dobro jer tako hoće, jer je sposoban za zagrljaj, za ljubav, za prijateljstvo i solidarnost i nikakva vanjska sila neće ga učiniti sretnijim, boljim i humanijim izvan upotrebe moći kojima sam raspolaže. Čovjek se rađa u društvu koje nije izabrao, nego je njegov proizvod. Formira se kroz interakciju svih društvenih silnica u stalnom napredovanju u „svijesti o slobodi“. Međutim, kako smo svi uhvaćeni u mrežu kolektivne svijesti društva koja tvori „intelektualnu i moralnu sferu“ kroz sustav formalnih i neformalnih kanala utjecaja, teško se i najjačim karakterima među nama othrvati pogubnim pristiscima koji dolaze iz društva.
Kao treći element slobode Bakunjin spominje socijalni element - sklad i jednakost; priznanje da je istinska sloboda pojedinca moguća i potvrđena jedino kroz slobodu i jednakost svih drugih ljudi oko njega.
Bakunjin je dosljedan zagovornik materijalističkog shvaćanja svijeta i uzroke vjerovanja, mišljenja i djelovanja ljudi traži i objašnjava iz konkretnih društveno-historijskih uvjeta. On drži da se 99% ljudi ponaša na način da slijedi „tradiciju i rutinu“ svojih predaka. („Pleti kotec kak tvoj otec...“) Primaran je uzrok tome „neznanje, pobožnost i vjera“ masa, odgojenih i obrazovanih na vrijednostima i po obrascima koje kroz agense socijalizacije u ljude utiskuju vladajući. Zbog toga je privilegirana klasa i vezana za religiju kao dominantnu instituciju socijalne kontrole, putem koje osigurava „kulturnu hegemoniju“ i štiti svoj interes. Međutim, interes nije jedina sila koja pokreće vladajuće na odeđeni način razmišljanja i djelovanja. Bakunjin govori i o „jednom principu moralnosti kao nužnom uvjetu njihove egzistencije“, a koji svoju refleksiju nalazi u konceptu ili fikciji izolirana pojedinca kao temelju društva.
Svu nemoralnost i apsurdnost idealističke koncepcije svijeta Bakunjin prokazuje upravo kritikom fikcije apstraktnog pojedinca kao temelja moralnog djelovanja. Pojedinac sa urođenom besmrtnom dušom, u biti neograničen i po tome samodostatan, neovisan od društva i veza s drugim ljudima, takav pojedinac je onda nužno upućen na boga, a na djelovanje ga potiče božji zakon u njemu. Fikcija apstraktnog pojedinca i fikcija božanskog bića dvije su strane istog fenomena, pojave da je pojedinac nositelj morala izvan društva, što je posve nemoralno sa stajališta njegove zbiljske egzistencije među ljudima, a istodobno i apsurdno jer se sva proturječja čovjekove egzistencije u rasponu između besmrtne duše i smrtnog tijela razrješavaju božanskom voljom. „Božji je moral apsolutna negacija ljudskog morala“.
Metafizika kao“poslušna kćerka i nasljednica teologije“ utemeljuje dakle moral u pojedincu, individuumu koji je od boga obdaren besmrtnom dušom, samodovoljan i bez potrebe za drugima i društvom i čija vlastita životna putanja počinje i kao svoj krajnji cilj ostvaruje u sebi samom i u mističnom prisustvu „svog boga“. Slika je tog individuuma kontemplativni, predmoderni svetac.
Ako pak taj pojedinac iskazuje potrebu za susret sa društvom, čini to iz dva razloga. Prvo, materijalan po svojoj tjelesnosti on osjeća potrebu za svim udobnostima materijalnog svijeta, a one su moguće samo kao proizvod ukupnog društvenog rada. Moderni svetac smatra da je uživanje materijalnih dobara preduvjet za spas duše. Takvo društvo koje propovijeda metafizički zasnovan moral, a stvarne potrebe ostvaruje u odnosima koje taj moral poriče u ime onostranog spasenja, nazivamo - buržoasko društvo. Jagma za opipljivim dobrima čini da su svi pojedinci uključeni u utakmicu stjecanja eksploatatori svih drugih jer „sve njih treba materijalno, a nikoga moralno“. Dakle, to se društvo dvostrukog morala u konačnici iskazuje kao društvo eksploatacije. U tom društvu nužno se odnosi među ljudima ispostavljaju kao bespoštedni rat svakog protiv svih, a država se pojavljuje samo kao regulator i nadzornik tih odnosa. No, nisu svi u tom ratu iste sreće: mali broj njih uživa u blagostanju stečenom radom svih, a velika većina ostalih mora se zadovoljiti tek onim što ostane (od prvog do prvog) za elementarnu reprodukciju vlastite egzistencije.
Drugi razlog uključivanja pojedinca u društvo jeste svjedočenje božanske milosti kroz zapovijedi da ljubi bližnjega svoga kao samog sebe i ne čini drugom ono na šta sam za sebe ne bi pristao.
Ove zapovijedi metafizičkim moralom kondicioniran pojedinac čini „za ljubav božju“, a ne za druge ljude. Ako ljubav postoji samo ondje gdje drugi iskazuje potrebu za njom, uvjerljivom se čini tvrdnja da bog ne treba čovjekovu ljubav, jer on je savršenstvo i iskazivanje takve potrebe ukazalo bi na pukotine u njegovoj egzistenciji. „Po metafizičkom moralu čovjek (...) ne može voljeti ljude, zato što ih moralno više ne treba, a još jednom dodajem, možemo voljeti samo onoga tko nas treba“.
Pariška komuna, ilustracija: Vidmir Raič uz asistenciju AI
Vrijedi navesti sljedeći pasus prije zaključnih riječi ovog prikaza: „Prava, istinska ljubav, kao izraz uzajamne potrebe , postoji samo među jednakima. Ljubav višega prema nižemu je ugnjetavanje, pritisak, preziranje, egoizam, ponos i oholost koji trijumfiraju u osjećaju moći nad drugima. Ljubav nižega prema višemu poniženje je, strah i nada roba koji od gospodara očekuje bilo zlo, bilo dobro. Takva je priroda tzv. božje ljubavi prema ljudima i ljudi prema bogu. To je despotizam jednoga i robovanje drugih“. Dakle, ljubeći boga čovjek ljubi vlastito ropstvo. Teologija je pripremila teren, a metafizika teorijski opravdala poredak buržoaskog društva kao klasne društvene strukture. Naglašavajući važnost njegovanja odnosa spram boga teologija i metafizika izokrenule su stvarnost materijalne zbilje i konkretnih ljudskih potreba u korist božanskim principom opravdavajuće klasne strukture u kojoj promotori besmrtne duše i božjeg savršenstva - proroci, sveci, svećenici - u interesnom savezu sa ovozemaljskim utjerivačima božje ljubavi u duše narodnih masa - vladari, plemići, državni službenici - putem institucija crkve i države privode neuke mase onostranom spasenju, zadržavajući pri tome sve blagodeti života u zemaljskom poretku. Oni to, naravno, čine za dobrobit i sreću masa, po čemu njihova zadaća vladanja nije nikakav privilegij, nego mukotrpan posao i „mučna dužnost“. Logičan je onda zaključak da „mukotrpno žrtvovanje“ vladajućih u korist ovladanih time prikriva temeljni društveni odnos - eksploataciju, naime. „Vladati i eksploatirati znači isto.“ („Mir, mir, mir - nitko nije kriv; pružimo ruku mira jedni drugima“.)
Eksploatacija i vlada su dvije strane iste pojave - politike, naime - djelatnosti koja posreduje između svih drugih djelatnosti u društvu te svjesno regulira i uređuje društvene odnose. Eksploatacija osigurava vladi materijalnu osnovu njene egzistencije, dok vlada sa svoje strane definira pravni okvir i organizira silu za očuvanje tog temeljnog društvenog odnosa. Ova činjenica bila je milenijima „skrivana iza religijskih fikcija“, sve dok buržujske revolucije nisu razotkrile i na vidjelo povijesnog zbivanja iznijele samu bit društvene strukture. Međutim, kada je uspostavila modernu državu i zacementirala svoju vlast, buržoazija se obilato okoristila teološkim fantazmama i pojačala ih metafizičkim teorijama o bogu, besmrtnoj duši, prvobitnoj slobodi i neovisnosti pojedinca o društvu kao temelju morala „izvan društvene solidarnosti“. Bakunjinu je cilj dokazati da su idealistički koncepti morala u funkciji opravdanja ekspoloatacije i klasne strukture društva što je, u konačnici, „negacija svakog morala i slobode“. On ostaje dosljedan zagovornik materijalističkog poimanja povijesti kao zbiljskog uvida u materijalnu prirodu svijeta i „prvotnog robovanja ljudi“ koji će praksom rada, u „samom srcu društva i preko njega, neminovno dostići uspostavljanje najšire slobode pojedinaca i ljudskog morala“.
Mihail Bakunjin, DAF, Zagreb, 2021, prijevod: Karmen Bašić i Dubravka Selaković Oršić
*Mihail Bakunjin, Bakunjin (Bakunin) [baku'n’in], Mihail Aleksandrovič, ruski revolucionar i politički pisac (Prjamuhino, 30. V. 1814 – Bern, 1. VII. 1876). Podrijetlom je iz plemićke obitelji.
Završio je Artiljerijsko učilište 1832. u Sankt Peterburgu, te je bio časnik u artiljerijskoj brigadi do 1835., kada je otišao na studije u Moskvu i Berlin. Pod utjecajem lijevih hegelovaca razvili su se njegovi radikalni pogledi protiv carskoga samodržavlja i kmetstva u Rusiji. Ruski ga je Senat zbog njegove liberalno–političke djelatnosti 1844. lišio časničkog čina, plemićke titule i imovine te osudio (in contumaciam) na robiju u Sibiru. Pred njemačkom se policijom Bakunjin potom sklonio u Švicarsku, te u Pariz, gdje je upoznao P. J. Proudhona i K. Marxa.
Sprijateljio se s poljskim emigrantima koji ga nadahnjuju za kombinaciju ideja nacionalne slobode slavenskih naroda i socijalne revolucije. Iz Francuske je protjeran u prosincu 1847., ali se u veljači 1848. vratio u Pariz, odmah nakon revolucije, te je radio na stvaranju demokratske federacije slavenskih naroda. Sudionik je Sveslavenskoga kongresa i ustanka 2. VI. 1848. u Pragu. U dva apela 1848. i 1849. pozivao je slavenske narode da u središnjoj Europi stvore slobodnu slavensku federaciju, koja će svrgnuti vladavinu Austrijskog i Ruskog Carstva.
Kao sudionik dresdenskog ustanka u svibnju 1849., uhićen je i osuđen na smrt 14. I. 1850. Izručen je Austriji, opet osuđen na smrt, pomilovan i 1851. izručen Rusiji. Iako je 1851. napisao caru Nikolaju I. pokajničku Ispovijest, sedam je godina bio zatočen u petropavlovskoj utvrdi i u Šliseljburgu, a tek 1857. tamnicu je zamjenilo progonstvo u Sibiru, odakle je 1861. pobjegao i preko Japana i SAD-a došao u London. U 1860-ima Bakunjin je napustio panslavizam i počeo je razrađivati anarhističku doktrinu. God. 1864. stupio je u I. internacionalu. Osnovao je u Švicarskoj 1868. tajnu anarhističku Alijansu socijalističke demokracije i sukobio se s K. Marxom, na čiji je zahtjev bio isključen iz Internacionale na Haškom kongresu 1872. Sudjelovao je u ustancima u Lyonu 1870., Španjolskoj 1873. i u Italiji (Bologna) 1874. Ostatak života proveo je u Švicarskoj, prvo u Luganu, a 1876. prešao je u Bern.
Bakunjin je vodeći ideolog anarhizma, koji se oblikovao kao antiteza Marxovu komunizmu. Ideju kolektivnog vlasništva i solidarnosti povezivao je s anarhističkom idejom apsolutne slobode pojedinca, odbijajući svaku političku kontrolu, centralizaciju i podložnost autoritetu. Bakunjin negira svaki oblik države, mjesto koje želi stvoriti slobodnu federaciju autonomnih zajednica. Zauzimao se za nasilno rušenje postojećeg poretka i odbacivao marksističko naučavanje o posebnoj povijesnoj ulozi radničke klase, smatrajući da su za anarhističku revoluciju najpogodnije države u kojima prevladava seljaštvo. Glavna djela: Bog i država (Dieu et ľétat, 1870), Knuto-germanski imperij i socijalna revolucija (ĽEmpire knouto-germanique et la révolution sociale, 1871) i Državnost i anarhija (Gosudarstvennost’ i anarhija, 1873).
(izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/)
...
napisao: Zoran Ljubičić u kolovozu 2026. godine
(Nešto kao biografija)
Rođen u Jajcu ’61. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu kao jedan od najboljih učenika u generaciji. Studij politologije na FPN u Sarajevu završio prije roka s prosječnom ocjenom 9,60. Dvostruki stipendist, dobitnik srebrnih i zlatne značke za odličan uspjeh u studiju. U Partiju primljen kao srednjoškolac, napustio je pri kraju studija, u najgore vrijeme.
Godinama bez posla (od ’85. do ’97., izuzimajući rat) zbog jednog članka u omladinskom tisku u kojemu je branio jednog svećenika od optužaba za ustaštvo i pravo na vjeru jedne omladinske aktivistkinje. I danas čuva desetine odbijenica sa natječaja za posao od Triglava do Gevgelije.
Jedan od četvorice sinova u obitelji industrijskog radnika i domaćice. Radio raznorazne poslove da bi mogao djevojku izvesti na kavu i rasteretiti obiteljski budžet. Bio je konobar, švercer, kolporter, novinar, prodavač, instruktor na popisu stanovništva, mornar na turističkom brodu, berač bresaka na plantažama u Grčkoj, bauštelac u Njemačkoj i Austriji, cijepao kamen...
Iz Beča se vratio kući kad je počeo rat na „bosanskom otoku“. Obnašao određene vojne dužnosti. Ratni dragovoljac, veteran i ratni vojni invalid.
Oslobođen vojnih obaveza izbjegličke dane provodio u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji.
Po oslobođenju Jajca ponovno se vratio kući nakon što mu je obitelj, supruga i sin, deportirana iz Hrvatske. Očekivanja da će se konačno zaposliti u struci brzo će se izjaloviti, jer po svojem svjetonazoru, ideološkoj i političkoj orijentaciji nije odgovarao vladajućoj Adezejskoj strukturi te je godinu dana jedini proveo na birou za zapošljavanje s fakultetskom diplomom. Prvi je u gradu, zajedno sa suprugom i partnerima iz Splita, počeo biznis s kompjutorima, komp.programima, računovodstvom i poreznim savjetovanjima, ali mu je Stranka, koju je kontrolirao gvardijan lokalnog samostana, uništila sve poslove. Tri godine radio je „na crno“ (bilo je i toga) kao profesor u jajačkoj gimnaziji iz koje su ga izbacili pod kojekakvim etiketama (ravnatelj dezerter, brat mu ministar obrazovanja). Nastavio raditi kao profesor u strukovnoj školi, bio među najboljim profesorima iz PGDiLJP u BiH po eksternoj/američkoj evaluaciji, ali je ipak dva puta „zamoljen“ od školskih vlasti da ne sudjeluje u procesu napredovanja, iako je jedini zadovoljavao uvjete za napredovanje u najviše zvanje. Njegovi su učenici postali poznati u svijetu kad su se 2016. pobunili protiv podjele jajačkih srednjih škola. Nagrađeni su od vlade Kraljevine Nizozemske, ali njega nije bilo na tom svečanom prijemu, iako je jedini od profesora pisao o učeničkom buntu. Jebajiga...
Pisao je povremeno u raznim tiskovinama, a pisali su i drugi o njemu. Nije padao u nesvijest zbog toga. U dnevniku svećenika kojeg je javno branio pronašli su zabilješku da je to činio jedini u bivšoj državi, u aferi o kojoj su izvješćivali razni mediji. Jedan svećenik mu je rekao da mu to Crkva nikad neće zaboraviti, a drugi da mu Crkva ništa ne duguje. Ovom drugom je rekao da je to učinio svojom voljom i poručio mu da jede govna, a o gvardijanu lokalnog samostana je na društvenim mrežama napisao da je ostao suha kurca u vrijeme kad je njegovoj supruzi nudio 70 tisjoća maraka za zajednički biznis, a trideset da je odvede u krevet. Pisao je o tome u svojoj drugoj knjizi.
Na lokalnim portalima objavio je mnoštvo tekstova na različite teme, a dio tih tekstova - pričali su povjerljivi izvori - redovno je završavao na stolu kardinala Puljića i pokojnog (jajačkog) akademika. Pisao je i satirične priče o Mlađem dajđiću Robija K., liku kojeg je osmislio kao hommage Viktoru Ivančiću i da bi zabavljao svojeg mlađeg sina i nećaka.
U Jajcu je godinama pratio Pozorišne/Kazališne igre profesionalnih pozorišta BiH i pisao pozorišne kritike, a po mišljenju autoriteta iz ove oblasti bar jedna od tih kritika ostat će zabilježena u povijesti. Napisao je i dvije knjige (Pad Jajca i druge priče i Vojnik Vratar Noćobdija), a za treću je još 2016. odbio ponudu jednog izdavača da je objavi.
(Kaže da mu u to vrijeme nije bilo ni do čega pa je odustao od objave.)
Književnik Darko Cvijetić mu je obećao jednu priču („Bosanska priča“) pretvoriti u pozorišni komad, ali je obećanje ostalo mu pusto radovanje. Svejedno - voli čitati Cvijetića. Recenzent je i nekoliko knjiga i ako je vjerovati piscu jedne od njih („Zvijezde na kapiji“), njegovo ime se nalazi u nekom muzeju bluesa u Americi. (Sredinom 80-ih upoznao se i družio sa Alenom Ginsbergom u Ohridu.)
Zbog silnih pritisaka kojima su bili izloženi njegova obitelj i on, supruga mu je ostala bez posla, postala kronični bolesnik i završila u invalidskoj mirovini. On sam - kako kaže - ostao je na nogama, al ipak malo načet. Zbog te činjenice nije mogao pristati na ponudu američke ambasade za dvomjesečni stručni studij u Americi. Poslije svega došla je i corona i za dlaku je ostao živ. Pogodila ga je na pluća, sa kojima je već u djetinjstvu imao problema, a bolest i višestruka terapija - injekcije, infuzija, tablete - imale su negativne učinke na kognitivne funkcije. Iako je i ranije puno čitao, pojačao je dozu da bi mozak ostao u kondiciji i posvetio se anarhizmu kod kojeg je davno zastao na knjigama Daniela Guerina. Sjetio se Zorana Sente o kojemu je slušao priče još krajem 80-ih od sugrađana kojima je bio komšija u jajačkom naselju Kozluk. Prije par godina stupio je u kontakt s njim, posjećuju se, Senta ga opskrbljuje svojim izdanjima i on je odlučio pisati o anarhizmu.
Tim pisanjem održava zdravlje moždanih stanica, iako mu treba malo više vremena za studiozno čitanje. Za pisanje, također. Ipak će za mjesec i pol dana u mirovinu.
...
ilustracija naslovnice knjige: https://www.daf.hr/
ilustracije: Vidmir Raič uz asistenciju AI