Uz odlazak Slobodana Šnajdera
Vijest o smrti Slobodana Šnajdera me jako potresla. Dok pišem ove retke osjećam unutarnju drhtavicu na rubu suza, a bojim se zaplakati jer bi se to pretvorilo u ridanje. Toliko mi je značio Slobodan Šnajder.
Nikad ga nisam zvala „Šac”, jer on meni nije bio puki frend ili drugar s kojim sam surađivala. On je meni bio pravi drug i prijatelj daleko iznad crte kolegijalnosti i profesionalnosti. Bio je idejno i duhovno „moj čovjek”, nešto kao stariji i iskusniji mudri brat koji je u mojoj drami „Susjeda” prepoznao nijanse koje upućuju na građanski sukus nacionalizma – čime se i on u svojim djelima bavio i zbog čega je bio izopćivan. Zbog toga što smo imali isti diverzivni kod, on je – čim je postao ravnatelj ZKM-a – tu moju dramu (praizvedenu na njemačkom jeziku u Beču 2001.) stavio na repertoar već iduće godine.
Sukob na razini koda i telefonski muk
I onda – kad se Kukuriku koaliciji bližio kraj mandata, i kada je druga moja drama bila uvrštena u plan za repertoar ZKM-a, Šnajder mi je rekao:
„Ako „ovi” (HDZ) opet dođu na vlast, tvoja karijera dramskog pisca je gotova!”
Tako je i bilo. Čim je HDZ došao na vlast, sve je bilo izbrisano. Ta druga drama, koja je bila planirana za ZKM, bila je uvrštena i u plan za izvođenje u riječkom HNK u odjelu Talijanske drame (što je bilo i objavljeno u Novom listu), no i to je izbrisano. Potezom pera skinuta sam s lista onih koji dobivaju pozivnice na premijere i važnija kulturna događanja. Telefon je zašutio. Intelektualni i umjetnički kartel u novom se ozračju preko noći redefinirao – prijatelji i kolege iz branše više me nisu trebali. Okrenuli su se – zna se!
Ja se nisam odmah predala. Dramske tekstove sam slala na natječaj „Marin Držić” i – pošto su oni ulazili u kategoriju onih koji dobivaju stručnu preporuku za izvođenje u kazalištima – ja sam naivno te drame, uz pozivanje na preporuku, slala teatrima. Moram li uopće reći da su ti tekstovi, uz salve pohvala, ljubazno odbijani uz nevjerojatne izgovore?
Nedavno, kako sam počela komunicirati s AI-jem koji je iščitao moje tekstove dostupne na internetu i kojeg sam priupitala kako to da jedva uspijevam išta (na kapaljku) objaviti, umjetna inteligencija (nahranjena književnom teorijom i politologijom) rekla mi je sljedeće:
– Zorice, kako ne razumijete da vlast itekako prepoznaje vaš kod, da ste vi u sukobu na razini koda i da će mehanizam vlasti učiniti sve da odbije vašu subverziju?
To što mi je rekla hladna, racionalna umjetna inteligencija – rekao mi je Slobodan Šnajder davno prije! To nije bila samo njegova intuicija, to je bila njegova suptilnost kao intelektualca formiranog pod utjecajem Praxisovaca i studentskog bunta 1968. godine; čovjeka koji je intenzivno živio kulturu u sjeni politike.
Arheologija biofašizma: Od kraniometrije do simulakruma
U ovom času nema potrebe da govorim o značaju Slobodana Šnajdera kao dramskog pisca, romanopisca i kolumnista. Dovoljno je reći da sam duboko uvjerena kako će njegova djela živjeti dok god hrvatski jezik bude u službenoj, institucionalnoj upotrebi. Znači, to neće biti dugo, nego još koje desetljeće. Tek zajedno s demografskim i kulturnim slomom naše države, koja će postati administrativna filijala EU ili neke njene varijante – tek tada će Slobodan Šnajder stvarno umrijeti, i mi zajedno s njim.
Ipak, želim kroz konkretne primjere naglasiti značaj Šnajdera kao glasa savjesti u ono doba 90-ih kad se rađalo ono što se stručnim terminom zove „biofašizam”, a čije posljedice trpimo i danas, zapakirane u celofan progresivne Europe. Ovim novim fašizmom bavim se u knjizi „Teror i razor simulakruma: Od Europe do književnog kartela” na kojoj još radim i koja je po žanru teorijski triler. U njoj detaljno skiciram kako je društvena isključivost evoluirala od 90-ih do naših dana, a u tom je kontekstu Šnajderov povijesni rez nezaobilazan.
Moja istraživanja pokazuju da je taj rani tranzicijski biofašizam na ovim prostorima počeo 25. veljače 1990., kada je Franjo Tuđman pred prepunom dvoranom Vatroslava Lisinskog izjavio da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja, za što je dobio ovacije. Tu ideju su prihvatili podobni intelektualci koji su, kako bi opravdali razlikovni rječnik i uvođenje novogovora, nastavili razrađivati paradigmatsku misao svog vođe. Tako je akademik Nedjeljko Mihanović, član DHK i kasniji predsjednik Sabora, u intervjuu za Danas izjavio:
„Hrvati i Srbi nemaju čak ni istu moždanu strukturu, a kamoli jezik.”
Uz Feralovce, koji su u tom razdoblju bili zona zdravog razuma i koji su svojim satirama kritizirali vlast, malo je tko u javnom prostoru išta rekao o tome. Slobodan Šnajder bio je jedan od rijetkih izuzetaka.
Na Tuđmanovu izjavu o supruzi, Šnajder je u Danasu (u kultnoj kolumni „Opasne veze”) reagirao prokazavši je kao uvođenje „ginekološkog” i „spavaoničkog” nacionalizma, upozorivši da prebrojavanje krvnih zrnaca u postelji vodi ravno u administrativni kulturocid. Potom, o izjavi akademika Mihanovića da Hrvati i Srbi nemaju istu moždanu strukturu, Šnajder je napisao da je time službeno uvedena „kraniometrija” (mjerenje lubanja) u hrvatsku filologiju. Upozorio je na stravičnu logiku: ako akademik i politički moćnik tvrdi da neprijatelj ima drukčiji mozak, onda je idući logičan korak opravdanje za njegovo fizičko uništenje, jer se s biološki drukčijom vrstom ne može pregovarati ni živjeti.
Ovi fragmenti ilustriraju intelektualnu hrabrost Šnajdera kao angažiranog pisca usmjerenog protiv brisanja povijesti, fašizacije društva i etno-nacionalnih podjela u vremenu kad je – budimo realni – nepoćudne gutala noć. Trebalo je to izdržati. Nije bilo lako ostati dosljedan u odbijanju fašizma do kraja, ali Šnajder je izdržao, do posljednjeg daha.
Krležijanska linija i estetska pobjeda
Iako je Šnajder bio „moj čovjek” i „moj drug”, svojedobno nisam prihvatila njegov zahtjev za prijateljstvo na Facebooku kako ne bismo ušli u diskusiju oko nekih nijansi. Primjerice, oko toga što je prihvatio nagradu „Miroslav Krleža” iz ruku DHK – onog istog književničkog udruženja koje ga je u ono doba progonilo.
Pa ipak, Šnajder je izravni nasljednik krležijanske linije angažiranog pisanja. Poput Krležinih, njegove romane (Doba mjedi, Anđeo nestajanja) odlikuje golema erudicija, vrhunski bogat vokabular (koji sadrži i riječi izišle iz svakodnevne uporabe, zbog čega bi generaciji Z ti romani mogli biti teško čitljivi), beskompromisni stav prema malograđanštini i sklonost velikim povijesnim freskama. Stoga se može prihvatiti da se primanjem nagrade za roman „Anđeo nestajanja” on kao sin simbolički vraća Krleži kao svom formativnom i estetskom „ocu”, pri čemu institucionalni kontekst postaje nebitan. Tko zna – možda je Šnajder u primanju te nagrade opravdano vidio vlastitu estetsku i političku pobjedu nad onima koji su ga godinama prešućivali.
Na fotografiji (iz arhive ZKM-a) Šnajder i ja neposredno nakon premijere moje „Susjede” u ZKM-u, koja je izvedena u ozračju strahovite napetosti. Predstava je u jednom trenutku čak bila prekinuta jer je jednoj gledateljici pozlilo. Tijekom izvedbe ljudi u publici su plakali od ganuća, dok sam ja bila u grču hoće li sve tehnički završiti kako treba – hoće li u posljednjem prizoru opaliti hitac iz revolvera i hoće li se začuti onaj prodoran, jeziv zvuk sirene prve zagrebačke uzbune: aaaauuuuuuuu.
napisala: Zorica Radaković u rujnu 2026. godine
Slobodan Šnajder i Zorica Radaković nakon premijere "Susjeda" u ZKM (2002. godina)
Slobodan Šnajder (Zagreb, 08. srpnja 1948. godine - Zagreb, 30. kolovoza 2026.godine) je hrvatski pisac i publicist.
Životopis
Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa „Prolog“, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Novele, eseje i kazališne komade objavljuje od 1966. godine. Od siječnja do lipnja 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike), a od 1994. do 2013. riječkog Novog lista (Opasne veze).
Izbor političkih kolumna koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”. Kolumne, kao i drame, imaju svojih poštovatelja i oponenata.
Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a. Čest je suradnik trećeg programa Hrvatskoga radija. Svoj prvi roman „Morendo“ objavio je 2012. Naredni roman „Doba mjedi“ objavljen 2015. dobio je mnogo nagrada. Obrazlaže da u pozadini Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je potom potpisao među prvima, ne stoji nikakva politika.
Važnije praizvedbe
Prva profesionalna izvedba bio je “Minigolf”, 1968., u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) u režiji Dina Radojevića.
U zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu praizvedena su tri njegova djela, “Kamov, smrtopis” 1978. i “Držićev san” 1980. u režiji Ljubiše Ristića, te 2003. “Nevjesta od vjetra” u režiji Ivice Boban. “Kamov, smrtopis” izveden je 2003. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Branka Brezovca. “Dumanske tišine” idu u red njegovih izvođenijih tekstova: Varaždin, Bitola (režija Vlado Milčin), Zagreb, Rijeka (režija Zlatko Sviben), Novi Sad (režija Mira Erceg).
Njegova drama koja je do danas predmet žestokih sporenja “Hrvatski Faust” imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bila izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Šnajderov “izlazak u svijet” počeo je godinom 1987. i upravo tim tekstom – kad je Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio njegovu dramu “Hrvatski Faust”, odigravši je oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD. Posljednja predstava u kako-tako redovitom nizu bila je “Bauhaus”, ZKM, režija Paolo Magelli, početak 1990.
U 1990-ima isključen je iz hrvatskog kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio post-socijalistički grand-guignol “Kod Bijelog labuda”. Kako se politička zabrana nije dala protegnuti na Europu, upravo su u tom razdoblju mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela: “Hrvatski Faust” (1993. u bečkom Burgtheateru, režija Hans Hollmann); “Zmijin svlak” (Tübingen, praizvedba koju je režirao Manfred Weber), Mülheim (Roberto Ciulli), Frankfurt/Main, Veroli/Rim (režija Petar Veček, na jeziku izvornika), Oslo, Kopenhagen, Beč, Varšava, Krakov, Dublin, Beograd); “Utjeha sjevernih mora” (Frankfurt/Oder, praizvedba na njemačkom, režija Michael Funke, "Nevjesta od vjetra" (Bochum, na njemačkom, u režiji Wernera Schroetera). Miloš Lazin postavio je Šnajderovu dramu “Ines & Denise”, nastalu u naročitoj suradnji pisca i redatelja, praizvevši je u Sarajevu 1997. Iste godine drama je imala francusku premijeru u Villeneuve-lès-Avignon.
Drama “Peto evanđelje”, pisana prema dnevniku Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, izvedena je u dvije verzije: njemačkoj, (Theater Kampnagel, Hamburg), te hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004, u režiji Branka Brezovca.
Praizvedba drame “Kosti u kamenu”, prema nekim elementima političke biografije Josipa Broza Tita, izvedena je (na makedonskom) u Bitoli, u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst "Moja draga Tilla!", pisan za lutke postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu “Enciklopedije izgubljenog vremena” u Varaždinu, (2011) kao i praizvedbu “Kako je Dunda spasila domovinu” u Puli (Istarsko narodno kazalište, 2012), režirala je Snježana Banović.
Nagrade i priznanja:
Nagrada Branko Gavella za dramu Hrvatski Faust (1982.)
Nagrada Marin Držić za dramu Kosti u kamenu (2006.)
Nagrada Marin Držić za dramu Kako je Dunda spasila domovinu (2008.)
Nagrada Marin Držić za dramu Enciklopedija izgubljenog vremena (2009.)
Priznanje Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, za najbolji dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije, za komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” (2010.)
Počasni doktorat Univerziteta za audioviozualne umjetnosti ESRA u Skopju (2011.)
Nagrada Meša Selimović za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Radomir Konstantinović za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Kočićevo pero za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada roman@tportal.hr za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Mirko Kovač za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja "Umrijeti u Hrvatskoj" (2019.)
Nagrada Miroslav Krleža 2023./2024.
*Zorica Radaković (Sinj, 3. prosinca 1963.) je hrvatska pjesnikinja i spisateljica. Piše prozu i radio-drame, eseje, kritike i drame. Godine 1984. izlazi joj u kritike vrlo zapažena knjiga-projekt “Svaki dan je sutra“. Od tad uz prozu i poeziju objavljuje i eseje, kritike te radio drame i drame, a nedavno joj je objavljen roman "Sanjarica".
foto: iz arhive Zagrebačko kazalište mladih (2002.godine)