Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata te na žrtvu Vukovara i Škabrnje, koji se 18. studenoga 2025. obilježava kao državni praznik i neradni dan u Republici Hrvatskoj, više je od komemorativnog protokola. Riječ je o ključnom datumu koji predstavlja srž hrvatske kulture sjećanja, ali i važan instrument oblikovanja političkog identiteta, građanske solidarnosti i moralne međugeneracijske odgovornosti. Vukovar i Škabrnja nisu samo geografske točke nego simbolički prostori u kojima se sažima iskustvo rata, patnje, gubitka i otpora, a time i iskustvo stvaranja države.
Kao dan posvećen civilnim i vojnim žrtvama, 18. studenoga ostaje jedan od rijetkih trenutaka u kojima se politička retorika, institucionalna obilježja i društveni osjećaji gotovo u potpunosti preklapaju. Upravo zato ovaj datum omogućuje uvid u dinamiku odnosa prema prošlosti, ali i u stanje suvremenog hrvatskog društva.
Nacionalni identitet i demokratsko pamćenje
Domovinski rat predstavlja povijesni i politički temelj hrvatske neovisnosti. U političkom smislu, 18. studenoga funkcionira kao svojevrsni “državni ritual” u kojem se potvrđuje legitimnost političkog poretka nastalog 1990-ih godina. U Vukovaru i Škabrnji konsolidirala se ideja Hrvatske kao modernog, demokratskog i suverenog društva koje je svoju državnost izborilo u obrani od agresije.
U današnjem političkom kontekstu, Dan sjećanja izvršava nekoliko ključnih funkcija. Prvo, on održava kontinuitet između povijesnog iskustva rata i današnje demokratske države. Politička elita, civilni sektor, braniteljske udruge i crkvene institucije zajedno oblikuju javni narativ u kojem se naglašava da se sloboda i suverenitet ne podrazumijevaju, već se uvijek iznova potvrđuju kroz odgovorno građansko djelovanje.
Drugo, ovaj datum služi kao korektiv u političkom prostoru. On podsjeća na vrijednosti kojima je Hrvatska nastala, na otpor okupaciji, na žrtvu civila i branitelja, na solidarnost u kriznim vremenima, čime postaje moralni orijentir nasuprot političkim zloupotrebama, dnevnim sukobima i manipulacijama poviješću.
Treće, Dan sjećanja funkcionira kao platforma za političku integraciju. Unatoč ideološkim podjelama u hrvatskom društvu, ovaj je datum gotovo jedini koji ima sposobnost nadilaziti stranačke linije i stvarati privremeni politički konsenzus.
Kultura sjećanja, trauma i generacijski prijenos
Sociološki gledano, sjećanje na Vukovar i Škabrnju nije samo institucionalno nego i emocionalno, obiteljsko i lokalno. Danas, 30 godina nakon završetka Domovinskog rata, hrvatsko se društvo nalazi u fazi u kojoj se živo sjećanje preklapa sa sekundarnim, posredovanim sjećanjem. To znači da mlađe generacije rat doživljavaju manje kroz vlastito iskustvo, a više kroz obrazovanje, medije, obitelji i društvene rituale.
Zbog toga je kultura sjećanja danas jednako važna kao i u poratnim godinama, ali se njezini naglasci mijenjaju.
Prvo, naglašava se odgovornost za očuvanje povijesne istine i to u vremenu kada globalni trendovi relativizacije, dezinformacija i društvene polarizacije prijete razvodnjavanju kolektivne memorije.
Drugo, kultura sjećanja služi kao društveni mehanizam suočavanja s traumom. Vukovar i Škabrnja predstavljaju mjesta boli, ali i otpornosti; mjesta gdje se trauma transformira u kolektivni ponos, što je sociološki važno za izgradnju zdravog nacionalnog identiteta.
Treće, Dan sjećanja pruža prostor za empatiju i solidarnost. U litijama, koloni sjećanja, paljenju svijeća i komemoracijama prisutan je snažan simbolički element zajedništva koji nadilazi individualne razlike i povezuje društvo oko ideje poštovanja prema žrtvama.
Vukovar i Škabrnja kao simboli: Identitet, patnja i otpor
U simboličkom smislu Vukovar i Škabrnja predstavljaju dvije točke iste povijesne crte koja razdvaja civilizaciju od barbarstva, agresiju od obrane, zločin od otpora. Vukovar je simbol urbanog razaranja, masovne patnje, logora i nestalih, dok je Škabrnja simbol brutalnih pokolja civila i pokušaja istrebljenja jedne zajednice.
U oba slučaja, simbolika je dvostruka. S jedne strane predstavljaju najveći gubitak - živote, domove, zajednice, dok s druge strane simboliziraju otpor i neuništivost, vrijednosti koje su se ugradile u same temelje hrvatske državnosti.
Sjećanje u vremenu promjena
U kontekstu 2025. godine, hrvatsko se društvo suočava s nizom novih izazova koji utječu na kulturu sjećanja. Prvo, generacijski prijenos sjećanja sve je složeniji, što neumitno stvara porast društvenih polarizacija, a to pak prijeti prijeti instrumentalizacijom žrtava. Drugo, demografsko pražnjenje istočne Hrvatske otvara pitanja odnosa prema prostoru stradanja. I na kraju treće, digitalno okruženje mijenja način komemoriranja i interpretacije povijesti. Zbog toga Dan sjećanja nije samo povratak u prošlost, nego i ogledalo sadašnjosti - mjera društvene zrelosti i političke odgovornosti.
Dan sjećanja 2025. godine ponovno nas podsjeća da Vukovar i Škabrnja nisu samo mjesta stradanja nego moralni kompas hrvatskog društva, podsjećajući da suverenitet i demokracija nisu povijesni dar, nego rezultat žrtve i borbe. Jer, jednostavno, podsjećaju da je zajednica snažna samo onoliko koliko je u stanju njegovati empatiju, solidarnost i istinu.
Obilježavanje ovog dana stoga nije samo čin pamćenja, nego i čin odgovornosti prema povijesti, žrtvama,vlastitoj državi i budućim generacijama.
Izazovi politike sjećanja u Hrvatskoj
Politika sjećanja u Hrvatskoj ući će u razdoblje do 2035. godine s nizom strukturnih izazova koji će zahtijevati zreliji, kompleksniji i društveno odgovorniji pristup odnosu prema Domovinskom ratu i ključnim simbolima hrvatskog identiteta, među kojima Vukovar i Škabrnja ostaju najvažniji. Iako će se temeljne vrijednosti žrtve, slobode i državnosti nastaviti njegovati, način njihove interpretacije i društvene prisutnosti podlijegat će dubokim promjenama.
Prvi izazov je generacijska distanca. U idućih deset godina u odraslu dob ulaze generacije koje nemaju nikakav osobni, obiteljski ni emocionalni kontakt s Domovinskim ratom. Njihovu percepciju rata oblikovat će školski kurikulumi, medijske reprezentacije i digitalne platforme, što otvara pitanje kako zadržati vjerodostojnost i autentičnost sjećanja u uvjetima sve slabijeg iskustvenog kontinuiteta. Ukoliko politika sjećanja ostane jednostrana, isključiva ili retorički tvrda, mlade generacije sve će je teže internalizirati.
Drugi izazov odnosi se na političku instrumentalizaciju prošlosti. U razdoblju intenzivnih društvenih polarizacija, obilježavanje Domovinskog rata postaje točka podjele, a ne zajedništva. U idućem desetljeću ključan zadatak bit će depolitizacija i profesionalizacija kulture sjećanja, čime bi se prostor pijeteta i kolektivne tuge zaštitio od stranačkih nadmetanja. U protivnom, postoji rizik da komemorativni datumi izgube svoju integrativnu snagu.
Treći izazov jest demografska i socioekonomska erozija prostora sjećanja, osobito istočne Hrvatske. Vukovar, Škabrnja i druga mjesta stradanja suočavaju se s iseljavanjem, ekonomskom stagnacijom i promjenama u lokalnoj strukturi stanovništva. Ako se politici sjećanja ne pridruži razvojna politika, postoji realna opasnost da memorijalni prostori postanu simboli prošlosti bez živih zajednica koje ih mogu nositi i čuvati.
Četvrti izazov proizlazi iz digitalne transformacije javne sfere. U vremenu društvenih mreža, algoritama i brze konzumacije informacija, interpretacije povijesnih događaja mogu se fragmentirati, relativizirati ili manipulirati. Digitalni prostor istodobno nudi mogućnost boljeg obrazovanja i šireg dosega, ali i rizik širenja dezinformacija, alternativnih „istina“ i radikaliziranih narativa. Politička zajednica morat će razviti nove modele digitalne edukacije i institucionalne prisutnosti kako bi zaštitila i afirmirala vjerodostojno sjećanje.
Peti izazov su međunarodni konteksti, osobito odnosi u jugoistočnoj Europi. Hrvatsko sjećanje na Domovinski rat živi u prostoru koji uključuje i paralelne, često suprotstavljene narative susjednih država. U idućem desetljeću ključno će biti ojačati diplomatske i kulturne strategije koje istodobno čuvaju povijesnu istinu, ali potiču dijalog, smiruju napetosti i doprinose regionalnoj stabilnosti.
Šesti izazov je profesionalizacija muzeja i memorijalnih centara. S rastućim brojem posjetitelja i međunarodnim interesom, potrebno je razvijati nove muzeološke standarde, interdisciplinarne sadržaje i obrazovne programe koji će kulturu sjećanja učiniti dostupnom, razumljivom i relevantnom za sve generacije.
U konačnici, politika sjećanja u idućem desetljeću morat će odgovoriti na temeljno pitanje: kako živjeti s prošlošću na način koji osnažuje demokraciju, potiče društvenu koheziju i štiti istinu, bez da društvo zaglavljuje u traumatskim obrascima? Odgovor će zahtijevati inteligentnu kombinaciju povijesne istine, institucionalne stabilnosti, uključivog patriotizma i vizije budućnosti koja sjećanje ne pretvara u teret nego u izvor moralne snage.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografija: Vidmir Raič