U toj prigodi u dvorani „Hrvatski skup“ otvorena je likovna izložba „Hommage Nazoru“ akademske kiparice Sandre Nejašmić – Pirnat koja je okupljenim posjetiteljima izložila Nazorov portret izrađen u bijelom bračkom kamenu.
Sandra Nejašmić - Pirnat - Vladimir Nazor
Donosimo Vam cjelovit govor na otvorenju izložbe Nadbiskupa Nikole Eterovića.
Nadbiskup Nikola Eterović o Vladimiru Nazoru (1876.-1949.) uz izložbu Sandre Nejašmić Pirnat
Pučišća, 28. svibnja 2026.
Izložba portreta i sedam crteža Vladimira Nazora umjetnice Sandre Nejašmić Pirnat pruža nam prigodu podsjetiti se na velikoga hrvatskoga pjesnika koji se rodio u Postirima 30. svibnja 1876. godine. On je proveo mladenačke godine na našem otoku Braču, u Postirima, Bobovišćima, a pohađao je školu u Ložišćima. Kako je poznato, Nazor je umro 19. lipnja 1949. u Zagrebu u 73. godini života.
O Nazoru kao književniku
Kronološki nam podaci govore da je Vladimir Nazor živio u četiri razne države. Rođen je u Austro-Ugarskoj. Bio je svjedokom hrvatskih težnji i razočaranja u prvoj Jugoslaviji (Kraljevstvu SHS od 1918. do 1920., Kraljevini SHS do 1929. i Kraljevini Jugoslaviji do 1945.) koju se i u komunističkoj historiografiji nazivalo „tamnicom naroda“. Nezadovoljan prilikama u Nezavisno Državi Hrvatskoj, pridružio se partizanskomu pokretu te je nakon Drugoga svjetskoga rata obnašao više važnih političkih funkcija. Obilježen slobodarskim duhom, bio je protiv totalitarnih sustava te je, prema nekim pouzdanim podacima, bio nezadovoljan i s komunističkom diktaturom proletarijata. Nije bio član Komunističke partije, čiji su predstavnici, prema svjedočanstvu njegove sestre Irme, zabranili njegov katolički sprovod koji je njegova obitelj tražila po želji samoga Vladimira Nazora.
Sandra Nejašmić - Pirnat - Vladimir Nazor
Likovni prikazi Vladimira Nazora
Sandra Nejašmić Pirnat prikazala nam je Vladimira u zreloj dobi, posebno u crtežima. Ona ga nije mogla osobno upoznati jer je rođena mnogo godina poslije njegove smrti pa se u svojem stvaralačkom radu trebala nadahnuti na opsežnom djelu književnika, na fotografijama i na ostvarenim umjetničkim djelima. Ova izložba potvrđuje da je to uspješno učinila.
Od poznatih portreta Vladimira Nazora treba spomenuti poprsje Ivana Meštrovića (1883.-1962.), koje se čuva u fundusu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu, te poprsje Zvonka Cara (1913.-1982.) u Crikvenici. Dva su spomenuta autora portretirala Vladimira Nazora u pozi: u Meštrovićevom izražaju Vladimir drži lice lijevom rukom, a u Carevu djelu Nazor je prikazan s bočne lijeve strane s pogledom u daljinu. Za razliku od njih, Sandra prilazi Vladimiru Nazoru izravno te prikazuje izražajnu pjesnikovu glavu pjesnika mirno stoji na komadu mrmora. Dva spomenuta umjetnika izradila su portret Vladimira Nazora u bronci, dok je Sanda to učinila u bijelom kamenu. I taj topli materijal povezuje pjesnika s njegovim bračkim zavičajem.
Posebnu pozornost privlače Sandrini crteži Vladimira Nazora. Iz svakoga progovara pjesnik u posebnom duhovnom raspoloženju, ali uvijek s bitnim crtama osobnosti i duhovne prisutnosti. Katkada daje dojam radoznaloga i sarkastičnoga promatrača, dramatičnoga svjedoka vremena s prodornim pogledom ispod dobro nabijene kape na čelu. Iz slike koja se više približava službenomu portretu pozorni bi promatrač mogao opaziti Nazorovu rezigniranost u trenutcima koji ga nisu posebno zanimali kao pjesnika, a u kojima je sudjelovao zbog posebnih društveno-političkih okolnosti. Iz apstraktnih portreta zrači Nazorova težnja za transcendentnošću i za duhovnošću.
Portret Vladimira Nazora koji je Sandra Nejašmić Pirnat isklesala u kamenu podsjeća na klasična poprsja filozofa i mudraca antike, grčke i rimske umjetnosti. Pred smirenim i staloženim likom umjetnika lako je stupiti s njim u duhovni kontakt te barem ukratko sagledati njegov bogati životi opus.
Sandrin portret Vladimira Nazora podsjeća nas da je ovaj svestrani pjesnik pozorno promatrao ljude i prirodu, osluškivao znakove vremena, sve to promišljao i nadaren umjetničkim žicom izrazio u brojnim djelima na hrvatskom jeziku. Poznata je njegova pjesma Hrvatski jezik koja započinje riječima: „U tebi sam vijek svoj proživio, drevni i lijepi jeziče Hrvata. Rođen na morskome pragu tvojih vrata polako sam te uz trud usvojio“. U ovim se stihovima prepoznajemo svi mi Bračani, a općenito i Dalmatinci, jer smo prvo progovorili čakavski, a onda smo uz trud usvajali hrvatski književni jezik. Ujedno je to i jedan od putokaza razvoja hrvatskoga jezika koji uz kajkavski treba ostati otvoren i čakavskomu izražaju.
Sandra Nejašmić - Pirnat - Vladimir Nazor
Nazorova domoljubnost
Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja, dan kada obilježava Dan državnosti, u spomen na uspostavljanje prvoga, demokratski izabranoga višestranačkoga Sabora 30. svibnja 1990. godine. Tako je pred njegovim portretom obvezno sjetiti se i poezija nacionalnoga nadahnuća, kao na primjer one koje je posvetio hrvatskim velikanima. To je bio donekle i odgovor pjesnika onima koji su nijekali kontinuitet hrvatske državnosti. Stihovi Vladimira Nazora i danas su aktualni pred sličnim osporavanjima:
„Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje, a povijest vaša nalik je na groblje
na kome niti pravog krsta nema. Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
i korov svuda! Uza sve su pute Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju: pognojili su kao đubre zemlju
i nestade ih pustih… bez pomena! Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
i ovio je mrak!”
Očito na takve klevete pjesnik snažno reagira: „Da, to nam kažu, a sve u meni na to kliče: Lažu!” (Hrvatski kraljevi) te na pjesnički način opovrgava zatiračima hrvatske samobitnosti.
Posebno je poznata pjesma Zvonimirova lađa, koju je bila dio obvezne lekture u klasičnim gimnazijama. Ritam njezinih stihova i danas odzvanja u našim ušima:
„Još je tu. – Na tvrdoj sȉki Jošte leži nasukana. Osamstoto minu ljeto, što je mlate sa svih strana, što je lome i drmaju burni vali i oluje. Slomila se, prignula se: Na p'jesku je – al' još tu je!”…
„Osamstoto ljeto teče, i sve vali lađu biju, i sve sikću munje žive, i jesenje kiše liju. Snažno o nju udaraju vjetar, talas i oluje. Slomila se, prignula se: Na p'jesku je – al' još tu je!”
Svojom pobudnom poezijom Nazor je dao izvanredan doprinos hrvatskoj svijesti koja je posebno došla do izražaja u Domovinskom ratu, kada je nakon temeljne obnove (remonta) Zvonimirova lađa zaplovila sinjim morem, simbolizirajući suvremenu, demokratsku i slobodnu domovinu Hrvatsku.
Nazorova duhovnost
Svaki umjetnik ima u sebi stvaralačku klicu koju mu je Bog Stvoritelj udijelio budući da je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku (usp. Knjigu postanka, 1, 26-27). Ta je božanska klica prisutna u svakom čovjeku tako da svi ljudi mogu osjetiti ljepotu umjetničkih ostvarenja. Očito su umjetnici posebno nagrađeni talentima koji im omogućuju sudjelovati u preoblikovanju i uljepšavanju stvorenja. To se odnosi na kiparstvo uopće, a posebno na radove u kamenu. Dovoljan je jedan pogrješan udarac klesarskim alatom da se ljepota skulpture pokvari.
Slično bi se moglo reći i za pjesnika: jedna nezgrapna, kriva riječ može upropastiti ljepotu književnoga izraza, posebno u poeziji. Očito se to nije dogodilo ni kod Sande, koja je bez modernih pomagala klesala svojega pjesnika u bračkom kamenu, a niti kod Vladimira Nazora, vrsnoga poznavatelja ljudske duše i pjesničkih izražaja. Zato kada pozorni promatrač zastane pred kamenim portretom Vladimira Nazora, kojega je Sanda isklesala u bitnim oznakama, bez suvišnih detalja, priznaje da je djelo nastalo iz duše umjetnice, ali i da odsijeva duhovnošću. To ne treba čuditi jer je veliki pjesnik napisao brojne tekstove vjerske naravi.
Vrsni poznavatelj Nazorova opusa, akademik Nedjeljko Mihanović, sabrao je u knjizi Ja vjerujem s podnaslovom Poezija religioznoga nadahnuća (Glas Koncila, 2014.) Nazorove pjesme religioznoga sadržaje, kao i one njegove pjesme koje upućuju na transcendenciju. Priređivač je, uz odabrane pjesme iz Nazorovih trinaest zbirki pjesama te neke pjesme neobjavljene u zbirkama, u knjigu uvrstio i autobiografsku novelu Anđeo u zvoniku. U njoj je Nazor u zreloj dobi, kada je već imao 50 godina, opisao svoj intenzivan vjerski doživljaj iz djetinjstva u Postirama, kada mu je bilo pet godina. To znači da mu se taj istinski doživljaj duboko utisnuo u pamćenje. Akademih Mihanović smatra da je sadržaj novele Anđeo u zvoniku ključan tekst za razumijevanje svih vjerskih elemenata u poeziji Vladimira Nazora. Uz kršćanski odgoj što ga je primio u obitelji, ovaj je doživljaj bio odlučujući za Nazorovo religiozno stvaralaštvo u poeziji, ali i za njegovo vjersko usmjerenje i uvjerenje do kraja života. Knjiga nosi naslov Ja vjerujem po istoimenom naslovu jedne Nazorove pjesme, koja započinje izrazom vjere:
„Ja vjerujem! Nije Sv’jet pustinja. Krije u svemu božanstva se čest.
A nastah od grude, bit moja da bude sklad duša sveg onog što jest.“
Tako i završava:
„Ja vjerujem! Ne će me nestati. Sve će nadživjeti zalazak moj, jer traje u vječnosti rat Mraka sa Svjetlosti, a bjesni zbog mene taj boj“.
Od brojnih djela vjerskoga nadahnuća spomenimo i Pjesme o četiri arhanđela iz 1927. godine. Jedna je od njih, Vjesnik, nastala 1926. godine, uvrštena u časoslov, svećenički brevijar. Tako je postala sastavni dio službene liturgijske molitve Katoličke Crkve. Ova dva remek djela vjerske poezije Vladimira Nazora spominje i fra Bonavenutra Duda (1924.-2017.), poznati hrvatski teolog i bibličar, dopisni član HAZU (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), u spisu upućenomu Sandri Nejašmić Pirnat. Podsjetimo se, dakle, na treći dio pjesme, na Nazorov opis razgovora Arkanđela Gabrijela s Blaženom Djevicom Marijom iz pjesme Vjesnik:
„– Zdravo!
Ti puna radosti.
Ljudima jednom stajat ćeš pred očima,
Ko mira znak, ko izvor utjehe.
Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado
Sunce će tebi sijati u naručju.
A jutarnje će zv’jezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez
Što Zemlje dno i Neba vrh
U jedno spaja.
I bȉo bit ćeš most, od molitava tkan
Od suza mit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će d’jeliti od Boga.
– Nek je Gospodu Slava!
Nek volja njegova se vrši. –
I alem-krila raširi
Gabriel, Vjesnik Gospodnji.
I ponije ga let
Na gore vrh. I njegov sjaj
Obasja do, i lug, i žal
Na međama najdaljnijim.
I Vjesnik kliknu:
– Zdravo!
Ti prva među zemljama,
Što Gospodnja ih ruka rasija
Po prostorima.
Hvaljena nek si među svjetovima,
Što kao roj,
Uz skladan let i blistav sjaj,
Oko Njeg oblijeću!
Kroz grudi jedne žene
I u te On će sići.
I ti ćeš, zrno sićušno
Međ svjetovima svemirskim,
Postati rodna sjemenka,
Što jednog dana od nje će da nikne
Najljepše carstvo Gospodnje….
Svih mezgra sok,
Svih ml’jeka kap, svih ploda med
Odsad će biti drukčiji.
… U mrzle dane oblačne,
Kad svoj ćeš dah
Uvući u se najdublje,
Visoko ja ću iznad tebe stajati
I puštati nek pada
Kroz prste moje hrana Gospodnja,
Da sve ti žile napuni
Za muku tvojih rađanja
U dane ranog proljeća.
… Zdravo!
Ti puna kreposti.
Mezgre se tvoje sada bistre. Sokovi
Pročišćuju se. Ml’jeko ti se mijenja.
A On već silazi,
Ko sunčev trak u mračan jaz,
I u bit tvoju.
Arhanđelov glas
Zamuknu. – Zaljulja se
Sva Zemlja.
Šušnu, zašumje
Na moru val, u lugu list.
A kao uzdah radosti,
Ko poklik sreće iza duga čekanja,
Od br’jega, s jednog mora k drugome,
R’ječ jedna tad se prosu
Po c’jeloj Zemlji:
– Krist!”
Na kraju zahvalimo Sandri Nejašmić Pirnat za ovu izložbu koja nam je omogućila trenutke sjećanja i zahvalnosti Vladimiru Nazoru prigodom njegova 150 rođendana. Ujedno joj želimo puno uspjeha u obogaćivanju hrvatske i svjetske umjetnosti svojim novim ostvarenjima.
s izložbe „HOMMAGE NAZORU“ akademske kiparice Sandre Nejašmić-Pirnat
*Ističemo i uvodne riječi gospođe Zorka Martinić ravnateljice Narodne knjižnice Hrvatski skup - općine Pučišća, koja je ujedno i vodila ovo značajno događanje.
Hvala maestru Filipu Zlataru, inače profesoru u Glazbenoj školi Brač u Pučišćima, na sjajnom uvodu u večer posvećenu velikom sinu našeg otoka i naše domovine.
Poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, dragi učenici, profesori i prijatelji umjetnosti, srdačno vas pozdravljam u ime Narodne knjižnice „Hrvatski skup“ i Klesarske škole u Pučišćima na ovoj svečanosti kojom obilježavamo 150 godina od rođenja Vladimira Nazora.
Večeras smo se okupili kako bismo odali počast čovjeku čije su riječi ostale trajno utkane u hrvatsku kulturu, identitet i duhovnost. Nazor je svojim djelom govorio o čovjeku, slobodi, prirodi, domovini i dostojanstvu, a njegova misao i danas jednako snažno odjekuje među nama.
Izuzetno mi je drago pozdraviti među nama poštovanog nadbiskupa Nikolu Eterovića, našeg ponovno sumještanina „na puno radno vrijeme“ , koji će svojim riječima dati značajan doprinos ovoj večeri odnosno izložbi „HOMMAGE NAZORU“ akademske kiparice Sandre Nejašmić-Pirnat.
Nadbiskup Nikola Eterović
Akademska kiparica Sandra Nejašmić-Pirnat, profesorica u Klesarskoj školi predstavila se Pučišćima i Pučišćanima svojom izložbom KRIŽEVI 2005. u crkvici GUOSPIE NA BOTKU. Tada je u uvodu Maja Martinić rekla „Znakovito je stoga da večeras upavo tu, okruženi klesarima, precima našim, otvaramo prvu pučišku izložbu jedine bračke, postirske kiparice, ne bila nam zadnja“. Sandra je ostala jedina bračka kiparica, ali evo nam nakon 21 godine druge njezine izložbe u Pučišćima, vjerujemo ne i zadnje.
s izložbe „HOMMAGE NAZORU“ akademske kiparice Sandre Nejašmić-Pirnat
U katalogu izložbe, Igor Brešan ističe kako je Nazor i danas prisutan kao nadahnuće umjetnicima – ne samo kao književnik već i kao simbol humanosti, društvene savjesti i unutarnje snage. Portreti i likovni prikazi ne predstavljaju samo pjesnikov lik, nego pokušavaju prenijeti njegov karakter, nemir, mudrost i emocionalnu dubinu. Upravo u tome leži snaga umjetnosti – da kroz različite izraze ponovno otvara dijalog s velikanima prošlosti.
Hvala nadbiskupu Nikoli Eteroviću na lijepima riječima.
Učenici Klesarske škole sa svojom profesoricom Vesnom Martinić otvorili su svoj dijalog s Vladimirom Nazorom pripremajući glazbeno-poetski recital.
s izložbe „HOMMAGE NAZORU“ akademske kiparice Sandre Nejašmić-Pirnat
Hvala učenicima i profesorici Vesni Martinić, ali i svima koji su sudjelovali u pripremi ovog programa te svojim trudom omogućili da ova večer bude spoj riječi, glazbe i likovne umjetnosti nadahnute likom i djelom Vladimira Nazora. Neka nas ova obljetnica podsjeti koliko su kultura, umjetnost i obrazovanje važni za očuvanje našeg identiteta i ljudskosti.
Hvala vam na dolasku i želim vam ugodnu i nadahnutu večer.
Sandra Nejašmić
*Sandra Nejašmić - Pirnat hrvatska akademska kiparica rođena je 11. rujna 1970. godine u Splitu.
Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn završila je 1989. godine u Splitu. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu 1995. godine, u klasi profesora Stipe Sikirice, s nagradom za najuspješniji diplomski rad na kiparskomu odjelu. Studijski je boravila u Rimu, Firenci, Parizu, Londonu i Bruxellesu.
Od 1997. do 2009. radila je kao profesorica grupe stručnih predmeta u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Od 2010. do 2019. radila je kao profesorica modeliranja u Klesarskoj školi u Pučišćima. U galeriji crkvice sv. Ante u Postirima od 2005. do 2018. godine vodila je i organizirala brojne likovne izložbe vrijednih domaćih i stranih umjetnika. Živi i stvara u atelijeru MOJ MIR kao slobodna umjetnica.
Izlagala je na četrdeset samostalnih i trideset skupnih izložbama u zemlji i inozemstvu, a sudjelovala je i na mnogim domaćim i međunarodnim kiparskim simpozijima. Njezina djela nalaze se u privatnim i javnim zbirkama diljem svijeta. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za umjetnički i pedagoški rad.
foto: Pero Dragičević