Poglavnik u svijetu koji više ne priznaje njegovu logiku
Kada bi Ante Pavelić, ustaški poglavnik i čovjek čije je ime neraskidivo vezano uz masovne zločine, progone i moralni slom jedne povijesne epohe, danas otvorio oči, našao bi se u državi koja je istodobno proizvod i negacija svega što je njegovo nasljeđe ostavilo za sobom. Upravo ta napetost čini hipotetsko pitanje zanimljivim, ne zato što bismo išta mogli naučiti od Pavelića kao političkog lika, nego zato što njegova sjena još uvijek povremeno lebdi u hrvatskim javnim raspravama, nerijetko kao simptom nerazriješenih trauma i povijesnih mitologija.
Država koju nije stvorio, ni načinom koji je zagovarao
Prva stvar koja bi ga zatekla bila bi realnost hrvatske državnosti. Pavelić je svoj politički projekt gradio na nasilju, etničkom inženjeringu i ovisnosti o totalitarnim režimima Hitlera i Mussolinija. Hrvatska današnjice postoji bez njegovih metoda, bez rasnih zakona, bez logora i bez fašističkih savezništava. Bilo bi mu teško shvatiti da hrvatsku suverenost nisu potvrdile diktature, nego demokratski izbori, međunarodno priznanje i proces koji se, koliko god bio nesavršen, oslanjao na volju građana. Vjerojatno ga najviše ne bi pogodila ideja neovisnosti, nego činjenica da ona nije ostvarena u njegovom ideološkom ključu, nego unatoč njemu.
Suvremeno društvo kao negacija njegovog etničkog inženjeringa
Drugi trenutak Pavelićevog šoka bila bi multietnička i multikulturalna stvarnost suvremene Hrvatske. Unatoč svim tenzijama i društvenim lomovima, Hrvatska danas funkcionira u okviru europskih standarda zaštite manjina, uključujući srpsku zajednicu čije je uništenje bilo temelj Pavelićevog političkog projekta. Teško je zamisliti da bi takvu činjenicu mogao prihvatiti bez prezira, isto kao što bi ga iritiralo i postojanje otvorenih granica, rad srpskih institucija u Hrvatskoj, političko sudjelovanje manjina i činjenica da hrvatski životni standard uvelike ovisi o radnicima iz zemalja koje njegov imaginarij nikada ne bi podnio.
Europska Hrvatska kao dokaz povijesnog poraza njegove ideologije
Treći kontakt s realnošću koji bi ga pogodio bilo bi hrvatsko članstvo u Europskoj uniji. Iako se desni populisti danas često pozivaju na suverenizam, Pavelićev svjetonazor jednostavno ne bi mogao razumjeti koncept nadnacionalne zajednice utemeljene na ljudskim pravima, pravnoj državi i tržišnoj integraciji. Njegov politički svemir bio je hijerarhijski, zatvoren i opsjednut etničkim identitetom, dok je EU projekt koji, uz sve svoje slabosti, ipak počiva na ideji koegzistencije i suradnje. Hrvatska u EU bila bi mu dokaz da je povijest izabrala model koji pobjeđuje njegovu logiku.
Pavelićeva jedina „točka utjehe“
No Pavelić bi primijetio i nešto što bi mu, nažalost, izazvalo izvjesnu dozu zadovoljstva. Vidio bi da Hrvatska, iako formalno liberalno-demokratska država, još uvijek pati od slabosti koje hrane ekstremizam i revizionizam. Vidio bi pripadnike političkih margina koji ga pokušavaju relativizirati, trivijalizirati ili tumačiti kao složenu figuru, iako je riječ o povijesnoj činjenici da je bio vođa totalitarnog režima odgovornog za masovne zločine. Upravo bi te iskrivljene reinterpretacije Pavelića uvjerile da njegova ideologija nije potpuno iščezla, nego i dalje živi na rubovima društva, u pukotinama kolektivne memorije i u mitologijama onih koji nikada nisu razumjeli razmjere tragedije koju je proizvela NDH.
Razočaranje kao konačna spoznaja
No, ubrzo bi se razočarao. Hrvatska, koliko god imala svojih političkih i društvenih problema, nije ni totalitarna, ni rasistička, ni etnički očišćena država kakvu je on gradio. Katolička Crkva u suvremenoj Hrvatskoj ne funkcionira kao poluga fašističkog projekta, nego kao dio pluralnog društva. Ustavni poredak počiva na ljudskim pravima, a antifašizam je unesen u preambulu. Sve to bi mu jasno pokazalo da je njegova povijesna ambicija ne samo propala, nego je povijesno osuđena, moralno delegitimirana i politički poražena.
Pavelić kao ogledalo suvremenih slabosti, ali ne i njihov gospodar
Možda bi, u svom poznatom cinizmu, pokušao komentirati demografski pad, političke podjele, sporost reformi i raslojavanje društva. Vjerojatno bi se hvatao za te pukotine, ne zato što nude rješenja, nego zato što takve slabosti uvijek hrane ekstremizam. Ali ne bi mogao promijeniti činjenicu da je Hrvatska, sa svim svojim manama, ipak demokratska republika koja odbacuje sve ono što je on predstavljao.
Bi li mu bilo drago da se probudi? Malo je vjerojatno. Hrvatska 2025. nije nastavak njegovog projekta. Ona je njegov povijesni poraz, i to je, u konačnici, jedina dobra vijest u ovom zamišljenom scenariju.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano