Knjiga koju je narod čitao i prepričavao pretvorila je povijest u zajedničko pamćenje mnogo prije stvaranja modernoga školskog sustava
„Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ nije ustavnopravna rasprava ni program samostalne države. To je knjiga pjesama, kronika, narodnih predaja i pripovijesti o junacima, ratovima i vladarima južnoslavenskoga prostora.
Njezina državotvorna važnost nije u preciznosti povijesnih podataka, nego u masovnom kulturnom učinku. Kačićevo djelo stvaralo je kod čitatelja i slušatelja osjećaj pripadnosti široj povijesnoj zajednici. U krajevima u kojima nije bilo razvijenoga školstva knjiga je postala svojevrsna pučka povjesnica.
Zašto je knjiga važna: Moderna nacija ne nastaje samo u parlamentu i među učenim pravnicima. Nastaje i onda kada obični ljudi povijest počnu doživljavati kao vlastitu.
Zašto je odabrana: Pokazuje kako je nacionalna svijest stvarana izvan uskog političkog kruga, popularnim jezikom, pjesmom i kolektivnim pamćenjem.
Ključno pitanje nastavka: Koliko su za stvaranje političke zajednice važnije povijesne činjenice, a koliko priče koje narod o sebi prenosi?
PRVI KRUG: HRVATSKA PRIJE MODERNE NACIJE
Andrija Kačić Miošić: „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“
Ako je Pavao Ritter Vitezović početkom 18. stoljeća Hrvatsku pokušavao zamisliti kao povijesnu i političku cjelinu, Andrija Kačić Miošić učinio je nešto jednako važno na sasvim drugoj razini: povijest je iz učenih knjiga, samostanskih knjižnica i kronika prenio među obične ljude. Njegov „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, prvi put objavljen 1756., a u znatno proširenom obliku 1759. godine, postao je jedna od najčitanijih knjiga starije hrvatske književnosti. U njemu se susreću pjesma, kronika, povijesna pripovijest i pučka predaja, a pred čitateljem prolazi velika galerija vladara, ratnika, junaka, bitaka, opsada, pobjeda i poraza.
Državotvorna vrijednost te knjige proizlazi upravo iz njezina društvenog dosega. Politička zajednica počinje se stvarati puno prije nego što dobije ustav, institucije i granice. Nastaje kada ljudi iz različitih krajeva počnu određene događaje doživljavati kao vlastitu prošlost, kada pamte iste junake i tragedije te razvijaju osjećaj da pripadaju povijesti široj od vlastitoga sela, grada ili pokrajine. Kačić je povijest učinio pristupačnom upravo takvoj publici i time sudjelovao u stvaranju kulturnoga prostora na kojem će se stoljeće poslije razvijati moderna hrvatska nacionalna integracija.
Starac Milovan – učeni franjevac koji je govorio jezikom naroda
Andrija Kačić Miošić rođen je 1704. godine u Bristu kraj Makarske. Kao franjevac stekao je široko obrazovanje, predavao filozofiju i teologiju te djelovao u više samostana. Pripadao je učenome svijetu svojega vremena, poznavao historiografska i crkvena djela, latinski i talijanski jezik te povijesne izvore dostupne obrazovanom sloju. Istodobno je vrlo dobro poznavao život ljudi kojima su takve knjige bile daleke. Upravo iz toga spoja nastao je njegov najveći književni uspjeh.
U „Razgovoru ugodnom“ pojavljuje se kao Starac Milovan, pripovjedač koji povijest iznosi jednostavno, razgovorno i ritmički. To je važan autorski izbor. Kačić složenu povijesnu građu prevodi u oblik koji njegova publika poznaje: epsku pjesmu, deseterac, pripovijest o junaku i događaju koji se mogu zapamtiti i dalje prenositi. Učeni izvori tako dobivaju pučki oblik, a povijest prestaje biti isključivo vlasništvo obrazovanih slojeva.
Kačić je koristio kronike, historiografska djela i starije zapise na više jezika, uključujući i hrvatske autore poput Pavla Rittera Vitezovića. Njegov stvaralački doprinos leži u načinu na koji je tu građu pretvorio u razumljivu i privlačnu povijesnu pripovijest. Čitatelju je ponudio ono što bismo današnjim jezikom mogli nazvati popularnom poviješću, samo što je njezin glavni medij bila pjesma.
Knjiga koja se nije samo čitala – ona se slušala i pamtila
Društveni učinak „Razgovora ugodnog“ teško je razumjeti ako ga promatramo kao današnju knjigu koju kupac odnese kući i čita sam. U 18. stoljeću pismenost je bila ograničena, školstvo slabo razvijeno, a usmena kultura iznimno snažna. Jedan pismeni čovjek mogao je knjigu čitati skupini ljudi, pjesma se mogla naučiti napamet, prenijeti u drugo selo, prepričati u obitelji ili otpjevati u sasvim novom društvu.
Tako je Kačićeva knjiga dobila život mnogo širi od vlastite naklade. Pojedine njegove pjesme toliko su duboko ušle u usmenu tradiciju da su ih kasnije generacije znale doživljavati kao izvorne narodne pjesme. Autorova riječ pretvarala se u zajedničko kulturno vlasništvo.
To je trenutak presudan za nastanak kolektivnog pamćenja. Dok je knjiga samo na polici, ona pripada autoru i čitatelju. Kada se njezine priče prenose među generacijama, postaju dio zajedničke predodžbe o prošlosti. Ljudi ih prihvaćaju kao element vlastite kulture i identiteta.
U tome je Kačićeva važnost veća od književne popularnosti. „Razgovor ugodni“ postao je svojevrsna pučka povjesnica, knjiga iz koje je široka publika dobivala sliku o svijetu koji joj je prethodio.
Andrija Kačić Miošić „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“
Povijest postaje osobna kada dobije junake
Kačićeva povijest nije anonimna. Naseljavaju je vladari, velikaši, uskoci, hajduci, vojskovođe i ratnici. Posebno mjesto zauzimaju stoljetni sukobi s Osmanskim Carstvom, što je razumljivo u prostoru Dalmacije i hrvatskoga zaleđa gdje su ratovi, granice, seobe i vojnički život stoljećima bili dio neposrednog iskustva stanovništva.
Junaci pritom imaju dvostruku ulogu. Oni pripadaju prošlosti, ali istodobno predstavljaju vrijednosti koje zajednica cijeni: hrabrost, čast, vjernost, požrtvovnost, vjeru i obranu vlastitoga prostora. Čitatelj tako iz povijesti dobiva i svojevrsni moralni kodeks.
To je jedan od važnih mehanizama stvaranja kolektivnog identiteta. Zajednica kroz povijesne likove govori sama sebi kakvom se želi vidjeti. Pojedini junak postupno prerasta vlastitu biografiju i postaje simbol. Bitka više predstavlja od određenoga vojnog događaja; postaje priča o hrabrosti, stradanju ili opstanku.
Kačić je takve priče oblikovao u jeziku koji se mogao zapamtiti, a upravo ta sposobnost pamćenja pretvarala je povijest u društvenu snagu.
„Narod slovinski“ i svijet prije modernih nacionalnih granica
Za današnjega čitatelja posebno je važan naslov knjige. Što Kačić podrazumijeva pod „narodom slovinskim“? Odgovor nas vodi u svijet 18. stoljeća, u kojemu današnje nacionalne kategorije još nemaju potpuno oblik koji će dobiti tijekom 19. stoljeća.
Pojam „slovinski“ mogao je označavati široki slavenski, prije svega južnoslavenski kulturni i jezični prostor. U Kačićevu svijetu istodobno postoje različite razine pripadnosti – zavičajna, regionalna, vjerska, jezična i povijesna. Dalmatinski, hrvatski, slavenski i kršćanski slojevi identiteta međusobno se preklapaju.
Upravo ta širina poslije će postati zanimljiva hrvatskim preporoditeljima. Ilirski pokret također će pokušati povezati širi slavenski kulturni okvir s konkretnim procesom hrvatske nacionalne integracije. Kačićev „slovinski“ svijet zato predstavlja jedan od kulturnih mostova prema vremenu u kojem će pitanja jezika, nacije i političke pripadnosti dobiti izrazito modernu formu.
Za naš feljton presudno je nešto drugo: Kačić pokazuje da zajednička povijesna pripovijest može prelaziti regionalne granice. Stanovnik jednoga kraja može prihvatiti junaka ili događaj iz drugoga kraja kao dio vlastite prošlosti. Upravo se tako postupno širi prostor identifikacije.
Jezik koji stvara zajednički prostor
Kačićev kulturni utjecaj bio je snažno povezan s jezikom. „Razgovor ugodni“ pisan je štokavskom ikavicom, razgovornim i pristupačnim stilom koji je knjizi omogućio velik doseg. Jezik je dovoljno blizak usmenoj kulturi da ga publika može prihvatiti, a istodobno dovoljno širok da tekst može putovati preko lokalnih granica.
To je posebno važno u hrvatskom prostoru 18. stoljeća, obilježenom snažnim regionalnim književnim tradicijama. Kačićeva popularnost pokazala je da postoji široko područje na kojem jedna knjiga može biti razumljiva ljudima različitih krajeva. Time je nastajala vrsta zajedničkoga komunikacijskog prostora, i prije nego što će ga preporoditelji u 19. stoljeću sustavno pokušati standardizirati.
Tu se jasno vidi veza između Kačića i kasnijega Ljudevita Gaja. Kačić pokazuje društvenu snagu popularnoga jezika; Gaj će pokušati takvom kulturnom prostoru dati jedinstveniji pravopis i standard. Prvi gradi publiku, drugi će pomoći izgradnji moderne nacionalne javnosti.
Kako činjenica postaje priča
Kačić je vjerovao da poučava narod povijesti i pritom se oslanjao na historiografiju dostupnu njegovu vremenu. Njegov tekst istodobno spaja dokumentirano povijesno znanje, predaju, legendu i književnu obradu. Upravo u toj mješavini leži razlog njegove popularnosti.
Čista kronologija teško ulazi u kolektivno pamćenje. Priča ulazi mnogo lakše. Kada događaj dobije junaka, sukob, moralnu pouku i ritam, njegova se mogućnost prijenosa višestruko povećava. Kačić je povijest oblikovao upravo na taj način.
To nas vodi prema ključnom pitanju cijeloga nastavka: što je za stvaranje zajednice snažnije – povijesna činjenica ili priča koju ljudi o toj činjenici prenose?
Za razumijevanje prošlosti činjenice su temelj. One omogućuju razlikovanje dokazanoga od legendarnoga i pružaju mogućnost kritičkog istraživanja. Za kolektivno pamćenje važnu ulogu ima i druga razina: način na koji zajednica te činjenice povezuje u smislenu cjelinu. Ljudi pamte povijest kroz priče o tome odakle dolaze, što su njihovi prethodnici proživjeli, komu se dive i koje su događaje spremni smatrati vlastitim. Kačićeva posebnost upravo je u sposobnosti da povijesnu građu pretvori u takvu društveno prenosivu priču.
Kada povijest postane mit
Pojam mita ovdje ima precizno značenje. Povijesni mit predstavlja pripovijest kojom zajednica organizira prošlost i daje joj smisao. U njemu se stvarni događaji, simboli, vrijednosti i predaje povezuju u cjelinu koja odgovara na pitanja identiteta.
Kačićev svijet pruža obilje takva materijala. Junaci predstavljaju poželjne vrline, neprijatelji stvaraju jasnu granicu između zajednice i opasnosti, pobjede potvrđuju snagu, a porazi i žrtve stvaraju osjećaj povijesne dubine. Zajedničko pamćenje kroz takve priče postaje emocionalno snažno.
Svaki nacionalni pokret kasnije će trebati upravo takav simbolički kapital. Politički program može objasniti što treba učiniti, ali priča objašnjava zašto bi ljudi taj cilj trebali osjećati kao vlastiti. Zato se nastanak modernih nacija uvijek odvija istodobno u političkom i kulturnom prostoru. Kačić pripada kulturnoj pripremi toga procesa.
Povijest koja je ljude izvlačila iz lokalnog svijeta
Stanovništvo Kačićeva vremena prvenstveno je živjelo u lokalnim zajednicama. Selo, grad, župa, pokrajina i vjera bili su neposredni okviri svakodnevice. Moderna nacionalna država tražit će mnogo širi osjećaj pripadnosti: čovjek treba prihvatiti da s ljudima koje nikada nije upoznao dijeli istu političku zajednicu.
Knjige poput „Razgovora ugodnog“ pomažu upravo u tom prijelazu. Čitatelj ili slušatelj susreće mjesta, ljude i događaje udaljene od vlastita zavičaja, ali ih prima unutar iste pripovijesti. Proširuje se karta svijeta koju smatra svojom.
To još uvijek pripada kulturnoj, a ne institucionalnoj integraciji, ali upravo je kulturna integracija njezin važan preduvjet. Buduća moderna nacija treba stanovništvo sposobno misliti zajednicu mnogo veću od lokalnoga prostora. Kačićeva knjiga razvijala je upravo takvu imaginaciju.
Slijepa točka: kada junaci zauzmu gotovo cijelu pozornicu
Snaga Kačićeve epske povijesti određuje i njezinu perspektivu. Ratovi, opsade, junaštvo i vojničke sudbine nalaze se u središtu pripovijesti, dok svakodnevica ostaje slabije vidljiva. Trgovci, obrtnici, seljaci, žene, gospodarski odnosi, svakodnevna suradnja različitih zajednica i duga mirna razdoblja imaju manje mjesta od bitaka i velikih događaja.
Takav pogled odgovara epskoj književnoj formi i prostoru čije je povijesno iskustvo snažno obilježila granica prema Osmanskom Carstvu. Istodobno pokazuje kako kolektivno pamćenje bira sadržaje koji imaju najveću emocionalnu snagu.
Kada rat postane dominantna slika prošlosti, zajednica sebe lako počinje zamišljati prvenstveno kroz obranu, žrtvu i sukob. Zato suvremeno čitanje Kačića traži dvostruku perspektivu: razumijevanje njegove goleme kulturne važnosti i svijest o tome da je povijest neke zajednice mnogo šira od galerije junaka i popisa ratova.
Upravo takav kritički pristup čini njegovo djelo još zanimljivijim jer pokazuje kako se nacionalno pamćenje istodobno gradi izborom onoga što se pamti i onoga što ostaje u pozadini.
Knjiga koja je stvorila publiku prije političkog pokreta
„Razgovor ugodni“ tijekom vremena stekao je iznimnu popularnost i brojna izdanja. Njegov uspjeh pokazuje da je u hrvatskom kulturnom prostoru već u 18. stoljeću postojala publika za djelo koje povezuje povijest, jezik i širi osjećaj zajedništva.
To je važno za razumijevanje onoga što slijedi u 19. stoljeću. Hrvatski narodni preporod mogao je razvijati novine, političke programe, književnost i jezične reforme jer je postojao kulturni prostor kojem se mogao obratiti. Nacionalni pokret dobiva snagu kada ideje prestanu kružiti samo među elitom i uđu u široku društvenu komunikaciju.
Kačić je tom procesu prethodio gotovo stoljeće ranije. Njegova knjiga povezala je učenu i pučku kulturu te stvorila obrazac kojim se veliki povijesni sadržaji mogu prenositi širokoj publici.
U tom smislu „Razgovor ugodni“ predstavlja svojevrsnu medijsku revoluciju svojega vremena. Ono što će poslije činiti novine, školski udžbenici, književnost i politički tisak, Kačić je djelomično ostvarivao knjigom koja je istodobno bila tekst za čitanje i materijal za usmeno prenošenje.
Je li Kačić stvarao hrvatsku naciju?
Kačićeva važnost najbolje se razumije kada njegov doprinos smjestimo u dugotrajan proces. Moderna hrvatska nacija oblikovat će se kroz 19. stoljeće povezivanjem jezika, teritorija, političkih institucija, povijesne svijesti, gospodarstva, kulture i masovne politike. Kačić pripada ranijoj fazi toga procesa – vremenu stvaranja kulturnoga materijala iz kojega će poslije nastajati moderni nacionalni identitet.
On je pomogao proširiti povijesno znanje među stanovništvom, povećati simbolički prostor zajedničke pripadnosti i potvrditi snagu narodnoga jezika kao sredstva velike kulturne komunikacije. Njegove su pjesme stvarale zajednički repertoar povijesnih likova i događaja, a njihova popularnost omogućila je da taj repertoar prodre duboko u društvo.
U tom smislu Kačić jest jedan od graditelja kulturnog temelja hrvatske nacije. Njegova opeka bila je priča.
Zašto je „Razgovor ugodni“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku?
Zato što je prošlost pretvorila u zajedničko iskustvo. Kačić je spojio učenu historiografiju i pučku kulturu, pisanu riječ i usmenu predaju, lokalni jezik i širi prostor pripadnosti. Povijest je kod njega dobila oblik koji se mogao čitati, slušati, pamtiti i prenositi, pa je njezin društveni doseg postao mnogo veći od kruga obrazovanih ljudi.
Moderna politička nacija treba upravo takvu kulturnu podlogu. Treba ljude koji određene događaje smatraju dijelom zajedničke prošlosti, koji poznaju iste povijesne simbole i koji mogu razumjeti priču o zajedničkoj sudbini. Kačić je takav osjećaj širio mnogo prije nastanka modernoga školstva, masovnih novina i političkih stranaka.
Vitezović je Hrvatsku pokušao sastaviti na karti i u povijesnoj argumentaciji. Kačić je tu i širu povijest prenio među ljude. Nakon njega u našoj priči dolazi razdoblje u kojem će kulturna zajednica dobivati sve jasnije instrumente moderne nacionalne integracije: standardizirani jezik, zajednički pravopis, novine i politički program.
Tada će se pokazati koliko je važna bila promjena koju je Kačić već započeo. Povijest je prestala biti samo ono što se nalazi u kronici. Postala je nešto što ljudi nose sa sobom.
A zajednica koja dijeli prošlost mnogo je bliže trenutku kada će početi tražiti i zajedničku budućnost.
Sljedeći nastavak: Juraj Križanić: „Politika“ ili „Razgovori o vladalaštvu” Državotvorna tradicija je više od niza tekstova koji izravno zahtijevaju hrvatsku samostalnost, jer od Križanića obuhvaća i znanje o samoj državi.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič