Zaboravite onaj stari, dosadni biblijski koncept u kojem pastir daje život za svoje stado. U modernom menadžmentu kleričkih kriza, pravila su se malo promijenila. Stado je danas tu da daje svoj mir, razum, djetinjstvo, a po potrebi i vlastitu jetru, kako bi pastir mogao u božjem miru i dalje nositi svoju besprijekorno bijelu kolarinu. Najnoviji skandali i prijave samo su nas podsjetili na najsvetiji od svih suvremenih sakramenata, sakrament institucionalne šutnje.
Žrtva za više dobro (ili kako opravdati uništen život)
Imamo tako, evo, najnoviji "slučaj". Nekakav maloljetnik, umjesto da bude zahvalan na "posvećenom vremenu" koje mu je velečasni udijelio iza zatvorenih vrata sakristije, odlučio se slomiti. I ne samo to, zamislite bezobraštine – odao se drogi i alkoholu!
Umjesto da tu svoju traumu lijepo, u tišini i dostojanstveno nosi kao "svoj križ" do kraja života, on se odlučio uništavati naočigled cijelog svijeta, čime direktno narušava vizualni identitet svete majke Crkve. Kako sebično od njega! Zar mu nitko na vjeronauku nije objasnio da je jedina dozvoljena ovisnost ona o nedjeljnoj milostinji? Institucija je zgrožena. Ne samim zlostavljanjem, naravno, nego nedostatkom žrtvinog PR menadžmenta. Upropastiti si život javno, kemijskim supstancama, strašan je udarac za biskupiju.
Sveta Omerta: Šuti, trpi i štiti zgradu
Pritisak na žrtve i njihove obitelji da šute je zapravo, ako malo bolje i s puno cinizma pogledate, predstavljen kao čin duboke milosti. Zamislite samo taj sram da susjedi saznaju! Puno je "bolje" žrtvovati mentalno zdravlje i budućnost vlastitog djeteta nego riskirati da velečasni ne dobije pljesak nakon nedjeljne propovijedi o obiteljskim vrijednostima.
"Moraš štititi Crkvu," šapće mu se u uho, dok mu diler na uglu prodaje jedinu anesteziju koja mu je preostala, jer ona duhovna očito dolazi s prevelikom, monstruoznom cijenom.
Crkva je, naime, zgrada. Kamena. S prekrasnim vitrajima. I nju treba zaštititi pod svaku cijenu, pa makar temeljni kamen te zaštite bio slomljeni duh djeteta i njegova uništena mladost. Kamen je ipak dugovječniji od čovjeka, a institucija je vječna, zar ne? Ljudi su samo potrošni materijal na putu do vječnosti.
ilustracija: Marija Štrajh
Kazna za počinitelje: Geografsko iskupljenje
A što je s popovima pedofilima? O, budite bez brige, sustav je neumoljiv, a mehanizmi kažnjavanja su drakonski. Ako se nekim čudom ipak sazna za "nestašluk", svećenik se suočava s najtežom mogućom sankcijom u povijesti kanonskog prava: premještajem u drugu župu.
Možete li uopće zamisliti taj nehumani horor? Pakiranje kofera, navikavanje na novu župnu kuću, upoznavanje potpuno novih ministranata na drugom kraju županije... Pravda je doista spora, ali dostižna. I dok žrtva luta rehabilitacijskim centrima i psihijatrijskim čekaonicama pokušavajući zaboraviti dodire "u ime Gospodnje", zlostavljač dobiva svježi zrak i potpuno novu publiku za svoje vatrene propovijedi o moralu, čednosti i opasnostima modernog društva.
Zaključak: Licemjerje na oltaru
Na kraju dana, najvažnije je zadržati prave prioritete. Ljudski životi su krhki, djeca su ranjiva, a traume se mogu utopiti u alkoholu i drogi – to je valjda "božja volja". Ali ugled institucije? To je svetinja koja se ne smije dirati.
I dok god postoje oni koji su spremni prešutjeti uništenje jednog djeteta kako bi zaštitili zlatne kaleže i moćnike u haljama, te institucije koje dilerima i psihijatrima prepuštaju saniranje posljedica svojih "duhovnih obnova", možemo biti sigurni da je tradicija zataškavanja sigurna.
Licemjerju hvala. Amen.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh