Kad Ivica Buljan radi predstavu – to je događaj, jer on iz teksta luči bitne dramske elemente, pojačava ih i na njih dodaje silnu kinetičku energiju. U tom gibanju scenografija ima svojstvo rekvizita i uz dinamičnu glumu se stapa u gotovo jedinstvenu materiju gdje su – živo i neživo – stopljeni u jedinstven artistički stroj, stroj s dušom, stroj koji govori, viče, pjeva – u nastojanju da kroz tu promišljenu buku proizvede tišinu u nama koji sjedimo u publici, tišinu u kojoj se pitamo.
Tako je bilo 4. studenog 2026. godine u kazalištu Komedija na premijeri Na rubu pameti / Roll over Krleža čiji je, dakle, Krležin tekst adaptirao slavni Feralovac Viktor Ivančić. Taj kompleksni scenski mehanizam Buljan povjerava glumačkom ansamblu predvođenom Draženom Bratulićem u ulozi bezimenog Doktora, dok je liku pridružena njegova Sjena (svjedok i dvojnik) u izvedbi Roko Sikavice. Moćnu salonsku elitu i njezino licemjerje na sceni oživljavaju Jasna Bilušić, Dubravka Ostojić, Ružica Maurus, Ivan Magud, Ognjen Milovanović, Adnan Prohić, Jan Kovačić i Damian Humski, pojačani članovima baletnog ansambla i orkestra Komedije.
LOGIKA KULTURNOG KAPITALIZMA
Miroslav Krleža je književna veličina europskog modernizma, ravan Thomasu Mannu, Robertu Musilu, osoba koja bi po svom značaju zaslužila biti lik na nekoj našoj novčanici eura, i da za njega znaju, no Europa kroz prijevode više zna za sijaset naših trivijalnih autora koji se masovno prevode kroz fondove poput Kreativne Europe. To je logika današnjeg kulturnog kapitalizma, pa Krleža kao erudit ostaje zanimljiv samo nama, domaćima koji u njemu prepoznajemo duboko, specifično buntovništvo.
O liku i djelu Krleže mogla bih se raspisati; makar sam u kategoriji onih koje taj pisac intrigira, ne bih se usudila reći da sam znalac, a mnogo toga me kopka. Recimo, njegov polemički esej „Hrvatska književna laž“ (iz 1919. g.) je pljuska dotadašnjoj provincijalnoj i epigonskoj književnosti, pobuna protiv mitova, malograđanštine i romantičarskog nacionalnog heroizma, i uopće lažnim vrijednostima u umjetnosti. Itd., itd...
Zorica Radaković u kavezu kazališnog poretka -Pisac-stilist na strateškoj poziciji u gledalištu kazališta Komedija, trenutak prije nego što će se scenska mašinerija pokrenuti i suočiti nas s oslobađajućom jezom i nemoći suvremenog estetskog krika. (foto: Radium Noir)
Zorica Radaković u kavezu kazališnog poretka (foto: Radium Noir)
SVJETIONICI ISTINE I POVIJESNE INTRIGE
Zbog svojih stavova Krleža ipak nije padao u nemilost kao što je padao Viktor Ivančić, da zbog javne riječi bude pozivan na sud i da ga (kao, slučajno) mobiliziraju na prvu crtu. Zašto je to tako, ako je Krleža ipak bio zaštićen u odnosu na Ivančića i ostale Feralovce koji su bili svjetionik istine u najmračnije doba 90-ih, to je povijesna intriga kojom bi se trebala baviti hermeneutika, jer svako doba ima neke svoje suptilne zakone održanja. No, da ne dužim...
Krleža je u istoj osobi bio i institucija i subverzija, a tako nekako je i Ivica Buljan na neki način kazališna institucija našeg vremena. Buljan u institucije unosi teme i forme koje im po definiciji ne pripadaju – od radikalnog performansa, preko eksplicitne tjelesnosti i kvir estetike, do punk senzibiliteta; dovesti takvu estetiku u Komediju je subverzivni čin. On rabi mehanizme institucije – njezin ansambl, resurse, zgradu – kako bi publici servirao zrcalo koje ne očekuju.
SUBVERZIVNI PUT VIKTORA IVANČIĆA
Subverzivni pak put Viktora Ivančića započinje još prije četrdesetak godina kroz kultnu „Bilježnicu Robija K.”, satiričnu kolumnu koja kroz vizuru vječnog učenika trećeg razreda osnovne škole nemilosrdno demontira mitove i svete krave društva. Taj se satirični format u devedesetima razvija u politički i kulturološki fenomen kroz rad tjednika Feral Tribune. Ivančić je s ekipom iz Splita stvorio suvremeni ekvivalent Krležinih Balada Petrice Kerempuha ili satirične groteske.
Nakon gašenja Ferala, Ivančićev subverzivni put se transformira u britku esejistiku i publicistiku na neovisnim portalima. Tu njegova oštrica više nije usmjerena samo na lokalni nacionalizam, već na globalni fenomen kulturnog kapitalizma i briselske birokratizacije. Kroz knjige poput „Poštene inteligencije”, on prokazuje suvremeni sustav fondova i projekata (poput Kreativne Europe) koji pisce i intelektualce više ne guši cenzurom, već ih suptilno „kupuje” i pacifizira, tjerajući ih na autocenzuru kako bi ostali unutar prihvatljivih, politički korektnih administracija.
HEROIZAM ISTINE I RUB PAMETI
Za racionalnu AI – Ivančić je heroj antinacionalizma prve polovice 90-ih. Da podsjetim što je heroizam: to je ono kad izričeš istinu, ne neku općehumanu koja se tiče svakog i nikog, to je istina koja prokazuje sustav moći i aktere te moći, to je ona istina zbog koje je pojedinac izvrgnut izolaciji, javnom linču, etiketi da je neprijatelj naroda, kad se kao građanin osjeća kao strano tijelo u svojoj okolici. Tako se osjeća bezimeni junak Krležinog romana Na rubu pameti – nazvan Doktor.
Pokretački motiv romana je kad se na večeri u vili industrijalca Ivana Martina Domaćinskog domaćin pred uglednim gostima hvali kako je u jesen 1918. godine vlastitim rukama i starom lovačkom puškom ustrijelio četvoricu gladnih kmetova. Dok ostali gosti (ministri, generali, biskupi i dame) toj priči aplaudiraju kao herojskom činu obrane privatnog vlasništva, Doktor ustaje, prekida opće slavlje i Domaćinskom u lice saspe: "Krajnje je neukusno govoriti o ubojstvu četvorice ljudi s takvim lakoumnim cinizmom, kao da se radi o prostrjelu divljači!" Ta činjenična istina koju izgovara Doktor izaziva sablazan, baš kao što je Feral u kojem je pisao Ivančić uznemiravao radikalne nacionaliste i ratne profitere.
DVOSTRUKA DIJABOLIČKA PERVERZIJA
Nakon svega što se od tada dogodilo u transformaciji Europe i Hrvatske – dakle od one Krležine Europe i one iz doba Ferala – doista je sazreo trenutak da jedan buntovni autor napravi adaptaciju Na rubu pameti / Roll over Krleža! Naslov je provokativan zbog značenja „roll over”. Fraza proizišla u rock'n'roll kontekstu – izvorno od Chucka Berryja – znači: "Makni se!", "Odjebi!" ili "Okreni se u grobu, stiže nešto novo!" Kada je Berry pjevao "Roll over Beethoven and tell Tchaikovsky the news", poruka je bila: akademska kultura je mrtva, stiglo je nešto novo što preuzima scenu. U tom smislu, naslov "Roll over Krleža" morao je značiti: "Makni se, Krleža, sad ću ja progovoriti!"
Anatomija scenskog mehanizma - Minimalistička i hladna arhitektura predstave Na rubu pameti / Roll over Krleža. Ivica Buljan koristi resurse institucije kako bi publici servirao mračno zrcalo tranzicijskog društvenog sloma (foto: Radium Noir)
Zbog tog sam imala uzbudljivo iščekivanje: kako će biti izvedeno to rockersko buntovništvo u kazalištu koje se obraća finoj zagrebačkoj publici koja uživa u ugodnim mjuziklima. No, s obzirom na povijesnu činjenicu da mainstream preuzima avangardu koja potom završava i na šalicama za kavu, ponadala sam se dvostrukoj dijaboličkoj perverziji – u kojoj će kazalište „prevariti” Ivančića, a Ivančić kazalište. To jest – da će se desiti predstava kojom će se s jedne strane kazalište moći pohvaliti svojom otvorenošću takozvanim novim poetikama, a s druge strane – da će se Ivančić osjetiti pobjedu kako je feralovskim prepadom na nedodirljivog klasika uzburkao kazališne vode!
FANTASMAGORIČNI DIJALOG S FRICOM
Rock glazbenik Chuck Berry se kao potomak robova pod strogom rasnom segregacijom imao hrabrosti zapjevati „Makni se, Beethovene!”, pa sam mislila – u redu, možda je nakon svih političkih i kulturnih pritisaka sazrelo vrijeme da junak Ferala usklikne: "Fric, dosta je bilo akademskog razvlačenja tvoje barokne rečenice u HNK-u, dosta je spomeničkog Krleže, ja ću sad iznijeti pravi mrak, to će biti 'rub pameti'!"
S obzirom na to da je riječ o adaptaciji – očekivala sam problemski dijalog s Krležom i veći autorski udio Ivančića koji bi ga doveo u pitanje taj roman u kojem realno nema nijednog pozitivnog lika. Naime, Doktor se godinama druži s ubojicom i to mu nije moralni problem; problem nastaje kad se ubojica hvali ubojstvom kao vrlinom, pa Doktoru prekipi i on mu saspe istinu u lice. Ta scena nudi veličanstvene mogućnosti za polemički dijalog unutar kojeg je Ivančić mogao pričati svoju priču, a Krleža svoju, a ansambl je mogao uz to plesati, pjevati i preslagivati scenografiju da se stvar dovede do krajnje groteske i „roll over-a”, odnosno odjebavanja Krleže i njegovog građanskog svijeta koji od nas više nije postojao ni 90-ih, a nekmoli 2026. godine, kada srednja klasa na koju se referirao Krleža ne postoji ni u tragovima.
Iako bih rekla da je Feralova i Ivančićeva satira više na mediteranskom tragu Miljenka Smoje nego na tragu mitteleuropskog Krleže, demontaža i dijalog s Krležom daleko su veći izazov. Taj dijalog je mogao imati veliki potencijal za snažnu katarzu, ali umjesto tog Krleža i Ivančić nisu razgovarali na sceni, nego su govorili jedan pored drugog, tako da se na kraju Krleža nije okrenuo u grobu kako je najavljeno.
Da ja kojim slučajem imam priliku na ovaj način komunicirati s Krležom – navela bih ga najprije na priču o glasovitom prosvjetitelju Voltaireu i njegovom satiričnom romanu Candide koji je utjecao na Francusku revoluciju, i pitala ga što misli o tome ako je taj isti veliki subverzivni pisac postao dvorskim piscem? Kad bi mi Krleža rekao ovo ili ono, ja bih ga zaskočila pohvalom njegovog znamenitog eseja „Hrvatska književna laž“, da se opusti.
A kada bi se opustio, prešli bi na glavno: kako to da je on započeo kao radikalni marksist, lenjinist, subverzivac koji je pisao razorne antiratne tekstove (Hrvatski bog Mars) i napadao građansko licemjerje (Glembajevi), a onda – nakon 1945. godine – postao "dvorski pisac" Josipa Broza Tita? Onaj koji dobiva vile, funkcije, Leksikografski zavod, postaje nedodirljiva institucija? Pitala bih ga – je li osjetio izdaju samog sebe time što je i dalje bio vrhunski intelektualac, ali više nije bio oporba – nego država. Ako bi me pitao na što to mislim – ja bih ga podsjetila na činjenicu: kada su 1968. studenti prosvjedovali protiv crvene buržoazije na ulicama Beograda i Zagreba, da je on izabrao šutnju i obranu poretka, a ne bunt mladih.
Tako ja kao pisac fantaziram!
OSLOBAĐAJUĆA JEZA NAŠEG KAVEZA
Tu bi se našao i lik koji brani Krležu uz tvrdnju da je on, uz to što je bio dvorski pisac, svejedno ostao vječni disident "iznutra". Taj bi inzistirao na tome da je njegov sukob na književnoj ljevici pokazao da odbija partijski diktat u umjetnosti, te da je njegov slavni govor u Ljubljani 1952. godine označio raskid sa socrealizmom! Možda bi na sceni došlo i do plesne točke koja sugerira fizički obračun na književnoj sceni!
Katarza na rubu scene - Glumački ansambl i Doktorova Sjena u kolektivnom, ritmičkom naklonu pred zagrebačkom publikom – vizualni svjedoci pobjede povijesne cenzure o kojoj svi šutimo (foto: Radium Noir)
Ali, da se vratim na kreaciju iz Komedije. S obzirom na to da ovu predstavu žanrovski možemo odrediti kao politički kabaret s elementima groteske, drame i totalnog kazališta – svakako je riječ o angažiranom, hibridnom kazalištu koje koristi zabavnu i dinamičnu formu kabareta kako bi publici „podmetnulo” mračnu sliku društva.
Bez obzira na to što je Krležin lik Doktora dominantno konformist, on ipak zaslužuje empatiju od trenutka kad progovori istinu i kad zbog tog nad njim počne odmazda. U interpretaciji Dražena Bratulića taj prijelomni trenutak dobiva potrebnu ljudsku težinu, dok Roko Sikavica kao njegova scenska Sjena uspijeva opredmetiti taj unutarnji glas koji sudi. Tu se vidi mračna slika društva jer sustav k'o sustav se „brani” svim sredstvima da uništi istinoljubivog pojedinca, i tu vidim osnovnu identifikacijsku poveznicu između Doktora i Ivančića.
Uz hommage Krleži, osobno vidim jednu Ivančićevu autorsku plahost u kojoj mu je Krleža trebao kao štit da ispriča svoju priču, a koju nije ni započeo nego je samo osjenčao strahote 90-ih kroz autorske digresije s referencama na jezive zločine (ubojstvo obitelji Zec) te kroz pojmove „Deklaracija o Domovinskom ratu” i sl. To je imalo funkciju asociranja za puno toga što mi u publici znamo, ali o tome baš ne pričamo, što je pokazatelj pobjede upravo povijesne cenzure koja nam dan-danas ne dopušta govoriti o istini ako je ona u koliziji s mitovima ugrađenima u službenu politiku. Ta istina da se ne smije govoriti o istini nego se čvrsto držati Krleže je ono što BOLI!
Feralovski prepad pod reflektorima - Redatelj Ivica Buljan i autor adaptacije Viktor Ivančić na prosceniju Komedije, ruku pod ruku s ansamblom. Trenutak dugotrajnog aplauza za predstavu nakon koje Krleža ipak nije razgovarao s Ivančićem, nego su govorili jedan pored drugog (foto: Radium Noir)
Aplauz je bio dugotrajan, no ne mogu nagađati što su drugi pri tom osjećali da kažem „mi”; ja sam pljeskala jer sam osjetila jednu oslobađajuću jezu, a ta je da je Krleža u ono doba imao hrabrosti napisati Na rubu pameti, da je imao moć napraviti lik Doktora, dok današnji pisac to ne može; i uvid u tu nemoć me raz-bi-la!
napisala: Zorica Radaković u studenome 2026. godine
*Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od kultne postmodernističke knjige-projekta Svaki dan je sutra, nastale i posvećene upravo Orwellovoj 1984. godini, preko oštre zbirke pjesama Bit će rata (1990.) i hvaljenih dramskih tekstova poput drame Susjeda u ZKM-u, pa sve do opsežnog romana Sanjarica (Fraktura, 2017.), koji je kritika označila kao ljubavni roman s ironijskim odmakom koji dijagnosticira hrvatsko društvo u cjelini – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u dvostruki izdavački i teorijski udar planiran za studeni.
Njezin kreativni pogon trenutno rezultira dvama velikim projektima: zbirkom priča „Zagrebački kiber-gotik“, u kojoj kroz mračni, hipnotički ritam asfalta donosi oštre algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, te knjigom teorijskih eseja „Teror i razor simulakruma: Od Europe do književnog kartela“. Definirana kao osebujni teorijski triler, ova nadolazeća studija predstavlja frontalni napad na biofašizam, lažnu sekularnost i mehanizme kontrole, cementirajući njezin status trajno subverzivnog i nepokolebljivog autorskog glasa koji beskompromisno odbija poltronstvo i javno imenuje anomalije sustava.
foto: Radium Noir