Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba.
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta (Alfa, 2014.)
1/18 nastavak
Rođenje i krštenje u Rogaškoj Slatini
Rijeka Sutla stoljećima je više povezivala negoli razdvajala dva susjedna naroda, Hrvate i Slovence. Izvor joj je u Maceljskoj gori i ona je u gornjem dijelu svog toka zapravo potok koji samo potkraj zime, uslijed topljenja snijega, ili za dugih kišnih dana tijekom godine, prerasta u opasnu vododerinu. Za takvih vremenskih nepogoda nosila bi sve pred sobom i desetak kilometara nizvodno poplavila livade i njive na plodnim ravnicama upravnih općina Hum na Sutli s hrvatske i Rogaška Slatina sa slovenske strane. Pod nabujalom vodom nestao bi drveni mostić kod starog mlina u zaseoku Vučja Gorica, gdje je nekad stajao ugledan obiteljski dom u kojem je rođen Ivan Krizmanić, župnik i opat u Mariji Bistrici. Njegov župni dvor bio je stjecište hrvatskih preporoditelja. Ljudevit Gaj oženio se s njegovom nećakinjom Paulinom. Vatroslav Lisinski skladao je u gostima kod bistričkog opata prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba, a slovensko-hrvatski pjesnik Stanko Vraz započeo je pred oltarom Gospe čudotvorne sricati stihove za ciklus ljubavnih pjesama pod naslovom Đulabije. Krizmanić je napisao tri putopisa na njemačkom jeziku, preveo s hrvatskog na njemački poemu Sveta Rožalija Antuna Kanižlića, te s engleskog na hrvatski kajkavski izričaj Izgubljeni raj Johna Miltona.
Od plemićkog posjeda Krizmanićevih ostalo je tek nekoliko potleušica u kojima su živjeli marljivi hrvatski seljaci koji su svakodnevno nosili svježe ubrano povrće i voće u poznato lječilište s one strane Sutle. Legenda govori kako je grčki bog Apolon zapovjedio mitskom krilatom konju Pegazu da baš u Rogaškoj Slatini udari kopitom u tlo, nakon čega su iz zemlje izbila tri vrela zdravlja i božanske moći. Povijesni pak izvori potvrđuju da je o čudesnoj moći ljekovite vode sredinom sedamnaestog stoljeća svjedočio hrvatski ban i grof Petar Zrinski. Oboljevši od žutice, pio je vodu s tih vrela i ozdravio. Glas o ljekovitoj vodi nastavio je širiti u visokim krugovima sve do Beča, pa su tako, zahvaljujući širenju dobrog glasa o čudesnoj moći “rogaške kiselice” dolazili ovamo vladarske obitelji i plemstvo iz cijele Europe.
Slamom pokrivena drvena kuća obitelji Kovačić nalazila se malo dalje od Vučje Gorice, na jednom od pitomih brežuljaka podno župne crkve sv. Petra u Prišlinu i srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor. U kući je živjela peteročlana obitelj s troje djece. Najstariji sin Marko već je bio ispekao zanat kod zidarskog majstora, kćerka Slavica bila je djevojka za udaju, a mlađi sin Antun bio je još dječarac koji je dvaput tjedno odnosio u Rogašku Slatinu, na malu tržnicu s desne strane ulaza u lječilišni park, svježe ubrane trešnje, marelice, jabuke, kruške i šljive. Otac obitelji težačio je za pristojnu nadnicu na njivama irskog baruna Kawanagha, vlasnika dvorca, čovjeka blaga i dobra srca. Navečer bi uz ljuštenje graha ili boba, uz mljevenje pšenice ili kukuruza na starom žrvnju, ili pak jednostavno sjedeći na klupici pored krušne peći, prepričavao ukućanima vesele dogodovštine. Zahvaljujući dobrim nadnicama, omogućio je Antunu da poslije završene pučke škole nastavi sa šegrtovanjem kod postolara Franca Žolgera u Rogaškoj Slatini.
Tako se Antun s nepunih dvanaest godina preselio kod imućne obitelji Žolger u Ločen dolu, petstotinjak metara sjevernije od lječilišnog parka. Brojna obitelj s osmero djece, djedom i bakom živjela je u velikom seoskom domaćinstvu s visokim ukrasnim trijemom nad ulaznim vratima. Uz postolarsku radionicu posjedovala je ogromno imanje te imala čak dvije gospodarske zgrade, u jednoj je bilo nekoliko krava, a u drugoj svinje i kokoši. Mladi šegrt bio je zapravo sluga. Za njega nije bilo mjesta u kući, već je morao spavati na tvrdom ležaju u štali s kravama, pokriven gunjevima. Rano bi ustajao, počistio štalu, počešljao krave, pa tek onda otišao do bunara sa čekrkom i kantom, umio se i počešljao, te tako dotjeran ulazio u kuhinju gdje ga je čekao doručak. Od doručka do ručka provodio je sate u radionici, izučavajući postolarski zanat, a poslije ručka odlazio bi s ukućanima na njive i polja. Marljivo je obavljao sve poslove na seoskom gospodarstvu i zadobio povjerenje gazdarice Rezike. Zavoljela ga i nije mu branila da se poslije nekoliko godina, kao momak za ženidbu, umiljava i nasamo razgovara s njihovom kćerkom Marijom, godinu dana starijom od njega.
Poslije završenog zanata ostao je četiri godine raditi kao pomoćni radnik u svog majstora. Brižno je štedio zarađen novac i nagovarao Mariju da se uda za njega te pođe s njim u njegov zavičaj. Prosidbu je u pratnji oca obavio na blagdan Svijećnice, odnosno na sam imendan svoje izabranice. Obojica bijahu srdačno primljeni. Otac je po starinskom običaju započeo s prosidbom, što su domaćini i očekivali. Marija je od Antuna uzela rumenu jabuku kao znak da pristaje na udaju po volji svojih roditelja. Vjenčanje je obavljeno prve nedjelje poslije Uskrsa.
Mladi bračni par počeo je svoje obiteljsko gnijezdo svijati u hrvatskoj općini Hum na Sutli. Neko vrijeme živjeli su kod njegovih roditelja, dok nisu od Antunove tetke u samom središtu općine naslijedili drvenu potleušicu s malim dvorištem. Antun je otvorio postolarsku radionicu i vrlo brzo počeo sloviti kao postolarski majstor.
Marija je vodila brigu o kućici, vrtu i dvorištu ograđenom drvenim plotom. Iz dvorišta se lijepo vidjelo štajersko mjestašce Rogatec s baroknom župnom crkvom i srednjovjekovnim dvorcem Strmol. Brižna domaćica svakodnevno bi prizivala u sjećanje nezaboravne dane djetinjstva i djevojaštva, kad se bezbrižno igrala i zabavljala u lječilišnom parku, a nedjeljom popodne odlazila sa svojim zaručnikom na šetnju do kapelica i gostionica na obližnjim brdima. Od nedjeljnih šetnji nisu odustajali ni u braku, premda su bile sve kraće. Nedjelja je uz obvezno odlaženje na jutarnju misu bila prije svega dan odmora od naporna rada.
Antun je sve dane u tjednu provodio u radionici, a njegova žena na njivama imućnijih seljaka od kojih bi za nadnicu dobivala mlijeko, krumpir, zelje, repu i ostale težačke namirnice. Kad je zatrudnjela, toliko se obradovala majčinstvu da je prestala odlaziti u nadničarenje. Srećom, suprugu je dobro krenulo, imao je sve više posla, izrađivao je potkovane cipele za staklopuhače i ostale radnike u šumskoj staklani Straža podno Marijina brijega i župne crkve Majke Božje Taborske u istočnom dijelu Huma na Sutli. Šumsku staklanu dao je izgraditi bavarski industrijalac Michael von Poschinger, koji je desetak godina prije, za vrijeme liječenja u Rogaškoj Slatini, kočijom obilazio nepregledne šumske predjele u hrvatskim župama Prišlin i Taborsko, te od hrvatske zemaljske vlade kupio katastarsko dobro Straža po kojemu je staklana dobila ime. Bio je to početak industrijalizacije humskog krajolika s prostranim šumama. U šumskoj staklani radili su uz staklarske majstore iz Bavarske, Češke i Austrije pomoćni radnici Hrvati i Slovenci. Hrvatske staklenke za slovensku “kiselicu” počele su radno i životno povezivati Hum na Sutli i Rogašku Slatinu.
Sretna i samopouzdana trudnica Marija često bi iz svog dvorišta promatrala i slušala konjušare kako se deru na iznemogle konje koji su jedva vukli zaprežna kola natovarena sanducima zelenih boca. Naravno da nije odobravala mučenje životinja, ali joj je ipak bilo drago svakodnevno povezivanje muževljeva i njena zavičaja. Najmanje dvaput tjedno i sama je odlazila k svojima u Ločen dol. U visokoj trudnoći ostajala bi kod roditelja po nekoliko dana, pa nije ni čudno da su je trudovi spopali u roditeljskoj kući, gdje se uz pomoć babice Katarine Pinter 28. srpnja 1874. rodio sinčić kojemu su na krštenju u župnoj crkvi sv. Križa pri Rogaškoj Slatini dali ime Viktor. Krstio ga je kapelan Janko Gašparič, a krsni kumovi bili su Frančiška i Lovrenc Potočnik, zemljoposjednici. Sretni roditelji primili su lijepe darove od kumova i rodbine te se radosni vratili u svoj obiteljski dom s hrvatske strane rijeke Sutle, podno župne crkve sv. Petra u Prišlinu.
Zavičajnost i djetinjstvo u Humu na Sutli
Otac Antun tri je dana slavio rođenje sina u samom središtu Huma na Sutli, častio seoskog brijača i krojača, hvalio se svojim mušterijama. Osmog dana odnio je papire domaćem župniku Ljudevitu Vitkoviću, koji je u župi Prišlin naslijedio Ivana Petranovića, dobrotvora i prosvjetitelja župe, čovjeka poduzetna duha, otvorena srca i profinjena ukusa. Župnik Vitković nastojao je po ugledu na svog prethodnika također prosvjetiteljski djelovati na župljane. Zagovarao je otvaranje pučke škole i redovito je, svakog četvrtka u tjednu, odlazio na gospodarske domjenke baruna Kawanagha. U oslikanoj palači dvorca Mali Tabor okupljala se ugledna gospoda iz Hrvatskog zagorja, a ponekad bi se među njima našla i koja učena glava iz Zagreba, Pešte, Požuna i Beča.
-
Tako sam vam ja, moj majstore, imao nedavno priliku čuti od jednog veleučenog gospodina da je u ovom našem dvorcu rođen pjesnik Rikard Flieder Jorgovanić, koji se među načitanim ljudima pročuo objavljivanjem svojih pjesama i pripovijedaka.
-
Velečasni, to mora da je sin kukuruzara Fliedera...? Naš tata nam je često pričao kako je taj čovjek bio pametan i sposoban. Došao je iz neke daleke sjeverne zemlje. Bio je strog i pravedan, ponavljao bi tata, kojemu nije bilo jasno zašto ga imućniji seljaci ogovaraju i psuju. Barun je povjerovao seljacima i pametan kukuruzar morao se pobrinuti za premještaj.
-
Zar se loše ponašao prema težacima?
-
Ne bih vam znao točno odgovoriti. Težaci su govorili da je prema težakinjama bio mnogo darežljiviji, seljaci pak da mu je za oko zapela milostiva grofica. Znam jedino to da je brzo morao dalje trbuhom za kruhom.
-
U pravu ste, majstore. Rikard je pučku školu počeo pohađati u Varaždinu, zatim se školovao u zagrebačkom konviktu, pa u sjemeništu koje je napustio prije velike mature. Kao sljedbenik slavnih hrvatskih preporoditelja pohrvatio je svoje prezime u Jorgovanić...
-
Za razliku od njega mnogi naši Humčani, koji su otišli trbuhom za kruhom u susjednu Štajersku, poslovenčili su svoja prezimena, na primjer iz Gajšak u Gajšek, iz Brezinščak u Brezinšek, iz Vražić u Hudiček. Samo zato da bi lakše živjeli...
-
Pravi rodoljubi to nikad ne bi učinili. Vi ste mi, Antune, najbolji primjer za to. Eto, oženili ste djevojku iz imućne slovenske obitelji, mogli ste se priženiti, ali vi ste je radije doveli u svoj zavičaj...
-
Volim ja svoje Štajerce, ali s hrvatske strane sunce ipak jače grije. Velečasni Petranović, vaš predčasnik, znao nam je tako zanosno pričati o ljepotama naše domovine da smo ga satima mirno slušali i upijali u sebe najsvetiju toplinu domoljublja. Svoju općinu Hum na Sutli i ovaj naš kraj, odakle možete vidjeti pola Slovenije i Hrvatsko zagorje sve do Zagreba, ne bih mijenjao ni za što...
-
Svaka vam čast, majstore! Ako ćete tako odgajati svog Viktora, on bi danas-sutra mogao postati daleko poznatiji od Jorgovanića...
Postolarski majstor Antun Kovačić nosio je na ramenima doista pametnu glavu. U ranom djetinjstvu pažljivo je znao slušati pripovijedanje svog oca o starim običajima, sajmenim danima i crkvenim proštenjima. Kao školarac pokazivao je posebnu ljubav prema čitanju i jedini je pročitao svih deset knjiga koje je učitelj imao na raspolaganju. Za vrijeme šegrtovanja naučio je slovenski i pročitao svaku tiskovinu koja se našla pri ruci.
U njegovoj radionici rado su se zadržavali seljaci i radnici, zato jer je svakomu znao pružiti pametan savjet. Na prijedlog domaćeg župnika bio je izabran u općinski odbor i aktivno se zauzimao za uređenje i proširenje školskog vrta, kako bi djeca mogla stjecati što bolje znanje o sadnji i kalemljenju voćaka, o sjetvi žitarica, o uzgoju vinove loze i svemu što doprinosi obilnijem urodu. Znao je da se vremena mijenjaju nabolje, da grofovi i baruni daruju njive i livade dojučerašnjim marljivim težacima koji na taj način postaju seljaci i treba im osnovno znanje o vođenju obiteljskih gospodarstava.
U godini Viktorova rođenja rano je pao velik snijeg i omeo jesenje radove. Ljudi nisu uspjeli posjeći svu kukuruzovinu na njivama niti pograbiti lišće u šumama, pa su tako krave ostale bez stelje i smrzavale se u štalama. Ništa bolje nisu prošle ni svinje, jer su repa i mrkva ostale pod snijegom, tako da su kolinja te jeseni počela mnogo ranije nego inače. Brojna domaćinstva ostala su bez ogrjeva. Antun se pravovremeno pobrinuo za drva, ali je za vrijeme rušenja bukova stabla skoro smrtno stradao. Jedna grana ošinula ga po licu, zamalo mu zdrobila nos, bacila ga na zemlju i dugo je nepomičan ostao ležati. Pridigao se uz pomoć susjedova sina, svog pomoćnika u radionici i kod mnogih drugih poslova.
Majka Marija rijetko je te jeseni i zime izlazila iz kuće. Dojila je, previjala i njegovala svog sinčića, pjevušila štajerske narodne napjeve i veselila se proljeću, kad će oko kućice biti opet sve zeleno i moći će s djetetom na sunce. U vrijeme došašća ponovno je zatrudnjela, što je u to vrijeme bilo uobičajeno. Žene su rađale kako se zalomilo, svake godine ili svake druge. Rađalo se u prosjeku po sedmero djece u jednoj obitelji, od čega ih je više od polovice umrlo u najranijoj dobi zbog neishranjenosti i zaraznih bolesti.
Prvorođenac Viktor prohodao je s nepunih godinu dana i nije bio nimalo nestašan. Majka je primijetila da je od oca naslijedio visoko čelo i pomalo prkosno isturenu donju usnicu, a od nje plahe i zamišljene oči. U drugoj godini prebolio je vodene kozice, u trećoj magareći kašalj ili hripavac, a u četvrtoj se zarazio krpeljima, trčkarajući za dječacima koji su u obližnjoj šumi tragali za ptičjim gnijezdima. Čak tri krpelja ili kloša, kako su ih još nazivali, dva u blizini pupka, a jednog među preponama, izvadio mu je tata Antun pomoću postolarskog šila. Rane od ugriza mama Marija premazivala je svinjskom mašću i sve je prošlo bez zaraznih posljedica.
U petoj godini Viktor je izrastao u pravog dečkića koji je svaki tjedan odlazio s mamom pješice u Rogašku Slatinu. Postao je ljubimac bake Rezike koja se divila njegovoj tjelesnoj građi i finim crtama lica. Izgledao joj je kao gospodsko dijete, iako je znala da to nije istina, jer joj se kćerka često žalila kako jedva spajaju kraj s krajem, kako je Antun uz svoje mušterije počeo piti...
Marija je lošu naviku svog muža podnosila stisnutih usnica. Nikomu se nije žalila, a povjeravala se jedino svojoj materi. I to ne baš svaki put do kraja, uvijek bi nešto ostavila za sebe, misleći kako će to sama najbolje riješiti. Pokušavala je muža urazumiti nježnošću i zaklinjanjem, ali on je postajao sve osorniji i bezobrazniji, počeo je na nju vikati, nanositi joj teške uvrede. Nikad nije od njega očekivala da će je nazvati kurvom, nju koja nije znala za drugog muškarca osim njega, koja mu je u pet godina izrodila troje djece i uglavnom ih sama odgajala. Mjesecima nije rođenoj materi htjela priznati da ju muž tuče, a kad ih je jedne večeri sve četvero istjerao iz kuće, više nije mogla trpjeti. Pala je pred mater na koljena i zavapila da joj pomogne ili će se ubiti...
-
Pa zar je dotle došlo, kćeri moja?
-
To nije više moj čovjek, postao je najveći propalica i grubijan.
-
Kako se to moglo dogoditi? Zašto nam prije nisi rekla. Mogli smo s njim porazgovarati...
-
Mislila sam da ću ga urazumiti. Pametan je on inače dok ne pije. Obećavao je da će prestati i ja bih se svaki put ponadala...
-
Pametan, pametan, svi smo tako mislili dok je bio kod nas. Ja sam ga posebno zavoljela, bio je marljiv i razborit, zato naprosto ne mogu vjerovati da se mogao tako strašno promijeniti.
-
Strašno da strašnije ne može biti. Krila sam to pred drugima i tobom, ali više ne mogu... Odlučila sam pobjeći od njega, zajedno s dječicom...
-
Kćeri moja, kamo pobjeći? Kad otac to čuje, on će poludjeti. Ne smijemo odmah s nemilim događajem pred njega. Moramo nešto smisliti...
-
Mama, pomozi kako znaš i umiješ!
-
Evo kako ćemo. Prvo, iz tvojih usta ne želim više nikad čuti to što sam čula. Da ti nikad više nije pala na pamet misao o samoubojstvu! Moraš znati da je život svetinja, pa ma kako težak bio... Drugo, vratit ćeš se mužu i pokušati ga ponovno pridobiti za sebe... Ja ću u međuvremenu, ne daj Bože da dođe do najgoreg, porazgovarati s tetom Justom koja živi sama u susjednom zaseoku Irje i mogla bi vas možda primiti. Udovica je, a ima dosta veliko gospodarstvo. Mogla bi joj biti od velike pomoći...
-
Zaboga, mama, zaklela sam se da ga više neću vidjeti...
-
Zaklela se pred pijanicom i prostakom. Hajde, molim te, kćeri, kakva zakletva... Vratit ćeš mu se i reći da si mu sve oprostila... Pazi kako će na to reagirati... Ako te prihvati i barem malo prizna svoju nastranost, šanse su na tvojoj strani.
-
Ne postoje više nikakve šanse, vjeruj mi, mama... Sve je zapio, doznala sam da je dužan na sve strane... Meni i dječici takav ne treba...
-
Bit će kako mora biti. Ne smijemo se olako predavati...
Marija se s dječicom doista opet vratila svojoj kući. Na drvenoj klupici kraj štednjaka zatekla je muža posve trijezna i očajna. Zagrlio je svako dijete, a potom i svoju suprugu, ne progovorivši ni riječi. Ona je nahranila dječicu, spremila ih je na spavanje te se vratila u kuhinju i čekala da progovori. Naposljetku je sama započela razgovor.
-
Što je s tobom? Već se dugo nisi takav vraćao doma...
-
Nemoj me krivo shvatiti, više nemam ni doma ni obitelji...
-
Kako to misliš? Što se dogodilo? Kakva te nevolja snašla?
-
Financijaši mi danas zatvoriše radionicu. Ostao sam na cesti...
-
Znala sam da si u gostionici pio na veresiju, ali da ćeš izgubiti radionicu?!
-
Sve sam izgubio. Bio sam predobar s probisvijetima s kojima sam pio, a nepravedan prema dječici, grub prema tebi... Znam da ne zavrjeđujem tvoj oprost. Ne želim ga ni tražiti. Cijelo popodne razmišljam o tome kako sam u tako kratko vrijeme uspio sve upropastiti...
-
Nije baš sve upropašteno, Antune... Ne mora zbog oduzete radionice biti sve izgubljeno... Ako prestaneš piti, mogli bismo opet sretno živjeti... Danas sam mami prvi put otvoreno priznala dokle smo dogurali... Bila je sva izvan sebe... Nije mogla vjerovati da će njen najdraži zet...
-
Podići ruku na svoju izabranicu, da će je tući i proklinjati, znam... Sve mi je danas postalo jasno kad sam uvidio kako se razbježaše kompanjoni za šankom, kako me nijedan vinski bratac nije pozdravio, a kamoli pozvao na piće... Umjesto u gostionicu svratio sam do našeg župnika i zatekao kod njega baruna Kawanagha. Obojici sam priznao sve po istini... Župnik je doduše ponešto znao o mojim stranputicama, a barun je samo slušao. Mislim da mi je spreman pomoći...
-
Antune, ja ću se s djecom preseliti teti Justi u zaselak Irje, a ti zamoli baruna... Krenimo svaki na svoju stranu pa ćemo vidjeti možemo li jednog dana opet zajedno živjeti...
Pružila mu je ruku u znak oprosta i pomirenja. Ustali su i privili se jedno uz drugo. Zaplakala je na njegovu, a on na njenom ramenu. Potom se bez riječi poljubiše znajući što im je činiti.
Od troje dječice jedino je prvorođenac Viktor, kojemu je bilo pet godina, mogao osjetiti da nešto s roditeljima nije u redu. Iako mu je majka pokušavala objasniti što se dogodilo, da su žandari zatvorili radionicu, i da sada nemaju od čega živjeti, on to nije mogao prihvatiti... Nije mu išlo u glavu da njegov tata, postolarski majstor, ne bi imao od čega živjeti... Ne može svatko biti majstor! Ne može, ne može..., milovala je mama svog sinčića i govorila mu kako će sve izaći na dobro.
Nekoliko tjedana poslije Marija je s dječicom otišla teti Justi u zaselak Irje, a Antun je zadobio naklonost baruna Kawanagha. Obećao je da se više neće opijati i da će ih rado posjećivati. No to se nažalost nije dogodilo...
regulacija Kaptola i Dolca (Zgreb)
Dječak Viktor počeo je mami postavljati pitanja kakva nije očekivala. Nije mu na njih odgovarala jer nije htjela da zamrzi oca. Dapače, uvijek je sažalno i dobrohotno govorila o svom suprugu. Kao da je tako moralo biti. Ništa im kod tete Juste neće nedostajati... Pa ipak, Viktor se teška srca priviknuo na privremeni dom. Zamolio je mamu da mu dopusti posjećivati oca barem subotom ili nedjeljom, na što je ona pristala. Redovito je posjećivao oca koji je dobio mjesto školskog podvornika i bio miljenik baruna Kavanagha. Jedino mu nije išlo u glavu zašto ga tata za vrijeme tih posjeta nikada nije pitao za mamu, kako je, kako izlazi s njima na kraj... Spominjao bi jedino svoga starijeg brata, strica Marka, koji je dugo vremena radio u Zagrebu kao zidarski pomoćnik, a onda je po nekoj građevinskoj vezi dospio u Graz gdje je kao predradnik na gradilištu dobro zarađivao.
-
Mogao bi ti kod njega na školovanje i šegrtovanje.
-
A što ako mama na to ne pristane?
-
Ne ovisi to o njoj, nego o tebi, sine. Ako imaš volju za školovanjem i ako ti je stalo da danas-sutra postaneš netko i nešto, ti ćeš poći u Graz kod strica...
-
Hoće li me stric primiti, jesi li razgovarao s njim?
-
Sve je dogovoreno, ništa se ti ne brini.
-
A što će biti s mamom? Hoćeš li joj se vratiti?
-
Sve je u Božjim rukama...
Tako je završio razgovor s ocem koji je već duže vrijeme bolovao, ali o tome nikomu nije pričao. Bolest ga slomila i bacila u postelju. Skrb o njemu vodila je školska kuharica. Umro je u njenim rukama, što je bio dovoljan razlog da mu žena ne dođe na pogreb. Poslala je jedino djecu.
Poslije obavljene sahrane stric Marko je zajedno s djecom krenuo do njihove mame i obećao joj da će za dva mjeseca doći po Viktora, kad bude vrijeme upisa u prvi razred pučke škole. Mama se tomu nije protivila, naprotiv, bila je zahvalna stricu koji je bio voljan uzeti na skrb i školovanje njezina prvorođenca.
Sve je dakle bilo dogovoreno i Viktor je do stričeva ponovnog dolaska nastavio dvaput tjedno odlaziti s pletenkom po mineralnu vodu na šumsko vrelo sa zapadne strane lječilišnog parka. Putem bi zastajkivao te se izdaleka divio klasicističkoj zgradi lječilišnog doma, vodoskoku nasred parka, glazbenom paviljonu i natkrivenom šetalištu zvanom Vandelban. Njegovu pozornost osobito su privlačile brojne vile pored kojih bi prolazio s pritajenim strahopoštovanjem, diveći se raskošnim željeznim ogradama, ošišanim živicama, pošljunčanim stazicama s ribnjakom ili fontanom. Sve je to u njemu pobuđivalo znatiželju za gospodskim životom i poprimalo uzbudljivu tajanstvenost.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
palača Burze (danas Hrvatska narodna banka)- Zagreb
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. – Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto naslovice: Public Domain
foto: Petar Kolovrat