Na početku 18. stoljeća Vitezović je Hrvatsku zamislio kao povijesnu, teritorijalnu i političku cjelinu veću od njezinih tadašnjih stvarnih granica
Uvodne napomene
Hrvatsku državu nisu stvorile samo knjige. Stvorili su je politički pokreti, institucije, izbori, odluke Hrvatskoga sabora, referendum, međunarodne okolnosti, diplomacija, obrana zemlje i ljudi koji su tijekom Domovinskoga rata podnijeli najveću žrtvu. Ipak, država nije nastala ni iz povijesne praznine.
Prije nego što je Hrvatska 1991. proglasila samostalnost, stoljećima se oblikovala predodžba o tome što je Hrvatska, gdje se nalazi, tko joj pripada, kojim jezikom govori, na koje se povijesno pravo poziva i kakvu bi državu trebala izgraditi. Ta predodžba nije uvijek bila jednaka. Hrvatska je zamišljana kao povijesno kraljevstvo, kao zajednica hrvatskih zemalja, kao autonomna jedinica unutar Habsburške Monarhije, kao južnoslavenska federativna jedinica, kao seljačka republika, kao socijalistička federalna republika i, naposljetku, kao samostalna demokratska država.
Knjige su čuvale kontinuitet hrvatskoga imena kada nije postojala jedinstvena hrvatska politička vlast. Standardizirale su jezik kojim se mogla oblikovati moderna nacija. Obnavljale su sjećanje na srednjovjekovnu državnost. Formulirale su hrvatsko državno pravo. Pretvarale su narod iz kulturne zajednice u politički subjekt. Upozoravale su na neravnopravnost u jugoslavenskim državama i ponudile argumente za samoodređenje.
Zato se naslov serijala „Knjige koje su stvorile hrvatsku državu“ ne smije shvatiti doslovno. Preciznije bi bilo reći da su to knjige koje su stvarale hrvatsku političku naciju i njezinu državnu imaginaciju.
Serijal treba izbjeći dvije zamke. Prva je prikazati hrvatsku državnost kao pravocrtnu priču koja je od srednjega vijeka neizbježno vodila prema 1991. godini. Druga je svesti nastanak države na jednu ideologiju, stranku ili političkog vođu. Moderna Hrvatska nastala je iz više tradicija: povijesnoga državnog prava, narodnog preporoda, pravaštva, radićevskog republikanizma, antifašističke federalne državnosti, Hrvatskoga proljeća, demokratskog pluralizma i državotvornoga pokreta s kraja osamdesetih godina.
PRVI KRUG: HRVATSKA PRIJE MODERNE NACIJE
Pavao Ritter Vitezović: „Croatia rediviva“
Djelo „Croatia rediviva“, odnosno „Oživljena Hrvatska“, objavljeno je 1700. godine. Vitezović je u njemu razvio široku predodžbu hrvatskoga povijesnog prostora te pokušao povijesnim i političkim argumentima dokazati prava Hrvatske nakon oslobađanja teritorija od Osmanskoga Carstva. Djelo je bilo namijenjeno i habsburškom vladaru, kojemu je autor nastojao predstaviti hrvatske zahtjeve u razdoblju velikih teritorijalnih promjena.
Vitezovićevo shvaćanje Hrvatske bilo je izrazito ekspanzivno i ne može se nekritički prenositi u suvremeno doba. Ipak, njegova je važnost u tome što je razjedinjene pokrajine, povijesne zemlje i slavenske prostore pokušao prikazati kao dijelove jedne velike hrvatske povijesne cjeline.
Zašto je knjiga važna: Jedan je od ranih sustavnih pokušaja da se Hrvatska zamisli kao cjelovit politički i povijesni prostor, a ne samo kao ostatak nekadašnjega kraljevstva podijeljen između različitih uprava.
Zašto je odabrana: Vitezović je dao jednu od najutjecajnijih ranih formulacija hrvatskoga povijesnog prava. Bez njega je teško razumjeti kasnije ideje o ujedinjenju hrvatskih zemalja.
Ključno pitanje nastavka: Je li Vitezović opisivao povijesnu Hrvatsku ili je stvarao političku kartu kakva u njegovo vrijeme nije postojala?
Početkom 18. stoljeća Hrvatska nije bila država u modernom smislu, nije imala jedinstven teritorij, jedinstvenu upravu ni granice koje bismo danas mogli jednostavno prenijeti na političku kartu. Hrvatski su krajevi bili razlomljeni između različitih upravnih sustava i imperijalnih interesa, dio prostora nalazio se pod izravnom habsburškom upravom, velik dio Vojne krajine imao je poseban status, Dalmacijom je gospodarila Mletačka Republika, a tek oslobođeni prostori nakon dugih ratova s Osmanlijama ponovno su otvarali pitanje komu će pripasti i pod čijom će se jurisdikcijom nalaziti. Upravo u takvom trenutku Pavao Ritter Vitezović pokušao je napraviti nešto intelektualno vrlo ambiciozno: iz politički, upravno i povijesno razlomljenoga prostora sastaviti jednu Hrvatsku.
Njegova „Croatia rediviva“, „Oživljena“ ili „Uskrsnula Hrvatska“, objavljena 1700. godine, mala je knjiga prema broju stranica, ali velika prema zamisli koju nosi. Znanstveni rad Zrinke Perković opisuje je kao programski spis od samo 32 stranice, zamišljen kao pripravu za veće djelo. Vitezović se pritom pozvao na čak 56 autora i izvora, od bizantskih i srednjovjekovnih kroničara do tadašnje historiografske literature. No njih nije čitao kao neutralni kroničar. Povijest mu je služila za dokazivanje političke teze: granice Hrvatske povijesno su, prema njegovu uvjerenju, mnogo šire od granica zemlje koja je postojala pred njegovim očima.
U tome se nalazi razlog zbog kojega „Croatia rediviva“ otvara našu Biblioteku hrvatske državnosti. Vitezović nije stvorio program Hrvatske iz 1991. godine, nije zagovarao modernu nacionalnu državu kakvu poznajemo danas i njegov zemljovid ne smije se tretirati kao povijesni vlasnički list Republike Hrvatske. Međutim, učinio je nešto bez čega je teško razumjeti kasniju hrvatsku političku misao: pokušao je razdvojene zemlje, povijest, stanovništvo i politička prava povezati u jednu cjelovitu hrvatsku pripovijest.
Čovjek granice koji je pokušavao odrediti granice Hrvatske
Vitezovićeva biografija gotovo kao da ga je predodredila za takav pothvat. Rođen je 1652. u Senju, jednom od najvažnijih hrvatskih pograničnih gradova, u prostoru u kojemu granica nije bila apstraktan pojam iz diplomatskih ugovora nego svakodnevna životna činjenica. Školovao se u Senju i Zagrebu, boravio u Rimu, surađivao sa slovenskim polihistorom Janezom Vajkardom Valvasorom, bavio se historiografijom, geografijom, tiskarstvom i kartografijom, sudjelovao u borbama protiv Osmanlija te kao zastupnik Senja i poslije predstavnik hrvatskih staleža boravio u važnim političkim središtima Monarhije. Od 1694. vodio je Zemaljsku tiskaru u Zagrebu, prvu tiskaru u banskoj Hrvatskoj.
To nije nevažna biografska kulisa. Vitezović je istodobno bio povjesničar, politički čovjek, kartograf, tiskar i čovjek granice. Povijest za njega nije bila samo predmet učenoga interesa nego instrument kojim se moglo intervenirati u aktualnu politiku. Ključan trenutak došao je završetkom dugoga rata Habsburške Monarhije i njezinih saveznika protiv Osmanskoga Carstva. Karlovačkim mirom 1699. nastala je nova politička situacija u ovom dijelu Europe. Granice su se morale ponovno određivati, oslobođeni teritoriji administrativno organizirati, a između habsburškog, osmanskog i mletačkog prostora trebalo je povući nove crte.
Vitezović se tada našao neposredno ondje gdje se povijesna argumentacija pretvarala u političku praksu. Nakon Karlovačkoga mira, u službi grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija i kao predstavnik hrvatskih staleža, sudjelovao je u komisiji za određivanje hrvatsko-osmanske i hrvatsko-mletačke granice. Godine 1699. izradio je i poznatu Kartu cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva, povezanu s idejama koje će godinu poslije izložiti u „Croatia rediviva“. Granica se, dakle, nije određivala samo mjernim instrumentima. Određivala se i poviješću.
Pavao Ritter Vitezović "Croatia rediviva"
Kad karta postane politički argument
Danas državne granice zamišljamo kao čvrste linije na zemljovidu. U ranome novom vijeku stvarnost je bila mnogo neurednija. Postojala su povijesna prava, kraljevske titule, feudalna prava, crkvene jurisdikcije, područja stvarne vojne kontrole, prostori pod upravom različitih institucija i teritoriji čija je pripadnost bila predmet spora. Kada bi se Osmansko Carstvo povuklo s određenog prostora, automatski se otvaralo pitanje: kome taj prostor zapravo pripada? Tu Vitezović postaje politički važan.
Njegov odgovor glasi otprilike ovako: ako želimo znati gdje treba završavati Hrvatska, nije dovoljno pogledati gdje Hrvatska završava danas. Treba istražiti gdje se Hrvatska nalazila u prošlosti. To je temelj logike povijesnoga državnog prava koja će u različitim oblicima obilježiti velik dio kasnije hrvatske politike. Politički problem sadašnjosti rješava se povratkom u prošlost. Stare kronike, imena zemalja, titule vladara, crkvena područja i opisi granica postaju argumenti u raspravi o suvremenoj političkoj pripadnosti teritorija.
Takav način mišljenja danas nam može izgledati neobično, ali u Vitezovićevu vremenu nije bio egzotičan. Europske dinastije, staleži i države stalno su svoje zahtjeve legitimirali starim pravima, poveljama i nasljednim naslovima. Vitezovićeva posebnost bila je u tome što je tu metodu primijenio iznimno široko i sustavno u korist hrvatske političke cjeline.
Problem je bio što je stvarna Hrvatska bila mnogo manja od zamišljene
U tome leži i drama njegova projekta. Hrvatska koju je Vitezović vidio u političkoj stvarnosti bila je mali ostatak mnogo većeg povijesnog prostora o kojem je čitao. Osmanlijska osvajanja tijekom prethodnih stoljeća drastično su smanjila prostor pod upravom Hrvatskoga sabora i bana. Istodobno su Dalmacija i njezini gradovi bili pod mletačkom vlašću, a Vojna krajina izmaknuta punoj kontroli hrvatskih staleških institucija. Povijesna Hrvatska i politički stvarna Hrvatska očito nisu bile isto.
Vitezović je taj raskorak pokušao riješiti vrlo radikalno: proširio je pojam Hrvatske. Već u svojim ranijim spisima nastojao je dokazati da je Dalmacija dio Hrvatske, a u „Croatia rediviva“ taj argument pretvara u mnogo širu konstrukciju. Hrvatska enciklopedija navodi da je u tom djelu razradio ideju prema kojoj su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati, dok Perković pokazuje da Vitezović, poistovjećujući Ilire i Slavene s Hrvatima, hrvatski prostor proširuje daleko izvan onoga što bismo danas smatrali hrvatskim etničkim ili državnim područjem.
Tu se suvremeni čitatelj mora zaustaviti. Ako se „Croatia rediviva“ čita bez povijesne distance, lako se može pretvoriti ili u nacionalni dokaz navodnih „povijesnih hrvatskih granica“ ili, s druge strane, u dokaz nekakva ranoga hrvatskog imperijalizma. Ni jedno ni drugo ne objašnjava dovoljno dobro Vitezovića. Njegovu kartu treba smjestiti u intelektualni svijet njegova vremena.
Vitezovićeva velika Hrvatska nije karta današnje Hrvatske
Najveća metodološka pogreška bila bi uzeti Vitezovićeve teritorijalne tvrdnje i preko njih iscrtavati današnje političke granice. Njegova definicija hrvatskoga identiteta počivala je na pojmovima koji nisu identični modernom razumijevanju nacije. Vitezović povezuje Hrvate, Slavene i Ilire, koristi srednjovjekovne, antičke i ranonovovjekovne izvore te pokušava različite tradicije uklopiti u jedinstvenu genealogiju. U završnici „Croatia rediviva“ Hrvatsku proteže na golem prostor povezan s nekadašnjim rimskim Ilirikom i širim slavenskim zemljama.
To očito nije Hrvatska kakvu danas poznajemo. Ali upravo je ta pretjerana širina projekta važna za razumijevanje njegove političke metode. Vitezović nije kretao od suvremene države pa istraživao njezinu prošlost. On je kretao od prošlosti kako bi konstruirao političku cjelinu koja u njegovoj sadašnjosti nije postojala. Drugim riječima, nije samo iscrtavao zemljovid nego pokušavao stvoriti subjekt kojemu bi taj zemljovid pripadao.
Hrvatska kao jedna povijest
To je možda najvažnija inovacija „Croatia rediviva“. Ako su Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i drugi prostori u političkoj stvarnosti razdvojeni, što ih može povezati? Vitezovićev odgovor jest – zajednička povijest. Ako se može dokazati da je Dalmacija povijesno hrvatska, da su dalmatinski gradovi pripadali hrvatskoj političkoj sferi, da su Neretvani Hrvati i da različiti slavenski prostori pripadaju široko shvaćenom hrvatskom povijesnom svijetu, tada administrativna podjela sadašnjosti postaje privremena anomalija. Iza nje navodno postoji dublje povijesno jedinstvo.
Upravo se ovdje približavamo modernom nacionalnom mišljenju. Ne zato što je Vitezović već bio moderni nacionalist iz 19. stoljeća. Nije. Njegov svijet još je bio svijet dinastija, staleža, kraljevstava, vladarskih prava, konfesionalnih pripadnosti i predmodernih identiteta. Ali način na koji povezuje prostor, ime i zajedničku povijest daje kasnijim nacionalnim ideologijama iznimno upotrebljiv alat. Politolog Marko Grdešić zato „Oživljenu Hrvatsku“ interpretira ponajprije kao tekst o identitetu: Vitezović ne opisuje modernu nacionalnu državu, ali formulira elemente koji će kasnijim „konstruktorima nacije“ omogućiti stvaranje nacionalnog identiteta.
Povijest kao dokazni materijal
Vitezović svoj politički projekt nije predstavljao kao fantaziju. Nastojao ga je dokazati. U „Croatia rediviva“ poziva se na velik broj autora i izvora, među kojima su bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet, splitski kroničar Toma Arhiđakon te hrvatski povjesničar Ivan Lučić. Zrinka Perković navodi da Vitezović uglavnom korektno citira izvore, ali ih tumači u skladu sa svojom ideološkom koncepcijom.
To je iznimno važna napomena. Vitezović nije jednostavno falsifikator koji izmišlja povijest, ali nije ni povjesničar u današnjem smislu koji pokušava hladno rekonstruirati prošlost neovisno o političkom rezultatu istraživanja. On bira, povezuje i interpretira izvore kako bi potvrdio unaprijed važnu političku tezu. Povijest je argument.
To će postati jedna od trajnih osobina nacionalnih pokreta 19. stoljeća. Jezik, etnografija, srednjovjekovne isprave, dinastije, stare granice i tradicija političkih institucija više neće biti samo predmeti akademskog interesa. Postat će dokazni materijal kojim se opravdavaju suvremeni politički zahtjevi. U tom je smislu Vitezović znatno ispred vremena u kojemu piše.
Sukob s Ivanom Lučićem ili koliko daleko povjesničar smije ići?
Posebno mjesto u „Croatia rediviva“ zauzima Vitezovićev odnos prema Ivanu Lučiću, autoru znamenitoga djela „De regno Dalmatiae et Croatiae“. Lučić je pripadao kritičkijoj historiografskoj tradiciji i danas ga se s razlogom smatra ocem hrvatske znanstvene historiografije. Vitezoviću je, međutim, upravo Lučićeva interpretacija u pojedinim pitanjima bila politički problematična. Posebno mu je smetalo razdvajanje Dalmacije od Hrvatske kao zasebne cjeline i Lučićeva spremnost da prihvati određene argumente koji nisu odgovarali Vitezovićevu programu hrvatskoga teritorijalnog jedinstva.
Gotovo polovica „Croatia rediviva“ zato se pretvara u polemiku. Vitezović pokušava pomoću Lučićevih vlastitih navoda i drugih izvora dokazati kontinuitet hrvatskih vladara, hrvatsku pripadnost Neretvana te pripadnost Dalmacije, osobito dalmatinskih gradova, hrvatskoj cjelini. To je više od spora dvojice povjesničara. To je sukob dvaju načina uporabe povijesti: koliko daleko možemo protegnuti političke zaključke iz povijesnih izvora i treba li izvoru dopustiti da poremeti našu nacionalnu sliku ili nacionalna slika određuje način na koji ćemo izvor razumjeti? Pitanje je iznenađujuće aktualno i tri stoljeća poslije.
Je li Vitezović izmislio Hrvatsku?
Najkraći odgovor glasi – nije. Hrvatsko ime, političke institucije, Hrvatski sabor, bansko dostojanstvo, tradicija Hrvatskoga Kraljevstva i svijest o hrvatskoj političkoj posebnosti postojali su stoljećima prije Vitezovića. On nije iz ničega stvorio Hrvatsku. Ali to nije ni pravo pitanje.
Važnije je pitati je li Vitezović od različitih postojećih povijesnih elemenata konstruirao jednu novu i mnogo cjelovitiju predodžbu Hrvatske. Na to je odgovor mnogo bliži potvrdnom. Njegova inovacija nije pronalazak hrvatskog imena, nego radikalno širenje njegova značenja. Različite zemlje, različita povijesna iskustva i različite identitetske tradicije pokušava okupiti pod jednim zajedničkim nazivnikom.
To je politički čin imaginacije. A takvi su činovi važni jer političke zajednice nisu samo teritoriji pod nekom upravom. One postoje i u predodžbama ljudi o tome tko pripada zajednici, gdje se zajednica prostire i kakvu prošlost smatra vlastitom.
Od „ostatka ostataka“ do „oživljene Hrvatske“
Naslov djela pritom govori gotovo sve. Riječju, Croatia rediviva – Oživljena Hrvatska. U toj formulaciji postoji pretpostavka da Hrvatska koju treba oživjeti već postoji u povijesti. Ona nije nova tvorevina i nije nešto što tek treba izmisliti. Ona je bila cjelovita, zatim je povijesnim nesrećama razlomljena, okupirana ili smanjena, a sada se može obnoviti.
To je iznimno snažna politička formula, jer zahtjev za novom državom uvijek je teže legitimirati od zahtjeva za obnovom staroga prava. Ako tražite nešto potpuno novo, morate objasniti zašto imate pravo to stvoriti. Ako tvrdite da samo obnavljate ono što vam povijesno pripada, politički argument postaje drukčiji: ne tražite privilegij nego ispravljate povijesnu nepravdu.
Ta će logika preživjeti Vitezovića. Kasnija hrvatska politička misao vrlo će često koristiti upravo jezik obnove, povratka prava, ujedinjenja hrvatskih zemalja i uspostave političke cjeline koja je povijesno postojala, ali je podijeljena djelovanjem stranih političkih središta. Od Vitezovića do preporoda, a zatim do pravaštva, mijenjat će se sadržaj nacionalne ideje, ali će povijest ostati jedan od njezinih glavnih legitimacijskih izvora.
Koliko je u Vitezoviću modernoga nacionalizma?
Ovdje treba biti posebno oprezan. Lako ga je proglasiti „ocem hrvatskog nacionalizma“ i zatim izravnom linijom povezati 1700. s 1848., Starčevićem i 1991. Međutim, time bismo Vitezovića izvadili iz njegova svijeta i pretvorili u čovjeka koji govori našim političkim jezikom.
Moderna nacionalna država počiva na pretpostavci relativno jasno definirane nacije, teritorija, suverenosti i centraliziranih državnih institucija. Vitezovićeva „Hrvatska“ nastaje prije takve države. Njegovo poistovjećivanje Ilira, Slavena i Hrvata teško se može smjestiti u današnje nacionalne kategorije. Njegova lojalnost habsburškom vladaru također nije kontradikcija njegovu hrvatskom programu, jer u predmodernom političkom svijetu nacionalna i dinastička lojalnost nisu funkcionirale kao današnje međusobno isključive pripadnosti.
Najkorisnije ga je zato čitati ne kao gotovog nacionalista 19. ili 20. stoljeća, nego kao autora koji je osigurao dio intelektualnog materijala od kojega će moderni nacionalizam poslije moći graditi vlastite argumente.
Vitezovićev politički laboratorij
Zanimljivo je koliko se elemenata budućega nacionalnog programa već nalazi u njegovu načinu rada. Postoji ime zajednice – Hrvatska. Postoji velika zajednička povijest. Postoji zamišljeni teritorij koji nadilazi postojeće političke granice. Postoji tvrdnja da politička rascjepkanost sadašnjosti nije prirodno stanje. Postoji potreba za ujedinjenjem. Postoje karte koje taj prostor čine vidljivim. Postoji povijesna argumentacija koja političkom zahtjevu pokušava dati znanstvenu vjerodostojnost. A postoji i jasno određen kulturni zadatak: prošlost treba istraživati, objavljivati i širiti kako bi zajednica postala svjesna sebe.
To je gotovo cijeli repertoar koji će europski nacionalni pokreti snažno razvijati tijekom 19. stoljeća, a Vitezović ga koristi stotinjak godina ranije. Upravo zbog toga njegov utjecaj nije završio s njegovom smrću 1713. godine. „Croatia rediviva“ oblikovala je politički program koji će znatno utjecati na nositelje kasnijega ilirskog pokreta. Ilirci ga neće jednostavno prepisati, jer će između početka 18. i prve polovice 19. stoljeća Francuska revolucija, Napoleonovi ratovi, romantizam, liberalizam i moderna ideja narodne suverenosti promijeniti cijeli europski politički svijet. No kada Ljudevit Gaj, Janko Drašković i njihovi suvremenici počnu pokušavati kulturno i politički povezati razjedinjene hrvatske zemlje, na raspolaganju će već imati stariju tradiciju koja tvrdi da iza političke rascjepkanosti postoji povijesna cjelina.
Slijepa točka knjige ili kada vlastiti identitet proguta sve druge?
Upravo ondje gdje je „Croatia rediviva“ politički najsnažnija nalazi se i njezin najveći problem. Vitezovićeva potreba da hrvatski identitet proširi na gotovo sav slavenski i ilirski prostor briše stvarnu raznolikost stanovništva, političkih zajednica i identiteta. Ako gotovo sve postane hrvatsko, tada druge povijesne tradicije prestaju imati vlastitu autonomiju.
U tome je njegova glavna slijepa točka. Želja za političkim objedinjavanjem proizvodi sliku prošlosti u kojoj heterogenost postaje smetnja. Različite zajednice, zemlje i identiteti uklapaju se u jedan veliki narativ čak i onda kada izvori dopuštaju drugačija tumačenja. Upravo zato „Croatia rediviva“ treba čitati dvostruko: kao iznimno važan dokument razvoja hrvatske političke i identitetske misli, ali i kao upozorenje koliko se lako povijest može prilagoditi političkoj karti koju želimo nacrtati.
Je li opisivao Hrvatsku ili ju je stvarao?
Vratimo se ključnom pitanju ovoga nastavka. Je li Pavao Ritter Vitezović u „Croatia rediviva“ opisivao povijesnu Hrvatsku ili je stvarao političku kartu kakva u njegovo vrijeme nije postojala? Odgovor je: radio je oboje.
Nije kretao od praznog papira. Hrvatska politička tradicija, ime, institucije i povijesne zemlje bili su stvarni. Osmanska osvajanja, mletačka vlast u Dalmaciji i posebnost Vojne krajine također su bile stvarne političke činjenice. Vitezović je imao sasvim konkretan razlog tražiti način njihova povezivanja upravo u vrijeme kada se nakon Karlovačkoga mira ponovno određivala politička karta regije. Ali njegova „oživljena Hrvatska“ nije bila jednostavna rekonstrukcija nekadašnjega administrativnog prostora. Bila je politička interpretacija povijesti – i to krajnje ambiciozna interpretacija.
Vitezović je od fragmenata prošlosti stvarao sliku cjeline. Upravo je sposobnost stvaranja cjeline ono zbog čega njegova mala knjiga zauzima tako veliko mjesto u ovom feljtonu.
Zašto je „Croatia rediviva“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku?
Ne zato što je odredila današnje hrvatske granice. Nije. Ne zato što je Vitezović osmislio modernu hrvatsku nacionalnu državu. Nije ni to. I ne zato što njegove goleme teritorijalne konstrukcije danas treba smatrati politički relevantnim zahtjevima.
„Croatia rediviva“ važna je zato što pokazuje jednu od prvih velikih etapa u nastanku hrvatske političke imaginacije: trenutak kada se razlomljena zemlja pokušava vidjeti kao cjelina, kada povijest postaje argument političkog ujedinjenja i kada se iza postojećih administrativnih granica zamišlja jedna dublja zajednica koja se zove Hrvatska.
Vitezović nije nacrtao Republiku Hrvatsku. Nacrtao je nešto što joj je moralo prethoditi – predodžbu da Hrvatsku treba promatrati kao jednu političku i povijesnu cjelinu čak i onda kada politička stvarnost govori drukčije. U tome leži njegova stvarna državotvorna važnost. Mnogo prije nego što se država može proglasiti, netko mora odgovoriti na pitanje gdje ona počinje, gdje završava, komu pripada njezina prošlost i zašto njezini dijelovi uopće čine zajednicu.
Vitezović je na ta pitanja odgovorio prije više od tri stoljeća. Mnogi njegovi odgovori danas su povijesno neprihvatljivi, pretjerani ili jednostavno neprimjenjivi, ali pitanje koje je postavio ostalo je temeljno za svaki kasniji hrvatski nacionalni i politički program. Ako Hrvatska u političkoj stvarnosti nije cjelovita, može li je povijest učiniti cjelovitom u političkoj imaginaciji?
Vitezovićev odgovor bio je nedvosmislen – može. A kada politička zajednica jednom bude zamišljena, sljedeći problem postaje kako omogućiti njezinim stanovnicima da se međusobno prepoznaju kao pripadnici iste cjeline. Za to više neće biti dovoljna karta. Trebat će zajednički jezik.
Sljedeći nastavak: Andrija Kačić Miošić „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ Kada povijest postane zajedničko pamćenje
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat