ČETVRTI KRUG: NAROD POSTAJE DEMOKRATSKI SUBJEKT
Ako je u programu Hrvatske pučke seljačke stranke hrvatsko državno pitanje povezano s demokracijom, seljačkom većinom i općim pravom glasa, nakon 1918. Stjepan Radić taj koncept dovodi do njegove politički najradikalnije posljedice: o državnom položaju Hrvatske može legitimno odlučiti samo hrvatski narod. Povijesno pravo, odluke političkih elita, međunarodni odnosi i dinastički sporazumi za njega imaju značenje, ali konačna legitimnost vlasti proizlazi iz demokratski izražene narodne volje. U tome se nalazi njegov najveći doprinos hrvatskoj državotvornoj misli. Starčević je snažno postavio pravo Hrvatske na političku samostalnost, Kvaternik je pokušao to pravo ostvariti revolucionarnom akcijom, a Radić ga premješta na teren masovne demokracije: narod mora dobiti mogućnost da sam kaže u kakvoj državi želi živjeti.
Zato zaseban nastavak o Radićevim govorima, člancima, memorandumima i republikanskim programima ima smisla i nakon prethodnog teksta o braći Radić. U prvom smo pratili kako seljaštvo postaje politički subjekt. Ovdje pratimo što se događa kada taj subjekt počne zahtijevati pravo da odlučuje o državi. Razdoblje od raspada Austro-Ugarske 1918. do Radićeve smrti 1928. stoga predstavlja njegovu veliku političku laboratoriju: tijekom tih deset godina iskušavat će republikanizam, konfederalne i federalne koncepcije, parlamentarnu opstrukciju, međunarodnu akciju, političko organiziranje sela, pa naposljetku i kompromis s monarhijskim sustavom protiv kojega se godinama borio. Ispod tih promjena ipak ostaje jedna vrlo stabilna ideja – odluka donesena bez narodne legitimacije nema puno demokratsko pravo raspolagati sudbinom Hrvatske.
Godina 1918.: trenutak u kojem se raspala jedna država, a druga još nije imala ustav
Jesen 1918. otvorila je prostor kakav hrvatska politika desetljećima nije poznavala. Austro-Ugarska se raspadala, Hrvatski sabor 29. listopada raskinuo je državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom, a Država Slovenaca, Hrvata i Srba pokušavala je u kaosu završetka Prvoga svjetskog rata pronaći način opstanka. Istodobno su se približavale pobjednička Srbija i ideja brzoga stvaranja zajedničke južnoslavenske države. Za velik dio hrvatske političke elite ujedinjenje je izgledalo kao povijesna nužnost i zaštita pred talijanskim teritorijalnim pretenzijama. Radić je problem vidio na drugome mjestu: brzina ujedinjenja pretvara se u zamjenu jednoga državnog okvira drugim prije nego što je utvrđeno tko će u novoj zajednici imati kakva prava.
U govoru pred Središnjim odborom Narodnoga vijeća 24. studenoga 1918. izrekao je upozorenje koje će poslije postati njegovom najpoznatijom političkom rečenicom: „Ne srljajte kao guske u maglu.“ Snaga te formulacije tijekom desetljeća često je pretvarala govor u proročanstvo, kao da je Radić već tada točno znao kakva će biti budućnost jugoslavenske države. Povijesno je zanimljivije ono što je zapravo tvrdio. Tražio je da se prije ujedinjenja definiraju ustavni odnosi, prava pojedinih zemalja i naroda, način izbora vlasti i položaj Hrvatske. Posebno je inzistirao na republikanskom načelu i na tome da odluka o novoj državi mora imati demokratsku potvrdu naroda. Njegova kritika stoga nije bila jednostavno odbacivanje južnoslavenske suradnje, nego odbacivanje modela u kojem se prvo stvara centralizirana monarhija, a tek poslije raspravlja o njezinu ustroju.
Narod je iznad dinastije
U toj se raspravi vidi temelj Radićeva republikanizma. Kralj za njega ne može biti izvor suverenosti. Dinastija svoju političku legitimnost može imati samo unutar poretka koji prihvaća narod. Suverenitet ide u suprotnome smjeru: od građana prema institucijama, a ne od krune prema podanicima. Upravo zato mu je stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića bilo problematično i u samoj proceduri. Hrvatski sabor nije posebno potvrdio konačni oblik nove države, hrvatsko stanovništvo nije o njemu odlučivalo referendumom, a ustavna pravila koja će odrediti odnose unutar zajednice u trenutku ujedinjenja još nisu bila dogovorena.
Radić iz toga izvodi politički zaključak koji će obilježiti cijelo desetljeće: čin ujedinjenja sam po sebi ne može poništiti hrvatsku političku individualnost. Nova država može biti legitimna samo kao zajednica ravnopravnih političkih naroda. Njegova koncepcija zato istodobno sadrži hrvatsko državno pravo i modernu demokratsku legitimaciju. Povijest objašnjava zašto Hrvatska postoji kao politička zajednica; narodna volja određuje što ta zajednica želi učiniti sa svojim političkim statusom. To je važan pomak u odnosu na klasičnu pravašku argumentaciju. Stara prava daju kontinuitet, ali narod daje mandat.
Hrvatska seljačka republika
Nakon 1918. republikanski element Radićeva programa postaje sve snažniji. Stranka 1920. uzima naziv Hrvatska republikanska seljačka stranka, a sama riječ „republikanska“ postaje politička oznaka otpora centralističkoj monarhiji. Radićeva republika pritom ima specifičan sadržaj. Ona nije samo država bez kralja. Zamišljena je kao demokratska, decentralizirana i mirotvorna politička zajednica u kojoj vlast proizlazi iz organiziranoga naroda, lokalna samouprava ima veliku težinu, a seljačka većina postaje glavni nositelj političke legitimnosti.
U njegovim programskim tekstovima pojavljuje se i ideja neutralne seljačke republike Hrvatske. U njoj se spajaju njegov antimilitarizam, republikansko shvaćanje vlasti i seljačka društvena filozofija. Radić rat doživljava iz perspektive čovjeka koji ga plaća vlastitim životom, radom i obitelji. Država stoga treba štititi mir i svakodnevni život, a vanjska politika služiti sigurnosti stanovništva, umjesto imperijalnom prestižu ili dinastičkoj ambiciji. Takav projekt nosi obilježja svojega vremena i agrarne strukture hrvatskoga društva, ali njegov politički temelj djeluje izrazito moderno: država postoji radi građana, a vlast ima mandat samo dok proizlazi iz njihove volje.
Izbori su Radiću dali ono što Kvaterniku nije mogla dati Rakovica
Najveća razlika između pravaškog revolucionarnog modela i Radićeve politike vidi se u načinu stjecanja političke moći. Eugen Kvaternik 1871. pokušao je državnu ideju pretvoriti u ustanak s nekoliko stotina krajišnika. Radić je nekoliko desetljeća poslije izgradio organizaciju koja je hrvatsko državno pitanje mogla izraziti stotinama tisuća glasova. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova stranka osvaja 50 mandata, a tijekom dvadesetih godina postaje dominantna hrvatska politička snaga.
Tu se dogodila jedna od najvažnijih promjena u povijesti hrvatske politike. Hrvatsko pitanje dobilo je mjerljiv demokratski mandat. Radić više ne govori samo kao intelektualac koji tumači interese nacije; iza njega stoji organizirano biračko tijelo. Upravo zato centralizam Kraljevine SHS postaje demokratski problem, a ne samo državnopravni spor. Ako velik dio hrvatskih birača sustavno glasa za stranku koja traži drukčiji položaj Hrvatske, pitanje odnosa unutar države više se ne može tretirati samo kao nesporazum političkih elita. Postaje pitanje reprezentacije i političke legitimnosti.
Knjiga Govori u Hrvatskom saboru Stjepana Radića, koja obuhvaća njegove saborske govore iz razdoblja od 1910. do 1918. godine, izdana je 1996. godine., nakladnika Narode novine. Ova povijesno-politička zbirka objavljena je u izdanju Dom i svijet, a predgovor pod naslovom "Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti" napisao je dr. Franjo Tuđman.
Knjiga nudi detaljan uvid u Radićevo političko djelovanje u Saboru, uključujući i kontekst njegova najpoznatijeg govora iz studenoga 1918. godine, upamćenog po povijesnoj rečenici: "Ne srljajte kao guske u maglu".
Vidovdanski ustav: centralizam protiv Radićeva koncepta države
Vidovdanski ustav iz 1921. simbolizirao je gotovo sve čemu se Radić protivio. Kraljevina SHS ustrojena je kao centralizirana monarhija, a povijesne zemlje i njihove političke individualnosti podvrgnute su jedinstvenom državnom sustavu. Radićeva stranka bojkotirala je rad Ustavotvorne skupštine, odbacujući ustavni proces koji po njezinu mišljenju nije ravnopravno riješio hrvatsko pitanje.
Njegov je argument ponovno bio demokratski koliko i nacionalni. Centralizam koncentrira vlast u Beogradu, smanjuje političku autonomiju povijesnih zemalja i omogućuje da brojčana ili institucionalna nadmoć jednoga političkog središta zamijeni ravnopravni sporazum naroda. Radić zato nije zagovarao samo „više Hrvatske“ unutar Jugoslavije. Zagovarao je drukčiju koncepciju same zajedničke države: državu sastavljenu odozdo, dogovorom političkih jedinica i njihovih naroda. U različitim fazama taj je model nazivao republikanskim, federalnim ili konfederalnim, ali osnovna logika ostajala je prepoznatljiva – zajednica vrijedi ako je dobrovoljna i ako njezini članovi zadržavaju stvarnu političku subjektivnost.
Međunarodna potvrda kao druga polovica Radićeve strategije
Radić je shvaćao da unutarnji demokratski mandat ima veću težinu kada se može povezati s međunarodnim načelom prava naroda na samoodređenje. Zbog toga hrvatsko pitanje tijekom dvadesetih pokušava iznijeti i pred europsku javnost. Memorandumi, putovanja i kontakti u inozemstvu trebali su pokazati da ustavni odnosi u Kraljevini SHS predstavljaju otvoreno nacionalno pitanje. Njegovo približavanje Seljačkoj internacionali u Moskvi 1924. također treba promatrati u okviru te potrage za vanjskim osloncem i međunarodnim priznanjem seljačkoga pokreta.
To nije značilo prihvaćanje komunističkog projekta. Radićev seljački republikanizam, privatno vlasništvo i politička filozofija bili su izrazito različiti od boljševičkog modela. Moskva mu je u određenom trenutku pružala međunarodnu platformu, jednako kao što je prije pokušavao pronaći razumijevanje u zapadnoeuropskim krugovima. Tu se pokazuje njegov pragmatizam: politički partneri i vanjskopolitički pravci mogu se mijenjati, dok cilj ostaje povećavanje manevarskog prostora hrvatskoga pokreta.
Godina 1925.: veliki kompromis koji je zbunio i njegove pristaše
Najveći test tvrdnje da je Radić imao stabilan temeljni cilj, ali promjenjivu taktiku dolazi 1925. godine. Nakon godina odbacivanja Vidovdanskoga ustava, monarhije i političkog poretka Kraljevine SHS, Radićeva stranka priznaje postojeći ustavni okvir i dinastiju, mijenja ime iz Hrvatske republikanske seljačke stranke u Hrvatsku seljačku stranku, a Radić ulazi u vladu kao ministar prosvjete.
Na prvi pogled riječ je o dramatičnom obratu. Republikanski prvak sada sudjeluje u monarhijskoj vladi. Upravo je zbog toga taj trenutak ključan za razumijevanje njegova političkog karaktera. Radić je spoznao da dugotrajna parlamentarna apstinencija i nepriznavanje institucija ograničavaju mogućnost političkog djelovanja. Ulaskom u sustav pokušava iskoristiti legalne institucije kako bi povećao utjecaj svoje stranke i promijenio odnose iznutra. Kompromis pokazuje da njegov republikanizam nije funkcionirao kao dogma zbog koje će trajno odbaciti svaku političku akciju unutar postojeće države. Nacionalna ravnopravnost i demokratska legitimacija ostaju važniji od same institucionalne etikete.
Radićev pragmatizam nije bio odsutnost načela
Upravo zbog takvih zaokreta Radića je lako prikazati kao političara koji neprestano mijenja mišljenje. Takva interpretacija hvata dio njegove taktike, ali propušta strukturu njegove politike. Tijekom života mijenjao je procjenu o tome kako ostvariti hrvatske interese i kakav odnos treba graditi prema zajedničkoj državi, monarhiji, Srbiji, europskim silama ili pojedinim strankama. Stabilniji su bili njegovi kriteriji: protivljenje trajnom centralizmu, zahtjev da Hrvatska bude priznata kao politička cjelina, širenje demokratskog sudjelovanja, lokalna samouprava i uvjerenje da nijedan državni oblik nema puni legitimitet bez narodne suglasnosti.
Zato ga je teško smjestiti u jednu jednostavnu kategoriju. Bio je hrvatski nacionalni političar jer je branio hrvatsku političku individualnost. Bio je federalist i povremeno konfederalist jer je mogao prihvatiti zajedničku južnoslavensku državu uređenu na načelu ravnopravnosti. Bio je republikanac jer je suverenitet vezao uz narod, a dinastiju smatrao sekundarnom u odnosu na demokratsku volju. Bio je pragmatik jer je prihvaćao institucije koje je prethodno kritizirao kada je procijenio da kroz njih može učinkovitije djelovati. Sve te oznake zajedno bolje opisuju Radića od bilo koje pojedinačno.
Od sporazuma prema novom sukobu s centralizmom
Kompromis iz 1925. nije riješio hrvatsko pitanje. Suradnja s radikalima ubrzo se raspala, a Radić se ponovno približio oporbi. Godine 1927. HSS stvara Seljačko-demokratsku koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića. Taj je savez politički važan i zbog toga što pokazuje koliko se Radićev odnos prema Srbima razlikovao od etnički isključivih modela nacionalizma. Njegov glavni sukob bio je s centralističkom organizacijom države, a politički savez s Pribićevićem pokazuje mogućnost hrvatsko-srpske suradnje na temelju demokratizacije i otpora centralizmu.
Time Radićeva politika ulazi u svoju završnu fazu. Hrvatsko pitanje sve se snažnije povezuje s općim pitanjem demokracije u Kraljevini SHS. Borba protiv beogradskoga centralizma postaje istodobno borba protiv načina upravljanja državom u kojem parlamentarne procedure, regionalni interesi i politička ravnopravnost sve češće ustupaju prostor pritisku, represiji i zaoštravanju nacionalnih sukoba.
Pucnji u Narodnoj skupštini
Dana 20. lipnja 1928. radikalski zastupnik Puniša Račić otvorio je vatru na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini u Beogradu. Pavle Radić i Đuro Basariček smrtno su stradali, Ivan Pernar i Ivan Granđa bili su ranjeni, a teško ranjeni Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine.
Atentat je Radićev politički život pretvorio u snažan nacionalni simbol. Čovjek koji je desetljeće upozoravao na posljedice centralizma i političke neravnopravnosti na kraju je smrtno ranjen upravo u središnjem parlamentu zajedničke države. Zato je njegova ranija retorika nakon smrti dobila gotovo proročanski karakter. „Guske u magli“ pretvorile su se u formulu kojom se cijelo jugoslavensko iskustvo pokušavalo objasniti iz perspektive 1928., 1941. ili čak 1991.
Takva naknadna interpretacija ima snažnu simboličku vrijednost, ali povijesno pojednostavnjuje Radića. On 1918. nije zastupao jedan jedini gotovi model buduće Hrvatske koji je potom deset godina samo ponavljao. Tražio je različita rješenja, pregovarao, mijenjao taktiku, prihvaćao mogućnost zajedničke države i povremeno sudjelovao u njezinoj vlasti. Njegova politička važnost postaje veća, a ne manja, kada ga vidimo kao čovjeka koji je pokušavao pronaći demokratsko rješenje u uvjetima vrlo promjenjive i često neprijateljske političke stvarnosti.
Smrt Stepana Radića, prvog hrvatskog diplomiranog politologa, „zamrznula je hrvatsku političku misao” dva do tri desetljeća, barem u teorijskim smislu...
Seljačka republika i današnja parlamentarna Hrvatska
Koliko je Radićeva seljačka republika preteča današnje Republike Hrvatske? Postoji važna veza, ali i velika povijesna udaljenost. Suvremena Hrvatska urbana je, industrijska i postindustrijska parlamentarna demokracija, članica Europske unije, s višestranačkim političkim sustavom, razvijenim ustavnim institucijama i društvom koje se ne može organizirati oko seljaštva kao dominantnoga društvenog sloja. Radićeva idealizacija sela, agrarna društvena filozofija i koncept neutralne seljačke republike pripadaju početku 20. stoljeća.
Mnogo je trajnije njegovo načelo političke legitimnosti. Vlast proizlazi iz naroda. O državnom položaju zajednice treba odlučivati demokratski. Središnja vlast mora biti ograničena i odgovorna. Lokalna samouprava ima vlastitu vrijednost. Različite političke zajednice mogu živjeti zajedno kada njihova povezanost počiva na dogovoru i ravnopravnosti. Na toj razini Radić pripada modernoj demokratskoj tradiciji iz koje se može čitati i suvremena hrvatska ustavnost.
Zato se referendum o hrvatskoj samostalnosti 1991. može promatrati kao institucionalno ostvarenje načela koje je Radić snažno unosio u hrvatsku politiku: o državnopravnom položaju Hrvatske mora postojati demokratski izražena volja građana. To ne znači da Radić iz dvadesetih godina izravno vodi prema referendumu sedamdeset godina poslije. Između njih stoje potpuno različiti režimi, ratovi, ustavi i političke generacije. Poveznica je u načelu, a ne u ravnoj povijesnoj crti.
Slijepa točka: narod kao gotovo jedinstvena politička volja
Radićev demokratski jezik imao je i vlastitu napetost. Često je govorio o „narodu“ kao moralno i politički gotovo jedinstvenom subjektu čija bi se autentična volja mogla jasno prepoznati kada bi se uklonili pritisci elita, birokracije i centralističke države. Takva predodžba dobro funkcionira u masovnoj mobilizaciji, ali moderna demokracija počiva i na drugoj činjenici: narod je unutarnje podijeljen. Građani imaju različite interese, ideologije, identitete i društvene položaje, pa demokracija zahtijeva institucije koje omogućuju trajno pregovaranje među tim razlikama.
Radićeva seljačka većina zato sama po sebi još nije isto što i pluralistička demokracija. Njegov doprinos nalazi se u demokratizaciji političkog subjekta i širenju političkog sudjelovanja; suvremeni parlamentarizam tome dodaje snažniju zaštitu manjine, institucionalni pluralizam, neovisnost vlasti i trajno prihvaćanje legitimnosti političkog protivnika.
U tome se vidi i granica izravnoga poistovjećivanja njegove seljačke republike sa suvremenom Hrvatskom. Radić je važan prethodnik demokratske ideje, a ne autor nacrta današnjega ustavnog sustava.
Zašto su Radićevi govori i republikanski spisi stvarali Hrvatsku?
Zato što su hrvatskoj državotvornoj ideji dali jednu od njezinih najvažnijih modernih sastavnica, a to je demokratski mandat.
Starčević je snažno ustvrdio da Hrvatska ima vlastito pravo. Kvaternik je pokušao pokazati da se to pravo može izboriti političkom akcijom. Radić je zahtijevao da konačnu odluku donese politički organizirani narod. Time se pitanje državnosti pomaknulo od povijesnih dokumenata, prava dinastija i revolucionarnih elita prema izborima, zastupnicima, političkim strankama i masovnoj participaciji.
Njegova velika rečenica zato nije samo ona o guskama i magli. Mnogo je važnija cjelokupna ideja koja se provlači kroz njegov politički život: država dobiva puno pravo upravljati ljudima tek kada ljudi priznaju da je ta država njihova.
Radić je pokušavao pronaći oblik u kojem će Hrvatska ostvariti takav položaj unutar vrlo složenoga južnoslavenskog prostora. Ponekad ga je zamišljao kao republiku, ponekad kao federativnu jedinicu, ponekad kao široko autonomnu Hrvatsku unutar zajedničke države. Taktike su se mijenjale jer se mijenjala politička stvarnost. Načelo je ostajalo. Narod mora odlučivati.
U tome se nalazi njegov trajni doprinos političkoj genealogiji moderne Hrvatske. Država nije samo teritorij, povijest i pravo. Ona je i pristanak ljudi koji u njoj žive. A upravo će se pitanje tog pristanka ponovno otvoriti u gotovo svim velikim hrvatskim političkim krizama 20. stoljeća.
Sljedeći nastavak: Ivo Pilar – „Južnoslavensko pitanje“
Kako je jedan hrvatski pravnik i geopolitičar još prije stvaranja prve Jugoslavije pokušao objasniti zašto zajednička južnoslavenska država može postati prostor sukoba različitih državnih tradicija, nacionalnih interesa i geopolitičkih projekata.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat