S Antunom i Stjepanom Radićem hrvatska državna ideja prelazi novu povijesnu granicu. Vitezović je Hrvatsku zamišljao kao povijesnu cjelinu, Gaj i preporoditelji gradili su zajednički jezik, Drašković je formulirao politički program, a Starčević i Kvaternik pravo na samostalnu državu izveli su iz hrvatskoga državnog prava i načela narodne samostalnosti. Braća Radić postavljaju pitanje koje mijenja samu prirodu hrvatske politike, a ono glasi - Tko je taj narod u čije se ime govori? Odgovor pronalaze izvan uskog kruga plemstva, odvjetnika, građanskih političara i saborskih zastupnika. Hrvatski politički narod za njih prije svega čine ljudi koji obrađuju zemlju, žive u selima, plaćaju poreze, služe vojsku i čine golemu većinu stanovništva, ali imaju najmanji utjecaj na vlast. Seljak time od objekta državne politike postaje njezin subjekt.
Upravo je u tome povijesna važnost Hrvatske pučke seljačke stranke, osnovane krajem 1904. godine. Antun i Stjepan Radić sa suradnicima nisu ponudili samo novu stranku nego cjelovit politički nauk koji je hrvatsko nacionalno pitanje povezao s demokratizacijom društva, općim pravom glasa, lokalnom samoupravom, socijalnom pravednošću, prosvjećivanjem sela, mirotvorstvom i pravom hrvatskoga naroda da sam odlučuje o svojem državnom položaju. Temeljni programski tekstovi nastajali su od osnutka stranke 1904., proširivani su sljedećih godina, a svoju zaokruženiju formu dobili su i u knjižici „Nauk i Program Hrvatske pučke seljačke stranke“ iz 1919. godine. Zato ovdje zapravo čitamo politički sustav koji se razvijao gotovo petnaest godina, prilagođavajući se velikim promjenama od Austro-Ugarske do stvaranja Kraljevstva SHS.
Dva brata, dvije uloge, jedan politički projekt
Antun i Stjepan Radić bili su vrlo različiti ljudi, a upravo je ta razlika seljačkom pokretu dala iznimnu širinu. Antun Radić bio je etnolog, kulturni radnik, urednik i sustavni mislilac seljačke kulture. Njega je posebno zanimalo kako hrvatsko selo živi, što vjeruje, kako pamti prošlost i kakav odnos ima prema gradu i državi. U seljaštvu nije vidio društveni ostatak koji će modernizacija postupno ukloniti, nego temelj narodnoga života i nositelja vlastite kulture. Njegov rad oko lista „Dom“ stvarao je obrazovnu i kulturnu infrastrukturu pokreta: selo treba razumjeti samo sebe, učiti, organizirati se i prestati politički ovisiti o gradskim elitama.
Antun Radić
Stjepan Radić bio je politički organizator, govornik, agitator i čovjek iznimne sposobnosti izravne komunikacije s masama. Ono što je Antun oblikovao kao kulturni i društveni nauk, Stjepan je pretvarao u političku organizaciju. Putovao je selima, govorio na skupštinama, ulazio u sukobe s vlastima, bio zatvaran i postupno stvarao mrežu koja je hrvatsku politiku proširila daleko izvan tradicionalnog biračkog tijela. Već sama činjenica da je HPSS zagovarala opće pravo glasa u zemlji u kojoj je stvarno biračko pravo imala samo manjina muškaraca pokazuje koliko je njihov program bio usmjeren prema promjeni političkog sustava, a ne samo prema osvajanju nekoliko saborskih mjesta.
Radićevski pokret zato označava prijelaz s politike koja govori u ime naroda prema politici koja pokušava organizirati narod da govori sam za sebe. To je bitna razlika. Hrvatsko državno pravo kod Starčevića još je velikim dijelom predmet političke filozofije i saborske borbe; kod Radića ono mora dobiti potvrdu milijuna ljudi čiji svakodnevni život dotadašnja visoka politika uglavnom dodiruje samo kroz poreze, vojnu obvezu i državnu administraciju.
Povijesno pravo dobiva demokratsku legitimnost
Braća Radić hrvatsko državno pravo prihvaćaju kao važan povijesni temelj. U ranom stranačkom programu polazi se od činjenice da su Hrvati imali i zadržali posebnu državnu tradiciju. No radićevski politički sustav toj tradiciji dodaje nešto presudno: živi narod važniji je od same povijesne formule. Država svoj smisao dobiva tek kada služi ljudima koji u njoj žive i kada oni sudjeluju u odlučivanju.
To je veliki korak u razvoju hrvatske državne misli. Starije državnopravne koncepcije često su svoju legitimnost izvlačile iz povijesnih institucija, odnosa kraljevstva i dinastije, starih ugovora i saborskih prava. Radići taj argument prenose u demokratsko doba. Hrvatska ima povijesnu političku individualnost, ali njezina budućnost mora proizlaziti iz slobodno izražene volje naroda.
U tome se nalazi prava revolucionarnost njihova programa. Država prestaje biti vlasništvo dinastije, plemstva ili političke elite. Ona postaje politički instrument zajednice. Lokalna samouprava, referendum, političke slobode, širenje biračkog prava i organizacija seljaštva prirodan su nastavak takva shvaćanja. Suverenitet se spušta odozgo prema dolje.
Za kasniju hrvatsku državnost to je presudna intelektualna promjena. Referendum 1991. pripada sasvim drugom povijesnom kontekstu, ali se temelji na istom modernom načelu: politički položaj zemlje legitimira se voljom građana, a ne samo pozivanjem na povijest.
Seljaštvo kao politička većina, a ne društvena periferija
Radićevska politika polazi od društvene činjenice da Hrvatska početkom 20. stoljeća ima pretežno seosko stanovništvo. Dotadašnje političke stranke uglavnom su nastajale u gradovima, među odvjetnicima, činovnicima, svećenstvom, plemstvom i obrazovanim građanstvom. Čovjek koji obrađuje nekoliko jutara zemlje politički je prisutan kao porezni obveznik ili vojnik, a mnogo rjeđe kao aktivni sudionik vlasti.
Braća Radić upravo tu vide temeljnu demokratsku nepravdu. Ako seljaštvo predstavlja većinu naroda, politički sustav koji tu većinu ostavlja izvan odlučivanja ima ozbiljan problem legitimnosti. Zato seljačka politika kod njih nije usko staleška politika interesa jedne profesije. Ona se predstavlja kao demokratizacija cijeloga društva.
Knjiga „Seljački nauk“ Antuna i Stjepana Radića (izdana kao VII. knjiga u sklopu djela Sabrana djela Antuna Radića) objavljena je 1936. godine, a nakladnik je Seljačka sloga Seljačka slogaiz Zagreba
Seljak treba zemlju, gospodarsku sigurnost, dostupno obrazovanje i pravednije poreze, ali treba i političko dostojanstvo. Njegova iskustva, potrebe i vrijednosti moraju postati sastavni dio javne politike. U radićevskom jeziku zato se nacionalna sloboda i socijalna pravda stalno isprepliću. Hrvatska koja bi stekla visok stupanj političke autonomije, a pritom zadržala duboku društvenu nejednakost i isključenost većine, ostvarila bi samo dio političkoga cilja.
Tu je Radićev program osjetno drukčiji od dijela pravaške tradicije. Pitanje više glasi ne samo hoće li Hrvatska biti svoja, nego čija će biti Hrvatska kada bude svoja.
Demokracija počinje u selu
Radićeva koncepcija demokracije posebno naglašava lokalnu samoupravu. Sloboda se mora osjetiti u općini, kotaru i svakodnevnom odnosu građanina prema vlasti. Država koja formalno proglašava narodnu slobodu, a u selu zadržava birokratsku samovolju i udaljenu vlast, tek je djelomično demokratska.
Ta ideja postat će izrazito vidljiva u Stjepanovu govoru iz studenoga 1918., kada upozorava da narod želi novu slobodu osjetiti „u svom domu, u svom selu, u svojoj općini, u svome kraju“. U tome se gotovo sažima cijeli radićevski demokratski program: nacionalna sloboda mora biti prevedena na svakodnevno iskustvo građanina.
Zato je HPSS razvijala političku kulturu skupštine, razgovora, peticije, udruživanja i javnog prosvjeda. Radić je zagovarao političku borbu pisanom i izgovorenom riječju, organiziranjem i javnim djelovanjem, a protivio se političkom oslanjanju na oružano nasilje. Upravo se tu razlikuje od Kvaternika. Kvaternik je 1871. pokušao politički problem riješiti revolucionarnim ustankom; Radić nekoliko desetljeća poslije traži masovnu političku organizaciju koja će sama svojim brojem i demokratskim legitimitetom promijeniti odnos snaga.
To je nova etapa. Hrvatski državni cilj više ne treba nekoliko stotina ustanika. Treba stotine tisuća politički svjesnih birača.
Mirotvorstvo kao politička doktrina
Jedan od najprepoznatljivijih elemenata radićevske misli bilo je mirotvorstvo. Ono proizlazi iz njegova poimanja seljaka: upravo seljak najčešće ratuje, ostavlja obitelj, gine i snosi materijalni teret sukoba koje odlučuju političke elite. Zato rat u radićevskoj perspektivi rijetko izgleda kao romantični čin nacionalnoga junaštva. Promatra se iz kuće koja ostaje bez gospodara, s polja koje ostaje neobrađeno i iz obitelji koja plaća cijenu državne politike.
To radićevskoj nacionalnoj ideji daje drukčiji ton. Hrvatsko pravo treba ostvarivati političkom organizacijom, demokratskim pritiskom i međunarodnim pravom, a snaga nacije mjeri se i sposobnošću da zaštiti svoje stanovništvo od nepotrebnih žrtava. Seljačka republika koju će poslije razvijati Stjepan Radić zamišljena je i kao neutralna, mirotvorna politička zajednica.
Ta koncepcija pokazuje koliko se hrvatska državna misao promijenila od Kvaternika do Radića. Jedan je pokušao državu stvoriti oružanim ustankom jer je smatrao da je nastupio povijesni trenutak. Drugi želi stvoriti takvu političku većinu da se volja naroda više ne može ignorirati.
Hrvatsko pitanje i južnoslavenska suradnja
Radićev odnos prema južnoslavenskoj ideji složeniji je od jednostavne podjele na hrvatski nacionalizam i jugoslavenstvo. On je dugo vjerovao u bliskost slavenskih naroda, suradnju Hrvata, Srba i Slovenaca te mogućnost zajedničkoga političkog prostora. Međutim, takva zajednica za njega ima smisla samo ako počiva na ravnopravnosti političkih naroda, njihovim povijesnim individualnostima i demokratski izraženoj volji stanovništva.
U tome se nalazi ključ za razumijevanje gotovo svih njegovih političkih zaokreta. Radić može istodobno biti zagovornik hrvatskoga državnog prava i slavenske suradnje jer te ideje u njegovoj koncepciji pripadaju različitim razinama. Hrvatska mora imati političku osobnost; ta Hrvatska zatim može surađivati s drugim slavenskim narodima. Suradnja koja poništava njezinu političku volju postaje neprihvatljiva.
Zbog toga će 1918. snažno reagirati protiv načina na koji se provodi stvaranje zajedničke države sa Srbijom. Njegov problem nije sama zamisao zajedništva južnoslavenskih naroda. Problem je procedura u kojoj se donosi povijesna odluka bez jasnoga mandata naroda i bez dovoljno definiranoga ustavnog sporazuma o položaju Hrvatske.
„Ne srljajte kao guske u maglu“
Dana 24. studenoga 1918. Stjepan Radić pred Središnjim odborom Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba održao je govor koji će postati jednim od najpoznatijih hrvatskih političkih govora 20. stoljeća. U trenutku kada se pripremala delegacija za odlazak u Beograd i ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, Radić upozorava na centralistički i monarhistički način stvaranja nove države. Njegova čuvena rečenica „Ne srljajte kao guske u maglu!“ ostala je u kolektivnom pamćenju upravo zato što je u nekoliko riječi sažela njegov strah: povijesno važna odluka donosi se bez dovoljno jasnog dogovora o državnom uređenju i bez izravne potvrde narodne volje.
Još je važnija politička logika cijelog govora. Radić inzistira da se narod mora pitati, da Hrvatski sabor ima vlastitu povijesnu legitimnost te da se ne može jednostavno prijeći iz jedne velike državne konstrukcije u drugu bez određivanja položaja Hrvatske. Za njega je posebno problematično stvaranje centraliziranoga kraljevstva pod dinastijom Karađorđevića, jer takva koncepcija suverenitet ponovno smješta prema vrhu umjesto prema narodu.
U njegovim riječima iz 1918. susreću se gotovo svi elementi radićevskoga nauka: hrvatsko državno pravo, demokracija, republikanizam, federalizam, seljačko nepovjerenje prema birokraciji i duboka sumnja prema političkim odlukama donesenima iznad glava ljudi.
Od HPSS-a do republikanskoga pokreta
Nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Radićeva politika postaje mnogo odlučnije republikanska. Tvrdio je da je nova država nastala bez pristanka hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora, zbog čega je 1919. i 1920. bio zatvoren. Stranka 1920. mijenja ime u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, čime republikanizam postaje sastavni dio samog političkog identiteta pokreta. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu iste godine osvaja 50 zastupničkih mjesta i pretvara se u dominantnu političku snagu među hrvatskim biračima.
Taj rezultat možda najbolje pokazuje povijesni uspjeh projekta koji su Antun i Stjepan pokrenuli 1904. Ono što je tada bila mala seljačka stranka, suočena s izbornim sustavom koji je većinu njezinih prirodnih birača isključivao iz politike, šesnaest godina poslije postalo je masovni pokret. Hrvatsko državno pitanje dobilo je demokratski broj iza sebe.
To je prekretnica u našem feljtonu. Vitezović, Starčević ili Kvaternik mogli su formulirati velike državne ideje, ali Radić je pokazao kako se takva ideja pretvara u milijune glasova i organiziranu društvenu snagu. Državotvornost više nije samo kvaliteta argumenta. Postaje pitanje političkoga mandata.
Seljačka republika kao drukčiji model države
Radićeva republika pritom nije zamišljena kao obična kopija francuskoga ili američkoga republikanskog modela. Pojam seljačke republike nosi specifičnu društvenu filozofiju. Država treba biti decentralizirana, mirotvorna, demokratska i utemeljena na radu, lokalnoj samoupravi i političkom sudjelovanju većine. Seljak nije samo ekonomska kategorija nego moralni ideal čovjeka koji živi od vlastitoga rada i održava zajednicu.
Tu je i snaga i jedna od slabosti radićevskoga nauka. Snaga je u tome što politički vraća dostojanstvo većinskom društvenom sloju i povezuje nacionalno pitanje sa socijalnom pravednošću. Slabost proizlazi iz idealiziranja sela. Industrijalizacija, urbanizacija, radništvo, složeniji kapitalistički odnosi i rast modernih gradova stvarat će društvo koje se sve teže može objasniti samo kroz seljačku perspektivu.
Ipak, u Hrvatskoj početka 20. stoljeća taj je politički jezik imao golemu mobilizacijsku snagu. Ljudi koji su desetljećima bili predmet tuđe politike odjednom su dobili poruku da upravo oni predstavljaju temelj države.
Antunova smrt, Stjepanova masovna politika
Antun Radić umro je 1919., upravo u trenutku kada seljački pokret ulazi u svoju najveću fazu. Zbog toga će se kasnija povijest stranke gotovo potpuno povezati sa Stjepanovim imenom. Ipak, bez Antunova kulturnog rada teško je razumjeti intelektualnu osnovu pokreta. Njegovo proučavanje seljačke kulture, pedagoški rad i uvjerenje da narod mora razvijati vlastitu političku i kulturnu samosvijest postavili su temelje na kojima je Stjepan gradio masovnu organizaciju.
Knjiga „Uzničke uspomene“ Stjepana Radića (izdana kao III. knjiga u sklopu djela Sabrama djela SR) objavljena je 1926. godine, a nakladnik je iz Zagreba
Stjepan je pak pokazao izvanrednu sposobnost političkoga prilagođavanja. Nakon godina borbe protiv monarhije i Vidovdanskoga ustava 1925. prihvatio je postojeći ustavni okvir, ušao u vladu i postao ministar prosvjete. Takav potez protivnici su mogli tumačiti kao kapitulaciju, dok ga je Radić smatrao promjenom taktike u okolnostima u kojima je izravna opstrukcija iscrpila svoje mogućnosti. No, što je Stjepan Radić zapravo bio?
Nacionalist, federalist, republikanac ili pragmatik?
Najtočniji odgovor glasi: bio je sve to, ali ti elementi u njegovoj politici nisu imali jednaku težinu u svakom trenutku.
Bio je hrvatski nacionalni političar jer je polazio od postojanja hrvatske političke individualnosti, branio hrvatsko državno pravo i zahtijevao da hrvatski narod sam odlučuje o svojem položaju. Bio je južnoslavenski federalist jer je suradnju Hrvata, Srba i Slovenaca dugo smatrao mogućom i poželjnom kada je uređena na načelu ravnopravnosti. Bio je republikanac jer je suverenitet vezao uz narod, a monarhijsku i dinastičku vlast smatrao slabijom legitimacijskom osnovom od demokratske volje. Bio je i pragmatični političar koji je znao mijenjati saveznike, institucionalne taktike i odnos prema postojećem ustavnom poretku kada je procjenjivao da time može povećati politički prostor za vlastiti program.
Ispod tih promjena postoji vrlo stabilna jezgra: politika mora proizlaziti iz naroda i služiti narodu, a hrvatski narod mora imati pravo odlučivati o svojem državnom položaju.
Radić je mogao mijenjati put prema tome cilju. Jednom ga je vidio u slavenskoj suradnji, drugi put u republikanskoj Hrvatskoj, zatim u federalističkom preuređenju zajedničke države, a povremeno i u taktičkom sporazumu s političkim protivnicima. Ali njegovo nepovjerenje prema centralizmu i odluci donesenoj bez narodne potvrde ostalo je trajna sastavnica njegova političkog identiteta.
Može li cijeli narod stati u seljački svijet?
Radićev politički genij bio je u tome što je prepoznao društveni sloj koji je dotadašnja politika zanemarivala i od njega stvorio političku većinu. Upravo se tu nalazi i ograničenje njegova modela. Seljaštvo je u njegovu političkom jeziku ponekad više od društvene skupine: postaje moralni nositelj gotovo svih poželjnih vrijednosti – rada, poštenja, miroljubivosti, zajedništva i nacionalne autentičnosti.
Takva slika učinkovito mobilizira selo, ali pojednostavnjuje moderno društvo. Grad, industrija, radništvo, poduzetništvo, stručne profesije i novi društveni sukobi postupno će stvarati političku stvarnost koju koncept jedinstvenoga seljačkog naroda teško može potpuno obuhvatiti.
Ipak, to ne umanjuje demokratsku revoluciju koju je radićevski pokret proveo. On je hrvatskoj politici pokazao da legitimnost državnog programa ovisi o njegovoj sposobnosti da postane politička volja velikoga broja ljudi. Nakon Radića gotovo je nemoguće ozbiljno govoriti o hrvatskom pitanju, a istodobno zanemarivati pitanje birača, referenduma, političke većine i demokratskoga mandata.
Zašto je „Nauk i program“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku?
Zato što je hrvatskoj državnoj ideji dao ono što joj je nakon Vitezovića, Gaja, Draškovića, Starčevića i Kvaternika još nedostajalo: masovnoga političkog nositelja.
Starčević je rekao da Hrvatska ima pravo biti samostalan politički subjekt. Kvaternik je pokušao dokazati da se to pravo može izboriti revolucionarnom akcijom. Radići postavljaju drugi temelj: državu legitimira narod koji je svjesno prihvaća kao svoju.
Zbog toga „Nauk i program Hrvatske pučke seljačke stranke“ ima mjesto u Biblioteci hrvatske državnosti. U njemu država prestaje biti prvenstveno povijesno pravo, teritorijalna cjelina ili projekt političke elite. Postaje demokratski odnos između građana i vlasti. Narod treba birati, odlučivati, organizirati se, upravljati svojim lokalnim poslovima i imati konačnu riječ o državnom položaju zemlje. To je najveći doprinos braće Radić hrvatskoj političkoj misli.
Pretvorili su narod iz predmeta državotvorne politike u njezina nositelja.
Od tog trenutka pitanje hrvatske državnosti više se nije moglo svesti na ono što piše u starim poveljama, što zaključuje Sabor ili što zamišlja politički vođa. Moralo se postaviti i pitanje koje pripada modernoj demokraciji, a ono glasi - Što o svojoj državi misle ljudi koji u njoj trebaju živjeti?
Upravo će to načelo, mnogo desetljeća kasnije i u sasvim drugim povijesnim okolnostima, postati jedna od ključnih legitimacijskih osnova suvremene hrvatske državnosti.
Sljedeći nastavak: Stjepan Radić – republikanski govori i politički spisi
Kako je nakon 1918. ideja narodne suverenosti pretvorena u zahtjev za hrvatskom republikom i zašto je Radićev sukob s beogradskim centralizmom postao jedno od središnjih iskustava hrvatske politike između dva svjetska rata.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič