Dan Svih svetih, koji se u Hrvatskoj obilježava 1. studenoga, jedna je od najdublje ukorijenjenih svetkovina u hrvatskoj kulturnoj i duhovnoj tradiciji. Njegovi korijeni sežu u rani srednji vijek, a kao službeni blagdan Katoličke Crkve ustanovljen je u 9. stoljeću od strane pape Grgura IV., kada je određen datum 1. studenoga za zajedničko spominjanje svih svetih i mučenika koji su svojim životom svjedočili vjeru. Iako se u različitim dijelovima Europe ova svetkovina slavila i ranije, Hrvatska ju je prihvatila zajedno s procesom kristijanizacije i razvojem ranosrednjovjekovnih biskupija, osobito na području Dalmacije i Istre, gdje su franački i benediktinski utjecaji uvelike oblikovali liturgijsku praksu.
U hrvatskim krajevima Dan Svih svetih zadržao je kontinuitet od ranog srednjeg vijeka do danas, i to ne samo kao crkveni blagdan nego i kao društveni običaj duboko prožet osjećajem zajedništva, pijeteta i sjećanja. Od vremena hrvatskih narodnih vladara, preko srednjovjekovnih kaptola i župnih zajednica, do novovjekovnih i suvremenih oblika izražavanja pobožnosti, ovaj je blagdan postao trajni dio identiteta hrvatskog čovjeka i njegova odnosa prema svetom, prošlosti i obitelji.
Povijesni razvoj i tradicijska praksa
U srednjovjekovnim kronikama i zapisima iz splitske i zadarske nadbiskupije bilježe se procesije i ophodi povodom svetkovine Svih svetih, a već u 13. i 14. stoljeću nastaju i prvi običaji paljenja svijeća u spomen na preminule. Taj čin, koji se danas smatra neizostavnim dijelom blagdana, prvotno je imao simboličko značenje svjetla koje vodi dušu prema vječnosti. Tijekom 18. i 19. stoljeća, pod utjecajem barokne i kasnije romantizirane pobožnosti, blagdan Svih svetih u Hrvatskoj sve se više povezuje s pojmom obiteljskog okupljanja, posjećivanja grobova i molitve za preminule članove obitelji.
Poseban oblik sjećanja, koji je proizašao iz hrvatske katoličke i narodnjačke tradicije, jest odlazak na groblja s cvijećem i svijećama — običaj koji se u urbanom i ruralnom kontekstu razvio u istinski društveni događaj. U 20. stoljeću, unatoč ideološkim pritiscima u razdoblju socijalističke Jugoslavije, kada je religiozno obilježavanje bilo potiskivano, Dan Svih svetih u Hrvatskoj nikada nije izgubio svoju snagu. Naprotiv, postao je i simbol tihe otpornosti, očuvanja vjerskog i kulturnog identiteta, te podsjetnik na kontinuitet narodne i vjerske svijesti.
Suvremeni smisao i poveznica s Danom mrtvih
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, Dan Svih svetih ponovno je afirmiran kao državni blagdan i neradni dan, što je imalo i simboličku dimenziju povratka tradicionalnim vrijednostima. U hrvatskoj se javnosti često povezuje s 2. studenim, kada se obilježava Dušni dan, no važno je razlikovati ova dva blagdana: Dan Svih svetih posvećen je svim svetima — poznatima i nepoznatima — koji su postigli nebesku slavu, dok se Dušni dan odnosi na molitvu za duše preminulih koje još čekaju konačno spasenje. U hrvatskoj praksi ta su dva dana međusobno povezana, čineći cjelinu sjećanja, pijeteta i molitve koja transcendentira vjerske granice i postaje dijelom kolektivne kulture sjećanja.
U suvremenom hrvatskom društvu, Dan Svih svetih ostaje trenutak kada se zaustavlja svakodnevna žurba i kad se obitelji okupljaju oko grobova svojih predaka. Groblja tada postaju prostori svjetla, tišine i zajedništva, mjesta na kojima se povezuje prošlost i sadašnjost. Taj čin ima duboko ukorijenjeno simboličko značenje — potvrdu pripadnosti, zahvalnosti i kontinuiteta života.
Značaj za hrvatski nacionalni identitet
Za hrvatski nacionalni identitet Dan Svih svetih ima višeslojno značenje. On nije samo izraz vjerske pobožnosti nego i potvrda kulturne samosvijesti koja se prenosi kroz generacije. U društvu koje je prošlo brojne povijesne lomove, ratove i migracije, ovaj blagdan postao je i trenutak tihe refleksije o žrtvama koje su omogućile opstanak naroda i države. Odlazak na groblja branitelja, paljenje svijeća kod spomenika Domovinskom ratu i molitva za poginule dio su suvremenog izraza hrvatskog patriotizma.
Dan Svih svetih u Hrvatskoj tako nadilazi vjerske okvire i postaje svojevrsni društveni ritual koji spaja transcendentalno i nacionalno. On podsjeća da identitet nije samo stvar političkih granica, nego i duhovne povezanosti s onima koji su prije nas gradili prostor zajedničkog života i smisla. U tom se smislu, hrvatska tradicija obilježavanja Dana Svih svetih može promatrati kao kulturni arhetip naroda koji svoju povijest ne mjeri isključivo događajima, nego i sjećanjem – kao trajnim činom zahvalnosti, solidarnosti i vjere u trajnost ljudskog dostojanstva.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano