Postoji jedna riječ koja je ugušila bezbroj talenata, originalnih ideja i neproživljenih života. Ta riječ je - normalno. Od najranijeg djetinjstva čovjeka se uči nevidljivoj disciplini uklapanja. Nemoj se isticati. Nemoj govoriti ono što drugi ne govore. Nemoj vjerovati u ono čemu će se smijati. Radi ono što rade svi. Misli kao većina. Živi „normalno“.
Rijeka života kao da neprestano traži od nas da se uklopimo u rutinsko, svakodnevno i očekivano. A jedan od najvećih čuvara te „normalnosti“ jest strah od ismijavanja i osude okoline. Problem je u tome što gotovo nijedan veliki iskorak u znanosti, umjetnosti ili poduzetništvu nije nastao tako da je njegov autor savršeno slijedio ono što se u tom trenutku smatralo normalnim. Novo je, po definiciji, u početku odstupanje od poznatoga.
Psihologija kreativnosti odavno proučava sukob između konformizma i originalnosti. Eksperimentalna istraživanja pokazuju da društveni pritisak i izlaganje unaprijed ponuđenim rješenjima mogu ograničiti originalnost novih ideja. Drugim riječima, ono što nam je predstavljeno kao „moguće“ može neprimjetno postati granica onoga što ćemo sami pokušati zamisliti. Je li ste već prepoznali sebe? Dobili ideju zašto "Vam ne ide"? Jer tu dolazimo do dubljeg problema.
Čovjek se ne prilagođava samo ponašanjem. On postupno internalizira očekivanja okoline. „U mojim godinama to se više ne radi.“ „Takav sam.“ „To se ne može.“ „Moram biti realan.“ „Ljudi poput mene ne uspijevaju u tome.“ Takve rečenice mogu postati unutarnji zakon iako nikada nisu bile zakon prirode.
William James, jedan od utemeljitelja moderne psihologije, cijeli je život naglašavao važnost unutarnjeg stava. Njemu se često pripisuje misao da čovjek može mijenjati svoj život mijenjajući način mišljenja. Još je zanimljiviji njegov autentično dokumentirani zapis iz pisma supruzi Alice iz 1878. godine, u kojem govori o trenucima kada čovjek osjeti da je pronašao mentalni ili moralni stav u kojem se osjeća najživljim i može reći: „Ovo sam pravi ja!“.
Možda je upravo to suprotnost prisilnoj normalnosti: ne postati čudak, nego konačno postati ono što jesi. A što ako se taj mehanizam ne zaustavlja samo na psihologiji? Što ako se na neki način prelijeva i na tijelo?
Upravo zato su mi moji eksperimenti sa subliminalnim porukama bili toliko intrigantni. Nisam grupi ljudi želio sugerirati određeni rezultat: „Bit ćeš zdrav“, „Bit ćeš uspješan“ ili „Sutra će ti biti bolje“. Zanimao me drukčiji pristup – sugerirati slobodu od očekivanog ishoda. Dopustiti čovjeku da mentalno skrene s tračnica kojima je, svjesno ili nesvjesno, godinama putovao. Poruka je, pojednostavljeno, glasila: „Ne moraš više biti ono što se od tebe očekuje.“ I tu sam nailazio na neobična iskustva. Neki su ljudi opisivali veliko psihičko rasterećenje, a kod nekih su se istodobno neočekivano smanjivale i tjelesne tegobe. Ponekad nisu znali objasniti što se dogodilo. Evo dva najnovija primjera:
...Odlučio sam sada slušati one Vaše subliminale za mršavljenje. Uspjeva mi,promijenio prehranu i evo za mjesec i pol dana sam izgubio 11 kila a ne gladujem... (M. P.)
...Po vašoj preporuci slušam cd-e svaki dan i prekrasno se osjećam dok ih slušam. Djeluju opuštajuće i umirujuće na mene. Uz to vodim prilagođeni „kvekerski dnevnik“. Prakticiram disanje prema Vašim uputama. Više me ne pogađaju toliko kritike majke. Želim vam reći da ste mi puno pomogli i neizmjerno vam hvala na vašem mišljenju i brzini kojom ste mi sve to poslali. Knjigu AT uređujem za ispis i spremam se je čitati....(V.S.)
Što se događa s čovjekom – pa možda posredno i s njegovim tijelom – kada mu skinemo teret onoga što misli da mora biti? Možda se tada prekida neprekidna unutarnja borba između autentičnog čovjeka i njegove društveno prihvatljive verzije. I upravo je tu George Bernard Shaw prije više od stoljeća pogodio samu srž problema. U knjizi "Man and Superman" zapisao je svoju slavnu misao: „Razuman čovjek prilagođava se svijetu; nerazuman ustraje pokušavajući prilagoditi svijet sebi. Stoga sav napredak ovisi o nerazumnom čovjeku.“
To je gotovo manifest kreativnosti.
Jer čovjek kojega njegova sredina danas smatra „nerazumnim“ može biti upravo onaj koji vidi nešto što će sutra svima izgledati očito. Ne predlažem zato ekscentričnost radi ekscentričnosti.
Ne govorim ljudima da odbace medicinu, razum ili društvena pravila koja štite druge. Govorim o nečem sasvim drugom.
O sposobnosti da čovjek prepozna gdje završava razumna prilagodba okolini, a počinje samocenzura vlastitog života!
Veliki stvaratelji dopuštaju sebi postaviti pitanje koje drugima izgleda besmisleno. Pokušati ono što se „ne radi“. Promijeniti mišljenje. Početi ponovno. Biti početnik sa sedamdeset godina. Ne prihvatiti unaprijed napisani scenarij samo zato što ga većina smatra prirodnim. Jer „normalno“ je statistička kategorija. Nije sudbina. Prosjek opisuje ono što većina radi. Ne govori što pojedinac može postati. Bez obzira gdje ste to ne morate raditi.
Možda se upravo u trenutku kada prestanemo grčevito pokušavati biti ono što se od nas očekuje događa nešto važno: oslobađa se golema količina energije koja se prije trošila na održavanje maske. Tada kreativnost ponovno dobiva prostor. Ponekad se mijenja ponašanje. Ponekad se mijenja način na koji doživljavamo vlastito tijelo. A ponekad se promijeni čitav život. Jer „normalno“ je poza. A ono drugo je – sloboda.
Jedno sam primijetio: kada god na nikakav način nisam mogao nešto u životu riješiti u pravilu je rješenje bilo u nečem posve nelogičnom. Za um ali ne i intuiciju.
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
foto: osobna arhiva Drago Plečko