Hrvatska danas, 9. studenoga, otvara novo izdanje državnih trezorskih zapisa ciljanog nominalnog iznosa milijardu eura. Građani mogu uložiti novac do 16. studenoga, uz godišnji prinos od 2,85 posto i dospijeće u studenome 2027. godine. Za jedan trezorski zapis potrebno je izdvojiti 972,36 eura, a država će po dospijeću isplatiti 1.000 eura. Razlika predstavlja zaradu ulagatelja koji vrijednosni papir zadrži do kraja.
Novo izdanje dolazi u trenutku kada je godišnja inflacija u Hrvatskoj dosegnula 4,9 posto, pa se ponovno otvara pitanje stvarne isplativosti državnih vrijednosnih papira. Iako trezorci nude unaprijed poznat nominalni prinos i relativno nizak kreditni rizik, njihov učinak na očuvanje kupovne moći ovisit će o budućem kretanju cijena. Istodobno država nastavlja razvijati model u kojem građani postaju izravni vjerovnici državnog proračuna, umjesto da se javni dug financira pretežno preko banaka i institucionalnih ulagatelja.
Ministarstvo financija danas je otvorilo novi krug upisa trezorskih zapisa Republike Hrvatske, nastavljajući praksu izravnog zaduživanja kod građana koja je tijekom posljednjih godina postala važan dio upravljanja javnim dugom. Novo izdanje ima ročnost 364 dana, ciljani nominalni iznos od milijardu eura i godišnju stopu prinosa od 2,85 posto. Građani svoje ponude mogu predati do 16. studenoga u 11 sati, dok je drugi krug, namijenjen institucionalnim ulagateljima, predviđen za 17. studenoga. Datum izdanja je 19. studenoga 2026., a dospijeće 18. studenoga 2027. godine.
Na prvi pogled riječ je o jednostavnom obliku ulaganja. Građanin državi posuđuje novac, a država se obvezuje vratiti unaprijed poznat iznos nakon godinu dana. Međutim, u razdoblju povišene inflacije takva odluka ima i dodatnu dimenziju. Nije dovoljno znati koliko će eura ulagatelj dobiti na kraju razdoblja. Jednako je važno koliko će ti euri tada vrijediti i hoće li ostvareni prinos nadoknaditi rast životnih troškova.
Kako funkcionira ulaganje i koliko građani mogu zaraditi
Trezorski zapisi kratkoročni su državni vrijednosni papiri kojima Ministarstvo financija prikuplja sredstva za financiranje proračunskih potreba i upravljanje dospijećima javnog duga. Za razliku od klasičnih obveznica koje mogu donositi periodične kamate, trezorski zapisi prodaju se uz diskont. To znači da ulagatelj pri kupnji plaća manje od nominalne vrijednosti vrijednosnog papira, a po dospijeću dobiva puni nominalni iznos.
U aktualnom izdanju jedan trezorski zapis nominalne vrijednosti 1.000 eura građani kupuju za 972,36 eura. Nakon 364 dana država im isplaćuje 1.000 eura, pa razlika iznosi 27,64 eura po zapisu. Građanin koji kupi deset trezorskih zapisa uložit će 9.723,60 eura, a po dospijeću primit će 10.000 eura. Njegova ukupna nominalna zarada iznosit će 276,40 eura, pod pretpostavkom da zapise zadrži do dospijeća i da nema dodatnih troškova.
Godišnji prinos od 2,85 posto izražen je na godišnjoj osnovi, dok stvarni novčani primitak proizlazi iz razlike između diskontirane kupovne cijene i nominalne vrijednosti. Za građane koji raspolažu određenom ušteđevinom prednost je takvog modela predvidljivost. Već pri kupnji poznato je koliko će novca dobiti po dospijeću, pod uvjetom da država uredno podmiri svoju obvezu.
Ipak, trezorski zapis nije isto što i bankovni depozit. Riječ je o vrijednosnom papiru čija sigurnost ovisi o sposobnosti države da podmiri svoje obveze, a ne o sustavu osiguranja bankovnih depozita. Ako ulagatelj odluči prodati zapis prije dospijeća, njegova tržišna cijena može biti viša ili niža od iznosa koji je platio. Zato je važno razlikovati unaprijed poznat prinos pri držanju do dospijeća od rezultata eventualne prijevremene prodaje.
Inflacija otvara pitanje stvarne vrijednosti prinosa
Najvažnija okolnost koja razlikuje ovogodišnje studenogačko izdanje od razdoblja stabilnijih cijena jest ubrzavanje inflacije. Prema prvoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, godišnja stopa inflacije u listopadu 2026. iznosila je 4,9 posto, dok su cijene energije porasle za 20,7 posto, a usluga za 7,5 posto. To znači da se ukupna razina potrošačkih cijena povećava brže od nominalnog godišnjeg prinosa koji država trenutačno nudi građanima.
Usporedba tih dvaju pokazatelja zahtijeva oprez. Inflacija od 4,9 posto odnosi se na promjenu cijena u prethodnih dvanaest mjeseci, dok će prinos novog trezorskog zapisa biti ostvaren tijekom sljedećih 364 dana. Stoga nije moguće unaprijed zaključiti da će ulagatelji ostvariti negativan realni prinos. To će ovisiti o inflaciji između studenoga 2026. i studenoga 2027., a ne samo o posljednjem objavljenom podatku.
Ipak, ilustrativan izračun pokazuje razmjere problema. Kada bi cijene tijekom sljedećih godinu dana porasle za 4,9 posto, a ulagatelj ostvario nominalni godišnji prinos od 2,85 posto, njegov realni prinos bio bi približno negativnih 1,95 posto. Drugim riječima, imao bi više eura nego na početku ulaganja, ali bi njima mogao kupiti manje dobara i usluga. Ako bi se inflacija tijekom godine spustila ispod ostvarenog nominalnog prinosa, rezultat bi bio drukčiji.
Upravo zato trezorski zapisi nisu automatska zaštita od inflacije. Oni omogućuju ostvarivanje poznatog nominalnog prinosa, ali ne jamče očuvanje kupovne moći. Za građane koji žele izbjeći držanje novca bez ikakvog prinosa mogu predstavljati jednu od mogućnosti, no njihova stvarna isplativost ovisi o alternativnim oblicima štednje, očekivanom kretanju cijena i osobnim potrebama za raspoloživim novcem.
Građani postaju sve važniji vjerovnici države
Izravna prodaja državnih vrijednosnih papira stanovništvu tijekom posljednjih je godina promijenila strukturu financiranja hrvatskoga javnog duga. Umjesto da se oslanja isključivo na institucionalne ulagatelje, banke i međunarodna financijska tržišta, država dio potrebnih sredstava prikuplja od građana koji raspolažu štednjom i žele ostvariti prinos na relativno kratak rok.
Razmjere tog modela najbolje pokazuje rujansko izdanje trezorskih zapisa. Tada su 36.732 građana kupila više od dva milijuna trezorskih zapisa, za što su izdvojili gotovo dvije milijarde eura. Ukupan nominalni iznos izdanja, zajedno s institucionalnim ulagateljima, dosegnuo je 2,21 milijardu eura. Ministarstvo financija tada je objavilo da građani drže više od 8,5 posto hrvatskoga javnog duga, a kroz dosadašnja izdanja državnih vrijednosnih papira usmjereno im je više od 431 milijun eura prinosa.
Takvi iznosi pokazuju da se ne radi samo o povremenoj ponudi namijenjenoj manjim štedišama. Država je postupno stvorila domaću bazu ulagatelja koja može sudjelovati u financiranju proračunskih potreba i refinanciranju postojećih obveza. Za Ministarstvo financija to znači širi izbor izvora financiranja i manju ovisnost o pojedinim skupinama velikih vjerovnika. Za građane se otvara mogućnost izravnog sudjelovanja na tržištu državnih vrijednosnih papira, koje je ranije bilo znatno manje dostupno široj javnosti.
Međutim, takav odnos ima i drugu stranu. Novac koji država prikupi prodajom trezorskih zapisa nije prihod kojim se trajno povećava njezina financijska imovina, nego zaduženje koje treba vratiti. Po dospijeću država mora osigurati sredstva za isplatu nominalne vrijednosti, bilo iz raspoloživih proračunskih sredstava, bilo novim zaduživanjem. Zato rast interesa građana za trezorce ne znači automatski smanjenje javnog duga, nego promjenu njegove strukture i načina financiranja.
Reinvestiranje omogućuje nastavak ulaganja bez nove uplate
Posebnost studenogačkog izdanja jest mogućnost reinvestiranja sredstava iz trezorskih zapisa kupljenih u studenome 2025. godine, čije dospijeće nastupa 19. studenoga 2026. Građani koji posjeduju te vrijednosne papire mogu tijekom aktualnog upisnog razdoblja odabrati opciju reinvestiranja, čime se raspoloživa sredstva iz dospjelog izdanja koriste za podmirenje kupnje novih trezorskih zapisa.
Prednost takvog postupka jest izbjegavanje nepotrebnih platnih transakcija. Ulagatelj ne mora čekati da mu novac bude isplaćen na bankovni račun, a zatim ga ponovno uplaćivati državi. Prijenos se provodi automatski preko sustava Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, pod uvjetom da je reinvestiranje pravodobno odabrano.
Građani mogu ponovno uložiti jednak, manji ili veći iznos od raspoloživih sredstava. Ako je novo ulaganje manje, preostala sredstva isplaćuju se na njihov račun. Ako žele kupiti više trezorskih zapisa nego što im omogućuje iznos dospjelog ulaganja, razliku moraju dodatno uplatiti prema dobivenim uputama. Važno je da se reinvestiranje odabere najkasnije do 16. studenoga u 11 sati, odnosno tijekom trajanja prvog kruga upisa.
Ovaj model državi olakšava zadržavanje postojećih ulagatelja, a građanima pojednostavnjuje nastavak štednje kroz državne vrijednosne papire. Istodobno se postavlja pitanje hoće li građani dio dospjelih sredstava odlučiti potrošiti ili će ih, potaknuti ponuđenim prinosom, ponovno usmjeriti prema državnom dugu.
Tko može kupiti trezorske zapise i kako se provodi upis
U prvom krugu sudjelovati mogu punoljetni hrvatski državljani te punoljetni strani državljani koji su rezidenti Republike Hrvatske. Minimalno ulaganje predstavlja kupnja jednog trezorskog zapisa, za što je potrebno osigurati 972,36 eura. Građani ponude mogu predati u poslovnicama Financijske agencije ili digitalnim putem preko aplikacija E-Riznica i M-Riznica.
Digitalni upis dostupan je punoljetnim hrvatskim državljanima koji imaju odgovarajuću elektroničku vjerodajnicu značajne ili visoke razine sigurnosti. Strani državljani s prebivalištem odnosno odgovarajućim rezidentskim statusom u Hrvatskoj ponude mogu predati u Fininim poslovnicama. Upis putem digitalnih kanala započeo je 9. studenoga u ponoć, a završava 16. studenoga u 11 sati. U poslovnicama Fine ponude se primaju tijekom njihova radnog vremena, uz isti završni rok.
Nakon predaje ponude potrebno je osigurati pravodobnu uplatu prema dobivenim instrukcijama, osim u slučaju kada se kupnja podmiruje reinvestiranjem. Fina upozorava da građani koji uplatu obavljaju posljednjeg dana moraju provjeriti rokove izvršenja platnih naloga kod svoje banke ili drugog pružatelja platnih usluga. Sama predaja ponude nije dovoljna ako sredstva ne budu uplaćena u propisanom roku.
Za gotovinske uplate u Fini do 10.000 eura ne naplaćuje se naknada za platni promet, dok se za iznose iznad te granice primjenjuje fiksna naknada od 12,98 eura. Mogući drugi troškovi ovise o načinu plaćanja i korištenim financijskim uslugama, pa ih je potrebno uzeti u obzir pri usporedbi s alternativnim ulaganjima.
Trezorci ili bankovna štednja – odluka ovisi o više od kamatne stope
Usporedba trezorskih zapisa i klasične bankovne štednje često se svodi na ponuđenu kamatnu stopu, no riječ je o financijskim proizvodima s različitim obilježjima. Kod trezorskog zapisa poznati su kupovna cijena, nominalna vrijednost i datum dospijeća. Kod oročenog depozita uvjeti ovise o pojedinoj banci, trajanju oročenja, iznosu ulaganja i mogućnosti prijevremenog raspolaganja novcem.
Bankovni depoziti u Hrvatskoj, unutar propisanih ograničenja i uvjeta, obuhvaćeni su sustavom osiguranja depozita. Trezorski zapisi nisu obuhvaćeni tim sustavom, nego predstavljaju izravnu tražbinu prema Republici Hrvatskoj. Oba oblika ulaganja imaju svoje rizike i ograničenja, a njihova usporedba zahtijeva razmatranje neto prinosa, troškova, dostupnosti novca i očekivane inflacije.
Za građane koji raspolažu viškom sredstava i ne očekuju da će im ona biti potrebna tijekom sljedeće godine, trezorski zapisi mogu biti prikladan instrument kratkoročnog ulaganja. Za kućanstva koja nemaju dostatnu financijsku pričuvu ili bi novac mogla trebati prije dospijeća, pitanje likvidnosti može biti važnije od razlike u prinosu. Ulaganje koje izgleda povoljno pri kupnji može postati nepraktično ako se sredstva moraju osloboditi prije planiranog roka.
Zato se isplativost trezorskih zapisa ne može procijeniti samo prema oglašenoj stopi od 2,85 posto. Potrebno je usporediti dostupne mogućnosti štednje i ulaganja, utvrditi koliko dugo novac može ostati vezan te procijeniti koliko je ulagatelju važna predvidljivost nominalnog primitka.
Država dobiva stabilnije financiranje, a građani preuzimaju inflacijski rizik
Novo izdanje vrijedno milijardu eura pokazuje da Ministarstvo financija namjerava nastaviti razvijati tržište državnih vrijednosnih papira namijenjenih stanovništvu. Velik interes građana u prethodnim izdanjima potvrđuje da takav oblik ulaganja ima svoje mjesto u hrvatskom financijskom sustavu. Za državu on predstavlja dodatni kanal financiranja, a za građane mogućnost ostvarivanja prinosa izravnim kreditiranjem javnog sektora.
No upravo odnos ponuđenog prinosa i inflacije pokazuje granice tog modela. Država se zadužuje uz unaprijed poznatu nominalnu cijenu, dok građani preuzimaju rizik da će budući rast cijena umanjiti stvarnu vrijednost njihova primitka. Ako se inflacija smanji, trezorski zapisi mogu ostvariti pozitivan realni prinos. Ako ostane iznad ponuđene stope, nominalna zarada neće biti dovoljna za potpuno očuvanje kupovne moći.
Studenačko izdanje zato predstavlja više od još jedne prilike za kratkoročnu štednju. Ono pokazuje kako se hrvatski javni dug sve snažnije povezuje s financijskim odlukama građana, ali i kako inflacija mijenja značenje naizgled jednostavnog podatka o godišnjem prinosu.
Građani će na svakih uloženih 972,36 eura po dospijeću dobiti 1.000 eura. Koliko će tim novcem moći kupiti u studenome 2027., ovisit će o kretanju cijena tijekom sljedećih godinu dana. Upravo u toj razlici između nominalne zarade i stvarne kupovne moći nalazi se ključno pitanje isplativosti novog državnog izdanja.
...
Tekst: Vidmir Raič
Infografika: Petar Kolovrat