Od naših malih lokalnih padina s pogledom na mirnu Rijeku i Kvarner, pa sve do dalmatinskih vrtača: Zašto platiti reciklažno dvorište kad svako zabačeno brdo besplatno može postati trajni spomenik našem urbanom geniusu.
Gledam ove naše zelene padine iznad kojih se pruža onaj savršeni, mirni pogled na Rijeku i more, pa si mislim; tko je nama uopće kriv što kukamo nad inflacijom, kad smo otkrili savršenu, samoodrživu granu privrede koja buja bez obzira na poreze i euro. Zove se, naravno, nacionalno zatrpavanje šutom po prokušanom receptu „snađi se, druže, u tuđem dvorištu“.
Dok se ministarstva po televiziji razbacuju strategijama o zelenoj tranziciji i održivom razvoju, naš najuspješniji infrastrukturni projekt zapravo se odvija pod okriljem noći. Uzmeš fino kombi, natovariš polomljene blokove, staru kadu i par kubika betona s renoviranja kupaonice, pa pravac prva osamljena šikara s pogledom na luku. Jer tko je vidio trošiti novac i vrijeme na odlazak u pravo reciklažno dvorište kad nam je priroda dala toliko lijepih, neiskorištenih rupa u zemlji koje samo čekaju da ih zatrpamo.
Najbolji dio cijele predstave su, naravno, naše nadležne službe. Ljudi moji, ti inspektori i komunalci s dalekozorima u rukama toliko predano traže prekršaje da bi vjerojatno primijetili i pad nekog izvanzemaljskog tanjura, ali zato kamion od osam tona pun šute koji se svakodnevno klati ispred njihova nosa,eee, to vide otprilike kao maglu u studenom. „Mi ništa ne vidimo“, kažu dok im se s brda iza leđa odronjava pola kubika starih cigli direktno na glavu, dok u daljini mirno teče rijeka i blista plavi Kvarner. A vlasnik parcele? Nema ga, naravno. Ili je u nekoj dalekoj tuđini, ili je parcela zapela u imovinskim zavrzlamama još iz doba Austro-Ugarske, pa služi kao savršeno javno-privatno partnerstvo u uništavanju vlastitog okoliša.
ilustracija: Marija Štrajh & AI
I tako mi gradimo našu malu ekološku bajku. Od zagrebačkih nasipa i slavonskih šljunčara, preko istarskih šikara, pa sve do dubokih dalmatinskih vrtača gdje se skriva tko zna kakav građevinski otpad. Kamioni tutnje, priroda nam uredno vraća milo za drago klizištima i zatrovanom vodom, ali nema veze, glavno da je nama u prtljažniku subotom ujutro bilo lakše.
Na kraju krajeva, tko je vidio plaćati skupe moderne kipove i galerije kad svako prigradsko brdo možemo besplatno pretvoriti u vrhunsku postmodernističku instalaciju od armature, azbesta i guma?
Dokle god je budžet za slijepe kod očiju pun, Hrvatska će ostati zemlja u kojoj nam otpad raste brže od svake pameti.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh