PETI KRUG: JUGOSLAVENSKO PITANJE I HRVATSKI ODGOVORI
12. Miroslav Krleža: „Deset krvavih godina“
„Deset krvavih godina“ zbirka je eseja u kojoj Krleža analizira rat, stvaranje Kraljevine SHS, hrvatsko društvo, političko nasilje, nacionalizam, malograđanštinu i nemoć domaćih elita. Njegove su studije potaknule velike rasprave o izgledima i održivosti hrvatskoga društva, dok je hrvatsko nacionalno pitanje nastojao riješiti u federalističkom, socijalističkom okviru.
Krleža nije zagovarao nacionalnu državu u pravaškom smislu. Njegovo mjesto u serijalu proizlazi iz činjenice da je pomogao oblikovati hrvatsku kulturnu samosvijest koja nije pristajala ni na monarhistički centralizam ni na romantiziranu nacionalnu prošlost.
Zašto je knjiga važna? Pokazuje da hrvatska emancipacija nije bila isključivo projekt konzervativne ili nacionalističke politike.
Zašto je odabrana? Moderna Hrvatska nasljeđuje i državotvornu ljevicu, federalizam, antifašizam i kritiku društvenih nejednakosti. Bez Krleže bi serijal bio ideološki jednostran.
Ključno pitanje nastavka: Je li Krležin jugoslavenski federalizam bio alternativa hrvatskoj samostalnosti ili jedna od povijesnih etapa njezina političkog sazrijevanja?
Nakon Ive Pilara naš feljton ostaje unutar jugoslavenskoga pitanja, ali mijenja gotovo cijelu optiku. Pilar južnoslavenski prostor promatra kao geopolitičku arenu u kojoj se sudaraju hrvatski i srpski državni projekti, povijesne tradicije, religije i interesi velikih sila. Miroslav Krleža polazi s ljevice i postavlja drukčija pitanja: što vrijedi nacionalna država ako u njoj većina ljudi živi bijedno, politički nepismeno i socijalno obespravljeno? Što vrijedi slavna nacionalna prošlost ako se koristi kao zavjesa iza koje domaće elite izbjegavaju odgovornost? I što se događa kada se jugoslavensko jedinstvo, umjesto ravnopravnosti, pretvori u ideologiju centralizirane monarhije, policijske represije i političke dominacije?
Upravo zato „Deset krvavih godina“ pripada knjigama koje su stvarale modernu Hrvatsku, premda Krleža nije pripadao pravaškoj tradiciji niti je hrvatsku emancipaciju zamišljao kao stvaranje nacionalne države na Starčevićev način. Njegov doprinos nalazi se drugdje: u stvaranju hrvatske kritičke samosvijesti. Hrvatsku je prisilio da se pogleda bez uljepšavanja, istodobno kao zajednica podvrgnuta problematičnom jugoslavenskom centralizmu i kao društvo opterećeno vlastitim klasnim razlikama, provincijalizmom, političkim mitovima i nemoćnim elitama.
Knjiga „Deset krvavih godina“ objavljena je u Zagrebu 1937., a okupila je eseje nastajale uglavnom tijekom dvadesetih godina. Među njima su tekstovi o Prvome svjetskom ratu i poraću, hrvatskoj inteligenciji, Franu Supilu, Stjepanu Radiću, hrvatsko-srpskom pitanju i političkoj kulturi prve Jugoslavije. Knjiga je ubrzo bila sudski zaplijenjena, premda je velik dio naklade uspio doći do čitatelja. Proširena izdanja nakon Drugoga svjetskog rata dodatno su oblikovala korpus koji danas povezujemo s tim naslovom.
Deset godina u kojima se raspao cijeli jedan svijet
Naslovna sintagma odnosi se na desetljeće između 1914. i 1924., razdoblje u kojem je Krležina generacija vidjela gotovo potpuni raspad staroga europskog poretka. Prvi svjetski rat uništio je Austro-Ugarsku, Rusko, Njemačko i Osmansko Carstvo, milijune ljudi pretvorio u vojnike i žrtve, a Srednju Europu ispunio revolucijama, novim državama i društvenim potresima. Krleža to desetljeće promatra iz neposrednog iskustva čovjeka koji je pripadao austrougarskom vojnom svijetu i koji je vrlo rano razvio radikalan proturatni stav. U izvornom ciklusu „Deset krvavih godina. Refleksije između 1914–1924“ rat se pojavljuje kao moralna katastrofa društva koje vlastite nacionalne, dinastičke i civilizacijske parole plaća životima običnih ljudi.
Takav pogled važan je za razumijevanje njegove politike. Krleža državu procjenjuje odozdo, iz rova, bolnice, provincijskoga grada, činovničke kancelarije i siromašne kuće. Velike riječi poput domovine, kralja, nacionalne časti i povijesne misije kod njega stalno prolaze test konkretne ljudske cijene. Rat je zato veliki demaskirajući događaj: pokazuje koliko su politički sustavi spremni čovjeka pretvoriti u potrošni materijal.
Time Krleža u hrvatsku političku misao uvodi snažan antimilitaristički i socijalni kriterij. Državna ideja mora se vrednovati prema životu ljudi koje organizira, a ne samo prema zastavi pod kojom ih šalje u rat.
Nova Jugoslavija nije počela od nule
Raspad Austro-Ugarske 1918. za Krležu nije značio jednostavan prijelaz iz „tamnice naroda“ u slobodu. Nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca naslijedila je stare društvene sukobe, klasne razlike, nacionalne frustracije i slabe demokratske institucije, a vrlo brzo proizvela i vlastite probleme. Centralizacija države, dominacija monarhije, policijski aparat, neriješeno hrvatsko pitanje i nasilje u političkom životu pokazivali su koliko se velika jugoslavenska obećanja razlikuju od njezine političke prakse.
Tu se Krleža približava Radiću i Pilaru, ali iz sasvim drukčijega intelektualnog smjera. Pilar je upozoravao na institucionalnu prednost Srbije i mogućnost srpske dominacije u budućoj državi. Radić je nakon 1918. zahtijevao demokratski mandat i ravnopravni dogovor političkih naroda. Krleža vidi centralizam, ali mu dodaje socijalnu dimenziju. Problem Jugoslavije nije samo u tome što je politički odnos Hrvata i Srba loše postavljen, nego i u tome što se nova država gradi na društvu duboke nejednakosti, siromaštva i političke zaostalosti.
Za njega promjena državne granice sama po sebi nije revolucionarna promjena ako obični čovjek nastavlja živjeti u istom odnosu nemoći prema državi, kapitalu, birokraciji i političkoj eliti.
Krleža protiv beogradskog centralizma
Krležina kritika monarhističke Jugoslavije bila je oštra. U središnjoj vlasti vidio je autoritarnu tendenciju koja političku raznolikost pokušava podrediti jedinstvenome državnom aparatu. Parlamentarizam Kraljevine SHS i kasnije Jugoslavije za njega je često poprimao obilježja političke predstave iza koje djeluju policija, administracija, dinastija i interesi društvenih elita.
Ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini 1928. zato zauzima posebno mjesto u Krležinu političkom pisanju. Radić mu ideološki nije bio blizak u svim pitanjima, ali njegovo stradanje postaje dokaz duboke bolesti jugoslavenskoga parlamentarizma. Politički sukob završio je revolverskim hicima u samoj instituciji koja je trebala omogućiti njegovo mirno rješavanje.
Krleža je tu vidio nešto mnogo ozbiljnije od jednog zločina. Vidio je državu koja nije izgradila kulturu političke ravnopravnosti.
Zbog toga njegova kritika jugoslavenskoga centralizma pripada i hrvatskoj političkoj emancipaciji. Hrvatsko pitanje u njegovu pisanju ima realnu političku težinu i ne može se jednostavno proglasiti provincijalnim nacionalizmom koji će nestati razvojem zajedničke jugoslavenske svijesti.
Tu se nalazi presudna razlika između Krleže i klasične nacionalne državotvorne tradicije. Kritizirajući centralističku Jugoslaviju, Krleža ne prihvaća automatski hrvatsku nacionalističku interpretaciju povijesti. Njegova polemika ide u oba smjera.
Hrvatsku političku kulturu Krleža opisuje kroz slabost građanstva, provincijalnost, političko oportunistvo, sklonost stvaranju velikih povijesnih legendi i nerijetko nemoć da se vlastiti položaj pretvori u ozbiljan politički program. U tekstu o „malograđanskom historizmu“ upravo se ta tema pojavljuje u središtu njegove kritike: prošlost se pretvara u skladište mitova kojima sadašnjost prikriva vlastitu slabost. Zbirka iz 1937. uključivala je upravo esej „Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće“, uz tekstove o hrvatskoj inteligenciji, Supilu i Radiću.
To je neugodan položaj koji će Krležu pratiti cijeli život. Za centraliste je hrvatski kritičar Jugoslavije. Za nacionaliste je čovjek koji ruši nacionalne svetinje. Za dogmatsku komunističku ljevicu povremeno je previše individualistički i intelektualno neposlušan. Upravo ta nepripadnost jednom jednostavnom političkom taboru daje njegovoj kritici posebnu težinu.
Hrvatska između Beča i Beograda i između vlastitih iluzija
Krležina velika tema zapravo je povijesna nemoć maloga naroda smještenoga između velikih političkih sustava. Austro-Ugarska Hrvatsku drži u složenom imperijalnom odnosu. Jugoslavija obećava nacionalno oslobođenje, ali ubrzo proizvodi centralistički model. Hrvatska građanska politika pritom često reagira kasno, fragmentirano ili oportunistički.
U tom kontekstu posebno ga zanima Frano Supilo. Supilo je za Krležu važan jer pokušava voditi politiku koja hrvatsko pitanje povezuje sa širim europskim i južnoslavenskim odnosima, a istodobno postupno uviđa probleme jugoslavenskog ujedinjenja. Krležin esej „Slom Frana Supila“ zato nije samo politička biografija jednog čovjeka. To je studija hrvatske političke tragedije: intelektualac pokušava pronaći formulu nacionalnog oslobođenja, ulazi u velike međunarodne kombinacije i na kraju se suočava s činjenicom da ideali, savezništva i stvarni interesi često idu različitim putovima. Pilar političku geografiju pretvara u sustav. Krleža je pretvara u tragediju političkoga čovjeka.
„Deset krvavih godina“, ukoričeni eseji Miroslava Krleže, izdanje iz 1937. godine
Hrvatsko pitanje je klasno pitanje
Najveći Krležin doprinos ovom feljtonu upravo je u tome što hrvatskoj državnoj ideji postavlja socijalno pitanje koje nacionalna politika često potiskuje.
Krležina pitanja i pokušaj traženja odgovora su: Čija je država? Što samostalnost ili autonomija znače čovjeku bez zemlje, radniku s bijednom plaćom, seljaku opterećenom dugom, vojniku mobiliziranom u rat ili čovjeku bez stvarnoga političkog utjecaja?
Krleža hrvatsku povijest stalno vraća materijalnom životu. Nacionalna emancipacija koja zamjenjuje jednu elitu drugom, a ostavlja društvenu strukturu gotovo netaknutom, za njega ima ograničen sadržaj. U tom smislu njegova politika proizlazi iz marksističke perspektive: nacionalno pitanje stvarno je, ali se prepliće s klasnim odnosima, kapitalom, vlasništvom i društvenom nejednakošću.
Tu se razlikuje i od Stipice Radića, koji socijalno pitanje vidi prvenstveno kroz seljačku većinu i demokratsku organizaciju sela. Krleža ga vidi šire, kao problem kapitalističkoga i polufeudalnog društva, radništva, seljaštva, građanske klase i države koja održava postojeće odnose moći. Za hrvatsku političku misao to je važna nadogradnja, jer u Krležinoj interpretaciji hrvatska nacija dobiva društvenu anatomiju.
Krležin Hrvat ne mora živjeti od nacionalnih legendi
Krleža je prema nacionalnim mitovima imao gotovo fizičku odbojnost. Velike povijesne priče u kojima je narod uvijek junački, njegova politika uvijek pravedna, a svi porazi rezultat vanjske zavjere smatrao je intelektualno opasnima. Takve priče zajednici pružaju emocionalnu utjehu, ali smanjuju sposobnost samokritike.
U tome se Krleža vraća problemu koji smo otvorili još uz Kačića Miošića. Kolektivna zajednica treba priče da bi zapamtila vlastitu prošlost, ali upravo priča može s vremenom postati jača od činjenice. Krleža ide korak dalje i pita što se događa kada politička elita počne živjeti od tih priča. Njegov odgovor je nemilosrdan, jer kaže da hrvatsko društvo svoje stvarne slabosti pretvara u povijesnu retoriku.
Hrvatska samosvijest kod Krleže zato mora biti dovoljno snažna da podnese kritiku Hrvatske. To je važan oblik političke zrelosti. Nacionalna pripadnost koja zahtijeva neprekidno uljepšavanje vlastite povijesti ostaje nesigurna; zajednica koja može otvoreno govoriti o vlastitim porazima, oportunizmu i zločinima razvija dublju političku samosvijest.
I Srbija kod Krleže izlazi iz mitologije, on isti postupak primjenjuje na srpsku političku tradiciju. Herojska slika Srbije, ratnih pobjeda, oslobođenja i pijemontske misije južnoslavenskog ujedinjenja kod njega prolazi kroz jednako oštru kritiku. Vojnički uspjeh Srbije i njezina uloga u Prvom svjetskom ratu ne stvaraju automatsko pravo da srpske državne institucije određuju oblik zajedničke države. Time Krleža odbacuje ideju prema kojoj nacionalna žrtva proizvodi trajnu političku nadmoć. Narodi mogu imati velika povijesna iskustva, ali zajednički politički sustav traži drukčiju legitimnost – jednakost i dogovor.
Na toj razini njegova kritika centralizma ima dodirne točke s Radićevom demokratskom politikom i Pilarovom analizom institucionalne asimetrije. Razlikuje ih rješenje. Pilar se početkom rata okreće preuređenju Habsburške Monarhije, Radić demokratskoj i federalnoj ili konfederalnoj reorganizaciji jugoslavenskoga prostora, dok Krleža izlaz sve više povezuje s revolucionarnom društvenom promjenom i socijalističkim federalizmom.
Nacionalno pitanje kroz oči ljevice
U europskoj ljevici toga vremena nacionalno pitanje stvaralo je velike sporove. Jedan dio marksista očekivao je da će klasna politika postupno potisnuti nacionalne identitete, dok su drugi priznavali da nacionalne zajednice i njihova prava imaju vlastitu političku snagu. Jugoslavenski prostor učinio je takvu raspravu još složenijom jer su se socijalne i nacionalne podjele neprestano preklapale.
Krleža s vremenom dolazi do stajališta prema kojemu hrvatsko pitanje ima stvarnu političku osnovu, ali mu nacionalističko rješenje nije dovoljno. Hrvatska emancipacija trebala bi istodobno značiti nacionalnu ravnopravnost i duboku društvenu promjenu. Federalizam se u takvoj koncepciji pojavljuje kao institucionalni okvir koji različitim narodima daje političku individualnost, a socijalizam kao društveni okvir koji bi trebao ukloniti klasne odnose stare države.
To je jedna od intelektualnih poveznica prema jugoslavenskom federalizmu nakon Drugoga svjetskog rata. Krležin osobni politički put, odnos prema Komunističkoj partiji i sukobi na književnoj ljevici pritom su bili znatno složeniji od jednostavne formule „Krleža je najavio socijalističku Jugoslaviju“. Njegov temperament uvijek je bio sumnjičav prema dogmi, uključujući dogmu vlastita političkog tabora.
Revolucija nema pravo ukinuti mišljenje
Upravo je ta crta važna za razumijevanje njegova mjesta u hrvatskoj političkoj kulturi. Tijekom tridesetih godina Krleža ulazi u veliki sukob na književnoj ljevici, osporavajući zahtjeve prema kojima bi književnost trebala postati neposredno sredstvo partijskog i revolucionarnog programa. Njegova kritika socijalističkog realizma i ideološkoga pojednostavnjivanja dovela ga je u ozbiljan sukob s dijelom komunističkoga pokreta.
To pokazuje da Krležina ljevica nije jednostavno disciplina političke organizacije. U njezinu središtu nalazi se i autonomija intelektualca. Revolucionarni cilj sam po sebi ne daje pravo na lošu umjetnost, banalnu propagandu ili ukidanje kritičkog mišljenja.
Za priču o modernoj Hrvatskoj taj element ima posebnu vrijednost. Politička emancipacija uključuje i kulturni prostor u kojem zajednica smije preispitivati samu sebe. Bez toga država lako stvara vlastitu službenu mitologiju, bez obzira na to je li nacionalistička, monarhistička ili revolucionarna.
Antifašizam kao odgovor na hrvatsko pitanje
Tridesete godine postupno mijenjaju europski kontekst. Fašizam u Italiji, nacizam u Njemačkoj, autoritarni režimi i rast političkoga nasilja pretvaraju pitanje demokracije i nacionalne države u pitanje samoga opstanka europskoga poretka. U jugoslavenskom i hrvatskom kontekstu pojavljuju se i radikalni nacionalistički pokreti koji državno pitanje sve snažnije povezuju s autoritarnim i etnički isključivim modelima.
Krležina kritika takva razvoja proizlazi iz cijeloga njegova prethodnog opusa. Nacionalna emancipacija koja završava diktaturom, rasnim zakonima ili glorifikacijom rata za njega predstavlja novu varijantu iste katastrofe koju je opisivao još od Prvoga svjetskog rata.
Zato će antifašistička tradicija poslije postati važan dio lijevoga odgovora na hrvatsko državno pitanje. U Drugome svjetskom ratu komunistički pokret spojit će socijalnu revoluciju, antifašistički rat i obnovu Hrvatske kao federalne jedinice unutar nove Jugoslavije. Krleža osobno nije bio tvorac tog ratnog institucionalnog projekta i njegov položaj tijekom rata bio je poseban, ali intelektualni svijet u kojemu su nacionalna ravnopravnost, socijalna emancipacija i antifašizam mogli biti povezani u jednu političku cjelinu pripada i tradiciji koju je desetljećima pomagao oblikovati.
Federalizam kao suprotnost hrvatskoj državi ili njezin povijesni oblik?
Tu dolazimo do ključnog pitanja nastavka. Je li Krležin jugoslavenski federalizam alternativa hrvatskoj samostalnosti ili jedna od etapa političkog sazrijevanja hrvatske državnosti?
Ako Krležu čitamo iz njegova vremena, odgovor je jasan: federalizam je za njega bio stvarno političko rješenje, a ne privremena stanica na unaprijed određenom putu prema neovisnoj Hrvatskoj. Njegov politički horizont nije bio 1991. godina. Smatrao je da se hrvatska nacionalna individualnost može ostvariti u ravnopravno uređenoj jugoslavenskoj zajednici povezanoj sa socijalističkom društvenom transformacijom.
Ako pak promatramo dugoročnu institucionalnu povijest Hrvatske, slika postaje složenija. Federalno načelo u drugoj Jugoslaviji priznalo je Hrvatsku kao zasebnu republiku s teritorijem, institucijama, ustavom i političkom individualnošću. Kasniji razvoj federalizma, osobito nakon ustavnih reformi šezdesetih i sedamdesetih godina, dodatno će povećavati republičke ovlasti. Ta institucionalna povijest bit će važna i u procesu raspada Jugoslavije.
Dakle, ono što je za Krležu bilo zamišljeno kao trajno rješenje jugoslavenskoga pitanja u povijesnom je razvoju postalo jedna od etapa iz koje će se kasnije razvijati drukčiji hrvatski državni projekt.
Razlika je presudna. Povijest ne smijemo pretvarati u plan koji su autori navodno nesvjesno izvršavali. U tome leži i razlog zbog kojega ljevica pripada priči o hrvatskoj državnosti. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatska je ponovno uspostavljena kao federalna republika unutar Jugoslavije. Imala je definirani teritorij, republičke institucije i ustavnopravni položaj koji će se tijekom desetljeća mijenjati. Taj oblik državnosti imao je jednostranački politički sustav, komunističku ideologiju i ozbiljna ograničenja političkih sloboda, ali je istodobno predstavljao stvaran institucionalni okvir hrvatske političke posebnosti.
Krležino intelektualno nasljeđe obilježilo je posljeratnu, ali i današnju Hrvatsku
Povijesna analiza zato mora držati više činjenica zajedno. Antifašistički pokret porazio je ustaški režim i obnovio Hrvatsku unutar federacije. Komunistička vlast istodobno je uspostavila autoritarni poredak, represiju i monopol političke organizacije. Federalizam je priznao hrvatsku republiku, dok je jugoslavenska država zadržala snažna savezna ograničenja njezine suverenosti.
Krležina politička i kulturna biografija prolazi kroz gotovo sve te proturječnosti. Upravo zato je važan za serijal koji želi objasniti kako je Hrvatska stvarana, a ne proizvesti urednu genealogiju samo jedne političke tradicije.
Krleža kao tvorac kulturne i političke Hrvatske
Nakon 1945. Krležina uloga dobiva i sasvim novu institucionalnu dimenziju. Pokretanjem Leksikografskoga zavoda u Zagrebu, čiji je prvi ravnatelj bio, sudjeluje u projektu sustavnog organiziranja znanja, enciklopedistike i kulturne samorefleksije. Hrvatska enciklopedija upravo njegov opus i kulturne inicijative opisuje kao jednu od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.
To je važno i za naš pojam državotvornosti. Državu ne stvaraju samo političke odluke. Stvaraju je institucije koje uređuju znanje, jezik, kulturu i povijesno pamćenje. Nacionalna zajednica koja nema razvijenu sposobnost da sama sustavno opisuje svoj prostor, ljude, povijest, književnost i znanost ostaje kulturno ovisna o drugim centrima.
Krleža je na toj razini sudjelovao u stvaranju intelektualne infrastrukture moderne Hrvatske jednako snažno kao što je svojim esejima desetljećima prije razgrađivao njezine političke mitove.
Krležina lijeva interpretacija također ima vlastitu slijepu točku. Marksistički i socijalistički pristup često je polazio od uvjerenja da će duboka društvena transformacija ukloniti velik dio nacionalnih sukoba jer će nestati klase i političke elite koje nacionalizam koriste kao sredstvo vlasti.
Povijest socijalističke Jugoslavije pokazala je da nacionalno pitanje može preživjeti vrlo duboke promjene društvenoga sustava. Industrijalizacija, urbanizacija, socijalistička modernizacija i federalno uređenje nisu uklonili različite predodžbe o suverenosti, gospodarskim interesima, identitetu i raspodjeli političke moći.
Krleža je nacionalni problem shvaćao ozbiljnije od mnogih dogmatskih marksista, ali je njegov širi politički svijet ipak vjerovao da socijalistički federalizam može stvoriti dovoljno snažan okvir za njegovo trajno rješenje. Pokazalo se da problem ima još dublje političke slojeve.
Dvostruka kritika kao Krležino najvažnije nasljeđe
Krležina najveća vrijednost za hrvatsku političku kulturu možda se nalazi upravo u njegovoj nesklonosti izboru između dviju udobnih mitologija. Beogradski centralizam za njega nije postajao prihvatljiv zato što je kritizirao hrvatski nacionalizam. Hrvatski nacionalizam nije postajao opravdan samo zato što je centralizam bio stvaran problem.
Ta dvostruka kritika izrazito je zahtjevna jer političkoj zajednici oduzima jednostavan alibi. Hrvatska može biti politički potlačena i istodobno odgovorna za vlastite slabosti. Jugoslavenski centralizam može biti strukturalni problem, a hrvatska politička elita istodobno provincijalna i neuspješna. Nacionalni identitet može biti stvaran i legitiman, dok nacionalni mit može biti povijesno lažan i politički štetan.
Upravo je takav način mišljenja dio moderne političke samosvijesti, jer nacija sazrijeva kada može izdržati rečenicu koja joj nije ugodna.
Zašto su „Deset krvavih godina“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku? Zato što je Krleža hrvatskoj državotvornoj misli dodao ono što joj je svaka ozbiljna politička zajednica trebala imati: kritiku vlastite nacionalne slike.
Starčević je Hrvatskoj dao politički jezik samostalnosti. Radić joj je dao demokratski jezik narodne suverenosti. Pilar je hrvatsko pitanje smjestio u geopolitičku strukturu južnoslavenskoga prostora. Krleža je postavio pitanje kakva je stvarna vrijednost svih tih velikih riječi kada ih usporedimo sa životom ljudi, funkcioniranjem društva i ponašanjem političkih elita.
Krležina Hrvatska zato nije romantična. Ona je siromašna i nejednaka, politički rascjepkana, često provincijalna, traumatizirana ratom i zaglavljena između različitih državnih projekata. Ali upravo zato postaje stvarna.
Krleža nije želio hrvatsku nacionalnu državu u pravaškom smislu. Jugoslavenski federalizam i socijalistička transformacija za njega su predstavljali mogući izlaz iz nacionalnih i društvenih sukoba koji su razorili monarhističku Jugoslaviju. U tome je njegov projekt pripadao vlastitom vremenu.
No hrvatska politička povijest iz njegova je opusa naslijedila nešto trajnije od konkretnoga državnoga modela: uvjerenje da nacionalna emancipacija bez demokratske, socijalne i intelektualne emancipacije ostaje nedovršena. Zbog toga Krleža pripada ovom feljtonu.
Bez njega bismo dobili povijest hrvatske državnosti u kojoj država nastaje iz povijesnoga prava, nacionalnoga identiteta i političke borbe. S njime dobivamo važnije pitanje:
Kakvo društvo treba živjeti unutar te države da bi ona zaista predstavljala emancipaciju?
U tom smislu njegov jugoslavenski federalizam bio je povijesna alternativa hrvatskoj nacionalnoj samostalnosti, ali je federalno priznanje Hrvatske istodobno postalo jedna od etapa institucionalnog razvoja iz kojih će kasnije proizići suvremena hrvatska država.
Povijest je ponovno učinila nešto što autori rijetko mogu predvidjeti: njihova rješenja pretvorila je u polazišta za sasvim druga rješenja.
Sljedeći nastavak: Vladko Maček – politički spisi, govori i Sporazum Cvetković–Maček
Kako je Radićev masovni pokret nakon njegova ubojstva pokušao hrvatsko pitanje riješiti pregovorima i stvaranjem Banovine Hrvatske – prve teritorijalno i institucionalno široko autonomne hrvatske jedinice unutar prve Jugoslavije.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat