Hrvatski nakladnik ove biserne znastveno popularne knjige je Medicinska naklada iz Zagreba, koja nakon više od pola stoljeća baveći se biranim autorima i njihovim tekstovima nije ni ovaj put iznevjerila svoju velebnu čitalačku publiku, za blagadane, a i dalje uživajmo u bistrom moru riječi iz pera profesora emeritusa Matka Marušića, koje su u stvari i nažalost rijetka pojava na hrvatskom intelektualnom obzoru.
Knjiga „Sveučilišne tajne“ dolazi iz pera profesora emeritusa Matka Marušića, slijedeći njegov stil, otvorenost, jasnoću i simetriju izlaganja te sklonost oslanjanju na podatke i dokaze.
Analizira sveučilišni život i rad općenito i sva hrvatska sveučilišta pojedinačno, s tim da detaljno uspoređuje nastavne i znanstvenoistraživačke podatke sveučilišta u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu i, po tradiciji, okružju i veličini slična inozemna, ona sveučilišta u Beogradu, Budimpešti i Ljubljani.
Kad su podatci ili usporedbe nepovoljni, nudi puteve i postupke poboljšanja i ispravljanja stanja, ne utječući se metajeziku ni zamagljivanjima. Ništa nije ostavio nedorečeno ili bez odgovora, pa će knjiga biti zanimljiva i korisna i onima koji neće u svemu s njim biti suglasni.
Matko Marušić „Sveučilišne tajne“
„Sveučilišne tajne“ Matka Marušića: argumentirana kritika i kolegijalni savjeti
„Sveučilišne tajne“ profesora emeritusa Matka Marušića iz Splita (Zagreb: Medicinska naklada, 2025.) nevelika je knjiga koja u 11 poglavlja otvoreno popisuje slabosti hrvatskih sveučilišta, ali ukupno ostavlja dojam stručne analize i cehovske privrženosti. U njoj nema akademskog metajezika nego se kratko, jasno i dokumentirano izlažu podatci koje ne zna ni većina akademske zajednice, a kamoli javnost. Dani su odgovori na niz vrlo važnih i zanimljivih pitanja, a analize se odnose na sva hrvatska sveučilišta. Dodatno su detaljno uspoređena hrvatska sveučilišta u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu i, po tradiciji, okružju i veličini slična inozemna, ona u Beogradu, Budimpešti i Ljubljani.
Podaci i analize
Analizirana je nastava, znanost, studenti, upravljanje sveučilištima, a posebno detaljno sustav i kriteriji napredovanja u znanstveno-nastavnim zvanjima. Detaljno, ali ne pretjerano, analizirani su ključni dokumenti i zakoni koji se odnose na ustroj i rad sveučilišta.
Nastava
U odnosu na nastavu, između ostalog analizira se koliko posto studenata odustaje od studija i koliko je prosječna duljina studiranja. Nalazi o ponašanju i trudu studenata nisu ugodni, jer pokazuju sklonost neradu i nepoštenju. Dani su dokazi da je bolonjski (blokovski) sustav nastave bolji od kontinuiranoga i predlaže se tehnika sastavljanja pismenih test-ispita koja ujednačava težine testova. Velika je kritika na kvalitetu i održavanje nastave i na objektivnost i poštenje ispita. Posebno je gorko istaknuto da se značajan dio propisane nastave uopće ne održi.
Znanost
Znanstvena produkcija prikazana je ukupno i po pojedincima, što osvjetljuje stvarno stanje znanosti na tih sedam sveučilišta. Zagrebačko sveučilište ima dvostruko veću produkciju od splitskoga, ali i tri puta više znanstvenika – što to znači? Analiza otkriva koliki je udio pojedinih znanstvenih područja u ukupnoj znanstvenoj produkciji tih sveučilišta, koliko su ta sveučilišta dobila financiranje istraživačkih projekata, koliko imaju istraživača uvrštenih u 2 % najboljih na svijetu, ukupno i u odnosu na broj istraživača koji na njima rade, itd.
Zanimljiva je usporedba međunarodnog ugleda sveučilišta u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, Beogradu, Budimpešti i Ljubljani. Umjesto da ih odmah otkrijemo, bilo bi možda zabavno da ih čitatelj najprije sam poreda po veličini, a onda pogleda i procijeni rezultate.
Upravljanje
Upravljanju sveučilištima je cijelo jedno poglavlje, gdje je nađeno da je vrlo slabo, pa su u poglavlju o budućnosti sveučilišta dane odgovarajuće preporuke. Okvirno je zaključeno da sveučilištima treba jasno odvojiti zadatke upravljanja i rukovođenja, tako da se dekani ne skrivaju iza odluka Vijeća, a rektori iza odluka Senata, nego da za svoje djelovanje odgovaraju državi, i to u odnosu na programe na osnovi kojih su izabrani. Akademske slobode, programi i sloboda stvaranja i ocjenjivanja pripadaju vijećima i obuhvaćeni su autonomijom, ali – u funkciji postizanja boljih rezultata na koje su državi obvezani rukovoditelji – dekani i rektori.
Politika
Akademska zajednica otklanja svaku pomisao da na nju utječe politika, ali Marušić upravo utjecaj politike ocjenjuje kao najveću sveučilišnu tajnu. Između ostalog, to ilustrira organizacijskom i izričajnom sličnošću pobune studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u travnju 2009. i one studenata u Srbiji 2024./2025. Osuđuje postupak studenata da spriječe nastavu kolegama koji je žele pohađati i nastavnicima koji je žele provesti. Studenti imaju pravo prosvjedovati, ali „blokiranje“ nastave smatra nedopustivim, zapravo nezamislivim. Dokazuje da je u pozadini zagrebačke pobune bio novac, a ne ulazi u motive srbijanske.
Kritike
Kritike diskretno prate svaku analizu, pa ih ovdje obuhvaćamo jednim odjeljkom u obliku zaključka:
Ukupno se za sveučilišta Republike Hrvatske, koja je ušla u krug najuspješnijih država svijeta (EU, NATO, Schengen, euro zona, a brzo će biti prihvaćena i u OECD), može reći da su slabija od razine ugleda i uspješnosti svoje države. Vrlo ozbiljno upozorenje ide Sveučilištu u Osijeku, a ozbiljno Sveučilištu u Rijeci. Splitsko stoji razmjerno dobro, ali ne i stabilno: bez dužnog opreza i pažnje lako bi moglo zaustaviti na sadašnjoj razini, pa i skliznuti nadolje. Ne smije se zanositi sjajnim rezultatom rada na ciljevima održivog razvoja, jer ima još dosta slabosti znanstvenoistraživačkog rada. Zagrebačko sveučilište ozbiljnu pozornost treba posvetiti povećanju kvalitete u praktički svih područjima. Nije dovoljno biti bolji nego treba biti dobar: učvrstiti se barem u trećoj, a po mogućnosti u drugoj kvartili najuspješnijih sveučilišta čija se imena pojavljuju na međunarodnim popisima najuspješnijih. Perjanica i ponos hrvatske kulture mora biti još dosta bolja i stalno napredovati.
Zaključak
Od godine 2000. do danas Hrvatska je dobivala savjete o modernizaciji i poboljšanju rada svojih sveučilišta, pri čemu je posebno iscrpno i konkretno bilo izvješće i preporuke Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) iz godine 2007. Država je te preporuke prenijela akademskoj zajednici, koja ih je praktički sve odbila primijeniti. Država je kriva jer nije ustrajala na reformama, a akademska zajednica jer se pozivanjem na „autonomiju sveučilišta“ zatvorila u čahuru nedodirljivosti u kojoj nitko ne gleda odgovornost, rad je bezvoljan i slab, a sofisticirana korupcija prevelika. Stoga autor zaključuje: „Više nam ne mogu biti krivi naslijeđe socijalizma i agresija na Hrvatsku 1990. – 1995., pa ni hrvatska politička vlast koju već tolike godine izravno biramo. Ostajemo sami sa svojom odgovornošću. Nemamo se kamo sakriti.“
Matko Marušić „Sveučilišne tajne“
*ekskluzivno donosimo Predgovor knjizi
Povijest sveučilišta vrlo je duga a njihova važnost vrlo velika pa je o sveučilištima napisano više knjiga nego što u ovoj maloj ima slova. Što, dakle, ja imam reći, a da već nije rečeno?
Zapravo imam dosta toga i usudim se reći da neke od tih stvari nisu ni na međunarodnoj razini dovoljno osvijetljene, a u Hrvatskoj su prisutne i jako su važne. To su različiti načini kojima se rad sveučilišta ometa, slabi, čak i sramoti, što ih ukupno čini slabijima, iako su za državu i narod vrlo važni, rekao bih i presudni. Doduše, ne ufam se da će ova moja razmišljanja, zapravo opomene, imati kakav bitan učinak, ali hrvatska sveučilišta previše volim i cijenim da bih propasti predao i stopu prostora za koju se mogu boriti. A ta se borba mora vidjeti i voditi, jer o sveučilištima ovisi sudbina države, a time i naroda, ništa manje nego, primjerice o snazi gospodarstva ili vojnoj sili. Sveučilišta daju znanje, bilo izravno, bilo stvaranjem stručnjaka koji vrhunsko znanje mogu steći u inozemstvu, i čuvaju i grade intelektualnost i duhovnost o kojima ovisi kultura i civiliziranost. Naposljetku, kultura i civiliziranost daju bolji život i sigurnost preživljenja. Ne bih želio da se rečeno shvati kao patetično ili katastrofično, ali bih htio da se shvati ozbiljno. Ili barem da ostane kao svjedočenje za vremena kad ćemo se pitati u čemu smo pogriješili.
Napomena o jeziku i stilu
Akademski jezik i stil u načelu su složeni i, vjerujem nepotrebno, pretjerano učeni, pa kad u stručnoj akademskoj literaturi nešto važno i piše, napisano je preoprezno do razine maglovitosti, svisoka do dojma nesimpatičnosti i profinjeno do licemjerja. Zato ovdje ne donosim ni povijest, ni misli nebrojenih učenih i mudrih ljudi, niti bezbroj važnih referencija. Pišem jednostavno i izravno; o problemima dajem argumente koji mi se čine uvjerljivim, a rješenja navodim samo kao primjere da su moguća. Bude li tko ovo čitao, neka se sjeti da je sadržaj ove rasprave više njegov interes nego moj. A tko se tome bude smijao, ne će biti posljednji koji to čini.
Napomena o proteku vremena
Pišući ovu raspravu pregledao sam more literature, od rutinskih i vrlo specifičnih dokumenata do stručnih i znanstvenih članaka (potonjih je malo i sumnjive su kvalitete). Kroz desetljeća sam stekao i osobni uvid i iskustvo u praktički sve čimbenike rada sveučilišta i na kraju, možda naivno, možda i krivo, moram reći da sam najviše profitirao od jednog dokumenta, izvješća s preporukama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (engl. Organisation for Economic Co-operation and Development, OECD) iz godine 2007. Tada je OECD poslao u Hrvatsku stručnjake za tercijarnu izobrazbu (sveučilišta) koji su opisali svoje nalaze i dali preporuke, a tadašnje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske shvatilo je važnost toga dokumenta i tiskalo ga za hrvatsku akademsku zajednicu (Bađari i sur., 2007.). Po njemu sam se ravnao još od godine 2009. (Marušić, 2011.) i zapamtio ga kao sjajno i vrlo korisno djelo. Vratio sam mu se u procesu pisanja ove rasprave godine 2025. da mi posluži kao instrument procjene modernizacije hrvatskih sveučilišta i njihove prilagodbe europskim standardima u proteklih 18 godina. Zato se taj dokument ovdje spominje na mnogim mjestima, skraćeno kao „preporuke OECD-a 2007.“. Opći dojam je da su preporuke prihvaćene slabo do nimalo. Dojam je, također, da se državna administracija dolično trudila da ih primijeni, ali u tome nije uspjela. Jedino objašnjenje je da je u tome zakazala hrvatska akademska zajednica.
Tehnička napomena
Podatci o sveučilištima i fakultetima navedeni u ovom radu prikupljeni su tijekom 2025. godine putem Interneta uz pomoć alata umjetne inteligencije Grok (https://grok.com) i ChatGPT-a (https://chatgpt.com). Prikupljanje podataka obavljeno je na zahtjev autora rada, a temeljilo se na javno dostupnim izvorima, uključujući mrežne stranice sveučilišta i fakulteta te druge relevantne platforme. Točnost i ažurnost podataka ovise o točnosti i dostupnosti informacija u tim izvorima u trenutku prikupljanja.
Podatci dobiveni uz pomoć alata umjetne inteligencije obrađeni su pažljivo, a rezultati su pokazali visoku razinu podudaranja između dva korištena alata. Ipak, podatke i procjene treba promatrati s oprezom te ih koristiti kao indikatore, a ne kao konačne dokaze. Na kraju poglavlja u kojima su korišteni ti podatci navedena su objašnjenja o metodologiji prikupljanja, uključujući informacije o eventualnim aproksimacijama i ograničenjima.
Autor rada, alati umjetne inteligencije (Grok i ChatGPT) te osobe uključene u prikupljanje podataka ne snose odgovornost za eventualne netočnosti ili zastarjelost informacija preuzetih iz javnih izvora. Korisnici ovih podataka potiču se da ih provjere u odnosu na primarne izvore prije donošenja zaključaka ili odluka temeljenih na njima.
Željana
Prof. dr. sc. Željanu Bašić s Fakulteta forenzičnih znanosti Sveučilišta u Splitu ovdje sam nazvao imenom a ne punom titulom ugledne sveučilišne profesorice i znanstvenice. Razlog tome je taj što je toliko pomno, stručno i prijateljski pomogla u sastavljanju ove knjige da joj boljeg komplimenta nisam mogao naći. Ustvari jesam; predložio sam joj da budemo koautori, ali ona je tu ponudu otklonila pozivajući se na nemogućnost prihvaćanja koautorstva djela koje je toliko obilježeno mojim stilom pisanja.
Željani se sviđa moj stil, pa je pročitala sve moje knjige i onda je počela tražiti da pišem dalje jer da bi htjela čitati knjige napisane tim stilom. Tu sam želju dugo ignorirao, a onda sam se sjetio jedne male pouke koju sam napisao u svojoj prvoj beletrističkoj knjizi „Snijeg u Splitu“: „djevojkama treba ispuniti sve želje jer inače zavole nekoga drugoga“; pa sam popustio i izvukao dogovor da Željana programima umjetne inteligencije traži podatke koje želim prikazati u knjizi, a onda knjigu preuzme kao koautorica i modificira je i završi po svojemu znanju i ukusu. Tako je i bilo, samo što ona na kraju nije htjela prihvatiti koautorstvo – jer je knjiga ostala napisana stilom koji nije njezin, već jasno moj. Budući da se bojim osjećaja kojima je prožeta ženska logika, prihvatio sam njezinu želju, ali zadržavam pravo kazati da bez Željane ove knjige ne bi bilo. No to ne znači da je ona odgovorna za pogrješke koje se u knjizi mogu naći, poput netočnih podataka, krivih tumačenja ili nepriličnih izjava. Sve mane su moje, a sve zasluge treba pripisati mojoj prijateljici i kolegici i zapravo mentorici prof. dr. sc. Željani Bašić.
Referencije
Bađari J, Dujić Ž, Lučin P, urednici. OECD Thematic review of tertiary education; Country background report for Croatia. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske; 2007.
Marušić M. Medicinski fakultet u Splitu u dekanskom mandatnom razdoblju 2009.-2011. Fakultetskom vijeću. Split: Sveučilište u Splitu, Medicinski fakultet; 2011. (IS BN 978‐953‐7524‐10‐4).
Matko Marušić „Sveučilišne tajne“
*ekskluzivno donosimo Pogovor knjizi
Prema filozofu Gottfriedu Leibnizu sve su stvari najbolje u najbolje uređenom svijetu. Ta neobična, hrabra i iznenađujuća tvrdnja zacijelo proistječe iz postojanja, i čovjekova poznavanja, prirodnih zakona, kako slijedi. Prirodni zakoni (mnogo ljudi vjeruje da su Božji) ne mogu se prevariti, dakle sve je najbolje što može biti, čak i kad je za naše kriterije nepovoljno, ružno i loše. Prirodni zakoni vrijede za sve pojave, dakle i za rad uzvišene i intelektualne ustanove kao što je sveučilište. Adijabatsko rastezanje u izoliranom sustavu smanjuje temperaturu, pa na sveučilištu bude hladno, što nije pozitivna značajka, a u otvorenom sustavu dio uloženoga rada propada u toplinu koja se gubi u širinama svemira (entropija), dakle dobije se manje nego što se uloži (drugi zakon termodinamike); to znači da svako sveučilište izgleda i vrijedi razmjerno radu koji se u njega uloži. Uloženi rad ima mnogo inačica, koje se razmatraju na mnogo mjesta ove knjige. Ona se zapravo od njih i sastoji.
Na hrvatskim sveučilištima stanje nije dobro
Podatci izloženi u ovoj knjizi pokazuju da hrvatska sveučilišta nisu dobra koliko bi trebala i mogla biti. To otkriva usporedba sa sveučilištima u Beogradu, Budimpešti i Ljubljani (pogl. 6, 7 i 11), jer su Srbija, Mađarska i Slovenija naši susjedi, slične veličine i povijesti. Od deset hrvatskih sveučilišta uvjerljivo najjače je Sveučilište u Zagrebu, a ono je slabije od Sveučilišta u Beogradu i Ljubljani (tablica 9 u pogl. 11). To pokazuje da smo sveučilišta za usporedbu s hrvatskima dobro izabrali.
Tim nalazima ne bismo trebali biti zadovoljni. Vjekovni hrvatski ponos zagrebačkim sveučilištem zacijelo je očekivao više, a ostala hrvatska sveučilišta sasvim su beznačajna, s tim da splitsko pokazuje jasne znakove udaljavanja od neprepoznatljivosti.
Jesu li ovi podatci točni?
Netko može prigovoriti da je većina prikazanih kvantitativnih podataka dobivena s pomoću programa umjetne inteligencije koja nije sasvim pouzdana. Tomu postoje dva odgovora. Prvi je da je dobrodošao svatko tko može pokazati pouzdanije podatke, a drugi je da ovi podatci nemaju funkciju suđenja, nego otvaranja pitanja koja do sada nisu postavljana. Toliko konkretni i relevantni podatci nisu dosad niti prikazivani, a bez njih se ne mogu donijeti ni sudovi niti se mogu procijeniti potrebe za poboljšanjima.
Program umjetne inteligencije nije ovdje primijenjen zbog sklonosti novotarijama, nego zato što bi klasični način traženja podataka bio mnogo teži, pa i manje pouzdan. Analizirano je trinaest sveučilišta po nizu parametara i to se moglo obaviti samo tako da se podatci dobiju sa svemrežja. A ako su tamo netočni ili nepotpuni, nije krivnja programa umjetne inteligencije, nego onih koji su ih tamo trebali postaviti. Bilješke koje su dane na kraju svih poglavlja u kojima su izneseni podatci pribavljeni umjetnom inteligencijom mogu zainteresiranom čitatelju otkriti kvalitetu podataka na mrežnim stranicama pojedinih sveučilišta.
Na kome je krivnja za nedovoljno dobar nalaz?
Budući da Hrvatska od 1990. upravlja sama sobom, za nedovoljno dobre nalaze vrsnoće hrvatskih sveučilišta može biti odgovorna država (državna politika) ili sama sveučilišta, odnosno akademska zajednica. I jedni i drugi imali su, od godine 2000. sigurno, preporuke međunarodne zajednice za organizaciju ustroja i rada sveučilišta koje bi hrvatska sveučilišta trebala pridružiti europskom prosjeku. Sadržaj tih preporuka i njihova primjena spominju se u većini poglavlja, a posebice u poglavljima 5, 6, 7 i 10. Tu se može razabrati da je državna administracija prema tim preporukama imala otvoren i pozitivan odnos, a akademska zajednica im se opirala. Na kraju je uveden jedan manji dio, uglavnom administrativne naravi, ali veći dio nije prihvaćen ili je prihvaćen samo djelimice. Primjeri su potpuno neuspjela integracija sveučilišta, parcijalno i bezvoljno uvođenje bolonjskog sustava studiranja, nakon teške muke i s velikim kašnjenjem uvedena parcijalna programska i organizacijska prilagodba struka koje su u Europskoj uniji zakonski regulirane (medicina, dentalna medicina, veterinarska medicina, sestrinstvo, pravo i arhitektura), i na kraju, najmanje poznato, najviše zatajeno i najštetnije – povišenje kriterija za izbore u znanstveno-nastavna zvanja.
Mnogima se ovaj navod neće svidjeti, a odgovor na tu reakciju vraća nas na (blagu) međunarodnu usporedbu vrsnoće sveučilišta i otkriće da hrvatska sveučilišta ne stoje dobro (pogl. 11).
Zašto su rezultati slabi?
To je maločas rečeno, ali vrijedi ponoviti: hrvatska akademska zajednica odbila je preporučene reforme, a država nije imala snage nametnuti ih. Budući da akademsku zajednicu u najvećem dijelu čine ljudi koje smatramo intelektualcima, razumljivo je pitanje zašto su ti ljudi odbili napredak i priključenje europskoj razini kvalitete rada.
Intelektualci
Po običnom zdravorazumskom očekivanju može se reći da je intelektualac: a) obrazovan čovjek, b) intelektualcem ga smatraju neutralni promatrači, a ne njegovi dužnici ili on sam sebe i c) morao bi zastupati istinu i javni interes, i to dosljedno i bez stida i straha.
To hrvatski intelektualci imaju, i ima ih mnogo. U čemu je onda problem?
Domoljublje
Budući da intelektualac zbog svojih vrlina ima veliku društvenu odgovornost, njegovo manjkavo djelovanje moralu mora se proglasiti manjkom domoljublja. On se ne mora nužno osjećati nedomoljubnim, ali to što propušta dati svojemu okružju onoliko koliko bi mogao i trebao po učinku jest nedostatak domoljublja (Marušić, 2005.).
Oni kojima se ta riječ ne sviđa, neka ju slobodno zamijene nekom dražom i vidjet će da će doći na isto.
Domoljublje je „majka svih stvari” – radišnosti, lojalnosti, uspjeha, smisla i sreće. Upravo suprotno od onoga što povijesna inercija komunističke internacionale gura djelovanjem hrvatskih lijevih (postbleiburških) intelektualaca! Ne vidim kako netko može biti intelektualac ako nije domoljub. Internacionalizam je budalaština ili mrtva komunistička floskula ovladavanja svijetom. Ljubav prema čovjeku i čovječanstvu ne isključuje domoljublje niti znači internacionalizam, nego učenje, koje ne potire domoljublje kao ljubav. Domoljublje, naime, nije sebičnost, nego želja za boljim životom povijesno iskristalizirane zajednice u kojoj se najbolje živi i koja njezinim članovima pruža najbolje i najnaklonjenije životne prigode za uspjeh, ostvarenje osobnih želja, samopoštovanje, identifikaciju i radost pripadanja (Marušić, 2016.).
Ako je narod domoljuban, kojim pravom i kojom logikom intelektualac toga naroda to nije? U teškim situacijama, mana nedostatka domoljublja prelazi u izdaju, pa u veleizdaju.
Zašto hrvatski intelektualci nisu dovoljno domoljubni?
Za hrvatske intelektualce smije se reći da nisu dovoljno domoljubni jer nedovoljno rade i to kriju, što znači da je upitan njihov moral. Oni imaju jako dobar život, koji ne žele ničim ugroziti. Danas ih, doduše, nitko ne bi ubio ni zatvorio, ali oni ne žele, jer ne moraju, i ne osjećaju da moraju, ugroziti ni najmanji dio onoga što se zove društveni ugled i sve dobrobiti koje on donosi. Žive bolje i ugodnije od zapadnih intelektualaca, jer manje rade i praktički nemaju nikakve odgovornosti, a jednako su dobrostojeći i zaštićeni. Među njima je malo ljudi međunarodnoga ranga, jer sami sebi postavljaju (niske) kriterije (v., primjerice, aktualni prijedlog kriterija za akademska napredovanja, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj, 2025.). Imaju moć odlučivanja o sebi i jedni drugima dodjeljuju titule, nagrade i priznanja, a imaju i moć odlučivanja o drugima, što im daje moć nad svima. Kontrole nema, a kriteriji vrsnoće su niski, pa se na toj se točki miješaju moć i pohlepa i stvara se „začarani krug manje vrijednosti” koji se ne može prekinuti. Mehanizam djelovanja postaju prijetvornost i korupcija, a rezultat privatno bogatstvo i javno siromaštvo. Doprinos Domovini jest slabljenje morala i vjere u budućnost i kvarenje generacija koje dolaze.
Mogli su raditi domoljubno, a nisu. Još uvijek mogu raditi domoljubno, ali sumnjam da hoće.
A da su imali zrno domoljublja kao što je zrno gorušičino, planine bi pomicali i stoljetna stabla u daljini čupali i ništa im ne bi bilo nemoguće (Matej 17:20).
Referencije
Marušić M. Science and patriotism. Contributions, Sec. Biol. Med Sci., MASA. 2005;26:5-11.
Marušić M. Sve je u domoljublju. Glas Slavonije/Magazin, 12. lipnja 2016. (http://www.glas-slavonije.hr/3...).
Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj. Savjetovanje s javnošću o Nacionalnim sveučilišnim, znanstvenim i umjetničkim kriterijima, 2025. https://esavjetovanja.gov.hr/E..., pristupljeno 22. lipnja 2025.
Matko Marušić „Sveučilišne tajne“
*a knjigu možete poručiti preko slijedećeg linka,
https://www.medicinskanaklada....
ili potražiti u knjižarama
Matko Marušić (Split, 4. studenoga 1946.) je hrvatski književnik i profesor na Medicinskom fakultetu.
Životopis
Rođen je u Splitu, u obitelji doseljenika iz Zagore, iz Radobilje. Djetinjstvo je proveo u starom, težačkom dijelu Splita, Lučcu.
Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1970. godine uz Rektorovu nagradu za najboljeg studenta. Od 1971. godine radi kao asistent na Zavodu za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje doktorira 1976. godine. Profesor na Medicinskom fakultetu postaje 1980. godine, pisac je mnogobrojnih radova iz područja medicinske znanosti.
Oženjen je suprugom Anom Marušić (također profesorica na Medicinskom fakultetu u Splitu), i ima dvoje djece iz tog, drugog braka: Stjepana Ljudevita i Mariju Franku. Svog najstarijeg sina Berislava ima iz prvog braka. Berislav živi i radi u SAD-u. Matko ima mlađeg brata, Joška Marušića, koji je hrvatski karikaturist, autor animiranih filmova i pisac.
Nakon dugogodišnjeg života i rada u Zagrebu, danas živi u Splitu.
Književnički rad
Svoje je djetinjstvo opisao u knjizi “Snijeg u Splitu”, koju je posvetio svojem najstarijem sinu Berislavu. Knjiga je od 1987. godine više puta iznova tiskana, te se čita i u sastavu osnovnoškolske lektire.
Svoju drugu književnu knjigu, “Plaču li anđeli?” (1997.) je posvetio svom sinu Stjepanu Ljudevitu. U toj je knjizi opisaivao strahote Domovinskog rata i opisivao ljude koji su se borili protiv zlog i nadmoćnijeg neprijatelja, i pobjedu dobrih ljudi. Pošto je knjige pisao za svoju djecu, napisao je i knjigu “Škola plivanja”, za svoju najmlađu kćer Mariju Franku. U toj knjizi, koja je objavljena 2005. godine, opisuje Marijino odrastanje, pripovjedajući nevino i s roditeljskom ljubavlju.
2006. godine objavljuje knjigu "Medicina iznutra", u kojoj otvoreno govori o raznim aspektima života u liječničkoj struci, uključujući korupciju. Objavljivanjem te knjige izložio se znatnom pritisku dijela pripadnika liječničke struke, koji su okarakterizirali njegovo pisanje o korupciji u zdravstvu kao "uznemiravanje javnosti". U okolnostima zamjeranja dijela kolega iz zagrebačkog medicinskog kruga, napustio je Zagreb i nastavio sa stručnim i znanstvenim radom u Splitu. Stanovitu javnu satisfakciju za neugodne događaje koji su uključivali disciplinske postupke i odlazak iz Croatian Medical Journal-a čiji je bio osnivač, doživio je kada su nakon njegovog odlaska iz Zagreba zaredale afere u kojima je protiv znatnog broja istaknutih liječnika u Zagrebu pokrenut kazneni postupak zbog raznih koruptivnih djela.
Stručni i znanstveni rad
Kao profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1982. za prodekana područnih studija medicine u Splitu i Osijeku. Suočavajući se i s protivnicima takvih studija, tijekom godina je ostvario odlučni utjecaj na njihovo održavanje do sredine 1990.-ih godina i, posljedično, osnivanje današnjeg Medicinskog fakultet u Splitu (1997.) i Medicinskog fakulteta u Osijeku (1998.). Osobito je značajna njegova uloga u pokretanju Medicinskog fakulteta u Splitu; 2009. – 2010. je na tom fakultetu obnašao i dužnost dekana. Pružio je značajnu pomoć i kod osnivanja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
U razdoblju 1986. – 1996. vodio je Laboratorij za kliničkolaboratorijsku dijagnostičku imunologiju u KBC Zagreb-Rebro.
1990. godine pokrenuo je Croatian Medical Journal, u čijem uređivanju i vođenju surađuje do 2011. godine.
Objavio je preko 250 znanstvenih radova, od toga više od 190 u međunarodno indeksiranim časopisima. Međunarodno najpriznatiji njegov znanstveni doprinos je u istraživanju prsne žlijezde (timusa), te o imunologiji kod transplantacije koštane srži.
Društveni rad
Bio je jedan od osnivača i voditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” za vrijeme Domovinskog rata.
Nakon povratka u Split, postaje prominentnim članom lokalnog HDZ-a, te je na lokalnim izborima 2013. godine nastupio kao zamjenik kandidata za gradonačelnika na listi te stranke.
(https://hr.wikipedia.org/wiki/...)
foto: https://www.medicinskanaklada....