Promjena vlasti u Mađarskoj nakon šesnaest godina Orbánove dominacije i izborni poraz Vučićeva političkog bloka u Srbiji nakon četrnaest godina otvaraju privlačno pitanje može li Hrvatska biti sljedeća. Međutim, iza prividne sličnosti kriju se tri različita politička sustava, tri modela održavanja vlasti i tri različite strukture političke konkurencije. Geografska blizina i vremenski slijed izbornih događaja nisu dovoljni za zaključak o regionalnom domino efektu, a politološka analiza mora razlikovati stvarnu uzročnu povezanost od slučajne podudarnosti političkih promjena.
Dvije velike političke promjene u hrvatskom susjedstvu tijekom iste godine gotovo neizbježno potiču usporedbe. U Mađarskoj je 12. travnja 2026. završena šesnaestogodišnja neprekinuta vladavina Viktora Orbána, a u Srbiji je 25. listopada studentska izborna lista nanijela težak poraz političkom bloku Aleksandra Vučića. Obje promjene dogodile su se u državama koje graniče s Hrvatskom, obje su označile prekid dugotrajne političke dominacije i obje su izazvale veliku međunarodnu pozornost. Iz takve kombinacije lako nastaje medijski atraktivno pitanje je li nakon Budimpešte i Beograda na redu Zagreb.
Problem je što takvo pitanje polazi od pretpostavke koju bi tek trebalo dokazati. Ono implicira da se političke promjene prenose među susjednim državama poput zaraze, odnosno da gubitak vlasti jednog dugogodišnjeg političkog lidera povećava vjerojatnost pada drugoga, bez obzira na razlike među državama. U politologiji je poznat fenomen regionalnog širenja političkih promjena, ali njegova pojava zahtijeva određene društvene, institucionalne i političke pretpostavke. Sama činjenica da su tri zemlje susjedi, da imaju dugogodišnje političke lidere i da se u njima održavaju izbori ne dokazuje postojanje zajedničkog procesa.
Da bi se razumjelo zašto Mađarska, Srbija i Hrvatska nisu tri uzastopne karike istog političkog lanca, potrebno je najprije analizirati političke sustave, trajanje vlasti, institucionalnu organizaciju i način na koji su pojedini lideri izgradili svoju političku dominaciju.
Viktor Orbán i šesnaest godina neprekinute vlasti
Viktor Orbán jedan je od najdugovječnijih europskih političkih lidera novijeg razdoblja. Prvi put bio je predsjednik mađarske vlade od 1998. do 2002., a zatim se na vlast vratio 2010. godine. Od tada je vladao neprekidno do parlamentarnih izbora održanih 12. travnja 2026., kada je njegov Fidesz poražen od stranke Tisza, koju predvodi Péter Magyar. Novi premijer stupio je na dužnost 9. svibnja, čime je formalno završeno šesnaestogodišnje razdoblje Orbánove vlasti.
Za razumijevanje mađarskog slučaja nije dovoljno naglasiti samo duljinu vladavine. Važnije je kako je politička dominacija bila institucionalno organizirana. Mađarska je parlamentarna republika sa 199 zastupnika u Nacionalnoj skupštini, od kojih se 106 bira u pojedinačnim izbornim jedinicama, a 93 s nacionalnih lista. Takav mješoviti izborni sustav može izrazito nagraditi stranku koja ostvaruje široku teritorijalnu potporu i pobjeđuje u velikom broju pojedinačnih izbornih jedinica.
Orbán je tijekom svoje vladavine proveo opsežne ustavne, izborne i institucionalne promjene. Kritičari njegove vlasti, uključujući pojedine europske institucije i međunarodne promatrače, godinama su upozoravali na koncentraciju političkog utjecaja, neravnopravne uvjete medijskog natjecanja, povezanost države i vladajuće stranke te ograničenja neovisnosti pojedinih institucija. Sam Orbán još je 2014. vlastiti politički projekt opisao konceptom neliberalne države, smatrajući ga alternativom prevladavajućem zapadnom liberalno-demokratskom modelu.
Zbog toga je mađarski izborni poraz Fidesza imao značenje koje nadilazi običnu parlamentarnu smjenu. Na izborima je Tisza osvojila 141 od 199 mandata, dok je Fidesz s koalicijskim partnerom KDNP-om dobio 52. Péter Magyar time je stekao dvotrećinsku parlamentarnu većinu, koja otvara mogućnost opsežnih institucionalnih i ustavnih promjena.
Mađarski slučaj posebno je zanimljiv i zbog političkog podrijetla novog premijera. Magyar nije izrastao iz tradicionalne oporbe koja se godinama neuspješno suprotstavljala Orbánu, nego iz političkog okruženja nekada bliskog Fideszu. Njegov uspon pokazuje kako dugotrajna politička dominacija može postati ranjiva kada se pojavi konkurent sposoban privući razočarane birače vlasti, ali i dio šireg oporbenog biračkog tijela.
Promjena u Mađarskoj zato je rezultat specifične kombinacije institucionalnih okolnosti, političkog zasićenja, gospodarskih problema i stvaranja nove izborne alternative. Ona se ne može jednostavno objasniti općim nezadovoljstvom dugogodišnjim liderom.
Aleksandar Vučić i četrnaest godina dominacije srpskom politikom
Politički razvoj Srbije bitno je drukčiji. Srpska napredna stranka postala je središnja snaga vlasti nakon parlamentarnih izbora 2012., kada je Aleksandar Vučić preuzeo dužnost prvog potpredsjednika vlade. Premijer je postao 2014., a 2017. izabran je za predsjednika Republike Srbije. Na predsjedničkim izborima 2022. osvojio je drugi mandat, koji je trebao trajati do 2027. godine.
Međutim, Vučić je 27. rujna 2026. podnio ostavku na predsjedničku dužnost kako bi sudjelovao u izvanrednim parlamentarnim izborima kao kandidat svojega političkog bloka za mjesto premijera. Predsjedničke ovlasti privremeno je preuzela predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, a predsjednički izbori moraju biti održani do kraja godine.
Srbija je republika s parlamentarnom vladom i neposredno biranim predsjednikom države. Njezina Narodna skupština ima 250 zastupnika, koji se biraju razmjernim sustavom u jednoj izbornoj jedinici. Međutim, formalna ustavna raspodjela ovlasti ne objašnjava u cijelosti način funkcioniranja političke vlasti tijekom Vučićeva razdoblja.
Vučić je i nakon prelaska s mjesta premijera na predsjedničku funkciju ostao središnja politička osoba vladajućeg bloka. To predstavlja primjer političke prezidencijalizacije parlamentarnog sustava, odnosno stanja u kojem politički utjecaj neposredno izabranog predsjednika nadilazi njegovu formalnu ulogu zahvaljujući stranačkoj dominaciji, osobnom autoritetu i utjecaju na formiranje vladajuće većine.
Za razliku od Mađarske, gdje je promjena proizašla iz uspona nove političke stranke predvođene bivšim pripadnikom vladajućeg kruga, u Srbiji je politički preokret nastao iz dugotrajnog društvenog sukoba. Studentski prosvjedi započeli su nakon tragedije na novosadskom željezničkom kolodvoru 2024., u kojoj je poginulo šesnaest ljudi. Zahtjevi za utvrđivanjem odgovornosti postupno su prerasli u širu mobilizaciju povezanu s pitanjima korupcije, institucionalne odgovornosti i funkcioniranja demokratskih mehanizama.
Studentski pokret svoj je politički utjecaj izgradio izvan tradicionalne stranačke infrastrukture. Njegova organizacija, mobilizacija i javni nastup razlikovali su se od uobičajenog djelovanja parlamentarnih oporbenih stranaka. Na izborima 25. listopada studentska lista osvojila je, prema preliminarnim podacima objavljenima dan poslije, približno 52,7 posto glasova, dok je Vučićev blok dobio oko 39,2 posto. Time je otvoren put promjeni parlamentarne većine.
Važno je, međutim, razlikovati izborni poraz dosadašnjeg vladajućeg bloka od već dovršene promjene vlasti. Na dan 26. listopada nova srpska vlada još nije formirana, a pred izabranim predstavnicima tek su konstituiranje parlamenta, sastavljanje vlade i definiranje odnosa prema predsjedničkim izborima.
Srpski slučaj stoga predstavlja spoj društvene mobilizacije, izbornog preokreta i institucionalne tranzicije. On nije istovjetan mađarskom, premda su oba procesa završila porazom dugogodišnje vladajuće političke strukture.
Andrej Plenković i deset godina parlamentarne vlasti
Hrvatski politički sustav ima drukčiju povijest političkog natjecanja i smjenjivanja vlasti. Andrej Plenković predsjednik je Hrvatske demokratske zajednice od srpnja 2016., a predsjednik Vlade od listopada iste godine. Njegovo neprekinuto premijersko razdoblje obuhvaća tri parlamentarne izborne pobjede, 2016., 2020. i 2024. godine.
Ipak, Hrvatska demokratska zajednica nije isto što i Plenkovićeva politička vlast. HDZ je vladao Hrvatskom u više razdoblja od uspostave višestranačja, uključujući devedesete godine i razdoblje od 2003. do 2011. Između tih ciklusa postojale su promjene vlasti, među kojima posebno mjesto imaju izbori 2000. i 2011. godine.
Hrvatska je parlamentarna republika sa 151 zastupnikom. Od toga se 140 bira u deset teritorijalnih izbornih jedinica, tri zastupnika bira hrvatska dijaspora, a osam zastupnika predstavljaju nacionalne manjine. Vlada mora uživati povjerenje većine svih saborskih zastupnika, odnosno najmanje 76.
Na parlamentarnim izborima 2024. koalicija predvođena HDZ-om osvojila je 61 mandat, što nije bilo dovoljno za samostalno formiranje vlade. Plenkovićev treći kabinet dobio je povjerenje Sabora sa 79 glasova, uz sudjelovanje Domovinskog pokreta kao koalicijskog partnera i potporu drugih zastupnika.
To je bitna institucionalna razlika u odnosu na mađarski slučaj. Plenkovićeva vlast ne počiva na dvotrećinskoj parlamentarnoj većini niti na izbornoj dominaciji koja sama po sebi omogućuje promjenu temeljnih ustavnih pravila. Ona ovisi o održavanju parlamentarne većine sastavljene od više političkih aktera.
Hrvatski politički sustav ima i neposredno izabranog predsjednika Republike. Zoran Milanović, koji je ranije bio premijer i predsjednik SDP-a, 2025. osvojio je drugi predsjednički mandat. Time je na nacionalnoj razini potvrđena mogućnost da različiti politički blokovi istodobno upravljaju različitim institucijama, unutar ustavom određene raspodjele ovlasti.
U Hrvatskoj postoji razvijena parlamentarna oporba, politička konkurencija na lokalnoj razini, pluralistički medijski prostor i institucionalni postupci smjenjivanja vlasti. To ne znači da sustav nema problema s korupcijom, političkim kadroviranjem, učinkovitosti pravosuđa ili utjecajem stranaka na javne institucije. Međutim, političku analizu potrebno je temeljiti na stvarnoj strukturi tih problema, a ne na automatskom poistovjećivanju dugotrajnog obnašanja premijerske dužnosti s modelima vlasti u Mađarskoj i Srbiji.
Tri lidera, ali tri različita oblika političke dominacije
Orbán, Vučić i Plenković imaju jednu lako uočljivu zajedničku karakteristiku. Sva trojica tijekom dugog razdoblja predstavljala su središnje figure vlastitih političkih sustava. Međutim, ta činjenica ne znači da su vladali na jednak način niti da su stvarali iste institucionalne odnose.
Orbánova dominacija bila je povezana s dugotrajnim parlamentarnim većinama Fidesza i opsežnim preoblikovanjem pravila političkog sustava. Vučićeva je dominacija snažno ovisila o personalizaciji vlasti, povezivanju predsjedničke funkcije sa stranačkim utjecajem i kontroli vladajuće političke strukture. Plenkovićeva vlast temelji se na parlamentarnoj većini, upravljanju HDZ-om i sposobnosti održavanja koalicijskih odnosa.
Različiti su i društveni procesi koji su prethodili promjenama. U Mađarskoj je nastala nova politička alternativa sposobna okupiti birače iz različitih političkih skupina. U Srbiji je masovna studentska i građanska mobilizacija prerasla u organizirano izborno djelovanje. U Hrvatskoj se političko suparništvo odvija kroz već etablirane stranke i druge političke organizacije, uz mogućnost promjena koalicija i parlamentarne većine.
Zbog toga analogija između triju lidera ima ograničenu analitičku vrijednost. Dugotrajnost vlasti može biti relevantna varijabla, ali ona sama nije dovoljna za objašnjenje političkih promjena. Potrebno je analizirati način stjecanja i održavanja političke potpore, strukturu institucija, odnose između države i stranaka, društvene sukobe te sposobnost suparničkih političkih organizacija da postanu vjerodostojna alternativa.
Što politologija zapravo podrazumijeva pod domino efektom
Teorija političkog domino efekta najčešće se povezuje s procesima u kojima promjena političkog sustava u jednoj državi potiče sličnu promjenu u drugoj. U širem smislu riječ je o međunarodnoj difuziji političkih ideja, organizacijskih modela, strategija djelovanja ili očekivanja građana.
U političkoj znanosti posebno su istraživani valovi demokratizacije, raspad komunističkih režima krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, postsocijalističke izborne revolucije i ustanci poznati kao Arapsko proljeće. Ti primjeri pokazuju da politički događaji doista mogu utjecati na razvoj situacije u drugim državama. Međutim, oni istodobno pokazuju koliko su ishodi različiti i koliko je teško uspostaviti jednostavan model uzroka i posljedice.
Američki politolog Henry E. Hale, analizirajući političke promjene od revolucija 1848. do Arapskog proljeća, upozorava da se širenje prosvjeda ili političkog nezadovoljstva ne mora pretvoriti u stvarnu promjenu režima. Međunarodni demonstracijski učinak može potaknuti mobilizaciju, ali konačan ishod ovisi o lokalnim institucijama, odnosima političkih elita, organizacijskim kapacitetima i društvenim okolnostima.
Slično su politologinje Valerie Bunce i Sharon Wolchik, istražujući izborne promjene u postsocijalističkim državama, pokazale da politički preokreti nisu nastajali jednostavnim preslikavanjem događaja iz jedne zemlje u drugu. Važnu ulogu imali su organiziranje političkih alternativa, suradnja društvenih pokreta i stranaka, mobilizacija birača te sposobnost kontrole i zaštite izbornog procesa.
Stoga je potrebno razlikovati tri pojave koje se u javnosti često poistovjećuju. Prva je vremenska podudarnost, kada se političke promjene događaju približno istodobno, ali iz različitih razloga. Druga je postojanje zajedničkih uzroka, primjerice gospodarskih kriza ili društvenog nezadovoljstva, koji neovisno utječu na više država. Treća je stvarna politička difuzija, kada događaji u jednoj zemlji dokazivo mijenjaju ponašanje građana, političkih organizacija ili institucija druge zemlje.
Samo treća pojava predstavlja izravnu osnovu za teoriju domino efekta.
Geografska blizina nije politička uzročnost
Mađarska, Srbija i Hrvatska dijele zemljopisni prostor, međusobne gospodarske veze i dio povijesnog iskustva. Međutim, njihovi suvremeni politički sustavi razvijali su se različitim putovima.
Mađarska je članica Europske unije od 2004., a njezin politički razvoj posljednjih šesnaest godina snažno je obilježen sukobima oko odnosa nacionalne vlasti i europskih institucija. Srbija je kandidatkinja za članstvo u Uniji, ali istodobno održava složene odnose s Rusijom, Kinom i zapadnim državama. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, a od 2023. pripada europodručju i schengenskom prostoru.
Te razlike utječu na političke prioritete, gospodarske interese, međunarodne obveze i očekivanja birača. Izborni procesi odvijaju se unutar različitih institucionalnih okvira, a političke krize proizlaze iz različitih povijesnih i društvenih okolnosti.
Posebno je važan vremenski redoslijed događaja. Studentski prosvjedi u Srbiji započeli su još 2024., znatno prije Orbánova poraza u travnju 2026. Stoga se ne može tvrditi da je politička mobilizacija u Srbiji nastala pod utjecajem mađarske promjene vlasti. Eventualni utjecaj mađarskog ishoda na završnu fazu srpske izborne kampanje zahtijevao bi zasebne dokaze o promjenama političkog ponašanja i strategija.
Sličan problem postoji i kod pokušaja povezivanja dvaju susjednih političkih preokreta s Hrvatskom. Njihova geografska blizina može povećati medijsku pozornost i potaknuti političke usporedbe, ali sama po sebi ne mijenja hrvatski izborni sustav, sastav Sabora, organizacijsku snagu stranaka niti politička opredjeljenja građana.
Kada bi se doista moglo govoriti o regionalnom domino efektu
Za politološki utemeljenu teoriju regionalnog domino efekta potrebno je dokazati da promjena u jednoj državi djeluje kao uzrok političkih promjena u drugoj. Takav se utjecaj može ostvarivati različitim mehanizmima, od širenja političkih ideja i metoda organiziranja do promjena u očekivanjima birača i ponašanju političkih elita.
Međutim, da bi međunarodni poticaj proizveo promjenu vlasti, moraju postojati i odgovarajući unutarnji uvjeti. Nezadovoljstvo građana mora biti politički relevantno i dovoljno široko. Mora postojati organizacija sposobna pretvoriti to nezadovoljstvo u izbornu potporu, a institucionalni sustav mora omogućiti da se izborni rezultat pretoči u promjenu parlamentarne većine ili izvršne vlasti.
Iz toga proizlazi mogućnost oblikovanja teorijskog modela uvjetovane političke difuzije. Prema tom modelu, politički preokret u susjednoj državi može djelovati kao katalizator, ali samo ako se podudari s već postojećom domaćom političkom krizom, organiziranom alternativom i institucionalnim okolnostima koje omogućuju promjenu vlasti.
Takav model ne pretpostavlja da će se političke promjene automatski širiti preko državnih granica. On pretpostavlja da međunarodni događaji mogu utjecati na procjenu političkih mogućnosti, motivaciju birača i strategije političkih aktera, ali ne mogu nadomjestiti domaće uzroke političkih promjena.
Upravo tu leži ključna razlika između domino efekta kao privlačne političke metafore i ozbiljne politološke teorije.
Hrvatska ima vlastitu političku dinamiku
Hrvatski politički sustav tijekom posljednjih deset godina obilježen je kontinuitetom vladajuće stranke, ali i promjenama koalicijskih odnosa, razvojem novih političkih aktera te različitim rezultatima parlamentarnih, predsjedničkih, lokalnih i europskih izbora.
Takva struktura političkog natjecanja znači da promjena vlasti ne ovisi samo o popularnosti predsjednika Vlade. Odlučujući su izborni rezultati u pojedinim izbornim jedinicama, raspodjela mandata, sposobnost političkih stranaka da osiguraju većinu i mogućnost stvaranja održive parlamentarne koalicije.
Zbog toga se iskustvo Mađarske, gdje je nova stranka ostvarila dvotrećinsku većinu, ne može jednostavno preslikati na hrvatski sustav. Jednako tako, srpski primjer studentskog pokreta ne predstavlja univerzalan obrazac političkog djelovanja koji bi morao proizvesti jednak rezultat u drugim državama.
Političke okolnosti u Hrvatskoj treba analizirati prema domaćim pokazateljima, među kojima su povjerenje građana u institucije, gospodarski razvoj, životni standard, odnos birača prema vladajućim i oporbenim strankama, izlaznost te spremnost političkih aktera na koalicijsku suradnju.
Ni dugotrajna vlast ni njezina promjena nisu sami po sebi dokaz kvalitete demokracije. Važnije je postoje li stvarne mogućnosti političkog natjecanja, odgovornost nositelja vlasti, neovisno djelovanje institucija i učinkoviti mehanizmi demokratske kontrole.
Hrvatska je već pokazala da političke promjene ne slijede regionalni raspored
Povijest postkomunističke Europe pruža zanimljiv primjer upravo iz hrvatskog susjedstva. Na hrvatskim parlamentarnim izborima u siječnju 2000. HDZ je izgubio vlast, a nekoliko mjeseci poslije u Srbiji je završena vlast Slobodana Miloševića. Ti su događaji bili dio šireg razdoblja demokratskih promjena u srednjoj i jugoistočnoj Europi.
Međutim, ni tada nije bila riječ o mehaničkom prijenosu političke promjene preko granice. Hrvatska i Srbija imale su različite institucionalne okolnosti, različitu organizaciju oporbe i različite načine na koje je politička promjena ostvarena. U Hrvatskoj se prijenos vlasti odvijao kroz parlamentarni izborni postupak, dok je u Srbiji zahtijevao masovnu mobilizaciju nakon osporavanja rezultata predsjedničkih izbora.
Politološka istraživanja tih događaja pokazala su da su postojali međunarodni utjecaji i prijenos pojedinih organizacijskih iskustava, ali da su konačni ishodi ovisili o specifičnim domaćim uvjetima.
Taj povijesni primjer dodatno upozorava na ograničenja današnjih analogija. Čak i kada političke promjene doista pripadaju širem regionalnom procesu, one se ne odvijaju prema unaprijed zadanom zemljopisnom redoslijedu.
Umjesto pitanja tko je sljedeći, treba razumjeti zašto dolazi do promjene
Pitanje je li Hrvatska sljedeća nakon Mađarske i Srbije zapravo je primjer zamjene politološke analize političkom dramaturgijom. Ono pretpostavlja nastavak priče prije nego što su utvrđeni njezini uzroci.
Mađarska je doživjela parlamentarnu promjenu nakon dugotrajne vladavine jedne stranke koja je snažno oblikovala institucionalni sustav. Srbija prolazi kroz izbornu i političku tranziciju nakon gotovo dvogodišnje društvene mobilizacije koja je dovela do poraza vladajućeg političkog bloka. Hrvatska ima vlastitu strukturu parlamentarne konkurencije, koalicijskog upravljanja i institucionalne raspodjele političke moći.
Zajednički nazivnik postoji u činjenici da su politički lideri dugo bili na vlasti, ali to nije dovoljno za tvrdnju da se radi o istom političkom fenomenu. Dugotrajnost vlasti predstavlja samo jednu varijablu unutar mnogo složenijeg sustava odnosa između institucija, političkih elita, društvenih skupina i birača.
Politička promjena u Hrvatskoj može nastati iz hrvatskih gospodarskih, društvenih i institucionalnih okolnosti, kroz demokratske izborne i parlamentarne procese. Ishodi izbora u Mađarskoj i Srbiji mogu biti predmet interesa, usporedbe i političkog učenja, ali ne predstavljaju dokaz da je započeo regionalni proces koji bi morao završiti jednakom promjenom u Zagrebu.
U politologiji je važnije objasniti zašto je neka vlast izgubila političku potporu nego nagađati koja bi susjedna vlast mogla biti sljedeća. Demokratske promjene ne putuju zemljopisnom kartom prema redoslijedu susjednih država. One nastaju kada se promijene odnosi između birača, političkih organizacija i institucija unutar konkretnog društva.
Zato porazi Orbána i Vučićeva bloka ne znače da je Hrvatska sljedeća domina. Oni prije svega pokazuju koliko različiti mogu biti putovi kojima dugotrajne političke vlasti gube potporu, a koliko je nepouzdano iz njihove vremenske i prostorne blizine izvoditi zajedničku teoriju političkog preokreta.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano