U jeku sve većih gospodarskih neizvjesnosti i rastuće političke polarizacije u Sjedinjenim Američkim Državama, milijarder i osnivač Bridgewater Associatesa, Ray Dalio, uputio je javno upozorenje koje nadilazi puku ekonomsku analizu te prelazi u sferu političke ekonomije i društvene dinamike moći. Dalio je u razgovoru za Financial Times istaknuo zabrinjavajuću pojavu šutnje među poslovnim liderima i investitorima, uzrokujući manjak otvorene kritike fiskalne i gospodarske politike zbog straha od odmazde administracije Donalda Trumpa. Takva je šutnja, prema Daliu, posebno opasna u razdoblju koje se već suočava s gospodarskim izazovima usporedivima s povijesno turbulentnim tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Ova izjava otvara niz međusobno povezanih istraživačkih pitanja u polju političke ekonomije, teorije javne sfere i analize povijesnih paralela. Na makroekonomskoj razini, Dalio upozorava na rastuće fiskalne deficite, strukturni dug te geopolitičke napetosti koje oblikuju globalna tržišta kapitala. No, s druge strane, njegov je naglasak na gušenju javne rasprave indikator dubljeg problema erozije demokratskih normi, osobito slobode govora i tržišne transparentnosti, koje su temelj američkog liberalnog kapitalizma još od poslijeratnog razdoblja.
Ponavljanje povijesti
Povijesna paralela s tridesetima i četrdesetima godinama dvadesetog stoljeća, na koju se Dalio eksplicitno poziva, nije slučajna. Velika depresija iz 1929. i političke reakcije koje su uslijedile – uključujući jačanje protekcionizma, fiskalnog intervencionizma te političkih radikalizama – stvorile su atmosferu u kojoj su mnogi poslovni lideri balansirali između ekonomskog racionalizma i političkog oportunizma. Taj se balans često lomio pod pritiskom autoritarnih tendencija, kako u Europi tako i u određenim segmentima američkog političkog života, gdje je populizam prijetio institucionalnim strukturama liberalne demokracije.
Današnja situacija, iako povijesno specifična, nosi slične obrasce. Trumpova administracija, s naglaskom na protekcionističku trgovinsku politiku, sukobe s globalnim institucijama i konfrontacijski politički stil, generira osjećaj nesigurnosti među poslovnim elitama. Ako se tome pridoda visoka razina polarizacije u američkom društvu te rastući problem javnog duga koji premašuje povijesne rekorde u odnosu na BDP, postaje jasna Dalijeva teza da je ekonomska debata sve više sužena, a glasovi upozorenja potisnuti.
Ključno pitanje, s analitičke točke gledišta, jest kako se gušenje rasprave reflektira na ekonomsko odlučivanje i političku legitimnost. U teoriji političke ekonomije, slobodna cirkulacija informacija i otvorena kritika fiskalnih politika smatraju se preduvjetima racionalnog tržišnog djelovanja i demokratskog nadzora nad izvršnom vlašću. Kada se ti mehanizmi suze zbog političkog pritiska ili straha od odmazde, nastaje opasnost od stvaranja zatvorenih krugova odlučivanja koji mogu pogoršati gospodarske krize. Povijesni primjeri pokazuju da autoritarni režimi često pribjegavaju ekonomskom centralizmu i kontroliranim narativima kako bi prikrili slabosti fiskalne politike, što kratkoročno može stabilizirati političku moć, ali dugoročno vodi u strukturne disbalanse i potencijalne gospodarske lomove.
Politički strah
U američkom slučaju, zabrinjavajuće je to što gušenje rasprave dolazi u trenutku kada je globalni poredak već uzdrman. Erozija povjerenja u međunarodne financijske institucije, promjene u globalnoj trgovinskoj arhitekturi te sve izraženija konkurencija s Kinom i drugim rastućim ekonomijama zahtijevaju precizne i transparentne ekonomske politike. Ako poslovne elite i investitori – ključni akteri u oblikovanju tržišnih očekivanja – zbog političkog straha prestanu javno artikulirati svoje zabrinutosti, tada se gubi važan korektivni mehanizam koji u demokratskim sustavima djeluje kao protuteža političkoj moći.
Dalijeva intervencija stoga nadilazi razinu osobnog upozorenja te postaje simptom šire krize liberalnog kapitalizma, gdje politički populizam i ekonomska nesigurnost potkopavaju temeljne norme otvorene debate. Njegova usporedba s tridesetima i četrdesetima godinama podsjeća nas na povijesne posljedice kada strah i politički pritisak oblikuju ekonomski diskurs – od protekcionizma koji je produbio Veliku depresiju do kasnijih autoritarnih eksperimenata koji su pokušali centralizirati ekonomske odluke u rukama političkih elita.
Zaključno, Dalijevo upozorenje zahtijeva ozbiljnu analizu ne samo američke fiskalne politike nego i same dinamike političke moći u suvremenom kapitalizmu. Pitanje koje se nameće jest može li američka demokracija očuvati otvoreni prostor za kritičku ekonomsku raspravu u trenutku kada politički pritisci, strah od odmazde i polarizacija prijete zatvoriti kanale komunikacije između tržišta, javnosti i države. Povijest sugerira da su upravo takvi trenuci prekretnice, u kojima smjer djelovanja određuje hoće li kriza rezultirati reformom i demokratizacijom ili daljnjom erozijom demokratskih institucija pod teretom političkog autoritarizma i ekonomskog voluntarizma.
Kako empirija povezuje teorijske razine? Usporedba klјučnih pokazatelja
|
Element
|
1930-te/1940-te
|
SAD 2025
|
Implicirane posljedice
|
|
Dug (Debt/BDP)
|
Visok tijekom rata i New Deal programa
|
~120–124 %
|
Dugoročna fiskalna nestabilnost
|
|
Politički pritisak
|
Gušenje kritike, autoritarne tendencije
|
Strah od odmazde i tišina biznis kruga
|
Erozija transparentnosti i demokratskih normi
|
|
Institucionalna autonomija
|
Centralizacija, kontrola
|
Uplitanje u Fed & tržišta
|
Rizik destabilizacije monetarne politike
|
|
Utjecaj na tržište
|
Srozavanje povjerenja
|
Pad povjerenja u trezorske obveznice
|
Veći prinosi, veći troškovi servisiranja duga
|
Ovaj empirijski i povijesni okvir omogućava čvršću i potkrijepljenu argumentaciju. Povezujući Dalijeve zabrinutosti s konkretnim makro-pokazateljima i pollitičkim paralelama, jača se argument da SAD danas prolazi kroz kombinaciju fiskalne ranjivosti i demokratskog deficita, slično onome iz razdoblja između dva svjetska rata.
Makroekonomski pokazatelji SAD-a
Prema podacima iz 2024. i 2025. godine, američki javni dug u odnosu na BDP iznosi između 120 i 124 posto, što je razina usporediva s razdobljem neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U prvom kvartalu 2025. omjer duga i BDP-a iznosio je 121 posto, s blagim padom na 119,3 posto u drugom kvartalu. Dug je u kolovozu 2025. dosegnuo 36,93 bilijuna dolara, pri čemu je 29,6 bilijuna u vlasništvu javnosti, a 7,33 bilijuna unutar državnih institucija.
Projekcije Kongresnog ureda za proračun (CBO) predviđaju daljnji rast duga koji bi do 2055. mogao doseći 156 posto BDP-a, pri čemu su troškovi servisiranja već premašili troškove nacionalne obrane. Taj podatak sugerira ozbiljnu fiskalnu ranjivost američke ekonomije, posebice ako se uzmu u obzir projekcije rasta kamatnih stopa i potencijalni gubitak statusa američkih obveznica kao globalne sigurne imovine.
Povijesne paralele s 1930-ima i 1940-ima
U 1930-ima, Velika depresija i protekcionističke politike, poput Smoot-Hawley carinskog zakona, dovele su do urušavanja međunarodne trgovine i rasta političkih ekstremizama. U 1940-ima, tijekom ratne mobilizacije, uslijedila je centralizacija ekonomske i političke moći, a javna kritika državne politike bila je ograničena. Dalijeva usporedba s tim razdobljem upućuje na slične obrasce: rastući protekcionizam, politizaciju monetarne i fiskalne politike te potencijalnu eroziju institucionalne autonomije.
Današnje političko okruženje u SAD-u obilježeno je visokom razinom polarizacije, intervencionizmom u gospodarstvu i sukobima s neovisnim institucijama poput Federalnih rezervi. Investitori, suočeni s prijetnjama odmazdom zbog kritičkih stavova, sve češće biraju šutnju, čime se sužava prostor za racionalnu ekonomsku debatu. Taj je proces u liberalnim demokracijama posebno opasan jer smanjuje transparentnost tržišta i otvara prostor za ekonomske politike motivirane političkim, a ne stručnim kriterijima.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: AI generirano