11. nastavak Ivo Pilar: „Južnoslavensko pitanje“
Pilar je prije stvaranja prve Jugoslavije upozoravao da se zajednička južnoslavenska država može pretvoriti u sustav srpske dominacije.
Knjiga „Južnoslavensko pitanje i svjetski rat“, objavljena 1918. na njemačkom jeziku pod pseudonimom L. von Südland, jedna je od najopsežnijih hrvatskih političkih analiza južnoslavenskoga prostora. Pilar je hrvatsko pitanje promatrao geopolitički, povijesno i konfesionalno, a rješenje je isprva tražio u preuređenoj Habsburškoj Monarhiji. Protivio se jugoslavenskom ujedinjenju pod srpskom političkom dominacijom.
Njegove interpretacije Bosne i Hercegovine, srpske politike i vjerskih odnosa treba čitati kritički, jer u njima ima generalizacija i zaključaka koji odražavaju sukobe vremena u kojemu je pisao.
Zašto je knjiga važna: Ponudila je sustavnu analizu problema koji će obilježiti gotovo cijelo 20. stoljeće: može li južnoslavenska država biti ravnopravna zajednica ili će postati sredstvo dominacije najjačega nacionalnog centra?
Zašto je odabrana: Pilar je jedna od ključnih poveznica između pravaške državotvorne tradicije i modernoga geopolitičkog obrazlaganja hrvatske samostalnosti.
Ključno pitanje nastavka: Je li Pilar predvidio slabosti Jugoslavije ili ih je promatrao kroz unaprijed oblikovanu nacionalnu optiku?
PETI KRUG: JUGOSLAVENSKO PITANJE I HRVATSKI ODGOVORI
S Ivom Pilarom naš feljton ulazi u novu fazu. Dosadašnji autori uglavnom su pokušavali odgovoriti na pitanje kako oblikovati hrvatski politički narod i kakvo pravo taj narod ima na vlastitu državu. Pilar polazi iz drukčije situacije: početkom 20. stoljeća hrvatska politika sve se manje može razumjeti izvan širega južnoslavenskog pitanja. Srbija je nakon balkanskih ratova ojačala, Austro-Ugarska se suočavala s dubokom unutarnjom krizom, Bosna i Hercegovina postala je jedno od najosjetljivijih područja europske politike, a ideja ujedinjenja Južnih Slavena dobivala je sve veću snagu. Pilar zato više ne pita samo što Hrvatska jest, nego u kakvom će geopolitičkom poretku Hrvatska moći opstati kao politički subjekt.
Njegovo najpoznatije djelo, „Južnoslavensko pitanje i svjetski rat“, objavljeno je 1918. na njemačkom jeziku pod pseudonimom L. von Südland. Knjiga je istodobno povijesna analiza, geopolitička studija, polemički tekst i političko upozorenje. Pilar pokušava objasniti odnose Hrvata, Srba, Slovenaca, muslimanskoga stanovništva Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarske, Srbije, Rusije i velikih europskih sila te iz njih izvesti odgovor na pitanje budućega ustroja jugoistočne Europe. Njegova temeljna bojazan glasi da bi rušenje Habsburške Monarhije i stvaranje jedinstvene južnoslavenske države pod vodstvom Srbije hrvatsko pitanje moglo riješiti samo formalno, a u stvarnosti otvoriti novi sustav političke podređenosti.
Pilar nije počeo od nacije, nego od prostora
Ivo Pilar rođen je 1874. u Zagrebu, školovao se u Zagrebu, Beču i Parizu, doktorirao pravo te velik dio profesionalnoga i intelektualnog života proveo u Bosni i Hercegovini, ponajprije u Sarajevu i Tuzli. Upravo je bosanskohercegovačko iskustvo presudno za razumijevanje njegove političke misli. Bosna za njega nije bila periferija hrvatskoga pitanja, nego njegovo geopolitičko središte. Ondje su se na malom prostoru susretali katolicizam, pravoslavlje i islam, hrvatska i srpska nacionalna integracija, austrougarska vlast, osmansko nasljeđe i različiti međunarodni interesi.
Pilar iz toga razvija izrazito prostorni način razmišljanja. Nacionalna politika kod njega stalno se povezuje s geografijom, prometnim pravcima, riječnim dolinama, gospodarskim vezama, položajem Jadrana i Panonije te odnosima velikih sila. Hrvatsko pitanje stoga nije samo pitanje jezika, kulture ili povijesnoga prava. Ono je pitanje geopolitičke održivosti.
U tome se bitno razlikuje od klasičnog pravaštva. Starčević je državno pravo izvodio iz hrvatske političke individualnosti i narodnoga prava na slobodu. Pilar želi pokazati zašto je određeno političko rješenje održivo ili opasno s obzirom na stvarni raspored naroda, državnih interesa i međunarodne moći. Hrvatska državotvorna misao kod njega dobiva jezik geopolitike.
Bosna i Hercegovina kao ključ južnoslavenskog pitanja
Pilar je smatrao da se budućnost Hrvatske i Srbije odlučuje ponajprije u Bosni i Hercegovini. Takav zaključak proizlazio je iz geografije. Hrvatski prostor u njegovoj interpretaciji ima neobičan luk koji okružuje Bosnu i Hercegovinu, dok Srbija prema zapadu upravo preko Bosne može širiti svoj politički utjecaj prema Jadranu i hrvatskim zemljama. Tko kontrolira Bosnu, prema Pilarovoj logici, stječe odlučujuću prednost u određivanju budućnosti južnoslavenskoga prostora.
Zbog toga velik dio njegovih analiza Bosne ima izrazito hrvatsku nacionalnu perspektivu. Katoličko stanovništvo povezuje s hrvatskom nacijom, muslimansko stanovništvo pokušava uključiti u širi hrvatski povijesni i politički okvir, dok srpsku nacionalnu politiku vidi kao konkurentski projekt koji preko pravoslavlja i srpske državne moći nastoji proširiti vlastiti prostor.
Upravo ovdje suvremeno čitanje Pilara zahtijeva poseban oprez. Njegov interes za strukturu Bosne i Hercegovine bio je dubok i dugotrajan, ali njegova kategorizacija stanovništva često proizlazi iz političkog cilja. Identiteti postaju dijelovi geopolitičke jednadžbe, a složene lokalne pripadnosti podređuju se velikim hrvatskim i srpskim nacionalnim projektima. Pilar briljantno prepoznaje da će Bosna i Hercegovina imati veliku ulogu u hrvatsko-srpskim odnosima 20. stoljeća, ali je promatra kroz vrlo snažno oblikovanu nacionalnu optiku.
Knjiga koja u hrvatsku političku misao donosi ideju geopolitike
Zašto je Srbija bila u središtu njegova straha?
Pilar Srbiju promatra kao malu, ali iznimno dinamičnu nacionalnu državu. Nakon stjecanja samostalnosti i osobito nakon teritorijalnog širenja u balkanskim ratovima 1912. i 1913., Srbija je postala važan regionalni politički faktor. Istodobno se širila i deja da upravo Beograd može postati središte okupljanja Južnih Slavena.
Pilar tu ideju tumači sasvim drukčije od jugoslavenski orijentiranih hrvatskih političara. On smatra da se iza jezika južnoslavenskog jedinstva nalazi vrlo konkretna državna struktura: Srbija već ima kralja, vladu, vojsku, diplomaciju i centralizirani aparat. Hrvatska, Slovenija i Bosna nemaju usporedive samostalne državne institucije. U trenutku ujedinjenja zato se, prema njegovoj procjeni, ne spajaju ravnopravni subjekti. Jedan sudionik dolazi s organiziranom državom, a ostali s povijesnim pravima, nacionalnim pokretima i regionalnim institucijama.
Iz toga Pilar izvodi ključnu tezu: država nastala pod takvim uvjetima prirodno će gravitirati prema institucijama najorganiziranijega centra, a taj je centar Beograd.
To je jedna od najvažnijih ideja „Južnoslavenskog pitanja“. Pilar ne mora pretpostaviti tajni plan kako bi objasnio mogućnost srpske dominacije. Dovoljna je institucionalna asimetrija. Onaj tko već raspolaže vojskom, dinastijom, administracijom i međunarodno priznatom državom u zajedničku konstrukciju ulazi s golemom prednošću.
Jugoslavenska ideja i jugoslavenska država nisu ista stvar
U tome se Pilar dotiče problema koji će obilježiti gotovo cijelo 20. stoljeće. Kulturna bliskost naroda sama po sebi ne daje odgovor na pitanje kako treba urediti zajedničku državu. Hrvati, Srbi i Slovenci mogu imati srodne jezike i dijelove zajedničkoga povijesnog iskustva, ali politička zajednica zahtijeva rješenje pitanja vlasti, teritorija, financija, vojske, predstavništva i ustavne ravnoteže.
Pilar je upravo tu vidio slabost jugoslavenskog projekta. Ideja jedinstva često se predstavljala kao prirodan završetak nacionalne povijesti, dok su pitanja ustavnoga mehanizma ostajala nedovoljno određena. Ako se svi proglase jednim ili gotovo jednim narodom, nestaje i potreba da se unaprijed definiraju prava pojedinih nacionalnih zajednica. Centralizam tada može biti predstavljen kao izraz nacionalnoga jedinstva.
Radić će 1918. isti problem formulirati demokratskim jezikom: prvo treba pitati narode i dogovoriti odnos, pa tek onda stvarati zajedničku državu. Pilar do vrlo slične sumnje dolazi geopolitičkom analizom. Država bez jasno definiranog ravnopravnog odnosa sastavnica prirodno će se oblikovati prema interesima najjačeg političkog centra.
Habsburška Monarhija kao rješenje iz nužde
Suvremenom čitatelju može izgledati paradoksalno da autor kojega se često svrstava u hrvatsku državotvornu tradiciju početkom Prvoga svjetskog rata rješenje hrvatskoga pitanja traži unutar Habsburške Monarhije. Međutim, upravo ta činjenica pokazuje koliko je važno povijesne autore čitati iz njihova vremena.
Pilar nije 1918. raspolagao iskustvom kasnijih desetljeća niti je njegov neposredni politički projekt bio Republika Hrvatska iz 1991. godine. Smatrao je da se hrvatski politički interesi u tadašnjim međunarodnim okolnostima mogu bolje zaštititi preuređenjem Monarhije nego stvaranjem centralizirane države sa Srbijom. Zastupao je različite varijante trijalističkog ili federalnog preuređenja u kojima bi južnoslavenske zemlje Monarhije dobile vlastiti snažan politički položaj.
Tu se vidi i njegova pragmatična strana. Habsburški sustav za njega nije ideal koji treba očuvati zbog dinastičke sentimentalnosti. On je geopolitički okvir koji se može reformirati tako da spriječi potpuno preuzimanje južnoslavenskog prostora od Beograda. Monarhija treba biti rekonstruirana upravo zato što postojeći dualizam Beča i Budimpešte također nije zadovoljavao hrvatske interese.
Pilar tako bira između političkih mogućnosti koje vidi pred sobom. Njegova velika bojazan jest da bi raspad Monarhije otvorio prostor u kojem bi Srbija postala jedini organizirani južnoslavenski centar moći.
Religija kao politička činjenica
Jedan od najupečatljivijih, ali i najproblematičnijih dijelova Pilarove analize jest važnost koju pridaje konfesionalnim razlikama. Katoličanstvo, pravoslavlje i islam za njega nisu samo privatne vjere. Oni su stoljećima oblikovali kulturne obrasce, političke lojalnosti, veze s različitim civilizacijskim centrima i načine na koje se zajednice organiziraju.
U Bosni i Hercegovini taj mu se fenomen činio osobito snažnim. Granice vjera često su se preklapale s nacionalnim integracijama, pa Pilar religiju promatra kao jednu od ključnih varijabli političkog ponašanja. Takav pristup omogućio mu je da vidi koliko će pitanja religije i nacionalnosti biti važna u politici južnoslavenskog prostora, ali ga je često vodio prema širokim generalizacijama o cijelim zajednicama.
Upravo zato njegovo djelo treba čitati na dvije razine. Kao analitičar dobro vidi da politička zajednica ne nastaje u društvenom vakuumu i da povijesne institucije snažno oblikuju politička očekivanja. Kao polemičar ponekad društvene skupine opisuje gotovo kao trajne političke karaktere. Granica između sociološke analize i nacionalnog stereotipa tada postaje tanka.
Je li Jugoslavija doista potvrdila Pilara?
Nakon 1918. lako je napraviti retrospektivni argument. Kraljevstvo SHS razvilo je snažan centralistički sustav, Vidovdanski ustav 1921. uspostavio je unitarnu monarhiju, hrvatsko pitanje postalo je jedan od središnjih problema države, a sukob između Radićeva pokreta i beogradskoga političkog centra kulminirao je atentatom u Narodnoj skupštini 1928. Nakon Drugoga svjetskog rata druga Jugoslavija morala je biti uređena federalno, a raspala se početkom devedesetih u ratovima i dubokom sukobu nacionalnih projekata.
Iz te perspektive Pilar može izgledati kao čovjek koji je sve predvidio, ali takvo čitanje bilo bi prejednostavno. Jer, Pilar je doista vrlo rano prepoznao nekoliko strukturnih problema buduće jugoslavenske države: neravnotežu institucionalne moći između Srbije i drugih južnoslavenskih zemalja, hrvatsko-srpski sukob oko koncepta države, centralizam kao potencijalni izvor nestabilnosti, važnost Bosne i Hercegovine i činjenicu da kulturna srodnost ne uklanja različite političke tradicije. Na tim mjestima njegova analiza pokazuje iznimnu pronicljivost.
Istodobno je budućnost promatrao iz položaja hrvatskog političkog autora u Austro-Ugarskoj tijekom svjetskog rata. Njegovo protivljenje srpskom projektu i jugoslavenskom ujedinjenju snažno je određivalo izbor činjenica, način interpretacije povijesti i zaključke. Neke procese koje opisuje kao gotovo trajne nacionalne osobine suvremena historiografija radije bi objasnila konkretnim institucijama, političkim interesima i povijesnim okolnostima. Pilar je dakle vidio stvarne pukotine, ali ih je gledao kroz određene naočale.
Politika kao odnos struktura, a ne samo osjećaja
Upravo je to razlog zbog kojega „Južnoslavensko pitanje“ ima posebno mjesto u ovom feljtonu. Pilar u hrvatsku političku misao unosi gotovo hladnu analizu strukture moći. Zanima ga veličina država, položaj teritorija, povijest institucija, demografija, religija, prometni pravci i interesi velikih sila. Nacionalni osjećaj za njega ima političku važnost, ali stvarni položaj naroda ovisi o tome kakav sustav vlasti nastaje.
To je ozbiljan korak prema modernom političkom mišljenju. Državu treba analizirati kao mehanizam raspodjele moći. Ustavna formulacija o zajedništvu malo vrijedi ako administracija, vojska, financije i odlučivanje dugoročno djeluju u korist jednoga središta. Ravnopravnost se zato mora ugraditi u institucije, a ne samo proglasiti.
Na toj se točki Pilar neposredno povezuje s problemom koji će mučiti obje Jugoslavije, premda na različite načine: kako pomiriti potrebu zajedničke države s činjenicom da njezini narodi imaju različite predodžbe o tome je li ta država savez ili jedinstvena politička cjelina.
Hrvatska i Srbija nisu imale isti odgovor na pitanje „što je Jugoslavija?“
U tome možda leži najtrajniji dio Pilarova argumenta. Srpska politička tradicija u zajedničku državu 1918. ulazi iz iskustva neovisne Kraljevine Srbije, dok hrvatska politika ulazi iz iskustva povijesne autonomije unutar složenih habsburških državnih struktura. Jedna strana lakše zamišlja proširenje postojeće države, druga traži ugovorno povezivanje političkih cjelina.
Naravno, ni srpska ni hrvatska politika nisu bile jedinstvene. Postojali su srpski federalisti, hrvatski integralni Jugoslaveni, monarhisti, republikanci, centralisti i autonomisti. Ali sukob dvaju dominantnih modela bio je stvaran, sadržani u temeljnom pitanju - je li nova država proširena Srbija koja u sebe uključuje oslobođene južnoslavenske krajeve ili nova zajednička država koju ravnopravni narodi tek trebaju ustavno konstituirati?
Pilar je još prije stvaranja Kraljevstva SHS smatrao da će prvi model imati institucionalnu prednost. Upravo se na tom području njegova analiza pokazala politički dalekosežnom.
Pilar i pravaška tradicija
Pilarovo mjesto u hrvatskoj državotvornoj genealogiji nalazi se i u njegovu odnosu prema pravaštvu. Od Starčevića i Kvaternika preuzima naglašavanje hrvatske političke individualnosti i nepovjerenje prema projektima u kojima bi hrvatsko ime i državno pravo mogli biti potopljeni u široj nacionalnoj konstrukciji. Međutim, njegov način argumentiranja drukčiji je. Starčević pita tko ima pravo vladati Hrvatskom.Pilar pita kakav će odnos snaga proizvesti određeni državni model.
Pravaška ideja time dobiva geopolitičku nadogradnju. Hrvatska samostalnost više se ne može braniti samo tvrdnjom da Hrvatska posjeduje povijesno državno pravo. Treba pokazati i zbog čega drugi oblici političkog povezivanja proizvode strukturnu neravnopravnost.
Upravo će ta vrsta argumentacije u različitim oblicima ostati prisutna u hrvatskom političkom mišljenju tijekom cijeloga 20. stoljeća.
Ivo Pilar, prvi hrvatski teoretičar geopolitike
Geopolitička shema postane objašnjenje svega
Pilarova najveća intelektualna snaga ujedno je i izvor njegova najvećeg ograničenja. Kada politiku promatramo geopolitikom, vrlo je lako gotovo svaki društveni sukob svesti na borbu velikih kolektivnih interesa. Pojedinac nestaje iza naroda, politička stranka iza nacionalnog projekta, a konkretna odluka iza navodno trajne geopolitičke logike.
Takav pristup proizvodi vrlo uvjerljive velike slike, ali često podcjenjuje slučajnost, društvene promjene, unutarnju različitost zajednica i mogućnost političkoga kompromisa. Srpska politika kod Pilara često poprima previše jedinstven i dugotrajan karakter, kao da između različitih stranaka, razdoblja i političkih opcija postoji gotovo nepromjenjiva strategija. Slično se složeni identiteti Bosne i Hercegovine uklapaju u njegovu hrvatsko-srpsku geopolitičku matricu.
Njegova knjiga zato je najkorisnija kada je čitamo kao veliku hipotezu o strukturi južnoslavenskoga prostora, a zatim svaku njezinu tvrdnju provjeravamo na konkretnim povijesnim slučajevima.
Od 1918. do 1991.: Opasnost naknadnog proročanstva
Pilarova kasnija recepcija posebno je zanimljiva zato što se mijenjala zajedno s hrvatskom političkom poviješću. Nakon propasti obje jugoslavenske države njegove su se teze često ponovno čitale kao dokazi da je već 1918. znao kako će Jugoslavija završiti. Takvo čitanje njegovoj knjizi daje gotovo proročanski status.
Za naš feljton važnije je izbjeći upravo tu zamku. Pilar nije mogao znati kako će izgledati Kraljevina SHS, diktatura kralja Aleksandra, Banovina Hrvatska, NDH, federalna socijalistička Jugoslavija, ustavne reforme 1974. ili ratovi devedesetih. Mogao je analizirati strukture svojega vremena i iz njih izvoditi procjene.
Neke od tih procjena pokazale su se izrazito dalekovidnima. Druge su bile proizvod ratnog konteksta, tadašnje nacionalne ideologije i njegova političkog programa.
Povijesna vrijednost Pilara stoga nije u tome što je „pogodio budućnost“, nego što je vrlo rano identificirao probleme koje je svaka buduća jugoslavenska država morala riješiti želi li opstati.
Može li višenacionalna država opstati bez dogovora o samoj naravi države?
To je zapravo ključno pitanje „Južnoslavenskoga pitanja“. Narodi mogu dijeliti državu, ali moraju dijeliti barem približno jednaku predodžbu o tome što ta država jest. Ako jedna strana smatra da je zajednica federacija povijesnih naroda, a druga da postoji jedinstvena nacija kojoj treba jedinstvena centralna vlast, ustavni sukob postaje ugrađen u same temelje države.
Pilar je smatrao da će upravo taj raskorak biti teško premostiti. Hrvatska politika, oblikovana povijesnim iskustvom vlastitoga Sabora, bana i posebnoga državnopravnog položaja, teško će prihvatiti potpunu centralizaciju. Srbija, koja je u 19. stoljeću izgradila vlastitu nacionalnu državu i njezine institucije, imat će snažan interes da te institucije postanu okosnica nove zajednice.
Upravo se zato „Južnoslavensko pitanje“ može čitati i kao studija institucionalnog dizajna prije nego što je taj pojam postao uobičajen u politologiji. Loše uređena država može proizvesti sukobe čak i među narodima koji imaju brojne kulturne sličnosti. Je li Pilar predvidio slabosti Jugoslavije ili ih je vidio zato što ih je tražio? Odgovor je, kao i kod najboljih političkih autora, složen: činio je oboje.
Pilar je vidio stvarne strukturne napetosti koje su kasniji događaji potvrdili kao politički iznimno važne. Institucionalna prednost Srbije 1918., sukob centralizma i federalizma, neprestano hrvatsko pitanje, položaj Bosne i Hercegovine i različite političke tradicije južnoslavenskih naroda doista su postali središnji problemi zajedničke države.
Istodobno je njegov način gledanja već bio oblikovan političkim zaključkom prema kojemu je srpska dominacija glavna opasnost hrvatskoj političkoj budućnosti. Zato činjenice često raspoređuje unutar unaprijed definirane sheme. Ondje gdje bi povjesničar danas tražio nekoliko uzroka, različite aktere i promjenjive interese, Pilar nerijetko pronalazi dugotrajnu nacionalnu strategiju.
Upravo ta dvostrukost čini knjigu vrijednom. Ona je istodobno izvanredno pronicljiva i polemički opterećena. Čitatelj od nje dobiva mnogo više kada je tretira kao snažan politički argument koji treba analizirati nego kao konačno objašnjenje južnoslavenske povijesti.
Zašto je „Južnoslavensko pitanje“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku?
Zato što je hrvatskoj državnoj ideji dodala geopolitičku argumentaciju.
Starčević je tvrdio da Hrvatska posjeduje izvorno pravo na samostalnost. Radić je to pravo povezao s demokratski izraženom narodnom voljom. Pilar postavlja treće pitanje: što se događa s tim pravom kada Hrvatska uđe u državu u kojoj je politička, vojna i administrativna moć koncentrirana u drugome nacionalnom središtu?
Njegov odgovor bio je upozoravajući. Nacionalna ravnopravnost zahtijeva institucionalnu ravnopravnost. Zajedničko ime države, jezična bliskost i deklaracije o bratstvu imaju ograničenu vrijednost ako struktura vlasti proizvodi dugotrajnu dominaciju jednoga centra.
Upravo je ta teza učinila Pilara važnim za kasnije hrvatske rasprave o Jugoslaviji. Njegovo djelo nudilo je rječnik kojim se hrvatsko pitanje moglo tumačiti kao problem odnosa moći, a ne samo kao pitanje povrijeđenoga povijesnog prava ili nacionalnog osjećaja.
Pilar nije napisao program Republike Hrvatske iz 1991. Njegovo konkretno rješenje početkom 20. stoljeća još je velikim dijelom vezano uz preuređenje Habsburške Monarhije. Ali postavio je pitanje koje će se u sljedećih sedamdeset godina stalno vraćati u različitim oblicima: može li Hrvatska očuvati vlastitu političku subjektivnost unutar južnoslavenske države i pod kojim institucionalnim uvjetima?
Prva Jugoslavija dat će jedan odgovor. Socijalistička federacija nakon 1945. pokušat će ponuditi sasvim drukčiji. Hrvatsko proljeće, Ustav iz 1974. i kriza osamdesetih ponovno će otvoriti isto pitanje.
Zato s Pilarom ulazimo u peti krug našega feljtona. Hrvatska državna ideja više se ne razvija samo prema Beču i Pešti. Njezina glavna politička dilema tijekom velikoga dijela 20. stoljeća postaje odnos prema Jugoslaviji.
A tek što je Pilar objavio svoju veliku kritiku jugoslavenskoga projekta, ta je država doista nastala.
Sljedeći nastavak: Miroslav Krleža – „Deset krvavih godina“ i hrvatsko pitanje unutar Jugoslavije
Kako je hrvatska politička i kulturna kritika između dva svjetska rata dobila lijevu, antinacionalističku i protucentralističku perspektivu – i zašto je Krleža smatrao da se hrvatsko pitanje ne može riješiti ni velikosrpskim centralizmom ni romantičnim nacionalnim mitovima.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracije: Vidmir Raič