Ministarstvo zdravstva najavljuje reorganizaciju hitne medicinske službe, promjene u rasporedu timova, digitalno povezivanje i snažniju ulogu medicinskih sestara i tehničara. Istodobno liječnici upozoravaju na nedostatak specijalista, preopterećene bolničke hitne prijeme i nejednaku dostupnost zdravstvene skrbi. Hrvatska pred sobom ima reformu koja bi trebala odgovoriti na temeljno pitanje zdravstvene sigurnosti, može li građanin na otoku, u udaljenom selu ili velikom gradu računati na pravodobnu i jednako kvalitetnu hitnu pomoć.
Hrvatska se priprema za novu reformu hitne medicinske službe, jednog od najosjetljivijih dijelova zdravstvenog sustava, u kojem organizacijski nedostaci mogu imati neposredne posljedice za ljudski život. Na tematskoj sjednici saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, održanoj 27. listopada 2026., predstavnici Ministarstva zdravstva, liječničkih organizacija, županijskih zavoda za hitnu medicinu i bolničkih hitnih prijema otvorili su raspravu o promjenama koje bi trebale obuhvatiti gotovo sve razine hitne zdravstvene zaštite. U središtu su dostupnost liječnika, organizacija medicinskih timova, preopterećenost bolnica, nedostatak stručnog kadra i učinkovitije povezivanje postojećih službi.
Ministrica zdravstva Irena Hrstić najavila je upućivanje nacrta reforme u javno savjetovanje nakon saborske rasprave, naglašavajući da se promjenama mora pristupiti sveobuhvatno i uz sudjelovanje svih relevantnih zdravstvenih institucija. Hrvatska udruga bolničkih liječnika, HUBOL, zajedno s dvanaest partnerskih organizacija, već je ranije predstavila vlastiti prijedlog reforme, upozoravajući da su sadašnji organizacijski i kadrovski problemi dosegli razinu koja ugrožava dugoročnu održivost sustava. Između dvaju prijedloga postoje dodirne točke, ali i razlike u načinu organizacije, raspodjeli odgovornosti i položaju zdravstvenih djelatnika.
Rasprava zato nadilazi uobičajenu administrativnu reorganizaciju. Pravo pitanje nije koliko će Hrvatska imati timova hitne medicine, nego koliko će vremena proći od poziva za pomoć do početka stručnog zbrinjavanja pacijenta. Jednako je važno hoće li građani na različitim dijelovima državnog teritorija imati usporedive mogućnosti preživljavanja i oporavka u situacijama kada pravodobna medicinska intervencija može odlučiti ishod liječenja.
Reforma započeta 2009. ponovno traži temeljite promjene
Sadašnji sustav hitne medicinske službe razvijen je kroz reformu započetu 2009. godine, kojom su uspostavljeni županijski zavodi za hitnu medicinu, uređena mreža izvanbolničkih timova i unaprijeđena organizacija bolničkih hitnih prijema. Uvedeni su standardizirani postupci medicinske trijaže, specijalističko usavršavanje liječnika i medicinskih sestara te postupno povezivanje pojedinih sastavnica hitne medicine.
Ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Maja Grba-Bujević na saborskoj je sjednici istaknula da u sustavu trenutačno radi 5002 zdravstvena i druga djelatnika, a među važnijim novijim postignućima izdvojila je uspostavu helikopterske hitne medicinske službe s četiri operativne baze i nabavu šest brzih brodica za pomorsku hitnu medicinu. Ta ulaganja povećala su mogućnosti zbrinjavanja pacijenata na područjima na kojima cestovni prijevoz nije uvijek dovoljno brz ili dostupan.
Međutim, razvoj infrastrukture i nabava opreme nisu uklonili sve organizacijske slabosti. Pojedini dijelovi zemlje i dalje se suočavaju s nedostatkom liječnika, velikim udaljenostima između zdravstvenih ustanova, ograničenom dijagnostikom i problemima u osiguravanju dovoljnog broja stručnih djelatnika. Hitna medicinska služba istodobno sve češće mora zbrinjavati pacijente čije potrebe proizlaze iz nedovoljne dostupnosti drugih oblika zdravstvene zaštite.
Zbog toga je postalo jasno da daljnje poboljšanje sustava ne može ovisiti isključivo o dodatnim vozilima i medicinskoj opremi. Potrebno je preciznije odrediti odgovornost pojedinih službi, uskladiti njihov rad i osigurati da pacijent od prvog poziva do konačnog zbrinjavanja prolazi kroz organiziran i funkcionalan sustav.
Manjak specijalista postaje jedan od najvećih problema
Posebno zabrinjava nedostatak liječnika specijalista hitne medicine. Predsjednica HUBOL-a Ivana Šmit upozorila je na smanjeni interes za specijalizaciju i odlazak zdravstvenog kadra, ocjenjujući da takva kretanja dugoročno ugrožavaju funkcioniranje hitnih bolničkih prijema.
HUBOL je u svojoj analizi iz 2025. godine naveo izrazito nepovoljan odnos između predviđenih i stvarno popunjenih specijalističkih mjesta. Prema podacima koje je udruga prikupila za dvanaest općih bolnica, od 110 predviđenih mjesta specijalista hitne medicine bilo je popunjeno samo šest. U pet kliničkih bolničkih centara i kliničkih bolnica, prema istom izvoru, od također 110 predviđenih mjesta radilo je petnaest specijalista. Riječ je o podacima koje je prikupila strukovna organizacija za obuhvaćene ustanove, a ne o potpunoj službenoj nacionalnoj evidenciji, no oni upozoravaju na ozbiljan raskorak između planiranog i raspoloživog stručnog kadra.
Ministarstvo zdravstva također prepoznaje problem. Prema ranije predstavljenom planu, tijekom pet godina predviđeno je 250 specijalizacija iz hitne medicine za liječnike, dok je gotovo 400 medicinskih sestara već završilo odgovarajuće specijalističko usavršavanje. Međutim, samo raspisivanje novih specijalizacija neće biti dovoljno ako liječnici ne pokažu interes za njih ili ako nakon završetka usavršavanja napuštaju hitnu medicinu zbog radnih uvjeta.
Upravo zato reforma mora obuhvatiti plaće, raspored rada, profesionalnu odgovornost, mogućnosti napredovanja i zaštitu zaposlenika. HUBOL među svojim prijedlozima ističe skraćivanje radnog tjedna, povećanje koeficijenata plaća, povoljnije vrednovanje radnog staža i snažniju zaštitu od nasilja. Takve mjere imaju financijske posljedice, ali i potencijalno važnu ulogu u privlačenju novih stručnjaka. Bez dovoljnog broja kvalificiranih zaposlenika svaka reorganizacija riskira postati preraspodjela postojećeg manjka.
Liječnik u timu ili medicinska sestra uz digitalnu podršku
Jedna od najosjetljivijih predloženih promjena odnosi se na organizaciju izvanbolničkih timova hitne medicine. Ministarstvo razmatra postupno povećavanje broja timova T2, uz smanjivanje broja timova T1. U osnovnoj organizaciji tim T1 uključuje liječnika, medicinsku sestru ili tehničara i vozača, dok se predloženim modelom T2 snažnije oslanja na posebno educirane medicinske sestre i tehničare.
Prema objašnjenju radne skupine Ministarstva, cilj nije potpuno uklanjanje liječnika iz izvanbolničke hitne medicine, nego učinkovitije raspoređivanje njihove stručnosti prema težini zdravstvenih stanja. Timovi bez liječnika na terenu trebali bi imati mogućnost izravnog telemedicinskog savjetovanja sa specijalistom, uz prijenos slike, zvuka i vitalnih parametara pacijenta.
Takav pristup može povećati raspoloživost timova i omogućiti brži dolazak prve medicinske pomoći, ali njegova sigurnost ovisi o kvaliteti trijaže, stručnim kompetencijama članova tima i mogućnosti pravodobnog uključivanja liječnika kada je to potrebno. Telemedicina može olakšati donošenje odluka, ali ne može u svim okolnostima zamijeniti neposrednu prisutnost stručnjaka odgovarajuće specijalnosti.
Posebno je važno odrediti jasne medicinske protokole za situacije u kojima su potrebne složene intervencije, napredno održavanje života ili hitno donošenje odluka o liječenju. Jednako je važna odgovornost sustava kada se početna procjena hitnosti pokaže nepotpunom ili kada se zdravstveno stanje pacijenta naglo pogorša.
Zato pitanje sastava timova nije samo organizacijsko ili kadrovsko. Ono se neposredno odnosi na sigurnost pacijenata i stručnu odgovornost svih sudionika hitnog zbrinjavanja.
Hitna pomoć na otocima ne može se organizirati kao u Zagrebu
Geografske razlike predstavljaju jedan od najvećih izazova hrvatskog zdravstvenog sustava. Veliki gradovi raspolažu većim brojem bolnica, specijalističkih ambulanti i zdravstvenih djelatnika, dok pojedina ruralna, planinska i otočna područja ovise o ograničenom broju timova i prijevozu pacijenata na velike udaljenosti.
Za stanovnika udaljenog otoka ili planinskog naselja dostupnost hitne medicine zato ima drukčije značenje nego za građanina koji živi nekoliko kilometara od kliničke bolnice. Vrijeme intervencije ne određuje samo udaljenost izražena u kilometrima, nego i stanje prometnica, vremenski uvjeti, raspoloživost prijevoznih sredstava, povezanost s bolnicama i mogućnost organizacije medicinskog prijevoza.
HUBOL u svojem prijedlogu posebno razmatra otoke i područja udaljena više od 80 kilometara od najbliže bolnice, za koja predviđa snažnije lokalne kapacitete i stalnu dostupnost posebno educiranog medicinskog osoblja. Time se naglašava potreba da se organizacija hitne pomoći prilagođava geografskim okolnostima, umjesto primjene potpuno jednakog organizacijskog obrasca na cijelu državu.
Helikopterska i pomorska hitna medicinska služba predstavljaju važan napredak, ali ne mogu u svim situacijama ukloniti ograničenja udaljenosti i vremenskih uvjeta. Posebno je važno osigurati kontinuitet lokalne medicinske skrbi do dolaska specijaliziranog prijevoza.
Na saborskoj raspravi istaknuta su i iskustva s telemedicinom na otocima. Internist i kardiolog Siniša Car upozorio je da je takav model tijekom njegova rada na Mljetu dobro funkcionirao, ali se nije trajno razvio u očekivanom opsegu. To pokazuje da tehnološko rješenje samo po sebi ne jamči uspješnu primjenu ako nisu osigurani organizacijski kontinuitet, odgovarajuće osoblje i jasno definirani postupci.
Bolnički hitni prijemi preuzimaju probleme ostatka zdravstva
Poseban problem predstavljaju objedinjeni hitni bolnički prijemi, poznati kao OHBP, koji u mnogim ustanovama funkcioniraju pod velikim pritiskom pacijenata. Dio njih dolazi zbog stvarnih hitnih zdravstvenih stanja, dok drugi traže pomoć za tegobe koje bi se, uz odgovarajuću dostupnost, mogle zbrinuti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijalističkim ambulantama ili kroz organizirane oblike dežurstva.
Takva situacija ne može se jednostavno pripisati neodgovornom ponašanju pacijenata. Građanin koji ne može pravodobno doći do svojeg liječnika, obaviti potrebnu dijagnostiku ili dobiti specijalistički pregled često nema stvarnu alternativu odlasku na bolničku hitnu službu. Zbog toga preopterećenost OHBP-a predstavlja i simptom slabosti drugih dijelova zdravstvenog sustava.
Predsjednica HUBOL-a posebno je upozorila na nepostojanje dovoljno učinkovitog sustava usmjeravanja pacijenata prema odgovarajućoj razini skrbi. Strukovni prijedlog zato predviđa standardiziraniju trijažu, jasnije protokole i bolje upravljanje pacijentima od dolaska do hospitalizacije ili otpusta.
Ministarstvo reformu također povezuje s jačanjem ambulanti produženog dežurstva, boljom dostupnošću obiteljske medicine i učinkovitijom organizacijom bolničkih postupaka. Dodatno se otvara pitanje palijativnih bolesnika, čije zdravstvene i socijalne potrebe često nadilaze mogućnosti hitnih službi, ali za koje nije uvijek dostupna odgovarajuća alternativa.
Ravnateljica zagrebačkog zavoda za hitnu medicinu Tatjana Pandak upozorila je upravo na opterećenost nehitnim palijativnim pacijentima. Takvi slučajevi pokazuju da reforma hitne medicine ne može uspjeti bez istodobnog razvoja palijativne skrbi, kućnog liječenja, mobilnih timova i drugih oblika organizirane zdravstvene pomoći.
Digitalizacija može pomoći, ali ne smije prikriti kadrovski problem
Važan dio reforme odnosi se na digitalno povezivanje hitnih službi, bolnica i medicinskih dispečera. Ministarstvo želi omogućiti bolji pregled raspoloživih timova u stvarnom vremenu kako bi se pacijentu mogao uputiti najbliži odgovarajući tim, neovisno o administrativnoj granici županije.
Takav model može biti posebno koristan u pograničnim dijelovima županija, gdje najbliža ekipa hitne pomoći nije nužno ona koja pripada administrativnom području pacijentova prebivališta. Povezivanje dispečerskih sustava moglo bi smanjiti nepotrebna čekanja i učinkovitije koristiti postojeće kapacitete.
Predviđa se i daljnja digitalizacija medicinske dokumentacije, što bi liječnicima i medicinskim sestrama omogućilo brži pristup podacima o prethodnim bolestima, lijekovima i drugim važnim informacijama. U hitnim situacijama, osobito kada pacijent nije pri svijesti, pravodobna dostupnost takvih podataka može biti važna za donošenje odluka.
Telemedicinski pilot-projekt već se provodi u Primorsko-goranskoj, Karlovačkoj i Brodsko-posavskoj županiji. Njegovi rezultati trebali bi pomoći u procjeni tehničkih mogućnosti, sigurnosti i organizacijskih zahtjeva šire primjene.
Ipak, digitalizacija ne može nadoknaditi nedostatak zaposlenika ako se raspoloživ broj medicinskih timova smanji ispod stvarnih potreba stanovništva. Tehnologija treba povećati učinkovitost rada zdravstvenih djelatnika, a ne postati zamjena za kadrovske standarde koji osiguravaju sigurnost pacijenata.
Reforma će se provoditi godinama, a rezultate treba javno mjeriti
Prema ranije predstavljenom modelu Ministarstva zdravstva, provedba reforme planirana je kroz približno četiri godine. Takav postupni pristup trebao bi omogućiti prilagodbu mreže timova, stručno usavršavanje, digitalno povezivanje i reorganizaciju postojećih službi, uz praćenje učinaka pojedinih promjena.
Međutim, upravo će mjerljivost rezultata odlučiti može li se govoriti o stvarnom napretku. Ministarstvo je najavilo praćenje vremena dolaska tima na mjesto događaja, uspješnosti kardiopulmonalne reanimacije, zbrinjavanja teških ozljeda i drugih pokazatelja kvalitete.
Takav pristup trebalo bi proširiti i na javno dostupne podatke o opterećenosti pojedinih službi, vremenu čekanja u bolničkim hitnim prijemima, raspoloživosti liječnika specijalista i razlikama između županija. Pritom usporedbe moraju uzeti u obzir težinu slučajeva, udaljenost, geografiju i druge okolnosti kako bi pokazatelji bili medicinski i statistički usporedivi.
Posebno je važno razlikovati planirano povećanje broja timova od njihova stvarnog funkcioniranja. Tim upisan u mrežu hitne medicine ne znači mnogo ako zbog nedostatka zaposlenika nije operativan tijekom cijelog predviđenog vremena.
Uspješna reforma zato bi trebala imati jasne financijske izvore, rokove, odgovorne institucije i mogućnost neovisne provjere rezultata. Bez toga postoji rizik da se nakon nekoliko godina ponovno otvori rasprava o istim problemima, uz novu organizacijsku strukturu, ali bez odgovarajućeg poboljšanja za pacijente.
Prava reforma počinje ondje gdje pacijent više ne mora razmišljati kome se obratiti
Hrvatska hitna medicinska služba tijekom posljednjih godina dobila je novu infrastrukturu, specijaliziranu opremu i razvijenije oblike medicinskog prijevoza. Međutim, najnovija saborska rasprava potvrdila je da organizacija službi, raspoloživost stručnog kadra i dostupnost zdravstvene zaštite još nisu riješeni na način koji bi osigurao ujednačene uvjete u svim dijelovima zemlje.
Reforma zato ne bi smjela biti svedena na smanjenje jedne vrste timova, povećanje druge ili promjenu naziva pojedinih ustrojstvenih jedinica. Njezina stvarna vrijednost ovisit će o tome hoće li pacijent brže doći do odgovarajuće pomoći, hoće li liječnici i medicinske sestre imati bolje uvjete rada te hoće li bolnički hitni prijemi prestati nadoknađivati nedostatke ostatka zdravstvenog sustava.
Posebno će važna biti ravnoteža između organizacijske učinkovitosti i jednakosti zdravstvene zaštite. Hrvatska ne može promijeniti svoj geografski položaj, razvedenu obalu, otočnu naseljenost i udaljenost pojedinih ruralnih područja, ali može organizirati zdravstveni sustav koji te okolnosti uzima u obzir.
U konačnici, uspješnost reforme neće se mjeriti brojem novih pravilnika, digitalnih aplikacija ili reorganiziranih timova, nego time hoće li građanin kojemu je hitna pomoć potrebna dobiti odgovarajuću medicinsku skrb na vrijeme. Životno ugrožena osoba ne bi smjela imati bitno drukčiju mogućnost pravodobnog zbrinjavanja samo zato što živi na otoku, u planinskom selu ili daleko od velikoga zdravstvenog centra. To je najvažniji kriterij prema kojem će se morati ocjenjivati najavljena reforma hrvatske hitne medicine.
...
Tekst: Vidmir Raič
Foto: Petar Kolovrat