Odbacimo na čas političku korektnost, šuljanje ko mačak oko vruće kaše, isprazno okolišanje u širokim lukovima oko vruće teme da se netko ne bi slučajno uvrijedio, okolišanje koje na koncu jedva da išta kaže o vrućoj temi, okolišanje koje se svodi na to da je autor okolišanja good guy, onaj koji daje na znanje da je svjestan tko su bad guys, ali zbog društvenog bontona neće izreći njihova imena ni njihove nepodopštine, da ga se ne uhvati za riječ oko nekog nepreciznog podatka, pa da završi na sudu: da, o, da!, istjerivala bi se pravda, ali da nema rizika, no – hajdemo na čas, ponavljam, odbaciti tu korektnost koja blokira um i razumijevanje – i recimo otvoreno, bez ustezanja da je vruća tema ekocid u Hrvatskoj i da je hrvatski narod time postao gubitnički.
Hrvatski se narod nakon „tisućljetnog sna” o samostalnoj državi koja će po blagostanju biti druga Švicarska itd., i tsl., budi!
Uspavanka sa zastavom umjesto dude
Nije ga probudila kriminalna prijetvorba, kupovanje tvornica za jednu kunu, uništavanje zdravstva, školstva, kulture. Hrvatski narod je bio duboko uspavan zastavom umjesto dude, obljetnicama slavne pobjede kao uspavankom i članstvom u EU i NATO-u kao zvečkama, no sad se budi jer gubi tlo pod nogama! To „tlo pod nogama” nije metafora koja bi upućivala na mentalnu ili političku dezorijentiranost, to tlo je stvarna zemlja, sfera prirode, izvor života – hrane, pića, disanja, kretanja. Za razliku od države koja je nešto neživo – konvencija, administracija, sustav upravljanja – zemlja je biološki živa, ona je složeni organizam planete Zemlja i eko sustava pa – povrijediti nju, zemlju kao tlo nosi teže posljedice nego povređivanje države, nekog političara ili stranke u tom (neživom) entitetu.
Nek zvuči kao prodika ali ljudi su pomiješali živo i neživo, klanjaju se zastavama, simbolima a onome što je život, onome što dolazi iz samog poretka svemira – za to ne mare sve dok pragmatično ne osjete da im bolesna priroda prijeti kratkoročno i dugoročno. Ukratko, zabrinuli su se nakon vijesti o opasnom otpadu u Lici zbog kojeg će u subotu u podne biti održan veliki prosvjed „Hodaj za Liku” na Trgu bana Jelačića. Pa bili prosvjednici ekološki svjesni u onoj mjeri da vide da to nije stvar samo jednog lokaliteta, ili bili svjesni tek lokalno (za Liku), tek zabrinuti za vodu koju oni piju, za hranu koju oni jedu s ličkog tla – važno je da dođu u što većem broju kako bi se stvorila kritična masa da makar malo ublaži taj gubitak tla pod nogama kroz zahtjev da se hitno sanira što se može i da se zakonski zabrani i strogo kontrolira zabrana dovoženje takvog otpada!
U tom smislu – inicijativa „Gospić je naš dom“ već je napravila dobar krizni PR privlačenjem podrške preko 200 javnih osoba i sindikata tako što je brendirala prosvjed pod egidom "Ako spasimo Liku, spasili smo Hrvatsku", pretvarajući lokalni ekološki incident u univerzalno pitanje nacionalne sigurnosti i prava na čistu vodu.
Kao što crna točkica na zubu naviješta karijes od kojeg zub počinje truliti dok cijelu usnu šupljinu ne pretvori u bombu bakterija koje se kapilarno šire po cijelom tijelu zahvaćajući sve vitalne organe od bubrega do mozga, baš tako se ponaša i opasni otpad koji polako i sigurno zagađuje zemlju. No, pojedinac ima mogućnost da u ogledalu uoči točku što vodi u raspad i smrt i on si može pomoći tako da ode zubaru, dok pojedinac pa ni manje skupine pojedinaca nemaju moć čak niti da detektiraju „karijese” u svom okolišu, a kamo li da pokrenu državu na djelovanje, i – uostalom, na poštivanje samog Ustava.
Konceptualni sudar nacionalnog mita i ekološke zbilje - Književnica Zorica Radaković ispred vizualnog koda prosvjeda na Trgu bana Jelačića. (foto: Radium Noir)
Karijes u tlu: Top lista pet najopasnijih ekoloških bombi
Jer, ono koliko se zna - osim silosa u Gospiću u kojem je oko 37.000 tona ilegalno uvezenog i zakopanog opasnog otpada - službeni podaci i popisi ekoloških udruga i države pokazuju da je teritorij Hrvatske prorešetan ilegalnim lokacijama opasnog otpada. Najveći je problem što se velik dio tih odlagališta nalazi na krškom terenu (Dalmacija, Lika, Gorski kotar, Istra), gdje se otrovne tvari ne pročišćavaju kroz tlo, već kroz pukotine u stijenama silovito brzo i izravno ulaze u podzemne tokove pitke vode. Tako, zna se za: više od 800 zagađenih špilja i jama i mnoštvo napuštenih kamenoloma u funkciji nelegalnih odlagališta. U špilje i jame ljudi i tvrtke već desetljećima bacaju sve – od komunalnog i klaoničkog otpada, pa do akumulatora i građevinskog šuta. Budući da su ti objekti u potpunom mraku, otpad sporo truli i stotinama godina otpušta toksine izravno u vodonosnike. Napušteni kamenolomi pak su idealni za ilegalne prijevoznike otpada koji u njih noću istovaruju stotine tona građevinskog otpada koji sadrži i opasni azbest, teška ulja i kemikalije. A gdje je ono što se ne zna?
Izlazak iz nacionalne hipnoze - Kada gubimo tlo pod nogama, ekocid u Lici postaje pitanje opstanka cijele Hrvatske. (foto: Radium Noir)
Uglavnom, top lista 5 ekološki najopasnijih je:
1. "Crna jama" Sovjak (Viškovo kod Rijeke) – Ona je vjerojatno najstrašniji primjer zagađenja u zemlji. Riječ je o prirodnoj kraškoj jami u koju se od 1950-ih do 1990. godine legalno odlagao teški industrijski otpad (katran, kiselinski muljevi iz rafinerija, otpadna ulja). U jami se nalazi preko 150.000 kubika toksičnog mulja. Projekt njezine sanacije tek je nedavno mukotrpno pokrenut.
2. Crno brdo (Biljane Donje kod Ravnih Kotara) – To je lokacija na kojoj je od 2010. g. odloženo oko 140.000 tona opasne industrijske troske. Zbog ugrožavanja zdravlja mještana, sud EU je kaznio Hrvatsku teškim penalima. I, tek nakon tog golemog pritiska i milijunskih kazni, Fond za zaštitu okoliša je ove godine objavio da je završio uklanjanje troske s te lokacije.
3. Bivša tvornica plastike "Dina Petrokemija" (Omišalj na Krku) - Na ovoj lokaciji godinama stoje stotine tona opasnih kemikalija, nusproizvoda i toksičnih plinova u dotrajalim spremnicima, tik uz more, što predstavlja stalnu ekološku bombu za Kvarner.
4. Koksara u Bakru i bivša Tvornica lakova "Chromos" (Samobor) – Ove lokacije su opterećene ostacima teških metala, policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH) i drugih industrijskih spojeva koji su ušli duboko u tlo.
5. Tvornica azbesta "Salonit" (Vranjic kod Splita) - Iako je prva faza sanacije kruga tvornice davno odrađena, azbestni otpad je i dalje neformalno prisutan u okolnom tlu i moru Kaštelanskog zaljeva, a mještani i dalje bilježe visoke stope oboljenja povezanih s azbestozom.
Dakle, kada u subotu budemo hodali za Liku, neka ona bude simbol cijele zagađene Hrvatske! U tom smislu – inicijativa „Gospić je naš dom“ već je napravila dobar krizni PR privlačenjem podrške preko 200 javnih osoba i sindikata tako što je brendirala prosvjed pod egidom "Ako spasimo Liku, spasili smo Hrvatsku", pretvarajući lokalni ekološki incident u univerzalno pitanje nacionalne sigurnosti i prava na čistu vodu. Dakako, na nevoljama i katastrofi svih vrsta uvijek su se našli oni koji na tome mogu profitirati pa je za očekivati da će i razni političari i stranke ovaj prosvjed iskoristiti za svoj PR. Iako su organizatori izričito zabranili političarima izlazak na pozornicu i držanje govora, oporba (kako ljevica tako i desnica) u pozadini trlja ruke jer masovni prosvjed u javnosti cementira narativ da je vladajuća struktura nesposobna zaštititi osnovne resurse zemlje, što je istina.
Ustavni simulakrum i kazneni kodovi
Više od istine da je vlast nesposobna zaštititi osnovne resurse zemlje jest kršenje Ustava RH! Naime, Ustav Republike Hrvatske postavlja zaštitu okoliša na najvišu moguću pravnu razinu.
Članak 3. Ustava (Temeljne vrednote): Ovdje je očuvanje prirode i čovjekova okoliša eksplicitno navedeno kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, ravnopravna slobodi, jednakosti i nacionalnoj ravnopravnosti.
Članak 70. Ustava (Pravo na zdrav život): Ovaj članak jamči svakom građaninu pravo na zdrav život i zdrav okoliš. Što je još važnije, Ustav ovdje propisuje da su "država, javna tijela i poduzetnici dužni, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša".
Tako, kada tvrtke ili pojedinci ilegalno zakopaju toksični otpad u Lici, kamenolomima ili špiljama, oni ne čine samo prekršaj, već teška kaznena djela definirana zakonima:
1. Kazneni zakon RH (Glava XX - Kaznena djela protiv okoliša): Odlagatelji izravno potpadaju pod udar Kaznenog zakona, gdje su predviđene višegodišnje zatvorske kazne (od 1 do čak 10 godina zatvora ako nastupi teška nesreća ili smrt):
- Ugrožavanje okoliša otpadom (Članak 196.): Kažnjava se onaj tko protivno propisima prerađuje, odlaže, uvozi ili prevozi otpad na način koji može trajno ili znatno ugroziti kvalitetu zraka, tla ili vode, ili ugroziti život životinja i ljudi.
- Onečišćenje okoliša (Članak 193.): Odnosi se na ispuštanje tvari u tlo i vodu koje uzrokuje znatno pogoršanje stanja okoliša.
1. Zakon o gospodarenju otpadom: Ovaj zakon propisuje stroga pravila o tome tko, kako i gdje smije zbrinjavati otpad. Ilegalni odlagatelji krše načelo "onečišćivač plaća" (proizvođač ili posjednik otpada snosi sve troškove štete), zabranu miješanja i nepropisnog odlaganja (opasni otpad mora se zbrinjavati isključivo u specijaliziranim, hermetički zatvorenim postrojenjima), te obvezu posjedovanja dozvola (tvrtke često lažiraju dokumentaciju prikazujući opasni otpad kao obični šut ili plastiku, čime čine i kazneno djelo krivotvorenja isprava).
2. Zakon o zaštiti okoliša i Zakon o vodama: Budući da se ilegalna odlagališta u pravilu nalaze u blizini podzemnih voda ili u vodozaštitnim zonama, krše se stroge zakonske odredbe o zabrani bilo kakvih aktivnosti koje mogu zagaditi izvore pitke vode.
Užasi zagrebačke svakodnevice - Dok se kulturni kartel skriva iza društvenog bontona, država se tiho pretvara u odlagalište europskog otpada. (foto: Radium Noir)
Triježnjenje na domaćem terenu: Odlazak bez fantazija
Nakon desetljeća najprljavije korupcije, korupcije koja je po sebi prethodnica spomenutih otrova – teško bi bilo i pod najveselijim psihoaktivnim stimulansima izmaštati realnost u kojoj se poštuje Ustav, kao i navedeni zakoni. Rekoh, hrvatski narod je gubitnički jer je tolerancijom kriminala doveo do točke kada se – demografski, ekonomski i kulturno slomljen – budi u opasnom europskom smeću! U tom izlasku iz simulakruma jeftine nacionalne važnosti je bolno triježnjenje da dovoz tog smeća nije omogućio naš (neprijateljski) istočni susjed, nego naši domaći izdajnici, odnosno nezasitni kriminalci!
I, što „malom čovjeku” vrijedi sav onaj trans zbog vojne pobjede nad neprijateljem ako je izgubio na domaćem terenu, ako se boji ubrati rajčicu iz svog vrta, ako poput izbjeglice pokuša otići negdje na sigurno, a pri tom svoje imanje i kuću ne može prodati, jer tko bi kupio kuću u zatrovanoj zoni? Što mu vrijedi nacionalna državotvorna hipnoza ili woke ideologija o poštivanju svih raznolikosti, što mu vrijedi što je konzervativni obiteljaš s puno dječice ili pak transrodna osoba u istospolnom braku s posvojenom djecom; što mu vrijedi sloboda takvog izbora ako mu se – pogodovanjem europskoj i domaćoj mafiji ukida pravo na zdrav život?
Voljela bih da nisam u pravu – da sanacija zatrovanog tla kakvu najavljuje Vlada za Gospić (i ostale lokalitete) bude besprijekorna, da se priroda vrati u normalno stanje, da se krivci za trovanje oštro kazne kao opomena drugima, da ljudi počnu normalno živjeti, da priroda čovjeku bude lijek i hrana, da se u zemlju vrate oni koji su iz nje otišli zbog ekonomske krize i korupcije i da ovdje počnu raditi poslove ovisno o svojim sklonostima i znanju – od pokretanja OPG-ova do zanatstva i kreativnog poduzetništva, ali – mladi se neće vratiti, tlo neće biti očišćeno, priroda se neće moći brzo regenerirati, naše staro stanovništvo će postati još starije i njihove priče o slavnom Domovinskom ratu bit će simptom demencije koje će nasmijavati strane njegovatelje po staračkim domovima.
Na prosvjed trebamo otići zbog iskazivanja građanske svijesti, bez prevelikih fantazija da ćemo „spasiti Hrvatsku” i to za buduće naraštaje. Mi kao građani više ne možemo spasiti Hrvatsku, ali možemo osvijestiti sadašnje stanje i učiniti mikro pomak prema razumijevanju vrijednosti prirode i možda djelovati na vlast da nešto malo učini kako bi iduće generacije stanovništva – bez obzira na boju kože, naciju i vjeru – ovdje živjele. Jer, mi smo kao Slaveni došli na ovo područje i potisnuli njegove starosjedioce, i tako će drugi narodi potisnuti nas, koji smo pred nestajanjem. Pa iako nestajemo, bilo bi u redu da za sobom ostavimo što manje (opasnog) smeća.
napisala: Zorica Radaković u rujnu 2026. godine
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od kultne postmodernističke knjige-projekta Svaki dan je sutra, nastale i posvećene upravo Orwellovoj 1984. godini, preko oštre zbirke pjesama Bit će rata (1990.) i hvaljenih dramskih tekstova poput drame Susjeda u ZKM-u, pa sve do opsežnog romana Sanjarica (Fraktura, 2017.), koji je kritika označila kao ljubavni roman s ironijskim odmakom koji dijagnosticira hrvatsko društvo u cjelini – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u dvostruki izdavački i teorijski udar planiran za studeni.
Njezin kreativni pogon trenutno rezultira dvama velikim projektima: zbirkom priča „Zagrebački kiber-gotik“, u kojoj kroz mračni, hipnotički ritam asfalta donosi oštre algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, te knjigom teorijskih eseja „Teror i razor simulakruma: Od Europe do književnog kartela“. Definirana kao osebujni teorijski triler, ova nadolazeća studija predstavlja frontalni napad na biofašizam, lažnu sekularnost i mehanizme kontrole, cementirajući njezin status trajno subverzivnog i nepokolebljivog autorskog glasa koji beskompromisno odbija poltronstvo i javno imenuje anomalije sustava.
foto: Radium Noir