Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba.
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
5/18 nastavak
Na milenijskoj izložbi u Budimpešti
»Tko nije svoj, taj je svačiji«. Ta Starčevićeva misao bila je građevnom praktikantu Viktoru Kovačiću nit vodilja kod čitanja tada vodećih hrvatskih listova i časopisa - Narodne novine, Obzor, Vienac – u kojima se vodila žustra rasprava u vezi s proslavom tisućite obljetnice dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu. Mađarski službeni krugovi pridavali su iznimnu važnost i istaknuto političko značenje spomenutoj obljetnici, priredivši niz svečanosti među kojima je središnje mjesto zauzimala veličanstvena milenijska izložba u Budimpešti početkom svibnja 1896.
Provladin list Narodne novine objavljivao je članke u prilog hrvatskog sudjelovanja na toj izložbi. Uspjeh hrvatskog predstavljanja trebao je biti potvrda opravdanosti postojanja hrvatsko-ugarske državne zajednice. Iz redova oporbenih listova Obzor je objavljivao članke protiv hrvatskog sudjelovanja i pozivao na bojkot. Bilo je doduše kritičkih glasova i u mađarskoj javnosti na račun prevelike pompe i razbacivanja državnog novca, ali je nepobitna činjenica da su velika ulaganja u izgradnju podzemne željeznice, veličanstvenu zgradu mađarskog parlamenta na obali Dunava, uređenje avenije Andrassy i Trga heroja s milenijskim spomenikom pridonijela tomu da mađarski glavni grad dobije izgled jedne od europskih metropola.
Hrvatska je na izložbi imala tri paviljona: šumarski, gospodarsko-industrijski i umjetničko-historijski, a postojao je zapravo i četvrti — mali hrvatski restoran. Tiskarski zavod Narodnih novina izdao je prigodni katalog u obliku knjige koja je sadržavala kratak pregled hrvatske povijesti i opis izloženih umjetnina. Umjetničko-historijski paviljon ukrašavala su djela hrvatskih umjetnika Bukovca, Frangeša, Medovića, Čikoš-Sesije, Rendića, Valdeca i drugih, a u vitrinama su bili izloženi dragocjeni spomenici pisane riječi u Hrvata i hrvatske povijesti iz Sveučilišne biblioteke i Državnog arhiva. U gospodarsko-industrijskom i šumarskom paviljonu izlagalo je preko osam tisuća hrvatskih gospodarstvenika. Možda su mnogi od njih u dubini duše podržavali stavove hrvatske oporbe, ali nisu htjeli propustiti veliku priliku za predstavljanje svojih proizvoda. Sudjelovanje na izložbi smatrali su prvorazrednim poslovnim interesom, svjesni zajedničkog austro-ugarskog tržišta. Mađarske državne željeznice nudile su posjetiteljima izložbe velik popust, što su mnogi Hrvati iskoristili i otputovali pogledati tu veličanstvenu izložbu u paviljonima na obali umjetnog jezera...
Hermann Bollé primio je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti medalju za jedan od svojih nacrta. Riječ je o kućištu orgulja u crkvi svetog Lovre u Požegi. Na svečanost primanja medalje poveo je sa sobom radišnog Kovačića, intelektualno najradoznalijeg, najodanijeg i najvještijeg praktikanta.
U mađarskoj prijestolnici proveli su nekoliko dana, razgledali baziliku svetog Stjepana u kojoj se nalaze mumificirani ostaci prvog mađarskog kralja, narodno kazalište, nekoliko muzeja i ostalih znamenitosti, obišli sve štandove u izložbenim paviljonima, častili se na gozbama u hrvatskom restoranu, a navečer u hotelskoj kavani uživali u opuštenom razgovoru.
- Viktore, kažeš da si oduševljen čitanjem knjige Unzeitgemässe Betrachtungen Friedricha Nietzschea. Pazi da te ta nesuvremena razmatranja ne odvuku s pravog puta.
- Najviše me oduševio treći spis te knjige koji govori o Schopenhaueru kao odgajatelju.
- Schopenhauer je bio iracionalist.
- Da, po njemu je volja bit svijeta, ona je gospodar, a intelekt sluga...
- Jadnog li gospodara koji nikad ne može biti potpuno zadovoljen.
- Tu Schopenhauerovu misao naš pjesnik Petar Preradović pretočio je u poučne stihove: »Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije«.
- Odakle u tebi, moj Viktore, uz toliku vještinu u crtanju i projektiranju još i ta ljubav prema književnosti i mudroslovlju?
- Rođen sam u takvom podneblju.
- Možda si u pravu. Meni je Hum na Sutli, kad sam onomadne bio s tobom u posjetu barunu Kawanaghu, također djelovao mudroslovno i pjesnički slikovito... Da, pjesnički slikovito, ali životno siromašno... Toj pjesničkoj slikovitosti nedostaje bogatstvo... Mene je oduvijek privlačilo bogatstvo, bogata arhitektura...
- I meni je arhitektura na prvom mjestu, ali kao sastavnica kulture koja od pojedinca zahtijeva unutarnji doživljaj i borben stav prema svim utjecajima, običajima, propisima i smjernicama u kojima ne mogu jasno prepoznati svoj cilj...
- Koji to cilj?
- Svjedočenja genija, po Nietzscheu.
- Svjedočenje genija je uobičajena fraza njemačkih romantičara koja više govori o zanosu, negoli o stvaralačkom radu.
- Svjedočenje genija znači osobno nadahnuće, izvornost nasuprot oponašanju.
- Da se ti, sine Brute, možda ne okrećeš protiv mene?
- Ma ne, majstore! Nietzsche određuje kulturu kao stvaralačku atmosferu u kojoj je moguće opredijeliti se za umjetničko življenje, a ne samo za umjetnost kao predmet estetičkog usavršavanja.
- E, vidiš da sam u pravu. Okrećeš se protiv mene koji se u arhitekturi dokazujem upravo estetičkim usavršavanjem. Dokazujem se usavršavanjem povijesnih stilova.
- Nietzsche piše da povijest može biti korisna samo ukoliko služi samospoznaji pojedinca i njegovim stvaralačkim prohtjevima.
- Nietzsche pretjeruje. To kržljavo stvorenje od čovjeka pokušalo se pisanjem preobraziti u nadčovjeka. I kako je završio? Pomračenjem uma...
Prije toga napisao je nezaobilazna djela za istinsko prepoznavanje čovjeka. U razmatranjima koje spominjete razrađuje trostruku mogućnost života u odnosu na povijest: nepovijesnu, povijesnu i nadpovijesnu. Životinja, na primjer, živi nepovijesno, bez ikakve opterećenosti prošlošću, sva u sadašnjosti. Ali čovjek ne smije ostati samo kod te nepovijesne mogućnosti. Ona mu pomaže da shvati i ocijeni svoju povijesnu mogućnost. Svako dobro djelo, čista savjest ili povjerenje u budućnost, zavisi od toga umije li čovjek pravodobno zaboraviti i može li se pravodobno prisjetiti, može li instinktivno osjetiti kad je potrebno nepovijesno, kad povijesno, a kad nadpovijesno živjeti.
- Što znači nadpovijesno živjeti?
- Prije svega posjedovati moć koja upravlja pogled prema onom vječnom - prema umjetnosti. Da bi se čovjek domogao te moći, mora istodobno jasno uočiti da postoje tri vrste povijesti u odnosu na život: monumentalna, antikvarna i kritička. Monumentalna ukazuje na velike momente, događaje koji se u borbama i naporima pojedinaca stoljećima nadovezuju jedan na drugoga te nam tako u monumentalnom nizu ostaju prisutni, osvijetljeni i slavni. Ta vrsta povijesti sadrži u sebi zahtjev po kome bi svako veliko djelo trebalo biti vječno, što u mnogome pridonosi čovjekovu stvaralačkom proplamsaju.
- Slažem se, to vrijedi za mene koji se velikim djelima iz prošlosti umijem duhovno obogaćivati i životno napredovati...
- Za većinu ljudi, nažalost, postoji samo antikvarna vrsta povijesti, u kojoj se ne gleda cjelina, već u prvi plan izbijaju časne starine. Čovjek koji antikvarno pristupa povijesti uvijek će s poštovanjem gledati u prošlost svog naroda i u njoj prepoznavati duh naroda kao svoju vlastitu dušu.
- Tako je, otkad živim u Hrvatskoj, divim se njenoj časnoj prošlosti, u svaki restauratorski zahvat i novogradnju unosim “Volksgeist” ili duh naroda kao svoju vlastitu dušu.
- No ima tu još nešto, Nietsche u svojim razmatranjima ide dalje i naglašava da spomenute dvije vrste povijesti nisu dovoljne same po sebi za čovjekovo probijanje naprijed, za stvaralačko usavršavanje. Nužna je i treća, kritička vrsta, koja stvaralačkom biću omogućuje herojski život, svjedočenje i djelovanje genija...
- Opet ta riječ! Viktore, ja vjerujem da si ti genij, ali nemoj to prerano i previše naglašavati. Nietzsche je očito preotrovan za tebe. Mani se mudroslovlja...
Izvorna radost življenja u sjeni ljepote
Po povratku iz Budimpešte Viktor je pun neopisivih dojmova i nezaboravnih doživljaja nastavio s još većim žarom čitati Nietzschea pod motom: „Na svijetu postoji jedan jedini put kojim ne može nitko poći osim tebe: ne pitaj kamo vodi, već pođi njime!« Taj filozof jutarnjeg rumenila iznosi u ranim spisima svoje poglede na romantizam kao pobunu individuuma protiv ugrožavajućeg načina života. Svaki je čovjek u određenom razdoblju života romantičar, ukoliko mu je stalo do vlastitosti, a pogotovo su to tek probuđeni umjetnici. Biti umjetnik, umjetnički živjeti – to je stvarnost do koje se ne može znanstveno doprijeti, koju znanost neopravdano zasjenjuje i prema kojoj se institucionalno obrazovani ljudi najčešće pakosno odnose.
Nietzsche svojim životom i djelima najuvjerljivije svjedoči baš o toj stvarnosti. Što ne mora značiti da je i sam bio svjestan toga, barem ne u mladenačkim godinama. Ali sasvim je izvjesno da se već za vrijeme studija filozofski lomio u sebi i stvaralački prepoznavao. U dvadesetoj godini neočekivano je prekinuo studij teologije u Bonnu. Međutim, kršćanstva se nije baš tako lako oslobodio. Na gimnazijsku pjesmu Nepoznatom bogu, u kojoj izražava egzistencijalnu potištenost i zaklinjanje naspram pijetističkoj pobožnosti, nadovezuju se gorka iskustva – prezir prema bogoslovnom licemjerju, odbacivanje suvremenog kršćanstva i traganje za golgotskom nepatvorenošću... Teškom mukom oslobodio se spona religiozne sapetosti i u pismu prijatelju pokušao osmisliti hotimičnost sudbine.
„Mi smo sudbinu hotimično iskoristili, budući da su događaji po sebi prazne ljuske. Jedino o nama, o našoj spremnosti ovisi hoće li neki događaj imati vrijednost koju mu pridajemo. Ljudi bez misli i morala ne znaju ništa o hotimičnosti sudbine.«
Dakle, Nietsche je hotimično preuzeo sudbinu na sebe, svjestan da europska kultura isključuje slobodu individualnog življenja, da je daleko od prvobitne prirodnosti, da je izgubila draž čovjekova osobnog odgonetavanja. Zaboravila je na svoje nastajanje, na nagonsko, instinktivno i intuitivno odolijevanje i postojanost. Domogla se apolonske sređenosti, a zapostavila tragičan dionizijski zanos i patnju čovjekova samoprepoznavanja. Svojim razvojem doprla je do kritičke točke apstraktnosti te joj prijeti najozbiljnija opasnost da se na svojim sredstvima izjalovi...
Europska kultura je, po Nietzscheu, postala umorna, oslanja se jedino na moć svojih sredstava. Međutim, moć sredstava čini ljude histeričnima, pohotljivima. Takvo pak stanje uvjetuje u izrazitim pojedincima odigravanje paklenih sukoba, sudaranje racionalnog koje je vezano za postojeće koncepte kulture i iracionalnog kao izvora novih kulturnih dostignuća. Stvaralačkom individuumu, tvrdi Nietzsche, preostaje jedino pouzdanje u samoga sebe, u izvornu prirodnost u sebi, u nagone i instinktivne prohtjeve koji se s vidika postojećih mjerila označuju lošima, ali koji mnogo prirodnije i nevinije govore da je dobro i zlo postalo sumnjivo, da postojeće vrednote valja prevrednovati. Sudbina koju takav individuum živi ujedno je sudbina prirode, nestajanje i nastajanje, nužnosti koje se vole – amor fati!
Viktor je vrlo promišljeno shvatio da se kod Nietzschea ne radi o suprotstavljanju sudbine razumu, već o ljubavi prema sudbini. Za toga njemačkog filozofa i pjesnika nije najvažnija spoznaja, nego život u svoj punini i neizrecivosti. Nužnost je sadržana u stvarima i treba je uočiti kao nešto što stvari čini lijepima. Jedino na taj način moguća je izvorna radost življenja u sjeni ljepote...
Naravno da se Viktor u takvom sudbinskom samoprepoznavanju sve teže podređivao zadacima u ateljeu i svom dugogodišnjem uzoru Hermannu Bolléu. U ateljeu mu je iz dana u dan bivalo sve tjesnije, ne toliko zbog skučenosti prostora, koliko zbog poslovnog obuzdavanja težnje za bujnim i djelotvornim življenjem. Zato je poslije obavljena posla rado zalazio u kavanu »K vječnom svjetlu« na istočnoj strani glavnog trga i slušao priče o stradalnicima spaljivanja mađarske zastave, protjeranim sveučilištarcima koji su nastavili studij u Beču i Pragu. U duhanskom dimu kavane osjetio je negdje u podsvijesti potrebu da i sam ode u Beč, da je to za njega jedino rješenje...
Možda bi mu u tome mogla pomoći milostiva gospođa Štern, pomisli jednog jutra za vrijeme brijanja i osmjehne se vlastitom tuđincu u zrcalu. Često mu je znala pričati o svojoj tetki Karolini, koja se udala za poznatoga bečkog glazbenika i dvorskog savjetnika. Možda su još živi? Ponadao se tomu i počeo smišljati dobitni način ophođenja prema milostivoj gazdarici koja je kadšto znala biti jako umiljata... I brzo je smislio dobitnu kombinaciju. Sjetio se da gospođa Amalija svake godine početkom srpnja naveliko slavi imendan. Do slavlja je ostalo još nekoliko dana i Viktor je znao što mu valja činiti. Odlučio je potražiti i kupiti sliku s ljepoticom snježnobijele puti, vilinski zaigranu oko umjetnika koji sanja svoj san... Poznavao je nekoliko mladih slikara koji su bili opsjednuti erotikom. Povremeno se družio s Robertom Auerom, slikarom koji se nije obazirao na trendove i časovite mode. Njegovi crteži bili su često popraćeni komentarima, anegdotama, konstatacijama i pitanjima na hrvatskom i njemačkom jeziku, ponajprije zato što su bili namijenjeni čitateljima brojnih popularnih časopisa. Neki suvremeni kritičari proglašavali su Auerove slike sladunjavim erotskim kičem, ali Viktor za to nije mario. Robertu je otvoreno izrazio svoju želju i dobio na poklon ono što je tražio.
Na imendanskom slavlju njegova je poklon-slika privukla veliku pozornost i zavodljiv osmijeh same slavljenice, ali i vidljivu razrogačenost očiju u nekih nazočnih uzvanika. Darovatelj je bio zadovoljan učinjenim, a još više postignutim, pogotovo kad je sutradan milostiva gazdarica ušla u njegovu sobu i zagrlila ga bez imalo ustručavanja. Takvom dragocjenom poklonu s njegove strane zaista se nije nadala. To je umjetnost kakva se samo poželjeti može, mora da je sliku skupo platio, zna ona da slikari nisu jeftini..., laskala je svom podstanaru u cvjetnoj svilenoj haljini, zavalila se u fotelju do njegova pisaćeg stola i prebacila nogu preko noge... Kao da mu se koljenima zahvaljuje... Putenost na slici uzvraća mu putenošću u zgodnoj prilici, kad ne moraju ni ona ni on strepiti zbog gospodina Šterna, jer on je tog jutra otputovao u Graz i vratit će se tek za tjedan dana... Viktor je posve prisebno prihvatio i poljubio ponuđenu ruku. I bio je pristojan. Nije odmah navalio, već je staloženo počeo iznositi svoj naum...
Kao građevni praktikant postigao je sve što se postići može, sada mu se svaki posao čini ubitačnim ponavljanjem jedne te iste rutine, a to nije ono za čim teži... U njemu se uz naporan rad i dosljedno samoizgrađivanje probudio umjetnik.
Bez imalo lažne skromnosti uvjeravao je svoju sugovornicu kako on nije stvoren za nadzornika, kako mu je stalo do umjetničkog življenja, on mora otputovati u Beč, potražiti svoje mjesto na Akademiji lijepih umjetnosti... U toj nakani jedino mu ona može pomoći, ona kojoj se uvijek divio, gospođa plemenita srca i vedre naravi, ona koju je cijelo vrijeme boravka u njihovoj kući potajice obožavao... Jednom mu je spominjala tetku Karolinu... Je li gospođa još živa? U kojem dijelu Beča stanuje? Možda bi se u njenom stanu mogao naći koji sobičak za njega?
Amalija nije mogla odoljeti istovremenom izljevu suza i ljubavi. Znala je da ima pred sobom čudo od čovjeka. Rasplakala se od sreće i posvemašnje zaljubljenosti. Ustala je i jedva stajala na nogama. Ustao je i on, podmetnuo joj rame za plakanje, milovao je po kosi i ljubio u zatiljak. Nisu ni primijetili kad se u sobicu uvukao mrak. Iz gornjeg kata čulo se nježno dozivanje sluškinje, zabrinute zbog milostive koja nije došla na večeru. Amalija se naglo trgnula, obrisala suze, popravila kosu, zategla haljinu i na prstima izašla iz sobice. U ruci mu je ostavila mirisnu maramicu... I vratila se još iste večeri, vratila u svilenoj spavaćici. Svog mladunca zatekla je gola golcata u krevetu. Prilegla je, obljubila ga i bila obljubljena... Nikad u životu nije sladostrasnije uživala. Nikada joj noć nije brže prošla.
Odlazak u Beč s preporukom Hermanna Bolléa
O tetki Karolini razgovarali su tek sljedeće večeri. Živa je i zdrava, hvala Bogu, zagrli Amalija svog ljubavnika i obeća mu smještaj u samom središtu Beča. Sve će ona s tetkom srediti, do rujna će se iz malog stana na Marienplatzu iseliti sadašnja podstanarka, kako bi se Viktor mogao useliti u njega prije početka zimskog semestra... U prizemlju zgrade nalazi se »Café Griensteidl«, gdje se okuplja literarna skupina Jung Wien (Mladi Beč). Imat će, dakle, sve mogućnosti za umjetničko življenje, ako je dobro shvatila njegov naum.
Tri večeri zaredom prikradala se milostiva Amalija u Viktorovu sobicu, a četvrtu večer izašli su zajedno u kavanu »Zagreb«, koja se nalazila na uglu Tesarske i Svilarske ulice, u kući baruna Metela Ožegovića, hrvatskog preporoditelja i političara. Tu kavanu nije izabrala samo zato što je pokojni barun pripadao njenoj plemićkoj obitelji, već ponajprije zato što je bila uređena u stilu bečkih kavana te je u gradu slovila kao stjecište otmjene gospode. Na posebnim stolićima odmah do ulaza ta je kavana gostima nudila sve moguće časopise i novine, pričvršćene na drvenim laganim okvirima. Središnje mjesto u kavani zauzimala je kasa, čarobni kredenac od plemenita drva koji se blistao poput oltara s brušenim zrcalima, pladnjevima s finim pecivom, staklenkama s rumenim, smaragdnozelenim i zlatnožutim likerima. Uza zidove bile su lože s niskim pregradama, tako da je svaki gost imao pregled nad kavanom, jer se tu dolazilo vidjeti i biti viđen.
Amalija i Viktor sjeli su za okrugli mramorni stolić u luksuzno uređenom salonu slastičarnice. Dok je gospođa naručivala dvije bečke sa šlagom, njezin gospodičić bacio je pogled na umjetnička djela koja su ukrašavala zidove i smjesta primijetio jedan Auerov erotski crtež.
- Pogledaj onu sliku.
- Vidim, isti potpis kao na slici koju si mi darovao! Mora da si je skupo platio?
- Slikar divlje i nesputane mašte, možda previše opsjednut seksom, ali izvrstan crtač, to mu svatko mora priznati.
- Ne bih rekla da je opsjednutiji od nas dvoje...Nas dvoje smo opsjednuti erotikom. Seks je samo popratni užitak nečeg što nadilazi tjelesnost, što nas čini treperavim zvijezdama u beskrajnom svemiru, nečeg što je neizbrisivo...
- Odakle ti to pjesničko nadahnuće?
- Od mog učitelja i književnika Janka Leskovara. Moraš pročitati njegovu pripovijetku Misao na vječnost. A dobra mu je i Poslije nesreće, objavljena u Viencu prije dvije godine. Matica hrvatska najavljuje njegov roman Propali dvori, zajedno ćemo ga čitati...
- Moram priznati da ne znam ništa o tom književniku. Zašto mi prije nisi pričao o njemu?
- Vjerojatno zato što nisam bio u prilici, što sam u tebi gledao gospodaricu i zaštitnicu.
- Nije valjda da me nisi poželio sve do imendanskog slavlja?
- Ne mogu to reći. Poželio sam te već kod prvog susreta i tu sam želju njegovao uz najveće suzdržavanje i samoprijegor, dok nije urodila najdivnijim doživljajem...
- Doživljajem koji će sudbinski obilježiti moj život.
- Amor fati! Sjedinjeni smo u ljubavi prema sudbini.
- Ali, kako ću ja bez tebe, dragi Viktore? Uvijek sam se radovala Ivanovu povratku s njegovih putovanja, a sada ne samo da se tome ne radujem, već me obuzima nekakav čudan osjećaj... Ne osjećam se pokajnicom, nego bludnicom poput Marije Magdalene koja je mirisima pomazala Isusovu glavu i svjedočila o njegovu uskrsnuću... I ja želim bludnički svjedočiti o tvom umjetničkom usponu, moj Pobjedniče!
- Lako ćeš ti s Ivanom izaći na kraj! Iako je bogat i ugledan trgovac, on je ipak samo vlaškovuličanec koji je oženio plemkinju i svjestan je da se mora za nju žrtvovati.
- Zato sam večeras htjela s tobom popričati upravo na ovom mjestu, u zgradi baruna Ožegovića, moga daljnjeg rođaka koji je daleko dogurao u Pešti i Beču, baš kao što ćeš i ti.
- Znam da je u Varaždinu utemeljio narodnu čitaonicu, a nije mi poznato dokle je poslije dogurao.
- Bio je saborski zastupnik, tajnik dvorske kancelarije, savjetnik ministarstva unutarnjih poslova, član Državnog savjeta...
- Uh, sve je to politika.
- Bez politike naprosto ne ide u poslovnom svijetu. Najbolji primjer za to je moj Ivan koji debelo podmazuje političare, znajući da jedino na taj način može visoko kotirati u komori... Moraš znati da bez politike ne ide ni u umjetnosti... Dobar primjer je sam građevni savjetnik Bollé, tvoj poslodavac, koji ne samo da se zna okoristiti političkim vezama, već je spreman i vjeru zamijeniti, samo da bi imao što više narudžbi.
- Vjeruj mi, njegova ulagivanja prvostolnom kaptolu zagrebačkom, kaptolu križevačkom i pravoslavnoj eparhiji u Pakracu neoprostivo me udaljuju od njega. To je, između ostalog, i jedan od glavnih razloga zašto ga želim napustiti i nastaviti studij u Beču.
- Pazi kako ćeš ga napustiti. Neka to bude s doličnim poštovanjem. Moraš znati da u Beču nije dovoljno imati osiguran stan, treba ti i preporuka... Zato budi lukav, što je također svojevrsna politika, budi uz majstora i hvali ga sve dok ti ne potpiše preporuku i gurne u džep nešto novaca za svaki slučaj.
- Hvala ti na savjetu, moja vilo iz Vlaške vulice!
- Ne samo iz Vlaške vulice... Možda će tvoja vila s tobom u Beč... Sve ću srediti s Ivanom da te otpratim i ostanem nekoliko dana kod tetke.
- Ne sumnjam da si u stanju to učiniti i volio bih da bude tako.
- A sada ono najteže, moj Viktore. Od večeras nadalje moramo se u kući ponašati kao da se među nama ništa nije dogodilo osim tvoje zamolbe. Voljela bih da se neko vrijeme zadržavaš dugo u noć po kavanama. Bit će mi lakše. I bolje za oboje.
Iako je to Viktoru teško palo na srce, morao je biti poslušan svojoj dobročiniteljici i svladavati u sebi požudnu sebičnost. Zalazio je u kavane koje su imale posebne sobe s bilijarima. Dvokrake plinske svjetiljke sa zelenim sjenilima nad bilijarskim stolovima djelovale su umirujuće. Igrao je obično u parovima s novim poznanicima. Nastojao je što manje pričati o sebi, a što više slušati kako se pojedini igrači hvale svojim poslovnim i ljubavnim podvizima. Sva ta hvalisanja bila su tek dim u usporedbi s vatrom ljubavi koju je poput nekog mitološkog bića ukrao nebesnicima i mora je neko vrijeme skrivati pred običnim smrtnicima.
Potkraj kolovoza 1896. Viktor je tek nakratko posjetio Hum na Sutli i Rogašku Slatinu. Rodni zavičaj postao mu je hladan i stran. Njegovo raspoloženje bilo je doduše primjereno sjetnoj valovitosti sutlanskog podneblja, ali ništa više od toga. Ljudi s kojima je razgovarao gledali su u njemu stranca, ispitivali ga o europskim gradovima, o politici i svjetskim zbivanjima. Njihovo bezbrižno zapitkivanje urodilo je zamornim prizorima iz noćnih snova... Sanjao je svježe iskopanu grobnu jamu koja ga je samrtnički prožimala ispraznim zijevom u obliku pravokutnika... U drugom prizoru pošao je na svadbu u neku seosku kuću. U predvorju primijeti uz stalak za svijeće mrtvog kućevlasnika. Smrt ga zaskočila u sjedećem položaju na muslimanski način, prekriženih nogu. Uhvati ga za ruku i bi mu žao mrtvaca... Umjesto na sahrani našao se u napuštenom dvorcu, vidio kako uz šišmiše drijemaju slavni astrolozi. Smiju se njegovoj zbunjenosti. Na kanapeu primijeti starog Nostradamusa u neopisivoj ženstvenosti. Htio mu je nešto šapnuti, ali u taj hip pojavi se uvaženi profesor s mladom asistenticom na Akademiji lijepih umjetnosti...
Iz noćnih mora budio se u dvorcu baruna Kawanagha kojemu je jednog jutra za doručkom priopćio da namjerava otputovati u Beč. Dobričina od vlastelina na rastanku mu je poželio sretan put u širok svijet i gurnuo u džep nekoliko papirnatih novčanica.
Vrativši se u Zagreb, danima je razmišljao kako da svoju želju za odlazak u Beč, na akademsko usavršavanje, priopći majstoru Bolléu. Učinio je to dosta plahovito, prilikom dovršavanja jednog nacrta. Majstor nije bio iznenađen, čak štoviše, obradovao se toj želji i pozvao Viktora u svoj kabinet. Natočio je svakomu čašicu travarice, da nazdrave što skorijem ostvarenju želje, a zatim je svog dojučerašnjeg praktikanta najsrdačnije potapšao po ramenu i nazvao ga svojim suradnikom. Nastavio je s velikim oduševljenjem pričati o svojim bečkim godinama, o ateljeu Friedricha von Schmidta, jednog od najvažnijih arhitekata u monarhiji. Proslavio se svojim skicama za tornjeve i ukrase katedrale u Kölnu. Nakon prelaska na katoličanstvo otišao je u Milano i radio tamo kao profesor arhitekture i obnovitelj milanske katedrale. No zbog ratnih prilika preselio se u Beč i radio na obnovi i restauraciji bečke katedrale. Njegov arhitekstonski stil kretao se u duhu neogotike, u tom stilu sagradio je u Beču gradsku vijećnicu i zgradu klasične gimnazije. U doticaj s Hrvatskom došao je zahvaljujući biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, koji ga je angažirao na dovršavanju đakovačke katedrale. Potom je radio niz projekata za Zagreb, izradio projekte za restauraciju zagrebačke katedrale prema kojima su se počeli izvoditi radovi, ali je te projekte poslije dijelom modificirao upravo on, njegov učenik i suradnik, Hermann Bollé. On je nastavio Schmidtovo djelo u Hrvatskoj, a njegov školski kolega Victor Luntz bio je voditelj specijalne škole za arhitekturu na bečkoj Akademiji lijepih umjetnosti.
Sutradan, 15. rujna 1896. godine, majstor Bollé uručio je svom nadobudnom suradniku preporuku za profesora Luntza, isplatio mu redovnu plaću, a u poseboj kuverti gurnuo mu u džep pozamašnu svotu novaca, jer je davnih dana na vlastitoj koži osjetio što znači biti “švorc” u kraljevskoj metropoli na Dunavu. Rastali su se s prijateljskim zagrljajem, obećavši jedan drugome poštovanje i zahvalnost.
Za to vrijeme gospodin Ivan Štern nije primijetio nikakvu promjenu u ponašanju svoje supruge. Njih dvoje bili su uhodan par, više međusobno obazriv, negoli strastveno nezajažljiv. Kad mu je prenijela zamolbu njihova podstanara, smjesta se složio s njenim prijedlogom u vezi sa stančićem na Marienplatzu. Bio je ponosan na Viktora, svima je velikodušno pričao o njemu, uvjeren da će se proslaviti u Beču.
Početkom listopada 1896. Amalija i Viktor otputovali su vlakom iz Zagreba i sišli s vlaka u Grazu da pozdrave strica Marka i gospođu Ingeborg. Dva dana razgledavali su grad poznat po romantičnim dvorištima, grad u kojem idu ruku pod ruku gotika, renesansa i barok. Uživali su u sladoledu na glavnom trgu s gradskom vijećnicom, držali se za ruke kod vodoskoka nadvojvode Ivana, u renesansnom dvorištu Isusovačkog kolegija, ispred palače Attems, barokne građevine s bogatim štukaturama i fresko-slikama. Posjetili su dvorac Eggenberg s makrokozmičkom simbolikom: četiri tornja označuju četiri godišnja doba, dvanaest vratiju dvanaest mjeseci, a tristo šezdeset i pet prozora dane u godini. U bazilici Mariatrost (Marije tješiteljice), ispred Marijina čudotvorna kipa, obećali su jedno drugom vjernost kakva dolikuje sudbinskom naslućivanju.
U Beč su doputovali u nedjelju ujutro, kad je u gradu vladala blagdanska tišina, a u pristiglim putnicima neka pritajena čeznutljivost. Amalija bi najradije zaustavila kazaljke na velikom satu dolaznog perona, a Viktor je silno uzbuđen upijao mirise svježeg peciva. U kočiji je, za vrijeme vožnje do Marienplatza, triput poljubio svoju pratilju i zahvaljivao joj na svemu što je za njega učinila.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u njegov stan (potkrovlje, mansarda) u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat