Dok domaći poljoprivrednici povećavaju proizvodnju povrća, Hrvatska istodobno bilježi sve veći vrijednosni manjak u vanjskotrgovinskoj razmjeni hrane. Uvoz je tijekom 2025. dosegnuo 5,62 milijarde eura, a izvoz 3,08 milijardi. Novi podaci Državnog zavoda za statistiku otvaraju pitanje zašto zemlja s velikim poljoprivrednim potencijalima ne uspijeva snažnije povezati domaću proizvodnju, prehrambenu industriju, trgovinu i turističku potrošnju.
Hrvatska proizvodi više povrća, ali istodobno troši sve više novca na uvoz hrane. Ta naizgled proturječna slika najbolje opisuje stanje domaćega poljoprivredno-prehrambenog sektora, u kojem pojedini proizvodni rezultati pokazuju napredak, dok ukupna vanjskotrgovinska bilanca upozorava na dugotrajne strukturne slabosti. Prema podacima koje je Državni zavod za statistiku objavio 16. listopada, u povodu Svjetskog dana hrane, Hrvatska je tijekom 2025. uvezla hrane i živih životinja u vrijednosti od 5,62 milijarde eura, približno devet posto više nego godinu prije. Istodobno je izvoz povećan s 2,86 na 3,08 milijardi eura, ali znatno sporije od uvoza.
Razlika između vrijednosti uvezene i izvezene hrane dosegnula je približno 2,54 milijarde eura, što znači da je Hrvatska za tu skupinu proizvoda inozemstvu platila gotovo dvostruko više nego što je zaradila njihovim izvozom. Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je približno 55 posto. To ne znači da domaća proizvodnja pokriva samo toliko potreba stanovništva, jer trgovinska bilanca nije isto što i pokazatelj prehrambene samodostatnosti. Ipak, jasno pokazuje da u hrvatskom prehrambenom gospodarstvu postoji znatna neravnoteža između vrijednosti proizvoda koji dolaze iz inozemstva i onih koje Hrvatska plasira na strana tržišta.
Posebno je zanimljivo što se takvi rezultati pojavljuju u godini u kojoj je domaća proizvodnja povrća snažno porasla. Hrvatska je proizvela 224.817 tona povrća, odnosno 39.376 tona više nego godinu prije. To je povećanje od približno 21 posto, ali rast proizvodnje nije bio ravnomjeran među kulturama. Najveći doprinos dale su rajčice, dok su pojedini drugi proizvodi zabilježili smanjenje. Tako se iza jednog pozitivnog pokazatelja ponovno otvara temeljno pitanje hrvatske poljoprivrede. Zašto povećanje domaće proizvodnje ne dovodi do vidljivijeg smanjivanja uvozne ovisnosti?
Uvoz raste brže od izvoza
Vrijednost hrvatskog uvoza hrane i živih životinja tijekom 2024. iznosila je 5,16 milijardi eura, a godinu poslije povećala se za približno 460 milijuna. Izvoz je u istom razdoblju porastao za oko 220 milijuna eura, što znači da se vrijednosni trgovinski manjak dodatno produbio za približno 240 milijuna eura. Takva kretanja potvrđuju da povećanje izvoza, iako gospodarski pozitivno, nije bilo dovoljno da nadoknadi rast vrijednosti uvezene hrane.
Pritom je važno razlikovati vrijednost trgovine od fizičkih količina proizvoda. Rast uvoza izražen u eurima ne mora automatski značiti da je u Hrvatsku stiglo jednako toliko više hrane. Na ukupnu vrijednost utječu međunarodne cijene, struktura proizvoda, promjene tečajeva kod trgovine izvan europodručja te udio skupljih i prerađenih prehrambenih proizvoda. Zbog toga statistika vrijednosti robne razmjene pokazuje financijsku dimenziju uvozne ovisnosti, ali ne daje potpun odgovor na pitanje kolike su domaće potrebe pokrivene vlastitom proizvodnjom.
Dodatnu složenost stvara činjenica da Hrvatska istodobno može uvoziti i izvoziti slične prehrambene proizvode. To je uobičajeno na jedinstvenom europskom tržištu, gdje se trgovina odvija prema cijeni, kvaliteti, sezoni, raspoloživosti i zahtjevima kupaca. Sama činjenica da Hrvatska uvozi određenu vrstu hrane zato nije dokaz neučinkovitosti domaće poljoprivrede. Problem nastaje kada se uvozna ovisnost zadržava i u segmentima u kojima postoje dobri prirodni uvjeti, raspoloživa zemljišta i mogućnosti ekonomski održive domaće proizvodnje.
Rajčica pokazuje da domaća proizvodnja može snažno rasti
Najvažniji pozitivan podatak odnosi se na proizvodnju povrća, a posebno rajčice. Prema DZS-ovoj statistici, proizvodnja rajčice povećana je s 46.684 tone u 2024. na 75.135 tona tijekom 2025. godine. To predstavlja rast od približno 61 posto. Značajno je povećana i proizvodnja kupusa, paprike, cikle, salate te cvjetače i brokule.
Takvi rezultati potvrđuju da se u pojedinim segmentima domaće poljoprivrede proizvodnja može povećati u relativno kratkom razdoblju. Međutim, podaci ne pokazuju sami po sebi je li rast posljedica novih investicija, povećanja površina, boljih prinosa, povoljnijih vremenskih uvjeta ili kombinacije tih čimbenika. Za ocjenu dugoročne održivosti potrebno je pratiti više uzastopnih godina, raspoložive proizvodne kapacitete i gospodarske rezultate proizvođača.
Istodobno su neke kulture ostvarile slabije rezultate. Proizvodnja mrkve smanjena je za približno 14 posto, luka i češnjaka za oko tri posto, a krastavaca i kornišona za oko sedam posto. Posebno snažan pad zabilježen je kod graška za svježe zrno i mahune. Takva odstupanja pokazuju da se domaća povrtlarska proizvodnja ne može promatrati kao jedinstvena kategorija u kojoj sve kulture imaju jednake proizvodne uvjete, tržišne mogućnosti i rizike.
Upravo zato povećanje ukupne proizvodnje povrća predstavlja važan, ali nedovoljan pokazatelj razvoja. Presudno je pitanje može li Hrvatska stabilizirati prinose, produžiti razdoblje dostupnosti domaćih proizvoda i povećati udio proizvodnje koja se organizirano plasira na tržište.
Uvozimo sve više voća, iako imamo uvjete za njegovu proizvodnju
Posebno nepovoljna kretanja vidljiva su kod voća. Vrijednost uvezenog voća tijekom prošle godine dosegnula je 446 milijuna eura, što je 15,3 posto više nego u 2024., kada je iznosila 386 milijuna eura. Istodobno je vrijednost uvezenog povrća povećana s 286 na 292 milijuna eura, odnosno približno dva posto.
Dok je domaća proizvodnja povrća ukupno rasla, voćarstvo je zabilježilo pad kod brojnih važnih kultura. Proizvodnja jabuka smanjena je sa 69.577 na 60.832 tone, a manji urodi zabilježeni su i kod šljiva, višanja, krušaka, bresaka, nektarina i pojedinih drugih voćnih vrsta. S druge strane, proizvodnja mandarina povećana je, dok je proizvodnja grožđa porasla s 98.262 na 121.499 tona.
Hrvatsko voćarstvo suočeno je s izazovima koji proizlaze iz prirodnih uvjeta, veličine i strukture gospodarstava, troškova proizvodnje te potrebe za kontinuiranim ulaganjima. Voćnjaci zahtijevaju dugoročno planiranje, a proizvođači su izloženi rizicima proljetnog mraza, suše, tuče, bolesti i tržišnih oscilacija. Osim same proizvodnje, konkurentnost ovisi o skladištenju, sortiranju, pakiranju, distribuciji i sposobnosti osiguravanja količina koje traže veliki trgovački sustavi.
Zbog toga povećanje domaće proizvodnje voća ne ovisi isključivo o sadnji novih nasada. Jednako je važno osigurati da proizvođači mogu kvalitetno sačuvati i prodati urod, osobito u razdobljima kada na tržište dolaze velike količine proizvoda iz drugih europskih država.
Zašto domaći proizvod teško dolazi do trgovačkih polica
Jedna od važnih strukturnih slabosti hrvatske poljoprivrede povezana je s organizacijom proizvodnje i distribucije. Veliki trgovački sustavi trebaju stabilnu opskrbu, ujednačenu kvalitetu, odgovarajuće pakiranje, pouzdane rokove isporuke i konkurentne cijene. Pojedinačni proizvođači, osobito oni s manjim površinama i ograničenim skladišnim kapacitetima, često teško mogu samostalno zadovoljiti takve zahtjeve.
Zato problem domaće hrane nije samo pitanje koliko se proizvodi, nego i kako se proizvedeno povezuje s tržištem. Udruživanje proizvođača, zajednički otkup, hladnjače, sortirnice i organizirana logistika mogu povećati sposobnost domaćih gospodarstava da sudjeluju u velikim dobavnim lancima. Bez takvih mehanizama postoji rizik da dio proizvođača svoje proizvode prodaje po nepovoljnijim uvjetima, dok trgovina zbog sigurnosti opskrbe prednost daje većim i organiziranijim dobavljačima.
Posebno je važan odnos primarne poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije. Zemlja koja proizvodi sirovine, a uvozi velik dio gotovih prehrambenih proizvoda, odriče se dijela dodane vrijednosti koja nastaje preradom, pakiranjem, razvojem proizvoda i njihovim plasmanom na tržište. Zato razvoj poljoprivrede nije moguće odvojiti od ulaganja u prerađivačke kapacitete, tehnologiju, skladištenje i logistiku.
Pritom ne treba zanemariti tržišnu konkurenciju. Domaće podrijetlo proizvoda samo po sebi ne jamči njegovu nižu cijenu niti veću kvalitetu, kao što uvezeni proizvod nije nužno manje vrijedan. Za potrošače su važni sigurnost, kvaliteta, dostupnost i cijena, dok je za gospodarstvo važno da domaći proizvođači mogu konkurirati na temelju učinkovitosti, pouzdanosti i dodane vrijednosti, a ne isključivo na temelju pozivanja na nacionalno podrijetlo.
Turizam povećava potrošnju hrane, ali otvara i prostor domaćim proizvođačima
Hrvatska ima specifičnu strukturu potrošnje jer tijekom turističke sezone prehrambeni sustav mora zadovoljiti potrebe znatno većeg broja ljudi od stalnog stanovništva. Hoteli, restorani, kampovi, turistički objekti i ugostiteljski sektor stvaraju dodatnu potražnju za hranom, pićima i drugim prehrambenim proizvodima. To može povećavati potrebu za uvozom, osobito kada domaća proizvodnja ne može osigurati odgovarajuće količine, kontinuitet isporuke ili traženi asortiman.
Međutim, upravo turizam predstavlja i veliku razvojnu priliku. Domaća gastronomija, regionalni proizvodi, lokalna poljoprivreda i prepoznatljive prehrambene tradicije mogu povećati vrijednost turističke ponude, ali samo ako postoji organizirana veza između proizvođača i turističkog tržišta. Ta veza mora biti gospodarski održiva, a ne zasnovana samo na povremenim manifestacijama i promotivnim kampanjama.
Za ostvarivanje tog potencijala potrebno je razvijati opskrbne lance koji povezuju kontinentalne proizvodne regije s jadranskim tržištem, kao i lokalne proizvođače s hotelima i restoranima. Time se može povećati udio domaće hrane u turističkoj potrošnji, skratiti pojedine opskrbne putove i stvoriti dodatna vrijednost u ruralnim područjima.
No, za preciznu procjenu koliko hrvatski turizam stvarno troši domaće, a koliko uvezene hrane, potrebni su posebni podaci o strukturi nabave ugostiteljskog i hotelskog sektora. Sama statistika ukupnog uvoza ne omogućuje takav zaključak.
Hrana u Hrvatskoj uzima veći dio kućnog proračuna nego u većini Europe
Rasprava o domaćoj proizvodnji i uvozu nije samo pitanje poljoprivredne politike, nego i životnog standarda stanovništva. Prema podacima koje je objavio DZS, hrana i bezalkoholna pića tijekom 2024. činili su oko 17,5 posto ukupne potrošnje hrvatskih kućanstava, dok je prosjek Europske unije iznosio 13,2 posto. Viši udio od Hrvatske imalo je samo osam država članica.
Takva struktura potrošnje znači da promjene cijena hrane imaju posebno velik utjecaj na raspoložive prihode hrvatskih građana. Kućanstva s nižim primanjima u pravilu veći dio svojeg proračuna troše na osnovne životne potrebe, pa su osjetljivija na poskupljenja hrane od kućanstava s višim prihodima.
DZS navodi da su cijene hrane i bezalkoholnih pića u 2025. bile prosječno 5,1 posto više nego godinu prije. No rast cijena ne može se jednostavno pripisati samo uvozu. Na konačnu cijenu prehrambenih proizvoda utječu proizvođačke cijene, energija, prijevoz, skladištenje, prerada, marže, porezi i tržišna konkurencija.
Snažnija domaća proizvodnja može pridonijeti sigurnosti opskrbe i smanjiti pojedine logističke rizike, ali neće automatski rezultirati jeftinijom hranom. Da bi se to dogodilo, potrebno je povećati učinkovitost proizvodnje, smanjivati gubitke u opskrbnom lancu i osigurati konkurentno tržište na kojem koristi povećane produktivnosti dolaze i do krajnjih potrošača.
Proizvodnja jednog sektora raste, ali ukupna poljoprivredna slika nije povoljna
Pozitivne rezultate povrtlarstva potrebno je promatrati u širem kontekstu hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Prema zasebnom izvješću DZS-a, ukupan obujam bruto poljoprivredne proizvodnje u 2025. smanjen je za 2,7 posto u odnosu na prethodnu godinu. Biljna proizvodnja pala je za 2,6 posto, a stočna za 2,7 posto.
Takva kretanja pokazuju da snažan rast pojedinih povrtlarskih kultura nije dovoljan da bi se govorilo o općem oporavku poljoprivrede. Pad proizvodnje kukuruza, soje, krumpira, svinja i mlijeka upućuje na različite probleme i tržišne uvjete s kojima se suočavaju pojedine proizvodne grane. Istodobno, rast proizvodnje pšenice, suncokreta i grožđa pokazuje da hrvatska poljoprivreda nije jedinstven sustav s jednakim rezultatima u svim sektorima.
Upravo zato poljoprivredna politika zahtijeva preciznije ciljeve od općeg povećanja domaće proizvodnje. Potrebno je utvrditi u kojim proizvodima Hrvatska ima realne mogućnosti povećanja konkurentnosti, gdje su najveći proizvodni i logistički nedostaci te koje investicije mogu donijeti trajne rezultate.
Jednako je važno razlikovati gospodarsku opravdanost određene proizvodnje od njezina strateškog značenja. Kod osnovnih prehrambenih proizvoda sigurnost opskrbe može biti važan javni interes, dok je kod drugih proizvoda ekonomski racionalnije održavati otvorenu trgovinu i istodobno razvijati specijaliziranu domaću proizvodnju veće dodane vrijednosti.
Nova poljoprivredna politika mora mjeriti rezultate, a ne samo potpore
Hrvatska poljoprivreda godinama se oslanja na nacionalne i europske potpore, ali dugoročni razvoj ne može se vrednovati isključivo prema iznosima isplaćenog novca. Važniji su rezultati koje ta sredstva ostvaruju kroz produktivnost, tržišnu proizvodnju, povećanje dodane vrijednosti i stabilnost prihoda poljoprivrednika.
Učinkovita politika trebala bi omogućiti ulaganja u navodnjavanje, zaštićene prostore, skladišne i rashladne kapacitete, suvremenu mehanizaciju, digitalizaciju i preradu. Posebnu pozornost zaslužuju projekti koji povezuju više proizvođača i omogućuju im zajednički nastup na tržištu. Takva ulaganja mogu imati veći učinak od pojedinačnih potpora koje ne mijenjaju temeljnu organizaciju proizvodnje i prodaje.
Istodobno je potrebno razvijati jasne pokazatelje uspješnosti. Povećanje hektara pod određenom kulturom samo po sebi nije dovoljno ako ne raste tržišno raspoloživa proizvodnja ili ako se proizvedena roba ne može prodati po održivoj cijeni. Jednako tako, povećanje domaće proizvodnje ne mora značiti smanjenje uvoza ako istodobno raste ukupna potrošnja ili se mijenja struktura potražnje.
Zato bi se uspješnost poljoprivrednih mjera trebala promatrati kroz višegodišnje prinose, tržišni plasman, vrijednost prerade, dohodak proizvođača, pokrivenost domaće potrošnje i položaj hrvatskih proizvoda na domaćem i međunarodnom tržištu.
Pitanje nije treba li Hrvatska uvoziti hranu, nego koliko je sposobna sama proizvesti
Potpuna prehrambena samodostatnost nije realan ni nužno poželjan cilj za malu, otvorenu ekonomiju koja je dio jedinstvenog europskog tržišta. Međunarodna trgovina omogućuje potrošačima veći izbor proizvoda, stabilniju opskrbu tijekom godine i pristup hrani koju zbog klimatskih ili gospodarskih uvjeta nije racionalno proizvoditi u Hrvatskoj.
Međutim, velika razlika između vrijednosti uvoza i izvoza, praćena dugotrajnim strukturnim teškoćama pojedinih poljoprivrednih grana, pokazuje da postoji prostor za snažniji razvoj domaće proizvodnje i prehrambene industrije. Posebno je važno povećavati konkurentnost ondje gdje Hrvatska već raspolaže prirodnim resursima, proizvodnom tradicijom i mogućnostima plasmana.
Novi podaci DZS-a zato donose istodobno ohrabrenje i upozorenje. Snažan rast proizvodnje povrća potvrđuje da su pozitivni pomaci mogući, ali povećanje vrijednosti uvoza hrane pokazuje da pojedinačni uspjesi još ne mijenjaju ukupnu gospodarsku sliku. Dodatni izazov predstavlja činjenica da je ukupna poljoprivredna proizvodnja tijekom iste godine zabilježila pad.
Hrvatskoj zato nije potreban samo veći broj proizvedenih tona hrane, nego učinkovitiji sustav koji povezuje poljoprivrednika, prerađivača, distributera, trgovca i potrošača. Tek kada povećanje domaće proizvodnje bude praćeno stabilnim tržišnim plasmanom, većom produktivnošću i snažnijom prehrambenom industrijom, bit će moguće govoriti o trajnom smanjivanju strukturne ovisnosti o uvozu.
Brojke o proizvodnji rajčice pokazuju da se proizvodni rezultati mogu mijenjati nabolje. Podatak o milijardama eura uvezene hrane podsjeća koliko je hrvatskom prehrambenom gospodarstvu još potrebno razvojnih promjena.
...
Tekst: Vidmir Raič
Infografika: Petar Kolovrat
Izvori podataka: Državni zavod za statistiku, objava „Svjetski dan hrane“ od 16. listopada 2026., statistika proizvodnje povrća, voća i grožđa te indeksi poljoprivredne proizvodnje za 2025. godinu.