Dobrodošli na još jedan globalni festival lažnih emocija, precijenjenog piva i legaliziranog pranja novca, u narodu poznatiji kao Svjetsko nogometno prvenstvo.
Zaboravite romantiku, blatnjave terene i radničku klasu koja za vikend gubi glas na tribinama. Moderni nogomet odavno nije sport; to je luksuzni reality show u kojem glavni glumci nisu igrači, već muljatori u ložama, prepotentni Europljani i naši domaći, tranzicijski skorojevići.
Ako postoji išta iritantnije od vuvuzela, onda je to engleska nogometna prepotencija. Ta nevjerojatna, povijesno neopravdana arogancija nacije koja je uvjerena da je nogomet njihov osobni patent, samo zato što su prije sto godina odlučili da se lopta ne smije hvatati rukama.
Svako prvenstvo počinje istom mantrom: "It's coming home!" Pjevaju to lica crvena poput kuhanih rakova, isprana u dvanaest pinti mlakog, preskupog piva, iskreno vjerujući da im trofej pripada po nekom božanskom, imperijalnom pravu.
Njihov je stav na prvenstvima mješavina kolonijalnog gospodara i razmaženog djeteta kojem su uzeli igračku. A istina? Istina je da ih redovito, uz sav taj njihov bahati stav i ligu vrijednu milijarde, kući pošalje reprezentacija čiji kapetan u slobodno vrijeme honorarno radi kao instalater centralnog grijanja. No, to ih ne sprječava da i sljedeće prvenstvo započnu s istom, neizdrživom dozom osjećaja više vrijednosti.
E sad a domoljublje na rate?
S druge strane tribine – mi. Hrvati. Nacija koja nogomet shvaća kao produžetak domovinskog rata, ali ga konzumira isključivo kroz prizmu neukusa. Ostavimo po strani prave navijače koji su ostali ispred stadiona jer si ne mogu priuštiti ulaznicu.
Govorimo o skorojevićima, tranzicijskim pobjednicima i onima koji očajnički žele izgledati kao oni.
Naše se "domoljublje" danas mjeri u kvadratima logotipa na dizajnerskoj odjeći. Recept za hrvatskog VIP navijača na Svjetskom prvenstvu je jednostavan:
Uniforma: Svila, saten i "kockice" koje potpisuje neka skupa modna kuća (ili vrhunski turski falsifikat, razlika je ionako nevidljiva ispod sloja arogancije).
Oprema: Sunčane naočale veće od vjetrobranskog stakla, koje se ne skidaju ni u ponoć u VIP loži.
Financiranje: Tri nenamjenska kredita i pozajmica od punice, samo kako bi se na Instagramu objavio story sa stadiona u Dohi, Miamiju ili Berlinu.
ilustracija: Marija Štrajh AI generirano / Cartoonstoc
Oni ne znaju što je zaleđe, ali savršeno znaju u kojem kutu lože je najbolja rasvjeta za selfie. Sjede tamo, odmah pored lokalnog političara s tri aktivne uskočke optužnice, i viču o "našoj krvavoj borbi na terenu", dok im asistent donosi kanapee od lososa.
Naravno, ni Englezi ni hrvatski skorojevići ne bi imali svoju pozornicu da nema glavnih redatelja ovog cirkusa.
Krovne nogometne organizacije danas funkcioniraju s moralnim kompasom prosječnog kartela.
Svjetsko prvenstvo je postalo poligon za najviše razine muljaža:
Prvenstva se dodjeljuju onome tko ispod stola gurne najdeblju omotnicu, makar to značilo igranje na 50 stupnjeva u pustinji.
Stadioni za jednokratnu upotrebu ili mega-građevine podignute na znoju i patnji jeftine radne snage, koje će nakon mjesec dana turnira služiti kao gigantska, betonska gnijezda za golubove.
Crno tržište u bijelim rukavicama odnosno preprodaja karata, monopol nad sponzorima i TV pravima gdje se milijarde slijevaju u džepove "gospode" koja nogometnu loptu zadnji put šutnula u osnovnoj školi.
I tako se lopta vrti. Englezi će plakati nad svojim promašenim penalima optužujući sve od suca do kvalitete trave. Naši će obrisati suze svilenim maramicama, vratiti se u domovinu i kukati kako je benzin opet poskupio, dok im banka šalje opomenu pred ovrhu.
A gospoda u odijelima? Oni će već na letu kući brojati profit i planirati u kojoj će autokraciji organizirati idući festival apsurda.
Nogomet je možda nekad bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Danas je samo najunosnija.
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh