O hrvatskoj vlasti i oporbi, te o državi u kojoj se više ne vodi samo borba za vlast, nego i za pravo određivanja što je stvarnost.
George Orwell Hrvatsku nikada nije vidio. Da jest, vjerojatno bi mu se svidjela njezina politička inventivnost. Ne zato što je Hrvatska totalitarna država – nije. Ima višestranačke izbore, parlamentarnu oporbu, smjenjive lokalne vlasti, različite medije, civilno društvo i institucije koje vlast mogu istraživati, optuživati i ograničavati. Ali Orwell možda nikada nije bio aktualniji upravo zato što za primjenu njegovih političkih mehanizama više nije potrebna totalitarna država. Dovoljna je demokracija u kojoj građanin svakoga dana sluša nekoliko međusobno nespojivih opisa iste stvarnosti.
Prema jednom opisu Hrvatska je nikada uspješnija, međunarodno relevantnija, politički stabilnija i gospodarski snažnija. Prema drugome ona je zarobljena država, institucionalno devastirana, gospodarski pogrešno postavljena i opterećena korupcijom. Prema trećemu najveći joj problem nisu ni gospodarstvo ni institucije, nego gubitak nacionalnog identiteta, dok prema četvrtome najveća prijetnja dolazi upravo od nacionalizma, konzervativizma i društvene regresije. Svi govore o istoj Hrvatskoj, a kao da govore o četiri različite države.
Tu počinje hrvatski doublethink. Njegove bi parole mogle glasiti: Laž je istina. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. A možda bi trebalo dodati još jednu, posebno hrvatsku: Naši su problemi objektivne okolnosti. Njihovi su problemi dokaz nesposobnosti.
Hrvatska nije Oceanija – i baš je zato usporedba zanimljiva
Najprije treba odbaciti najjeftiniju interpretaciju Orwella. Andrej Plenković nije Veliki Brat, Zoran Milanović nije Winston Smith, HDZ nije Partija iz 1984., a SDP, Možemo! i Domovinski pokret nisu pokreti otpora koji iz podruma pokušavaju srušiti totalitarni režim. Takva bi usporedba bila intelektualno neozbiljna. Oni djeluju unutar demokratskog sustava, a upravo je zato zanimljiv način na koji demokracija proizvodi političku stvarnost.
U Hrvatskoj 2026. ne postoji jedno Ministarstvo istine. Postoji ih nekoliko. Jedno je na Markovu trgu, drugo na Pantovčaku, treće u Iblerovu trgu, četvrto u strukturama političke desnice, peto na progresivnoj ljevici, šesto je Thomsonov tim, a nekoliko stotina manjih ministarstava istine otvoreno je na Facebooku, TikToku, X-u, portalima, televizijama i u komentarima ispod tekstova. Svako ima svoju Hrvatsku i svako raspolaže vlastitim činjenicama, vlastitim uzrocima, vlastitim krivcima i vlastitom poviješću.
Plenkovićeva Hrvatska ili stabilnost kao politička filozofija
Andrej Plenković već je godinama izgradio možda najprepoznatljiviji politički diskurs suvremene Hrvatske. Njegova ključna riječ nije revolucija, nije ni ideologija, nego stabilnost. Hrvatska je u toj interpretaciji ozbiljna europska država koja je prošla put od periferije i tranzicijskih trauma prema članstvu u najvažnijim zapadnim integracijama, političkoj predvidljivosti, međunarodnom utjecaju i institucionalnoj normalnosti.
Taj narativ nije izmišljen, ali nije ni cijela istina. U tome je bit političke komunikacije: najuspješnija propaganda gotovo nikada nije potpuna laž, nego pažljivo organizirana istina. Ona odabire činjenice koje potvrđuju priču, a druge pretvara u fusnote. Plenkovićeva politička snaga upravo je u sposobnosti da gotovo svaki problem pretvori iz pitanja strukture u pitanje incidenta. Ako je gospodarski rezultat dobar, to je rezultat politike Vlade; ako je rezultat lošiji, djeluju međunarodne okolnosti. Ako se realizira europski projekt, to je potvrda sposobnosti države; ako nastane domaći administrativni problem, odgovornost se decentralizira prema ministru, lokalnoj vlasti, prethodnicima, tržištu ili objektivnim okolnostima. To, dakako, nije specifično za Plenkovića. To je gotovo univerzalna tehnologija vlasti. Ali, činjenica je da svaka dugotrajna vlast postaje osobito vješta u njezinoj primjeni. Pa i njegova.
Upravo je korupcija najbolji primjer. Hrvatska istodobno ima institucije koje istražuju korupciju i politički sustav koji se iznova suočava s aferama, sumnjama i kaznenim postupcima. Iz toga su moguće dvije naizgled suprotne interpretacije: institucije rade i korupcijski problem postoji. Politička dvomisao počinje kada vlast naglašava gotovo isključivo prvu, a oporba gotovo isključivo drugu.
Za vlast je činjenica da istražitelji procesuiraju dužnosnika dokaz funkcionalnosti sustava. Za oporbu je činjenica da je dužnosnika uopće trebalo istraživati dokaz raspada sustava. Isti događaj proizvodi dvije Hrvatske. Vlada može reći: institucije funkcioniraju. Oporba može odgovoriti: korupcija je sistemska. Paradoks je u tome što obje tvrdnje mogu sadržavati dio istine, a politička propaganda nastaje kada svoj dio proglasimo cjelinom.
Anderejev paradoks - država je uspješna, ali za probleme nije odgovoran centar vlasti
Plenković je tijekom godina razvio politički model koji bi Max Weber možda prepoznao kao izrazito racionalno-birokratski oblik upravljanja, ali uz snažnu personalizaciju konačne arbitraže. Premijer je istodobno predsjednik Vlade, predsjednik dominantne vladajuće stranke, glavni tumač europske politike, najvažniji koalicijski arbitar i centralni komunikator gotovo svake velike političke krize. Ipak, kada nastane problem, sustav se diskurzivno decentralizira: problem pripada nekome niže, dok se uspjeh centralizira.
To je jedna od najstarijih formula vlasti. Louis XIV. navodno je govorio: država, to sam ja. Suvremeni demokratski vladar to ne može reći, pa njegova formula glasi: kada država uspije – to smo mi; kada pogriješi – institucije moraju odraditi svoj posao. To je politički mnogo elegantnije.
Zoranov paradoks - Predsjednik koji se ponaša kao oporba vlasti i vlast oporbe
Ako je Plenkovićeva ključna politička riječ stabilnost, Milanovićeva je sumnja. Sumnja prema Bruxellesu, političkim elitama, sigurnosnim politikama, moralističkom jeziku Zapada, Plenkoviću i gotovo svakome tko se previše ozbiljno predstavlja kao nositelj univerzalnih vrijednosti.
Zoran Milanović izgradio je političku poziciju neobičnu za parlamentarni sustav. Predsjednik Republike nema izvršne ovlasti premijera, ali posjeduje golemi komunikacijski kapital, pa se Pantovčak često ponaša kao paralelni centar političke interpretacije. Sukobi predsjednika i Vlade oko obrane, vanjske politike i ustavnih ovlasti zato nisu samo osobni sukobi dvaju političara nego borba dvaju diskursa o tome tko ima pravo tumačiti državni interes.
Milanovićev politički genij – ili problem, ovisno o perspektivi – jest u tome što govori jezikom čovjeka koji kao da nije dio političkog establishmenta. A predsjednik je Republike, bivši predsjednik SDP-a, bivši premijer i profesionalni političar nekoliko desetljeća. Drugim riječima, jedan od najestablishmentnijih ljudi u Hrvatskoj izgradio je političku personu čovjeka koji establishmentu govori da je establishment. To je gotovo savršen primjer demokratske dvomisli: vlast govori protiv vlasti.
Milanovićev jezik politički djeluje upravo zato što odbija standardizirani administrativni govor. Dok Plenković govori institucionalno, Milanović govori gotovo kafanski. Jedan disciplinira značenje, drugi proizvodi incident. Jedan kaže da institucije rade svoj posao, drugi približno pita tko tu koga pravi budalom. Jedan je europska administrativna sintaksa, drugi balkanska politička digresija.
Ali ni Milanovićev model nije epistemološki neutralan. Njegova politička snaga često počiva na ironiji, relativizaciji i rušenju autoriteta suparnika. Problem nastaje kada trajna sumnja prema službenim interpretacijama prijeđe u sumnju prema mogućnosti zajedničkog političkog kriterija. Ako je svaki međunarodni argument interes, svako moralno načelo licemjerje, svaka institucija politički instrument, a svaki ideal maska neke moći, tada se pojavljuje krajnji cinizam: nitko nije u pravu, samo je netko jači. A od toga do Orwellova svijeta mnogo je manje nego što se čini.
Hrvatski građanin je slobodan – ali koliko je autonoman?
Hrvatski građanin može glasati, kritizirati Vladu, napadati predsjednika, osnivati stranke, demonstrirati i pisati protiv države. To su fundamentalne činjenice i nikakav ozbiljan esej ne smije ih relativizirati. Ali politička sloboda nije samo odsutnost policijske zabrane; postoji i pitanje materijalne, institucionalne i informacijske autonomije.
Koliko je građanin slobodan ako mu egzistencija ovisi o politički posredovanim strukturama? Koliko je poduzetnik neovisan o državi ako mu posao ovisi o javnim natječajima? Koliko je lokalni medij slobodan ako mu je važan dio prihoda povezan s lokalnom ili državnom javnom potrošnjom? Koliko je lokalni politički sustav otvoren ako jedna stranka desetljećima raspolaže mrežama institucionalne moći?
To nije pitanje samo HDZ-a. Ista se logika može pojaviti svugdje gdje jedna politička opcija dugotrajno vlada – na državnoj, županijskoj ili gradskoj razini. Moć ne postaje problematična zato što je desna ili lijeva; problematična postaje kada samu sebe počne smatrati prirodnim stanjem stvari.
Kada moralna superiornost postaje politička opasnost?!
Možemo! predstavlja drukčiji politički fenomen. Njegov politički diskurs počiva na ideji da država može biti transparentnija, zelenija, socijalno pravednija i institucionalno čišća. Ali i progresivna politika ima vlastiti potencijal za dvomisao.
Opasnost nastaje kada politička pozicija prijeđe iz tvrdnje „smatramo da je naša politika bolja“ u tvrdnju „naša politika predstavlja moralno ispravnu stranu povijesti“. Tada protivnik više nije samo konzervativac nego postaje nazadan, neinformiran, nesenzibiliziran, ponekad gotovo moralno sumnjiv.
Tu se pojavljuje paradoks progresivne politike. U ime pluralizma može postati netolerantna prema vrijednosnim sustavima koje smatra neprihvatljivima; u ime uključivosti može razviti vrlo stroge kriterije dopuštenog jezika; u ime oslobođenja pojedinca može proizvoditi nove društvene norme kojima se pojedinac mora prilagoditi. To, naravno, ne znači da su politike jednakosti, manjinskih prava ili nediskriminacije oblik totalitarizma. Takva bi tvrdnja bila besmislena. Ali znači da ni emancipacijska politika nije imuna na iskušenje da vlastiti moralni jezik proglasi neutralnom stvarnošću. Nitko nije imun na Orwellovu dvomisao, pa ni ljevica koja vjeruje da je upravo ona pročitala Orwella.
Oporba koja svaki put mora dokazivati da ovaj put počinje ispočetka
SDP ima drukčiji problem. Stranka koja je već upravljala Hrvatskom mora se biračima predstavljati kao alternativa sustavu koji je i sama djelomično oblikovala. Tu nastaje klasična hrvatska politička amnezija: kada smo na vlasti, problemi zahtijevaju vrijeme; kada smo u oporbi, problemi zahtijevaju ostavku. Kada naši provode nepopularnu reformu, to je odgovornost; kada njihovi provode nepopularnu reformu, to je socijalna neosjetljivost. Kada naši politički kadroviraju, biraju ljude od povjerenja; kada njihovi politički kadroviraju, zarobljavaju institucije.
Promjenom vlasti često se ne mijenja logika, samo subjekti zamijene zamjenice. „Mi“ postanu „oni“, „oni“ postanu „mi“, a dvomisao ostaje.
Sustav neprihvatljiv, sve dok ne postanemo njegov dio
Još je zanimljiviji Domovinski pokret. Njegov je politički identitet nastao velikim dijelom na kritici političkog establishmenta, HDZ-ova centrističkog smjera, odnosa prema nacionalnom identitetu, migracijama, povijesti i suverenitetu. A onda je postao partner HDZ-u u vlasti.
To nije nelegitimno; koalicija je normalni dio parlamentarne demokracije. Ali filozofski je zanimljiva jer protestna politika ulaskom u vlast mora istodobno tvrditi dvije stvari: sustav je toliko loš da ga treba mijenjati, ali i sustav je dovoljno prihvatljiv da u njemu možemo participirati. To je politika kao praktična dijalektika. U kampanji kompromis može izgledati kao izdaja, a u vlasti isti kompromis postaje odgovornost. Oporba ga zove trgovinom, vlast stabilnošću, a građanin pokušava shvatiti kada je točno ista stvar promijenila ime.
Hrvatski građanin zna sve – i zato više ne zna gotovo ništa
Nikada građanin Hrvatske nije imao pristup tolikoj količini političkih informacija. Sjednice se prenose, političari objavljuju iz minute u minutu, dokumenti su dostupni online, portali rade dvadeset četiri sata, društvene mreže komentiraju svaku rečenicu. Dnevno možemo primiti više političkih informacija nego što ih je prosječni građanin prije pedeset godina primao tijekom mjeseca.
Rezultat, međutim, nije nužno veća informiranost, nego često samo veća iscrpljenost. To je suvremena verzija Orwellova neznanje je moć. Građaninu ne moraš zabraniti informaciju; dovoljno ga je zatrpati njima. Afera, reakcija, protureakcija, konferencija, demanti, Facebook objava, izvanredna konferencija, komentar predsjednika, odgovor premijera, reakcija ministra, oporbeni zahtjev za ostavkom, pa nova afera prije nego što je stara završila.
Nakon tri dana prosječni građanin više ne pita što se dogodilo, nego kaže: „Ma svi su isti.“ Ta je rečenica možda najveća pobjeda svake dugotrajne strukture moći. Cinik više nije opasan vlasti. Cinik ostaje kod kuće.
Hrvatska vanjska politika između Plenkovića i Milanovića
Orwellova formula „rat je mir“ posebno je zanimljiva u vremenu ponovno militarizirane Europe. Plenkovićev politički diskurs Hrvatsku čvrsto smješta u euroatlantski okvir i naglašava europsku sigurnost, NATO, partnerstva i hrvatsko sudjelovanje u zapadnoj arhitekturi sigurnosti. Milanović je prema dijelu tih politika mnogo skeptičniji.
Tu imamo gotovo savršen laboratorij političkog jezika. Jedna strana tvrdi da moramo ulagati u obranu kako bismo sačuvali mir, dok druga odgovara da nas upravo takva politika može približiti ratu. Jedna govori da solidarnost sa saveznicima povećava sigurnost, druga da pretjerano vezivanje uz strategije velikih sila smanjuje hrvatsku autonomiju. Obje govore o miru, obje o nacionalnom interesu i obje protivničku politiku mogu opisati kao opasnu.
Orwell bi bio zadovoljan, ne zato što je jedna strana nužno lažna, nego zato što je ista riječ – sigurnost – sposobna opravdavati suprotne politike.
Hrvatska kao država koja stalno ponovno održava 1941., 1945. i 1991.
Posebna hrvatska verzija Ministarstva istine postoji u politici povijesti. Malo je europskih društava koja s tolikom energijom nekoliko generacija poslije ponovno vode završene ratove. Ustaše, partizani, Bleiburg, Jasenovac, Tito, NDH, komunizam, Jugoslavija, Domovinski rat i Tuđman ostaju gotovo neiscrpan repertoar političkog sukoba.
Svaka nova politička generacija dobiva isti arhiv i ponovno ga montira. Desnica iz njega izvlači jednu Hrvatsku, ljevica drugu, centar pokušava napraviti službeno prihvatljivu sintezu, a povijest prestaje biti istraživanje prošlosti i postaje skladište političkog streljiva.
Orwellova rečenica „tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost“ u Hrvatskoj zato zvuči gotovo nepristojno aktualno. Ne morate mijenjati povijesni dokument; dovoljno je odlučiti koji ćete dokument stalno pokazivati, a koji gotovo nikada.
Nema cenzure, ali postoji mnogo sofisticiranija stvar: borba za vidljivost
Hrvatska nema klasičnu državnu cenzuru, ali suvremena kontrola informacijskog prostora rijetko tako funkcionira. Danas je važnije pitanje tko definira temu dana, tko dobiva naslovnicu, čija izjava postaje skandal, čija ostaje tehnička vijest, koji se problem personalizira, a koji depolitizira.
U Orwellovu svijetu vlast uništava novine. U demokratskom informacijskom sustavu ne mora ih uništavati; dovoljno je voditi bitku za agendu. Vidljivost je politička moć, a nevidljivost jedan od najciviliziranijih oblika političkog poraza.
Najvažnija rečenica hrvatske političke filozofije
Kada bi Hrvatska morala dati samo jednu rečenicu svjetskoj povijesti političke filozofije, ozbiljno bi konkurirala formula: „Neka institucije rade svoj posao.“ To je u načelu savršeno demokratska rečenica, jer institucije upravo trebaju raditi neovisno o političkoj vlasti. Ali u političkoj uporabi ona može imati dva potpuno različita značenja. Prvo je: ne smijemo politički utjecati na istragu. Drugo: ne želim više odgovarati na pitanja o tome.
Tu se ponovno javlja dvomisao. Ista rečenica može biti izraz poštovanja pravne države i sofisticirani način političkog bijega. Razliku možemo otkriti samo ako institucije doista imaju autonomiju, resurse i vrijeme potrebno da njihov „posao“ završi rezultatom.
Možda najveća promjena suvremene demokracije nije nestanak istine nego nestanak razlike između upravljanja i kampanje. Nekada su izbori bili kampanja, a razdoblje između izbora vladanje. Danas je vladanje kampanja. Svaka mjera mora biti priča, svaka investicija objava, svako otvaranje događaj, svaki međunarodni sastanak dokaz relevantnosti, svaka kritika napad, svaki odgovor obrana.
Svaki problem mora dobiti komunikacijski okvir prije nego što dobije rješenje. Politika se zato više ne pita samo što ćemo učiniti, nego i kako ćemo objasniti ono što smo učinili, a ponekad i kako ćemo objasniti zašto nismo učinili ono što smo rekli da ćemo učiniti.
Tu nastaje postpolitička upravljačka umjetnost. Ne pobjeđuje nužno onaj tko je riješio stvarnost, nego onaj tko je uspješnije definirao kriterij prema kojem će se stvarnost ocjenjivati.
Desnica često tvrdi da Hrvatska gubi identitet, ljevica da Hrvatska klizi u netoleranciju. Desnica vidi ideološku kolonizaciju, ljevica retradicionalizaciju. Desnica upozorava da Bruxelles određuje previše, ljevica da nacionalizam određuje previše. Desnica se boji da se Hrvatska odriče sebe, ljevica da Hrvatska nikada neće pobjeći od svoje prošlosti.
Obje strane imaju politički interes održavati predmet svojega straha živim, jer se birač koji se boji lakše mobilizira. Politika ne živi samo od nade. Strah je mnogo pouzdanije gorivo. Zato idealna politička prijetnja nikada ne smije potpuno nestati; ako nestane, nestaje i razlog zbog kojega birač treba upravo vas.
Najveća pobjeda nije dobiti izbore, nego definirati normalnost
Antonio Gramsci bi u Hrvatskoj imao mnogo materijala. HDZ-ova najveća politička pobjeda tijekom desetljeća možda nije broj osvojenih izbora nego sposobnost da se u velikom dijelu političkog sustava pozicionira kao stranka državne normalnosti. Ne nužno kao stranka koju svi vole, nego kao stranka koja predstavlja default. Drugi dolaze, HDZ ostaje.
Taj položaj toliko je snažan da oporba često politički identitet definira prvenstveno odnosom prema HDZ-u. SDP želi smijeniti HDZ, Možemo! želi izgraditi alternativu HDZ-ovu modelu, Domovinski pokret nastao je velikim dijelom kritizirajući HDZ s desna, a zatim s njim formirao vlast. HDZ je tako paradoksalno prisutan čak i u identitetu svojih protivnika.
To je hegemonija u gotovo gramscijevskom smislu: ne kontrolirati sve, nego postati središnja referentna točka cijelog političkog sustava.
Tu treba biti pravedan. Nije svaka kritika HDZ-a automatski dokaz. Dugotrajnost vlasti lako proizvodi obrnutu epistemologiju: ako je nešto loše, kriv je HDZ; ako je institucija donijela odluku koja nam se ne sviđa, HDZ je kontrolira; ako je poduzetnik uspješan, povezan je; ako netko dobije javni posao, pogodovan mu je; ako istraga nije pokrenuta, institucije su zarobljene, a ako jest pokrenuta, to dokazuje da su svi korumpirani.
Takav sustav argumentacije postaje neoboriv. A teorija koju nijedna činjenica ne može opovrgnuti nije dobra teorija nego dogma. Kritika vlasti zato također mora biti podložna kriteriju istine. U suprotnom demokracija ne dobiva korektiv, nego dvije propagande.
Postistina u Hrvatskoj ne znači da ljudi vjeruju svakoj laži. Naprotiv, sve češće ne vjeruju nikome. To je daleko ozbiljnije. Kad građanin vjeruje jednoj propagandi, još uvijek vjeruje da istina postoji. Kad kaže „svi lažu“, napravio je radikalniji korak: odustao je od istine kao političke kategorije.
Tada političaru više nije potrebno dokazati da govori istinu. Dovoljno je dokazati da i protivnik laže. Prije je politička obrana glasila: „Nisam to učinio.“ Nova obrana glasi: „A što su oni radili?“ Nije potrebno oprati vlastitu odgovornost; dovoljno ju je utopiti u opću krivnju. Svi su krivi, pa nitko nije posebno kriv.
Dva i dva su - četiri
Tu se vraćamo Orwellu. Najvažnija politička rečenica u 1984. nije „Veliki Brat te promatra“, nego ona o slobodi da čovjek kaže da su dva i dva četiri.
Hrvatskoj ne treba institucija koja će građanima odrediti što je istina. Treba nešto mnogo teže: građane koji će priznati činjenicu čak i kada šteti njihovu političkom plemenu. Ako je HDZ-ova politika dobra, protivnik mora moći reći da je dobra. Ako je Vlada pogriješila, njezin birač mora biti sposoban reći da je pogriješila. Ako Milanović kaže nešto točno, činjenica ne postaje netočna zato što nekome smeta njegov stil; ako pretjera, njegova popularnost nije dokaz istinitosti.
Ako Možemo! uspješno provede politiku, ideološka averzija nije argument protiv rezultata. Ako pogriješi, progresivni cilj ne može pogrešku automatski pretvoriti u vrlinu. Ako SDP ponudi dobru reformu, činjenica da je nekada bio neuspješan ne pobija reformu. Ako Domovinski pokret postavi legitimno pitanje nacionalnog interesa, pitanje ne postaje ekstremističko samim time što dolazi s desnice. Ali ako istu politiku koju je jučer nazivao izdajom danas prihvati kao koalicijski kompromis, legitimno je pitati što se promijenilo – politika ili položaj.
Demokratsko mišljenje nije lojalno, nije ugodno, ali je slobodno
Najlakše je tvrditi da živimo u diktaturi. To nije točno. Jednako je lako tvrditi da demokratske institucije postoje pa je stoga sve u redu. Ni to nije dovoljno.
Stvarna Hrvatska mnogo je proturječnija. Ona je demokracija koja funkcionira, ali ima duboke slabosti; europska država, ali još uvijek opterećena tranzicijskim obrascima; institucionalizirana, ali snažno personalizirana; pluralistička, ali polarizirana; informirana, ali umorna od informacija; slobodna, ali često klijentelistički ovisna; skeptična prema političarima, ali istodobno fascinirana političkim spektaklom.
To je mnogo zanimljivije od jednostavne priče o dobrima i zlima.
Laž je istina kada političar dovoljno dugo ponavlja vlastitu interpretaciju i pokušava od nje napraviti činjenicu. Sloboda je ropstvo kada građanin odgovornost za vlastite političke prosudbe preda stranci, vođi, algoritmu ili vlastitom plemenu, pa dobije udobnost pripadanja, ali izgubi dio intelektualne slobode. Neznanje je moć kada javnost više nema energije razlikovati aferu od afere, činjenicu od komentara i dokaz od insinuacije, pa moć dobiva prostor koji joj nijedan zakon nije dao.
I zato se najveća opasnost za hrvatsku demokraciju možda ne nalazi ni u Plenkoviću, ni u Milanoviću, ni u HDZ-u, SDP-u, Možemo! ili Domovinskom pokretu. Nalazi se u trenutku kada građanin kaže: „Nije me briga je li istina, glavno da je protiv njih.“
Tada politika prestaje biti sukob različitih ideja o zajedničkoj stvarnosti i postaje sukob različitih stvarnosti. Kada društvo izgubi zajedničku stvarnost, parlament ostaje samo pozornica, izbori ritual, mediji navijačke tribine, političari proizvođači identiteta, a građani publika.
I upravo tada Orwell prestaje biti književnost. Ne zato što se pojavio Veliki Brat, nego zato što nam Veliki Brat više nije potreban. Dovoljni smo sami sebi.
Posljednja obrana slobodnog društva nije ni Vlada ni predsjednik Republike, ni Europska komisija, ni Ustavni sud, ni DORH, ni EPPO, ni novinar, ni oporbena stranka. Posljednja obrana demokracije nalazi se u sposobnosti pojedinca da pogleda političara za kojega je glasao i kaže: „Ovo što govoriš nije istina.“ I da zatim pogleda političara kojega prezire i prizna: „Ovo što govoriš jest istina.“
Sve dok smo sposobni za to, dva i dva još uvijek su četiri. Onoga trenutka kada rezultat počne ovisiti o tome tko računa, Hrvatska će imati mnogo veći problem od loše Vlade ili loše oporbe. Imat će društvo koje je istinu zamijenilo pripadnošću.
A tada će konačna hrvatska verzija Orwellove formule glasiti:
Laž je istina. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. Ali, naši su uvijek u pravu...
...
Tekst i foto: Vidmir Raič