Priča o političkoj i povijesnoj niti koja povezuje Franza Ferdinanda, kralja Aleksandra, Antu Pavelića i Josipa Broza Tita nužno je promišljanje o kontinuitetu i lomovima balkanskih povijesti u dvadesetom stoljeću. Njihove sudbine, premda različite i često međusobno suprotstavljene, tvore jednu kompleksnu kronologiju u kojoj se prelamaju globalni ratovi, ideologije i pokušaji da se oblikuje ili uništi zajednički politički prostor na južnoslavenskom tlu. Politička znanost ovdje nalazi svoj izazov u objašnjavanju kako ideja konstitucije nacija – bilo u formi višenacionalne države, bilo kroz nasilno nametnutu homogenizaciju – postaje neraskidivo vezana uz međunarodne odnose i interese velikih sila.
Sve počinje 1914.
Početna točka u ovom lancu zbivanja svakako je atentat u Sarajevu 28. lipnja 1914., u kojem je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Taj čin nije bio tek lokalni bunt, nego detonator globalnog sukoba. Franjo Ferdinand, iako vojni kruto odgojen, navodno je imao viziju federalizacije Habsburške Monarhije u kojoj bi južnoslavenski narodi mogli dobiti veći stupanj autonomije. U toj kontrafaktualnoj točki povijesti krije se pitanje: bi li federalizacija Carstva mogla spriječiti krvavi raspad i olakšati kasnije integracije? Međutim, međunarodni odnosi, pogotovo rivalitet između Austro-Ugarske i Srbije, nisu dopuštali takve eksperimente. Ubojstvo u Sarajevu postalo je simbol nemogućnosti da male nacije iznjedre političke projekte bez upliva i manipulacija većih imperijalnih sila.
Dvadesetak godina kasnije, kralj Aleksandar Karađorđević utjelovio je suprotan, centralistički pokušaj izgradnje zajedničke države. Kao ujedinitelj i kralj Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, težio je konceptu jugoslavenstva kao integracijske ideologije. No za razliku od federalne vizije Franza Ferdinanda, Aleksandar je pokušao homogenizirati raznolike narode kroz unitarizam i kraljevsku diktaturu. Njegovo ubistvo u Marseilleu 1934. godine također je odjeknulo kao internacionalni događaj: pokazalo je da jugoslavenski projekt, kako je zamišljen, nije imao čvrstu unutarnju legitimaciju i da je bio osjetljiv na vanjske utjecaje, od talijanskih fašista do ustaških emigrantskih struktura. Jugoslavenstvo, u njegovom obliku, ostalo je više politički instrument dinastije nego društveni projekt koji bi bio organski prihvaćen.
Dolazi Pavelić
Upravo u tom vakuumu pojavljuje se Ante Pavelić, odvjetnik, nacionalist i kasnije vođa Ustaškog pokreta. Kao šef Hrvatske narodne obdrane, a zatim i poglavnik ustaške države, Pavelić je radikalno odbacio ideju jugoslavenskog zajedništva i zagovarao ekskluzivni hrvatski nacionalni identitet. Međutim, njegova vizija bila je duboko kompromitirana kolaboracijom s Mussolinijem i Hitlerom, što hrvatski nacionalni projekt u Drugom svjetskom ratu stavlja u ovisničku i zločinačku poziciju. Pavelić je, paradoksalno, reagirao na Aleksandrovu unitarističku jugoslavensku politiku, ali je svojim ekstremizmom dodatno potvrdio da pokušaji konstitucije nacija na Balkanu nikada nisu bili izolirani, već uvijek uvjetovani međunarodnim odnosima i globalnim ratnim dinamikama.
Suprotan pol tog povijesnog kontinuiteta predstavlja Josip Broz Tito, vođa partizanskog pokreta i kasniji predsjednik socijalističke Jugoslavije. Tito je u Drugom svjetskom ratu ponudio federalni model jugoslavenske države, koji je na određeni način podsjećao na neostvarene ideje Franza Ferdinanda, ali sada ukorijenjene u revolucionarnoj ideologiji komunizma. Njegova sposobnost balansiranja između Istoka i Zapada, između Sovjetskog Saveza i Zapadnih sila, pretvorila je Jugoslaviju u jedinstven eksperiment naddržavnog suživota. U tom modelu, jugoslavenstvo više nije bilo unitarna ideologija, nego pragmatičan okvir za federaciju samostalnih republika. No, iako je u praksi funkcionirao nekoliko desetljeća, taj model nije riješio dubinske nacionalne napetosti, nego ih je samo odgodio i prikrio.
Balkan - atentati, diktatura, kolaboracija i revolucija
Ako se pogleda timeline ovih povijesnih figura, vidi se kako se povijest Balkana oblikovala kroz sekvencu atentata, diktatura, kolaboracija i revolucija. Franjo Ferdinand je ubijen jer je predstavljao imperijalnu moć i potencijalnu federalnu reformu, Aleksandar je ubijen jer je pokušao nasilno homogenizirati raznolike nacije, Pavelić je došao na vlast zahvaljujući fašističkim protektorima i ideji etničkog ekskluzivizma, a Tito je preživio kao vođa jer je uspio stvoriti hibridnu formu federalnog jugoslavenstva koja je, barem privremeno, zadovoljila i unutarnje i vanjske aktere. U svakom od tih trenutaka, međunarodni odnosi bili su presudni: Austro-Ugarska i Njemačka u prvom slučaju, Francuska i Italija u drugom, Osovina u trećem, a Hladni rat u četvrtom.
Današnje nasljeđe tih procesa nije jednostavno pitanje kontinuiteta. Radi se o neprekidnom lomu između ideje integracije i ideje nacionalnog samoodređenja. S jedne strane, jugoslavenska ideja – od Aleksandra do Tita – pokazala je da nadržavni modeli na Balkanu mogu opstati samo uz snažan vanjski okvir i unutarnju disciplinu. S druge strane, Pavelićeva vizija, koliko god kompromitirana, otvorila je vrata kasnijim nacionalnim državama koje su nastale devedesetih godina. Ono što se danas može prepoznati jest svojevrsni paradoks: dok je jugoslavenstvo propalo kao politički projekt, jugoslavensko iskustvo i dalje oblikuje identitete novih nacija. Postjugoslavenski prostor još uvijek nosi nasljeđe zajedničkog jezika, kulture i povijesti, dok istodobno njeguje vlastite nacionalne mitove i traume.
U komparativnoj analizi može se zaključiti da je jugoslavenska ideja bila pokušaj nadilaženja nacionalnih podjela, ali da su njeni oblici – unitaristički pod Aleksandrom i federalni pod Titom – ostali ovisni o okolnostima međunarodne politike. Proces nastanka samostalnih država, koji je uslijedio krajem dvadesetog stoljeća, bio je pak izraz težnje da se konačno ispuni ono što je u raznim varijantama bilo potiskivano od 1914. godine nadalje: konstitucija nacija kao suverenih političkih zajednica. No, umjesto konačnog raskida s prošlošću, taj proces je ostavio otvorena pitanja koja se i danas vide u regionalnim napetostima, sporovima o granicama i interpretacijama povijesti.
Okvir za suvremeno razumijevanje nasljeđa ovih figura mogao bi glasiti ovako: jugoslavensko iskustvo nije ni kontinuitet ni prekid, nego ciklički obrazac pokušaja integracije i dezintegracije. Svaka generacija na Balkanu nanovo pregovara gdje završava granica nacije i gdje počinje prostor zajedničkog života. U tom smislu, povijesne ličnosti poput Ferdinanda, Aleksandra, Pavelića i Tita nisu samo likovi prošlosti, nego i simboli trajnog političkog pitanja – može li Balkan opstati samo u fragmentaciji, ili će ga geopolitička realnost opet gurnuti prema novim oblicima integracije?
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič, AI generirano