Fiskalni okvir za razdoblje 2027.–2029. ne najavljuje krizu javnih financija, ali pokazuje da završava desetljeće u kojem su europski fondovi, niske kamate, rast zaposlenosti, inflacija i snažna osobna potrošnja gotovo automatski punili državni proračun. Buduća fiskalna politika morat će birati prioritete, ograničavati trajne rashode i mnogo strože ocjenjivati ekonomsku opravdanost javnih projekata.
Hrvatska u razdoblje od 2027. do 2029. ne ulazi kao prezadužena država pred neposrednom fiskalnom krizom. Udio javnog duga ostaje ispod 60 posto bruto domaćeg proizvoda, kreditni rejting nalazi se u investicijskoj kategoriji A, nezaposlenost je povijesno niska, a gospodarski rast i dalje je viši nego u većem dijelu Europske unije.
Ipak, okolnosti u kojima će se voditi fiskalna politika bit će osjetno nepovoljnije nego tijekom prethodnog desetljeća. Gospodarski rast usporava, kamate su višestruko više nego u razdoblju prije inflacijskog vala, Nacionalni plan oporavka i otpornosti približava se završetku, obrambeni izdaci rastu, a mirovine, plaće u javnom sektoru, socijalna prava i troškovi zdravstva zauzimaju sve veći dio proračuna.
Zbog toga proračunski okvir za razdoblje 2027.–2029. treba čitati kao početak nove fiskalne faze. To nije povratak politici oštre štednje, ali jest kraj razdoblja u kojem je gotovo svaki politički problem bilo moguće rješavati dodatnim proračunskim rashodom.
Rashodi će rasti, ali znatno sporije
Vlada je krajem lipnja 2026. utvrdila da rashodi obuhvaćeni proračunskim okvirom mogu iznositi 31,3 milijarde eura u 2027., 32,1 milijardu u 2028. i 32,9 milijardi eura u 2029. godini. U odnosu na okvir od približno 30,5 milijardi eura za 2026., riječ je o povećanju od 821 milijun eura u 2027., 740 milijuna u 2028. te 898 milijuna eura u 2029. godini. Godišnja nominalna stopa rasta rashoda tako se kreće između samo 2,4 i 2,8 posto.
U cijelom trogodišnjem razdoblju rashodni bi okvir trebao porasti za oko 2,4 milijarde eura, odnosno 7,9 posto. Prosječno je to približno 2,6 posto godišnje. Ako se inflacija nakon 2027. zadrži blizu dva do tri posto, realni prostor za povećavanje javne potrošnje bit će vrlo malen. Za 2027. Europska komisija predviđa inflaciju od 2,7 posto, gotovo jednaku nominalnom povećanju rashodnog okvira. U grubom realnom izračunu to znači stagnaciju, iako se proračunski rashodi i potrošačke cijene metodološki ne mogu izravno izjednačiti.
|
Pokazatelj
|
2025.
|
2026.
|
2027.
|
2028.
|
2029.
|
|
Rashodni okvir državnog proračuna, mlrd. eura
|
|
30,5
|
31,3
|
32,1
|
32,9
|
|
Godišnji rast rashodnog okvira
|
|
|
2,7%
|
2,4%
|
2,8%
|
|
Realni rast BDP-a, prognoza EK-a
|
3,4%
|
2,7%
|
2,5%
|
|
|
|
Proračunski saldo, % BDP-a
|
3,0%
|
2,9%
|
2,7%
|
|
|
|
Javni dug, % BDP-a
|
56,3%
|
55,9%
|
55,6%
|
|
|
Izvori: Vlada Republike Hrvatske i Europska komisija. Rashodni okvir i europska metodologija neto primarnih rashoda nisu potpuno usporedivi jer obuhvaćaju različite kategorije i primjenjuju različite korekcije.
Promjena je osobito vidljiva usporedi li se novi okvir s proračunskom dinamikom iz 2025. godine. Ukupni rashodi državnog proračuna tada su porasli za 9,9 posto, dok su prihodi povećani za 6,8 posto. Budući godišnji rast rashodnog okvira od 2,4 do 2,8 posto pokazuje koliko će snažno morati usporiti širenje državne potrošnje. Usporedba je indikativna, jer ostvarenje proračuna i rashodni plafoni nemaju potpuno jednak obuhvat, ali razlika u dinamici dovoljno jasno pokazuje promjenu fiskalnog režima.
Desetljeće u kojem su gotovo svi vjetrovi puhali u istom smjeru
Hrvatske javne financije tijekom proteklog desetljeća podržavala je rijetka kombinacija nekoliko izrazito povoljnih okolnosti. Gospodarstvo je raslo, zaposlenost je snažno povećana, kamatne stope bile su rekordno niske, Hrvatska je raspolagala obilnim europskim sredstvima, a nakon pandemije snažna inflacija ubrzala je rast nominalnog BDP-a i poreznih prihoda.
Nominalni hrvatski BDP povećan je s približno 47,6 milijardi eura u 2016. na gotovo 93 milijarde eura u 2025. godini. U samo devet godina nominalna veličina gospodarstva gotovo se udvostručila. Dio tog rasta bio je realan, ali značajan dio proizlazio je iz povećanja cijena, osobito nakon 2021. godine. Godišnja harmonizirana inflacija iznosila je 10,7 posto u 2022., 8,4 posto u 2023., četiri posto u 2024. i 4,4 posto u 2025. godini.
Inflacija je za građane i poduzeća značila smanjenje kupovne moći, ali je kratkoročno djelovala povoljno na državne prihode i pokazatelje javnog duga. Više cijene povećavale su nominalnu vrijednost potrošnje i prihode od poreza na dodanu vrijednost, rast plaća povećavao je prihode od doprinosa i poreza na dohodak, a veći nominalni BDP smanjivao je omjer javnog duga prema BDP-u.
Taj učinak nije trajan. Mirovine, socijalne naknade, plaće u javnom sektoru, cijene lijekova, građevinskih radova i državnih nabava s vremenskim odmakom prilagođavaju se višoj razini cijena. Inflacijski prihod stoga najprije puni proračun, a zatim se pretvara u trajno višu rashodnu osnovicu.
Tržište rada dramatično je ojačalo poreznu bazu
Jedan od najvažnijih izvora fiskalnog poboljšanja bio je rast zaposlenosti. Stopa zaposlenosti u Hrvatskoj dosegnula je 74,4 posto u 2025. godini, a zaostatak za prosjekom Europske unije smanjen je s 8,5 postotnih bodova u 2014. na samo 1,7 bodova. Stopa nezaposlenosti spustila se na 4,9 posto, nakon što je još 2018. iznosila 8,3 posto.
Takav razvoj izravno je utjecao na proračun. Prihodi od mirovinskih doprinosa u 2025. iznosili su 5,8 milijardi eura i povećani su čak 16,6 posto u odnosu na prethodnu godinu. Rast mase plaća i zaposlenosti bio je jedan od glavnih razloga zbog kojih je država mogla financirati povećanja mirovina, plaća i socijalnih prava bez naglog pogoršanja udjela duga u BDP-u.
No prostor za daljnje jednako snažno povećavanje zaposlenosti postaje sve manji. Europska komisija očekuje da će rast zaposlenosti usporiti na jedan posto u 2026. i na 0,7 posto u 2027. godini. Hrvatska se više ne može oslanjati na jednostavan model u kojem se proračunska baza širi ponajprije prelaskom velikog broja nezaposlenih u zaposlenost. Budući rast prihoda morat će više ovisiti o produktivnosti, većim realnim plaćama i kvalitetnijim radnim mjestima.
Europski novac bio je razvojni kapital koji se neće ponoviti u istom opsegu
Hrvatska je u prethodnom desetljeću bila jedna od najvećih neto korisnica europskog proračuna u odnosu na veličinu svojega gospodarstva. Iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za razdoblje 2014.–2020. izvorno joj je bilo dodijeljeno 10,73 milijarde eura. Nakon dodatnih sredstava iz instrumenta REACT-EU i povećanja za ruralni razvoj ukupna raspoloživa vrijednost približila se iznosu od 12,1 milijardu eura.
Na to se nadovezao Nacionalni plan oporavka i otpornosti vrijedan približno deset milijardi eura, od čega se oko 5,8 milijardi odnosi na bespovratna sredstva, a 4,2 milijarde na zajmove. Ta sredstva financirala su javnu infrastrukturu, obnovu nakon potresa, energetsku učinkovitost, digitalizaciju, obrazovanje, zdravstvo i druge reforme koje bi bez europske potpore morale biti financirane većim porezima ili novim zaduživanjem.
Problem nije u tome što će europski novac nakon 2026. nestati. Hrvatska i dalje ima znatna sredstva kohezijske politike za razdoblje 2021.–2027. Problem je što je NPOO bio jednokratan i vremenski ograničen instrument. Nakon njegova završetka neće postojati jednako snažan dodatni izvor financiranja koji je bio izvan redovitoga višegodišnjeg europskog proračuna.
Europska komisija očekuje da će javne investicije u Hrvatskoj dosegnuti rekordnih 6,4 posto BDP-a u 2026., a zatim pasti na 5,7 posto BDP-a u 2027. godini. Strukturni fondovi djelomično će ublažiti završetak NPOO-a, ali će se rast investicija ipak osjetno usporiti.
To je važna promjena jer je europski novac istodobno povećavao BDP, građevinsku aktivnost, zaposlenost, porezne prihode i kvalitetu javne infrastrukture. Nakon 2026. svaki projekt morat će se pažljivije ocjenjivati prema stvarnoj društvenoj i ekonomskoj koristi, a ne samo prema tome postoji li za njega dostupna europska omotnica.
Završilo je razdoblje gotovo besplatnog zaduživanja
Drugi veliki oslonac hrvatskih javnih financija bile su izrazito niske kamatne stope. Prosječni prinos na dugoročne hrvatske državne obveznice smanjen je s 2,17 posto u 2018. na 1,29 posto u 2019., 0,83 posto u 2020. i samo 0,45 posto u 2021. godini. Država se tada mogla dugoročno zaduživati po kamatama koje su se još desetljeće ranije činile nezamislivima.
Nakon inflacijskog vala i podizanja ključnih kamatnih stopa Europske središnje banke situacija se promijenila. Prinos na dugoročne hrvatske obveznice porastao je na 2,7 posto u 2022. i 3,8 posto u 2023., dok je u 2025. iznosio oko tri posto. Hrvatska više nije rizičan dužnik, ali novac više nije gotovo besplatan.
Razlika se vidi i u kuponima državnih obveznica. Hrvatska je 2020. i 2021. pojedine obveznice izdavala uz kupone između 0,5 i 1,5 posto, dok su novija izdanja iz 2023., 2024. i 2025. nosila kupone približno između 3,0 i četiri posto, ovisno o tržištu i roku dospijeća. Izravne usporedbe treba uzimati s oprezom jer se razlikuju ročnosti i tržišni uvjeti, ali smjer promjene nije dvojben.
Veće kamate ne pogađaju proračun odjednom. Postojeći dug refinancira se postupno, pa se prosječni trošak servisiranja povećava s vremenskim odmakom. Zbog toga će se posljedice završetka razdoblja jeftinog novca jače osjećati upravo u drugoj polovici desetljeća.
Ulazak u europodručje uklonio je valutni rizik državnog duga, a podizanje kreditnog rejtinga u kategoriju A smanjilo je premiju rizika. To Hrvatsku štiti od dramatičnog rasta troškova financiranja, ali ne može vratiti kamatne uvjete iz 2020. i 2021. godine.
Udio duga snažno je smanjen, ali nominalni dug nije nestao
Najvidljiviji rezultat proteklog razdoblja bio je pad udjela javnog duga u BDP-u. Dug je iznosio 82,8 posto BDP-a u 2015., 70,9 posto u 2019. te rekordnih 86,5 posto u pandemijskoj 2020. godini. Do kraja 2025. omjer se spustio na 56,3 posto BDP-a. Hrvatska je tako u pet godina smanjila omjer duga za više od 30 postotnih bodova.
Međutim, taj rezultat treba pravilno interpretirati. Nominalni javni dug nije se smanjivao istom dinamikom. Iznosio je približno 38,1 milijardu eura u 2015., a 49,3 milijarde eura u 2024. godini. Dakle, udio duga u BDP-u smanjen je za više od 25 postotnih bodova, dok je nominalni iznos duga povećan za oko 11,2 milijarde eura.
Glavninu poboljšanja proizveo je rast nazivnika, odnosno nominalnog BDP-a. To nije računovodstveni trik: veće gospodarstvo doista lakše podnosi isti ili veći iznos duga. Ipak, takva strategija ovisi o pretpostavci da će nominalno gospodarstvo nastaviti rasti dovoljno brzo.
Prema službenim smjernicama upravljanja dugom, nominalni dug mogao bi porasti s približno 52 milijarde eura u 2025. na više od 60 milijardi eura u 2028., dok bi se njegov udio u BDP-u smanjio tek s 56,3 na 55,8 posto. To znači povećanje nominalnog duga od približno 8,2 milijarde eura, uz pad omjera od samo pola postotnog boda.
Hrvatska stoga nije zemlja koja razdužuje državu u apsolutnom iznosu. Ona računa da će gospodarstvo rasti brže od duga. Dok je rast snažan, takav pristup može biti održiv. U recesiji, razdoblju stagnacije ili novom vanjskom šoku omjer se može ponovno brzo povećati.
Proračunski prihodi snažno ovise o potrošnji i plaćama
Državni proračun u 2025. ostvario je 32,6 milijardi eura prihoda, 6,8 posto više nego godinu ranije. Porezni prihodi iznosili su 18,3 milijarde eura, a gotovo dvije trećine tog iznosa dolazilo je od poreza na dodanu vrijednost. Prihod od PDV-a dosegnuo je 12,3 milijarde eura i povećan je za 7,8 posto.
Istodobno su prihodi od doprinosa iznosili 5,8 milijardi eura i porasli 16,6 posto. Takva struktura pokazuje da javne financije izrazito ovise o osobnoj potrošnji, turizmu, zaposlenosti i rastu nominalnih plaća.
Dok rastu cijene, plaće, turistička potrošnja i zaposlenost, takav porezni sustav proizvodi vrlo snažne prihode. U slučaju usporavanja potrošnje ili tržišta rada prihodi mogu oslabjeti mnogo brže od rashoda. Mirovine, plaće, socijalna prava i kamate ne mogu se u kratkom roku smanjivati istom brzinom kojom mogu pasti prihodi od PDV-a i poreza na dobit.
Dodatni signal neravnoteže dolazi iz vanjskotrgovinskih pokazatelja. Saldo tekućeg računa bio je negativan u iznosu od 1,6 posto BDP-a u 2025., a Europska komisija za 2026. i 2027. predviđa manjak od približno 3,2 posto BDP-a. To upućuje na činjenicu da snažna domaća potražnja sve više povećava uvoz, pa dio fiskalno potaknute potrošnje završava izvan hrvatskoga gospodarstva.
Više od polovice rashoda već je politički i zakonski teško promjenjivo
Ukupni rashodi državnog proračuna u 2025. iznosili su oko 36 milijardi eura. Od toga je približno 9,2 milijarde bilo povezano s mirovinama i mirovinskim pravima, 8,3 milijarde s rashodima za zaposlene u javnim i državnim službama, uključujući škole, a oko 1,5 milijardi eura sa socijalnim naknadama. Te tri skupine zajedno iznose približno 19 milijardi eura, odnosno oko 53 posto svih rashoda državnog proračuna.
Samo za mirovine isplaćeno je oko 8,9 milijardi eura. Prihodi od mirovinskih doprinosa financirali su približno 5,7 milijardi, dok je još oko 3,2 milijarde eura moralo biti osigurano iz općih proračunskih prihoda. Mirovinski sustav tako već sada zahtijeva znatan transfer iz poreza koji nisu izravno vezani uz mirovinske doprinose.
Rashodi za zaposlene porasli su u 2025. za 767,5 milijuna eura, odnosno 10,1 posto. Troškovi socijalne skrbi povećani su za približno 481 milijun eura, pri čemu je gotovo milijarda eura bila povezana s inkluzivnim dodatkom. Materijalni rashodi dosegnuli su 3,7 milijardi eura i porasli 13,6 posto.
To pokazuje zašto ograničavanje rashoda neće biti moguće samo ukidanjem nekoliko manjih programa ili smanjivanjem reprezentacije i službenih automobila. Glavni rashodi nalaze se u sustavima s milijunima korisnika i stotinama tisuća zaposlenih. Ozbiljna konsolidacija zato nužno zahvaća organizaciju zdravstva, mirovinsku politiku, mrežu javnih ustanova, sustav plaća, socijalna prava i učinkovitost lokalne države.
Deficit od tri posto ostavlja vrlo uzak sigurnosni prostor
Unatoč snažnom rastu gospodarstva, niskoj nezaposlenosti i visokim poreznim prihodima, deficit opće države povećan je s 1,1 posto BDP-a u 2023. na 2,3 posto u 2024. te na tri posto u 2025. godini. Europska komisija očekuje deficit od 2,9 posto u 2026. i 2,7 posto BDP-a u 2027.
Deficit blizu tri posto nije neposredna prijetnja održivosti duga, ali znači da Hrvatska gotovo uopće nema prostor za automatsko djelovanje proračuna u slučaju recesije. Pad poreznih prihoda, rast naknada za nezaposlene ili nova krizna intervencija mogli bi deficit vrlo brzo gurnuti iznad europskog referentnog praga.
Posebno je problematično što je fiskalna politika bila ekspanzivna u godinama snažnog rasta i visoke inflacije. OECD ocjenjuje da je fiskalna politika znatno popuštena tijekom 2024. i 2025., prije svega zbog reforme plaća, većih socijalnih prava, subvencija i mjera za ublažavanje rasta troškova života. Samo su mjere povezane s troškovima života u 2025. državnom proračunu iznosile oko 635 milijuna eura.
Drugim riječima, Hrvatska nije stvarala veće viškove u dobrim godinama kako bi imala rezervu za loše godine. Umjesto toga, dio cikličkih i inflacijskih prihoda pretvoren je u trajne rashode.
Nova europska pravila ograničavaju potrošnju
Novi europski fiskalni okvir više nije usmjeren samo na godišnji deficit i udio duga, nego i na kretanje neto primarnih rashoda. Hrvatskoj je dopušten maksimalni rast tih rashoda od 6,4 posto u 2025., 4,9 posto u 2026., 4,1 posto u 2027. i 3,7 posto u 2028. godini. Kumulativno, neto rashodi u 2028. smiju biti najviše 42,9 posto veći nego 2023. godine.
Pojam neto primarnih rashoda razlikuje se od običnog zbroja rashoda državnog proračuna. Iz izračuna se, među ostalim, isključuju određeni kamatni izdaci, europska sredstva i ciklički rashodi. Zato se europski limit od 4,1 posto u 2027. ne može izravno usporediti s rastom nacionalnog rashodnog okvira od 2,7 posto. Oba pokazatelja, međutim, ukazuju na isti smjer: razdoblje dvoznamenkastog rasta pojedinih velikih rashodnih kategorija ne može se nastaviti.
Europska komisija procjenjuje da bi se strukturni primarni saldo Hrvatske trebao poboljšati s manjka od 1,3 posto BDP-a u 2025. na manjak od samo 0,2 posto u 2028. godini. Takvo prilagođavanje zahtijeva približno 1,1 postotni bod BDP-a trajnog fiskalnog poboljšanja, što odgovara iznosu većem od milijarde eura prema današnjoj veličini hrvatskoga gospodarstva.
Obrana je nova velika proračunska obveza
Dodatni pritisak dolazi iz obrambene politike. Hrvatski obrambeni izdaci iznosili su oko 1,5 posto BDP-a u 2024. i 2025., a u 2026. trebali bi porasti na 1,6 posto. Europski instrument SAFE Hrvatskoj bi trebao omogućiti do 1,7 milijardi eura povoljnih zajmova za obrambene potrebe, dok su dodatna sredstva predviđena i kroz druge europske instrumente.
Europska klauzula za povećanje obrambenih izdataka omogućuje privremeno odstupanje od redovne putanje rashoda do 2028. godine. Međutim, klauzula ne znači da obrana nema fiskalni trošak. Ona samo dopušta da se dio tog troška privremeno ne smatra kršenjem fiskalnog pravila. Oružje, vojna infrastruktura, održavanje opreme i veći broj zaposlenih ostaju stvarni izdaci koje će porezni obveznici financirati i nakon isteka iznimke.
Fiskalna politika više neće moći svima obećavati sve
U novom fiskalnom okruženju sukobit će se najmanje šest velikih skupina rashoda: mirovine, plaće javnog sektora, zdravstvo, socijalna prava, obrana i javne investicije. Svaka od tih skupina ima snažno političko opravdanje i organizirane korisnike. Istodobno će se rast prihoda usporavati zajedno s usporavanjem nominalnog BDP-a, inflacije i zaposlenosti.
Europska komisija predviđa usporavanje realnog rasta BDP-a s 3,4 posto u 2025. na 2,7 posto u 2026. i 2,5 posto u 2027. godini. To su još uvijek solidne stope, ali više nisu dovoljne da bezbolno financiraju trajno povećavanje rashoda od osam, deset ili više posto godišnje.
Zbog toga će svaka nova politika morati odgovoriti na pitanje iz kojeg će se izvora trajno financirati. Jednokratni prihod, europska uplata ili inflacijski rast PDV-a ne bi se smjeli koristiti za stvaranje trajnih zakonskih prava koja će se isplaćivati desetljećima.
Potrebna je revizija poreznih olakšica i povlaštenih stopa
Prostor za povećavanje općih poreznih stopa prilično je ograničen jer Hrvatska već snažno oporezuje potrošnju i rad. Međutim, znatan prostor postoji u preispitivanju poreznih izuzeća i povlaštenih stopa.
Prema podacima Europske komisije, porezne olakšice i izuzeća u Hrvatskoj iznosila su oko 3,5 milijardi eura u 2023., što je odgovaralo iznosu većem od 12 posto ukupnih poreznih prihoda. Samo smanjene stope PDV-a predstavljale su približno 2,2 milijarde eura, odnosno gotovo dvije trećine svih poreznih izdataka.
To ne znači da treba automatski ukinuti sve niže stope. Dio njih ima socijalnu ili razvojnu funkciju. Potrebno je, međutim, mjeriti ostvaruju li stvarni cilj. Sniženi PDV često ne dovodi do proporcionalno niže cijene za potrošača, nego se dio koristi prelijeva u marže proizvođača i trgovaca. Socijalno ugroženim građanima u pravilu je učinkovitije pomoći ciljanim novčanim transferom nego nižim porezom koji jednako koriste i kućanstva s visokim prihodima.
Uštede se moraju tražiti u sustavima, a ne u simboličnim rezovima
U razdoblju 2027.–2029. Hrvatska će trebati stvarne preglede javne potrošnje. To podrazumijeva analizu rezultata svakog velikog programa, usporedbu troškova među ustanovama, ukidanje preklapajućih nadležnosti i jasnije povezivanje proračunskog novca s mjerljivim rezultatima.
Najveći potencijal nalazi se u zdravstvu, obrazovanju, državnoj upravi, subvencijama i sustavu socijalnih transfera. Cilj ne mora biti linearno smanjivanje svakog rashoda, nego preusmjeravanje novca iz programa s malim učinkom u one koji povećavaju produktivnost, dostupnost usluga i dugoročnu otpornost gospodarstva.
Javne investicije pritom ne bi smjele postati prva žrtva konsolidacije. Rezanje održavanja infrastrukture, željeznice, obrazovanja, digitalizacije ili energetskih projekata može kratkoročno smanjiti deficit, ali dugoročno smanjuje potencijalni rast. Upravo zato projekti nakon završetka NPOO-a moraju imati jasnu analizu troškova i koristi, a ne samo lokalno-političko opravdanje.
Najveći rizik nije današnji dug, nego trajno visoka potrošnja
Hrvatska danas ima mnogo snažniju fiskalnu poziciju nego prije deset godina. Udio duga niži je, valutni rizik uklonjen je uvođenjem eura, kreditni rejting poboljšan je, a tržište rada znatno je otpornije. To znači da fiskalni okvir 2027.–2029. nije najava grčkog scenarija niti povratak u dužničku krizu.
Najveći rizik proizlazi iz činjenice da je država tijekom povoljnih godina povećala trajne obveze. Plaće, mirovine, socijalna prava, obrambeni izdaci i troškovi javnih sustava povećani su na razinu koju će trebati financirati i kada rast bude slabiji, inflacija niža, a europski priljevi manji.
Deficit od gotovo tri posto u razdoblju gospodarskog rasta upozorava da problem nije prvenstveno nedostatak prihoda, nego odnos između političkih obećanja i dugoročno održivih izvora financiranja.
Od politike raspodjele prema politici prioriteta
Fiskalna politika u razdoblju 2027.–2029. morat će se promijeniti iz politike raspodjele rastućih prihoda u politiku određivanja prioriteta. Više neće biti dovoljno utvrditi da je neki rashod društveno poželjan. Morat će se odrediti je li važniji od drugih poželjnih rashoda i postoji li za njega stabilan izvor financiranja.
Hrvatska će morati postupno popravljati strukturni saldo, stvarati sigurnosnu pričuvu u godinama rasta, ograničiti široke i neselektivne subvencije, preispitati porezne povlastice te spriječiti da se privremeni prihodi pretvaraju u trajne obveze.
To ne znači napuštanje socijalne države niti zaustavljanje razvoja. Naprotiv, fiskalna disciplina preduvjet je da država može reagirati u sljedećoj recesiji, energetskoj krizi, geopolitičkom poremećaju ili prirodnoj katastrofi.
Proteklom desetljeću obilja približava se kraj. Hrvatska je taj period iskoristila za snažno smanjenje omjera javnog duga, poboljšanje kreditnog rejtinga, ulazak u europodručje i velik investicijski ciklus. Istodobno ga nije u potpunosti iskoristila za izgradnju većih fiskalnih rezervi i reformu najskupljih javnih sustava.
Razdoblje od 2027. do 2029. zato neće biti samo test državnog proračuna. Bit će test sposobnosti hrvatske politike da prvi put nakon dugo vremena jasno kaže kako se sve opravdane želje ne mogu financirati istodobno.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič
Foto: AI generirano