Hrvatska tijekom 2027. planira u proceduru uputiti dva važna zakonska prijedloga kojima želi ojačati zaštitu djece i mladih. Prvi se odnosi na sigurnost u digitalnom okruženju, provjeru dobi i odgovornost internetskih platformi, dok drugi predviđa uspostavu Dječje kuće, posebne ustanove u kojoj bi djeca žrtve nasilja dobivala stručnu pomoć bez ponovnog proživljavanja traumatičnih iskustava.
Iza najavljenih zakonskih promjena nalazi se pitanje koje nadilazi tehnologiju i organizaciju javnih službi. Može li država izgraditi sustav u kojem zaštita djece neće ovisiti isključivo o snalažljivosti roditelja, mogućnostima pojedinih institucija ili dobroj volji digitalnih kompanija?
Hrvatska se priprema za dvije značajne promjene u sustavu zaštite djece, jednu u virtualnom prostoru u kojem mladi provode sve veći dio svakodnevice, a drugu u stvarnom institucionalnom okruženju u kojem se odlučuje o zaštiti djece izložene nasilju i zlostavljanju. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u plan zakonodavnih aktivnosti za 2027. godinu uvrstilo je Zakon o zaštiti djece i mladih u digitalnom okruženju te Zakon o dječjoj kući Republike Hrvatske. Prvi bi se zakonodavni prijedlog trebao naći u proceduri tijekom drugog tromjesečja, a drugi tijekom posljednjeg tromjesečja 2027. godine. Riječ je zasad o planiranim propisima, a njihova konkretna rješenja, rokovi provedbe i financijske posljedice tek trebaju biti razrađeni.
Iako se na prvi pogled radi o dvama različitim područjima, zajednički im je cilj promijeniti način na koji institucije prepoznaju i sprječavaju ugrožavanje djece. Digitalni prostor sve češće postaje mjesto vršnjačkog nasilja, manipulacije, seksualnog iskorištavanja i izloženosti neprimjerenim sadržajima, dok djeca koja su već doživjela nasilje u tradicionalnom institucionalnom sustavu mogu biti izložena dodatnom stresu zbog ponavljanja iskaza, različitih postupaka i nedovoljne koordinacije nadležnih službi. Upravo bi ta dva problema nova zakonska rješenja trebala obuhvatiti sustavnije nego dosad.
Digitalno djetinjstvo traži drukčiju odgovornost države i tehnoloških kompanija
Internet je za današnje generacije djece istodobno prostor obrazovanja, komunikacije, zabave i oblikovanja društvenih odnosa. Društvene mreže, videoplatforme, internetske igre i aplikacije postale su sastavni dio odrastanja, a granica između stvarnog i virtualnog života sve je manje izražena. Problem nastaje kada se digitalne usluge, koje su često osmišljene kako bi korisnike što dulje zadržale pred ekranima, koriste bez dovoljno učinkovitih mehanizama zaštite maloljetnika.
Najavljeni hrvatski zakon trebao bi uspostaviti jasniji okvir za provjeru dobi korisnika, zaštitu privatnosti, ograničavanje izloženosti štetnim sadržajima i odgovornost pružatelja digitalnih usluga. Posebna pozornost posvetit će se kontaktima koji mogu ugroziti sigurnost djece, manipulativnim praksama i digitalnim proizvodima čiji način funkcioniranja potiče pretjerano korištenje. Važan dio budućeg sustava trebala bi biti i digitalna pismenost, odnosno sposobnost djece i roditelja da prepoznaju rizike, razumiju načine prikupljanja osobnih podataka i pravodobno reagiraju na neprimjereno ponašanje.
Međutim, najvažnija promjena mogla bi biti u samom razumijevanju odgovornosti. Dosadašnji pristup često je polazio od pretpostavke da roditelji trebaju nadzirati digitalne aktivnosti svoje djece, dok su tehnološke kompanije uglavnom određivale pravila korištenja vlastitih platformi. Novi europski regulatorni pristup sve snažnije polazi od načela da sigurnost djece mora biti ugrađena u samu arhitekturu digitalnih usluga. To znači da zaštita privatnosti, ograničavanje rizičnih kontakata i sprječavanje manipulativnih mehanizama trebaju biti sastavni dio načina na koji platforme funkcioniraju, a ne samo dodatne mogućnosti koje korisnici moraju sami uključivati.
Provjera dobi postaje jedno od ključnih pitanja
Posebno osjetljivo pitanje buduće regulacije odnosi se na utvrđivanje stvarne dobi korisnika internetskih usluga. Dosadašnja praksa u kojoj je za pristup određenim sadržajima dovoljno upisati datum rođenja pokazala se nedovoljnom za učinkovitu zaštitu djece. Istodobno, zahtjev da korisnici digitalnim platformama dostavljaju osobne dokumente ili druge identifikacijske podatke otvara ozbiljna pitanja privatnosti, sigurnosti i mogućih zlouporaba.
Europska komisija u rujnu 2026. predstavila je prijedlog KIDS Acta, novog regulatornog okvira koji predviđa strože obveze digitalnih platformi i dobno prilagođen pristup društvenim mrežama. Prema prijedlogu, djeca mlađa od 13 godina ne bi mogla samostalno imati račune na obuhvaćenim društvenim mrežama, dok bi korisnici od 13 do 15 godina pristup ostvarivali uz roditeljski nadzor i dodatna ograničenja. Samostalno otvaranje računa bilo bi moguće od navršene 15. godine. Riječ je o europskom zakonodavnom prijedlogu, a ne o pravilima koja su već stupila na snagu.
Hrvatska u tom području već razvija vlastita tehnička rješenja. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u rujnu je predstavilo mogućnosti elektroničke provjere dobi putem aplikacije mGrađani, koja omogućuje potvrdu punoljetnosti bez otkrivanja osobnih podataka trgovcu. Takav model pokazuje da je moguće odvojiti provjeru ispunjavanja dobnog uvjeta od otkrivanja identiteta korisnika. Ipak, njegova primjena na društvene mreže i druge međunarodne digitalne usluge zahtijevat će dodatna tehnička i regulatorna usklađivanja.
Upravo će odnos hrvatskog zakona i europskog KIDS Acta biti jedno od najvažnijih pitanja u predstojećem zakonodavnom postupku. Budući da digitalne platforme posluju preko nacionalnih granica, različita pravila među državama članicama mogla bi otežati njihovu provedbu. Hrvatska će zato morati pronaći ravnotežu između potrebe za brzom zaštitom djece i usklađivanja s jedinstvenim europskim regulatornim sustavom.
Umjetna inteligencija donosi novu dimenziju rizika
Razvoj generativne umjetne inteligencije dodatno mijenja okolnosti u kojima djeca koriste digitalne tehnologije. Razgovorni sustavi, virtualni asistenti i aplikacije koje simuliraju međuljudsku komunikaciju mogu imati obrazovne i kreativne koristi, ali istodobno otvaraju pitanja emocionalne ovisnosti, manipulacije, izloženosti neprimjerenim savjetima i prikupljanja osjetljivih informacija. Posebno su problematične situacije u kojima dijete ne razumije da komunicira s algoritamskim sustavom koji može uvjerljivo oponašati ljudske reakcije.
Europski prijedlog KIDS Acta zato obuhvaća i određene sustave umjetne inteligencije dostupne maloljetnicima, uključujući razgovorne aplikacije koje mogu stvarati privid osobnog odnosa. Predviđaju se sigurnosne obveze za pružatelje takvih usluga, a naglasak se stavlja na sprječavanje dizajnerskih rješenja koja kod djece mogu poticati nezdravu emocionalnu vezanost. Za hrvatski zakonodavni okvir to znači da zaštita djece na internetu više ne može biti ograničena samo na društvene mreže i klasične internetske sadržaje, nego mora obuhvatiti i nove oblike interakcije između ljudi i umjetne inteligencije.
Dječja kuća trebala bi promijeniti odnos institucija prema žrtvama nasilja
Drugi zakonodavni projekt odnosi se na uspostavu Dječje kuće Republike Hrvatske prema modelu Barnahus, koji se već primjenjuje u više europskih država. Temeljna ideja tog modela jednostavna je, ali organizacijski zahtjevna. Dijete koje je pretrpjelo nasilje ili zlostavljanje ne bi trebalo prolaziti kroz niz nepovezanih institucija i više puta različitim stručnjacima opisivati traumatično iskustvo. Umjesto toga, policija, pravosudna tijela, socijalni radnici, psiholozi i zdravstveni stručnjaci trebali bi koordinirano djelovati u prostoru prilagođenom potrebama djece.
U tradicionalnom institucionalnom pristupu dijete može biti uključeno u različite postupke koji imaju vlastita pravila, rokove i načine prikupljanja informacija. Ako među institucijama ne postoji dovoljno dobra koordinacija, dijete može više puta govoriti o događaju koji je za njega iznimno stresan. Takvo ponavljanje može dovesti do sekundarne viktimizacije, odnosno dodatne psihološke štete nastale tijekom postupanja institucija koje bi trebale pružiti zaštitu.
Model Barnahus nastoji takve rizike smanjiti koordiniranim razgovorima, stručnom psihološkom podrškom, medicinskom procjenom i suradnjom pravosudnih tijela. Pritom je važno da zaštita djeteta i prikupljanje dokaza ne budu suprotstavljeni ciljevi. Kvalitetno organiziran postupak može istodobno smanjiti stres kojem je dijete izloženo i omogućiti pouzdanije utvrđivanje činjenica važnih za kazneni postupak.
Hrvatska o uvođenju modela Barnahus raspravlja već nekoliko godina. Ministarstvo je još 2024. najavljivalo uspostavu prve Dječje kuće u Zagrebu i rad na prilagodbi institucionalnog i pravnog okvira. Najava posebnog zakona za 2027. pokazuje da se projekt sada nastoji dodatno normativno urediti, ali istodobno otvara pitanje zašto uspostava takvog sustava traje toliko dugo i kada će djeca stvarno moći koristiti njegove usluge.
Jedna ustanova neće biti dovoljna bez dostupnosti u cijeloj Hrvatskoj
Jedno od najvažnijih pitanja buduće Dječje kuće bit će njezina teritorijalna dostupnost. Hrvatska ima izrazite regionalne razlike u dostupnosti zdravstvenih, socijalnih i pravosudnih usluga, pa bi osnivanje samo jedne specijalizirane ustanove moglo otvoriti nove probleme za djecu koja žive daleko od Zagreba. Posebno su osjetljive situacije u kojima dijete mora putovati stotinama kilometara radi stručnog razgovora, medicinske procjene ili sudjelovanja u postupku.
Zbog toga uspostava Dječje kuće ne bi smjela završiti samo otvaranjem odgovarajućeg prostora i formalnim povezivanjem institucija. Potrebno je jasno definirati način upućivanja djece, dostupnost stručnjaka, suradnju s lokalnim službama, financiranje putovanja i mogućnost razvoja regionalnih kapaciteta. Jednako je važno osigurati kontinuiranu psihološku i terapijsku podršku jer potrebe djeteta ne završavaju prikupljanjem iskaza ili okončanjem kaznenog postupka.
Poseban izazov predstavljat će kadrovski kapaciteti. Rad s djecom žrtvama nasilja zahtijeva specijalizirano znanje iz razvojne psihologije, traumatologije, forenzičkog intervjuiranja i zaštite dječjih prava. Bez odgovarajuće edukacije i stabilnog financiranja postoji opasnost da nova ustanova postane još jedna administrativna struktura, umjesto stvarne promjene u načinu postupanja prema djeci.
Zakoni mogu postaviti pravila, ali provedba će pokazati stvarnu vrijednost
Najavljene zakonodavne promjene otvaraju mogućnost važnog pomaka u hrvatskom sustavu zaštite djece, ali njihov uspjeh ovisit će o detaljima koji zasad nisu poznati. Kod digitalne zaštite ključno će biti utvrditi tko provodi nadzor, kakve obveze imaju pružatelji internetskih usluga, kako se štite osobni podaci i na koji se način sankcionira nepoštovanje pravila. Kod Dječje kuće presudni će biti organizacija stručnog rada, teritorijalna dostupnost, financiranje i sposobnost institucija da međusobno surađuju.
Oba projekta pokazuju da zaštita djece zahtijeva promjenu institucionalne logike. U digitalnom prostoru odgovornost se mora snažnije prenijeti na pružatelje usluga koji oblikuju okruženje u kojem djeca borave. U sustavu zaštite od nasilja institucije moraju prilagoditi vlastite postupke potrebama djeteta, umjesto da se dijete neprestano prilagođava različitim administrativnim zahtjevima. U oba slučaja riječ je o pomaku od formalnog postojanja prava prema stvarnoj mogućnosti njihova ostvarivanja.
Hrvatska će tijekom 2027. imati priliku pokazati može li takvu promjenu pretvoriti u provedive propise i funkcionalne institucije. Pritom će biti važno da zakonodavni postupak uključi stručnjake, roditelje, organizacije koje se bave zaštitom djece, ali i samu djecu i mlade, čija iskustva mogu pokazati probleme koje institucionalni sustav često ne prepoznaje dovoljno brzo.
Najvažnije mjerilo uspjeha novih zakona neće biti broj propisanih zabrana, uspostavljenih registara ili osnovanih ustanova, nego stvarno smanjenje rizika kojima su djeca izložena. Dijete koje koristi internet mora imati sigurnije digitalno okruženje, a dijete koje je doživjelo nasilje mora dobiti stručnu, pravodobnu i dostojanstvenu zaštitu. Ako se ti ciljevi ostvare, dva najavljena zakona mogla bi predstavljati znatno više od još jedne zakonodavne reforme. Mogla bi označiti početak sustava u kojem je sigurnost djeteta polazište javnih politika, a ne njihovo naknadno opravdanje.
....
Tekst: Petar Kolovrat
Foto: Vidmir Raič