Noć razbijenog stakla i početak otvorenog terora
Kristalna noć stoji kao jedno od najjezovitijih i najjasnijih upozorenja u povijesti Europe. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. nacistička Njemačka potonula je u otvoreni, državno potaknut teror protiv Židova, pretvorivši dugogodišnju diskriminaciju u nasilje na ulicama koje više ništa nije moglo prikriti. Ime “Kristalna noć” došlo je od razbijenih stakala židovskih trgovina i domova rasutih po ulicama gradova diljem Njemačke i Austrije, ali simbolizira mnogo više od razorenih izloga. Ta noć označila je prijelaz iz sustavnog ponižavanja u institucionalizirani pogrom, početak procesa koji će završiti u industrijaliziranom genocidu nad europskim Židovima.
Korijeni progona i put prema Kristalnoj noći
Korijeni Kristalne noći sežu duboko u nacističku propagandu i pravnu represiju koja je godinama stvarala klimu u kojoj je mržnja postala društveno prihvatljiva. Od preuzimanja vlasti 1933., Hitlerov režim metodično je gradio okvir u kojem Židovi postaju unutarnji neprijatelj, isključeni iz javnog života, stigmatizirani kao prijetnja i označeni kao građani drugoga reda. Nurnberški zakoni iz 1935. institucionalizirali su rasnu ideologiju, a državna propaganda neumorno je raspirivala predrasude. Ubojstvo njemačkog diplomata u Parizu, koje je počinio mladi Židov Herschel Grynszpan u očaju nad sudbinom svoje deportirane obitelji, poslužilo je nacistima kao povod za dugo pripremani val nasilja. Pogrom koji je uslijedio nije bio spontana reakcija, nego organizirana akcija koju je vodstvo režima unaprijed planiralo i izvelo.
Noć u kojoj je mržnja postala politika
U jednoj noći spaljeno je više od tisuću sinagoga, uništene su tisuće trgovina i poslovnih prostora, a oko trideset tisuća Židova deportirano je u koncentracijske logore Dachau, Buchenwald i Sachsenhausen. Policija i vatrogasci imali su izričite naloge da interveniraju samo ako se vatra proširi na “arijevske” objekte. Javna brutalnost, koju su svjedoci opisivali sa šokom i nevjericom, bila je jasna najava onoga što će uslijediti: da se Europa nalazi na pragu nečega nezamislivo mračnog.
Sjećanje, odgovornost i hrvatski kontekst
Sjećanje na Kristalnu noć u Hrvatskoj danas ima poseban značaj. Ne samo zbog povijesne obveze prema milijunima žrtava Holokausta, nego i zbog vlastitog suočavanja s prošlošću obilježenom ustaškim terorom i logorima smrti. Razumjeti Kristalnu noć znači razumjeti kako mržnja ne nastaje odjednom, kako se društva ne urušavaju u barbarstvo preko noći, nego kroz dugotrajan proces normalizacije netrpeljivosti, šutnje institucija i prihvaćanja govora mržnje kao legitimnog izraza.
Poziv na skup sjećanja u Zagrebu
Upravo zato Antifašistička liga Hrvatske i ove godine poziva građane da se večeras u 18:30 sati okupe ispred Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima kod Glavnog kolodvora u Zagrebu. Poruka koju šalju jednostavna je i izravna: “Kristalna noć nije se dogodila preko noći – bila je posljedica godina poticanja netrpeljivosti, normaliziranja govora mržnje, zabrana i progona.” Organizatori naglašavaju da je sjećanje na taj događaj izraz zajedničke odlučnosti da se suprotstavimo relativiziranju ustaških zločina i svakom obliku poticanja mržnje prema manjinama, bilo da je riječ o Židovima, Romima, Srbima, migrantima ili bilo kojoj drugoj skupini.
Zašto sjećanje još uvijek obvezuje
Poruka “Imate priliku pokazati da niste ravnodušni” u suvremenom hrvatskom kontekstu dobiva osobitu težinu. Ravnodušnost je često najtiši saveznik ekstremizma. Kristalna noć podsjeća nas da se tragedije ne rađaju u trenucima nasilja, nego mnogo ranije, u trenucima kada društvo odšuti prvu diskriminatornu izjavu, proguta prvu uvredu, prihvati prvo opravdanje nepravde ili prešuti prvo brisanje ljudskog dostojanstva.
Zato obilježavanje Kristalne noći nije tek komemoracija, nego poziv na odgovornost prema sadašnjosti. I dok se svijeće pale za žrtve koje više ne mogu govoriti, svijet ostaje nepogrešivo jasan u jednoj stvari: povijest se ne ponavlja sama od sebe, ponavljaju je ljudi. Upravo zato pitanje koje Kristalna noć postavlja i danas jednako je neumoljivo kao i 1938. Jesmo li sposobni prepoznati prve znakove mržnje i dovoljno hrabri da im se usprotivimo dok još možemo?
...
Tekst: Vidmir Raič
Foto: Antifašistička liga