Kontroverze oko javnog djelovanja profesora Dejana Jovića ponovno su otvorile staro pitanje odnosa između intelektualne slobode i političke odgovornosti, a ujedno podsjetile na sudbine Jovana Mirića i Predraga Matvejevića — dvojice intelektualaca čije su javne riječi u različitim vremenima potresle temelje političkog poretka.
Autonomija sveučilišta i javna riječ intelektualca
Sveučilište je kroz povijest bilo simbol slobode mišljenja, mjesto gdje su se ideje mogle sudarati bez straha od represije. No, u politički osjetljivim društvima, ta je sloboda često bila tek deklarativna. Hrvatski slučaj profesora Dejana Jovića, politologa i profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pokazuje koliko je tanka linija između akademske analize i političke provokacije. Jovićev znanstveni i javni rad, obilježen kritičkim pristupom nacionalnim mitovima i analizom jugoslavenskog raspada, doveo ga je u središte brojnih kontroverzi. Neki ga optužuju za ideološku pristranost i “jugonostalgiju”, dok ga drugi brane kao jednog od rijetkih intelektualaca koji ima hrabrosti javno misliti izvan dogme nacionalne ortodoksije.
U središtu rasprave nalazi se pitanje: gdje završava autonomija sveučilišta, a gdje počinje odgovornost prema društvu koje to sveučilište financira? Jovićev slučaj pokazuje da su hrvatska društva i dalje osjetljiva na propitivanje vlastitih povijesnih narativa, pogotovo kada dolazi iz akademskog miljea koji bi trebao biti oslobođen političkih pritisaka. Autonomija sveučilišta, u tom smislu, nije samo institucionalno pravo, već i društvena obveza da se trpi mišljenje koje izaziva nelagodu.
Povijesni okvir: od Mirića do Matvejevića
Da bi se razumjelo značenje Jovićeva slučaja, potrebno ga je smjestiti u kontinuitet sukoba između intelektualne slobode i političke moći koji je obilježio kasni socijalizam i tranzicijske godine postjugoslavenskog prostora. Krajem osamdesetih godina profesor Jovan Mirić, politolog i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, objavio je knjigu “Ustav i kriza” u kojoj je analizirao paradokse jugoslavenskog ustavnog poretka iz 1974. godine. Njegova kritika bila je teorijski utemeljena, ali politički eksplozivna. Upozorio je na decentralizacijske procese koji su, pod krinkom federalizma, potkopavali koheziju Jugoslavije. Mirić je, paradoksalno, u trenutku kada su mnogi zagovarali liberalizaciju, zagovarao čvršće institucionalne veze kao jedini način očuvanja stabilnosti države. Bio je to stav koji se u tadašnjem političkom ozračju mogao čitati i kao “kontrarevolucionaran” i kao “državotvoran”, ovisno o kutu gledanja.
U isto vrijeme, Predrag Matvejević, profesor komparativne književnosti i pisac, postao je simbol javnog angažmana intelektualca koji odbija šutjeti. Njegova “Mediteranska epistola” i otvorena pisma u kojima je kritizirao nacionalizam, dogmatizam i provincijalizam jugoslavenskih elita, donijela su mu status moralnog autoriteta, ali i političkog progonjenika. Matvejević je, za razliku od Mirića, bio književnik, a ne politolog, no uloga koju je imao u javnom prostoru slična je onoj koju danas ima Jović – figura koja izaziva, potresa i izaziva refleks obrane sustava.
Obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočila granicama tolerancije koje društvo ima prema “drugačijem mišljenju”. U tom smislu, Jovićev slučaj može se čitati i kao suvremeni nastavak dijaloga između intelektualca i vlasti koji u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješen.
Jović između znanosti i politike
Dejan Jović, rođen 1968. u Samoboru, pripada generaciji koja je svjedočila raspadu jedne države i stvaranju druge. Njegov znanstveni rad – osobito knjige poput “Jugoslavija – država koja je odumrla” – temelji se na tezi da su jugoslavenske krize bile proizvod političke kulture koja nije mogla podnijeti pluralizam identiteta. Kao politolog, Jović je pokušao analizirati političke procese izvan ideološkog okvira, ali je njegova hladna analitičnost često pogrešno čitana kao relativizacija nacionalnog iskustva.
Kada je 2014. izgubio savjetničku funkciju u Uredu predsjednika Ive Josipovića zbog javne izjave u kojoj je propitivao “referendumski mit o volji naroda”, postalo je jasno da hrvatsko društvo teško razlikuje slobodu mišljenja od političke lojalnosti. Njegov kasniji angažman kao kolumnista i javnog komentatora dodatno je polarizirao javnost, ali i potvrdio da uloga intelektualca ne može biti samo teorijska. Jovićev govor o demokraciji, identitetu i pluralizmu izložio ga je napadima s desnice, ali i rezerviranosti dijela akademske zajednice koji se boji da svaka javna riječ kompromitira “neutralnost znanosti”.
No, u društvu koje se deklarativno poziva na demokratske vrijednosti, upravo je Jovićeva pozicija test zrelosti. Ako se sloboda misli ne odnosi i na one s kojima se ne slažemo, onda ona prestaje biti sloboda, a postaje privilegij.
Intelektualac kao društvena savjest
Povijest odnosa između intelektualaca i države pokazuje da napetost između slobode i odgovornosti nikada ne nestaje, samo mijenja oblik. U socijalizmu je država tražila ideološku lojalnost; u demokraciji traži simboličnu konformnost. I Mirić i Matvejević, a danas i Jović, svjedoče da hrvatska akademska scena i dalje trpi posljedice nedovršene demokratizacije, u kojoj su sveučilišta često zarobljena između birokratske samodostatnosti i političkog oportunizma.
Autonomija sveučilišta nije samo institucionalni okvir, nego i civilizacijska vrijednost. Ona omogućuje intelektualcu da govori bez straha, ali ga i obvezuje na odgovornost prema istini, ma koliko ona bila neugodna. Dejan Jović, koliko god bio polarizirajuća figura, utjelovljuje upravo taj paradoks: njegov rad pokazuje da je hrvatsko društvo još uvijek u procesu učenja što znači sloboda mišljenja.
Između kontinuiteta i hrabrosti
Slučaj profesora Dejana Jovića nije izolirani incident, već ogledalo trajnog društvenog obrasca. Od Jovana Mirića i njegove analize ustavne krize Jugoslavije, preko moralnog angažmana Predraga Matvejevića, do suvremenih rasprava o “prihvatljivim granicama mišljenja”, hrvatsko društvo se teško nosi s intelektualcima koji ne pristaju na jednostavne narative.
Ako je sveučilište prostor slobode, a ne produžetak političke sfere, tada Jovićev slučaj mora biti lekcija – ne o granicama koje se ne smiju prelaziti, nego o slobodi koju se mora braniti čak i kada izaziva nelagodu. Jer jedino društvo koje tolerira svoje “neposlušne mislioce” ima šansu da sazrije u istinsku demokraciju.
“Rat i mit” – knjiga koja je izazvala potres u hrvatskoj javnosti
Knjiga “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj”, objavljena 2017. godine, predstavlja jedno od najkontroverznijih, ali i najvažnijih djela suvremene hrvatske politologije. U njoj profesor Dejan Jović istražuje kako je Domovinski rat, kao temeljni događaj hrvatske suvremenosti, prerastao iz povijesne činjenice u mitološki narativ koji oblikuje politički identitet nacije. Knjiga je nastala kao rezultat dugogodišnjeg znanstvenog rada, ali je po objavi odmah izazvala burne reakcije – od pohvala kao iznimnog akademskog doprinosa do optužbi za “relativizaciju Domovinskog rata”.
Jović u djelu analizira proces mitologizacije rata kroz političke, medijske i obrazovne diskurse. Prema njegovom tumačenju, rat nije samo povijesni događaj nego i simbolički okvir unutar kojeg se u Hrvatskoj definira tko pripada naciji, a tko je iz nje isključen. Posebno je provocirala njegova tvrdnja da hrvatska demokracija još uvijek nije sposobna u potpunosti razdvojiti političku lojalnost državi od interpretacije njezine povijesti. Time je, zapravo, otvorio pitanje može li društvo koje se utemeljilo na ratu ikada izgraditi stabilnu demokratsku kulturu oslobođenu stalnog pozivanja na ratne zasluge i “patriotsku legitimaciju”.
Jović ne negira značaj Domovinskog rata, nego ga kontekstualizira u širem okviru identitetske politike, pokazujući kako se ratni narativi transformiraju u instrumente političke moći. Upravo ta dimenzija – promatranje nacionalne povijesti kao ideološkog konstrukta – izazvala je najveći otpor. Za jedne je Jović autor koji razbija tabue i potiče društvo na introspekciju; za druge, simbol “intelektualnog otuđenja” od nacionalnog iskustva.
Bez obzira na različita čitanja, “Rat i mit” ostaje jedno od rijetkih djela koja su u hrvatskom javnom prostoru pokušala znanstveno analizirati način na koji država konstruira vlastitu povijesnu memoriju. Knjiga je time postala više od akademske studije – postala je lakmus-papir sposobnosti hrvatskog društva da se suoči s vlastitim mitovima.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija. Screnshot Youtube/kanal N1 Hrvatska, obrana Adriapress.hr