ANATOMIJA HRVATSKE TRAGEDIJE U DOLASKU...
Zadnjih 3000 godina nije postojala država koja je potpuno suzbila korupciju. Jedan je njen oblik posebno opak ali trajno rješenje nije u destruktivnom bijesu i nasilnom mijenjaju partija na vlasti već podizanju razine S(A)VIJESTI naroda
Kada 600 000, možda i više, duša iseli iz zemlje a da nitko ne pokaže nimalo suosjećanja za te ljude, kada netko ukrade desetine miliona i odšeta van, ministre ulove s prstima u pekmezu i nikome ništa, dolazi do masivnog zagađenja opasnim otpadom i senzacija traje tjedan dana. Uhvate visokog funkcionera s lažnom diplomom i on se čak na taj račun sprda, tip se na pomen karcinoma u parlamentu smije, bivšim seoskim učiteljima nađu “zarađenih“ 20 nekretnina.... i tako u nedogled, slijedi provala bijesa na mrežama ali – ne promijeni se ništa. Ni odljev vitalno važne inteligencije i zanatlija mjeren u tisuća koje pomalo zamjenjuju potkapacitirane seoske lole, ne pali alarm na dulje od par dana. Jer je to, trenutno, ma kako to fantastično zvučilo, znak spasa kroz – kapilare posebne vrste! Kak bi rekli, „nigdar ni bilo da nekak ni bilo...“.
Kapilarna korupcija može se zamisliti kao golema piramida koja se proteže od najnižih slojeva društva sve do samoga političkog i gospodarskog vrha. Njezina posebnost nije samo u krađi javnog novca, mitu ili velikim aferama. Mnogo je važnije nešto drugo: ona stvara mrežu uzajamne ovisnosti u kojoj velik broj ljudi ima neku korist od postojećeg sustava, ali istodobno i nešto što može izgubiti ako mu se suprotstavi. Upravo je to ljepilo koje piramidu drži na okupu. Monstruozno razmetanje basnoslovno skupim nakitom, vjenčanjima i vozilima onih na ili pri vrhu već spada u zonu psihijatrije pogotovo zato što oni to smatraju - normalnim. Bogatstvo nije grijeh. Ali način takvog javnog pokazivanja socijalnih razlika je otrov za ono najbitnije – homogenost nacije pred iskušenjima koja potresaju cijeli svijet. Pogotovo u atmosferi toksičnih odnosa na Balkanu koji eskaliraju.
Na samom dnu te piramide nalaze se sitne usluge i svakodnevne privilegije koje mnogi čak više i ne doživljavaju kao korupciju. Netko dobije posao preko veze, netko preskoči red, nekome se ubrza dozvola, oprosti kazna, zaposli rođak, omogući povoljniji ugovor ili dodijeli subvencija. Ne mora nigdje biti kuverte s novcem. Čovjek je dobio relativno malo, ali je postao dužnik sustava.
Iznad njega nalazi se lokalna mreža posrednika: lokalni političari, direktori javnih ustanova i poduzeća, članovi upravnih vijeća, stranački operativci i različiti ljudi koji imaju mogućnost nekome nešto „srediti“. Njihova prava moć nije samo u tome što sami mogu nešto dobiti nego u tome što odlučuju tko će dobiti. Dijeljenjem radnih mjesta, pogodnosti i usluga stvaraju mrežu zahvalnosti, lojalnosti i poslušnosti. Na sljedećoj, regionalnoj i institucionalnoj razini ulozi postaju mnogo veći. Više nije riječ samo o radnom mjestu ili ubrzanoj dozvoli nego o javnoj nabavi, zemljištu, koncesijama, prostornim planovima, velikim projektima, rukovodećim položajima i pristupu državnom ili lokalnom novcu. Korupcija tada prestaje biti niz izoliranih incidenata i može postati gotovo organizacijski princip: ja štitim tebe, ti štitiš mene.
Na nacionalnom vrhu takve piramide mogu se povezivati dijelovi politike, velikog biznisa i drugih centara utjecaja. Na toj razini najvažnija valuta više nije nužno samo novac. Još su važniji kontrola imenovanja, pristup informacijama, veliki ugovori, utjecaj i zaštita. Niži slojevi piramide osiguravaju političku podršku, glasove, šutnju i provedbu odluka, dok vrh zauzvrat omogućuje pristup resursima, položajima i političkom pokriću.
Ali pravo ljepilo cijele piramide jest uzajamna kompromitiranost.
Sustav postaje izuzetno otporan kada velik broj njegovih sudionika ima nešto što može izgubiti. Jedan je dobio posao, drugi ugovor, treći funkciju, četvrti je zaposlio sina ili kćer, peti je nekome nešto sredio, a šesti zna što su napravila prethodna petorica. Tako nastaje svojevrsna ravnoteža međusobne ranjivosti.
Zbog toga pobuna postaje skupa. Pojedinac koji bi se odlučio suprotstaviti sustavu ne ugrožava nužno samo svog nadređenoga. Može ugroziti vlastitu privilegiju, radno mjesto prijatelja, člana obitelji ili vlastitu prošlost. Sustav zato ne mora svakoga prisiljavati otvorenom prijetnjom. Mnogo je učinkovitije kada ljude veže interesom. U tome se nalazi jedan od najvećih paradoksa kapilarne korupcije: ona u politički i institucionalno nezrelom društvu može kratkoročno djelovati kao stabilizator!
Funkcije koje bi u razvijenoj državi trebale obavljati nepristrane institucije postupno preuzimaju osobne veze i mreže patronata. Građanin više ne vjeruje da će mu institucija riješiti problem pa traži „čovjeka koji poznaje čovjeka“. Političar ne vjeruje profesionalnoj i politički neovisnoj administraciji pa na ključna mjesta postavlja svoje ljude. Poduzetnik ne vjeruje da će za sve vrijediti ista tržišna pravila pa pokušava pronaći političkog zaštitnika.
I sustav, paradoksalno, neko vrijeme funkcionira.
Drago Plečko - Kapilarna korupcija
Kapilarna korupcija tako može čak ublažavati društvene sukobe. Ona distribuira dovoljno malih koristi dovoljno velikom broju ljudi da ih veže uz postojeći poredak. Nezadovoljstvo se amortizira radnim mjestima, subvencijama, položajima, sitnim privilegijama i osobnim vezama. Čovjek možda nije zadovoljan državom, ali njegov sin radi u javnom poduzeću. Drugi kritizira vlast, ali njegova tvrtka ovisi o javnim poslovima. Treći zna da sustav nije pravedan, ali je upravo zahvaljujući poznanstvu riješio vlastiti problem. Tako nastaje nevjerojatno čvrsta društvena konstrukcija u kojoj ljudi istodobno mogu prezirati sustav i ovisiti o njemu. Upravo zato takva korupcija može biti privremeni spas politički nezrelih sustava. Ona kupuje društveni mir ondje gdje ga institucije još nisu sposobne proizvesti. Umjesto povjerenja postoji interes, umjesto pravila poznanstvo, umjesto institucije posrednik, a umjesto građanske lojalnosti državi nastaje osobna lojalnost čovjeku koji može nešto omogućiti.
Ali taj privid stabilnosti ima golemu cijenu.
Takav sustav nalikuje organizmu koji se održava stimulansima: trenutačno dobiva energiju trošeći vlastitu budućnost. Posljedice se često ne vide odmah. One se gomilaju godinama, pa i desetljećima. Stručnost postupno gubi vrijednost jer napreduje podobnost. Sposobni ljudi zaključuju da trud nije dovoljan ako nemaju vezu. Dio njih odlazi iz zemlje, dio se povlači, a dio prihvaća pravila sustava i tako postaje njegov novi dio. Institucije gube najbolje kadrove, produktivnost pada, administracija se širi, troškovi države rastu, a kvaliteta javnih službi slabi.
Istodobno ozbiljan kapital sve više zazire od prostora u kojem rezultat ulaganja ne ovisi samo o kvaliteti projekta nego i o političkim vezama. Društvo počinje trošiti sve više energije na preraspodjelu postojećeg bogatstva, a sve manje na stvaranje novoga. Tu se otvara i prostor za male lokalne diktatore koji prolaze ispod radara.
Najopasniji trenutak nastupa kada više nema dovoljno resursa za hranjenje cijele piramide.
Dok gospodarstvo raste i postoji dovoljno novca, radnih mjesta, projekata i javnih sredstava, sustav može kupovati lojalnost. Međutim, kada nastupi ozbiljna gospodarska, demografska ili politička kriza, više nije moguće zadovoljiti sve sudionike mreže. Tada se prekida ravnoteža međusobne koristi. Oni koji su godinama bili lojalni zato što su od sustava nešto dobivali odjednom više ne dobivaju dovoljno.
I upravo tada mehanizam koji je desetljećima sprečavao kaos može postati njegov uzrok.
Jer iza prividne stabilnosti nije izgrađeno povjerenje u institucije. Nisu izgrađena jednaka pravila igre. Nije razvijena kultura odgovornosti, savjesti. Izgrađena je samo mreža međusobne ovisnosti. Kada nestane novca kojim se ta mreža održava, nestaje i njezino ljepilo.
Zato je možda najveći paradoks kapilarne korupcije upravo ovaj: ona može spasiti nezreo politički sustav danas tako što mu uništava mogućnost da postane zreo sutra.
Na kratke staze sprečava sukobe, amortizira nezadovoljstvo i stvara privid stabilnosti. Na duge staze uništava meritokraciju, povjerenje, institucije i sposobnost društva da stvara novu vrijednost. Kapilarna korupcija zato nije samo moralni problem niti samo kriminalno pitanje. Ona može postati alternativni model upravljanja društvom – primitivan, ali neko vrijeme iznenađujuće učinkovit.
A upravo je zato toliko opasna. To je sustav koji ne treba braniti. On se sam brani.
Kapilarna korupcija je kredit kojim politički nezrelo društvo kupuje kratkoročnu stabilnost, ali kamata na taj kredit jest dugoročno propadanje institucija. Kada račun konačno dođe na naplatu, društvo otkriva da je mehanizam koji ga je godinama čuvao od kaosa istodobno stvarao uvjete za njegovu buduću krizu. U brojnim državama Azije, Afrike i Južne Amerike smo vidjeli da je to put do ropstva ali ne više u lancima već dugovima, uništenoj proizvodnji hrane i znanstvenom i tehnološkom zaostajanju. Jer, napredak kojem svjedočimo je fantastičan, nezamisliv. Uporna negativna selekcija ga čini nedostižnim.
Kada je Stjepan Radić održavao skup u svom rodnom Trebarjevu Desnom jedan se seljak zaletio i napao ga batinom. On mu je rekao: „Udri, udri...sebe tučeš!“ Da to parafraziram: „Uništavaj, uništavaj....svoje unuke uništavaš..“.
napisao: Drago Plečko u rujnu 2026. godine
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
ilustracija: Vidmir Raič uz AI asistenciju