Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
12/18 nastavak
Arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža
Nakon dobivene nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, arhitekt Viktor Kovačić počeo je sloviti kao javna i priznata osoba. U javnosti se naveliko pričalo o njegovoj karizmi. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdit će još jedan natječaj raspisan u kolovozu 1908. Bio je to arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža u Zagrebu s pravom pristupa samo za hrvatske arhitekte. Programom natječaja utvrđeno je da se osim crkve na gradilištu imaju podići župni dvor i najamne kuće. Što se pak tiče smještaja i izgleda crkve, natječajni je program bio prilično liberalan, mogao se birati građevni slog po volji, važno da u njoj bude mjesta za dvije tisuće duša, da ima zvonik, kor za orgulje i pjevače, sakristiju i spremište. Rok za predaju osnova bio je na inicijativu Kluba hrvatskih arhitekata pomaknut do siječnja 1909.
U natječajnoj poroti bili su Hermann Bollé, Robert Frangeš Mihanović, Janko Holjac, Milan Lenuci, Martin Pilar, Izidor Kršnjavi, Julije Stanisavljević i Feliks Suk. Osim navedenih članova u porotu je pozvan „još jedan opće priznati stručnjak iz inozemstva“. Bio je to Cornelius Gurlitt. Na natječaj je pristiglo ukupno devet osnova. Nakon izvršene provjere ispravnosti svih pristiglih osnova svaki je član porote izrekao svoje mišljenje o svakooj pojedinoj osnovi, a potom se pristupilo glasovanju i dodjeli nagrada.
Prva nagrada dodijeljena je osnovi „Deo“ Viktora Kovačića, druga osnovi „Domus Dei“ Dionisa Sunka, a treća osnovi „Omnis Ecclesia Domus Dei“ Vjekoslava Bastla.
Kovačić je u svojoj osnovi nastojao uspostaviti istinski nacionalni crkveni stil koji bi bio u opreci s tuđinskom germanskom arhitekturom. Izvornost tog stila vidio je u predromaničkim starohrvatskim crkvama i njihovim dekoracijama. Prema Kovačićevom opisu natječajne osnove može se zaključiti da je riječ o centralnoj građevini oblika grčkog križa s kupolom nad križištem. Desno od ulaza nalazi se krstionica, a lijevo zgrada župnog dvora. Gornja zona pročelja zaključena je trokutastim zabatom iznad kojeg se uzdiže krovište poprečnog broda sa tamburom i stožastim krovištem kupole. Tambur kupole otvoren je nizom lučno zaključenih prozora. U donjoj zoni glavnog pročelja predviđena je kamena rustika. Ispred ulaza u crkvu na četiri isturena postamenta postavljene su skulpture anđela. Teška kamena rustika u fundamentu crkve ima dekorativno, ali i alegorijsko značenje sazdanosti crkve na čvrstim temeljima kršćanstva. Jedini ornament gornjeg dijela pročelja jest reljef s motivom starohrvatskog pletera. Za razliku od pročelja, zona trokutastog krovnog zabata bogato je dekorirana mozaikom. Kovačić je u zabatu zamislio kompoziciju Krista na prijestolju okružena sa svake strane s po dva svetačka lika. U lijevi ugao zabata upisao je latinsku riječ „Soli“, a u desni „Deo Gloria“. Timpan kupole je također dekoriran. Između polukružnih prozora predvidio je niz kružnih luneta s mozaičkim portretima svetaca. Unutrašnjost crkve namjeravao je bogato dekorirati mozaicima i zidnim slikama. Kompletno pročelje krstionice, budući da se nalazi u donjoj zoni crkve, presvučeno je kamenom rustikom. Donekle izdvojen od korpusa crkve, u njenom sjeveroistočnom uglu nalazi se toranj. Pročelja tornja razdijeljena su po visini sa tri lezene s polukružnim završecima. Završetak tornja s prostorom za zvona otvoren je s četiri uska uzdužna prozora povrh kojih se nalazi plitko koso krovište. Zgrada župnog dvora smještena je sa zapadne strane crkve. Donja zona uličnog pročelja izvedena je kao i pročelje crkve, u teškoj kamenoj rustici. U donjem dijelu otvorena je s tri manja podrumska otvora iznad kojih su prozori prizemlja. Zona prvog kata odvojena je vijencem. Pročelje prvog kata vrlo je jednostavno, raščlanjeno s tri visoke prozorske osi iznad kojih je vijenac potkrovlja.
Nakon završetka natječaja Kovačić je krajem ožujka i tijekom travnja 1909. godine boravio u Italiji, navodno na Kršnjavijev nagovor i državni trošak. Obilazio je Padovu, Firenzu, Veronu, Luccu, Pistoiu i na kraju Ravenu. S osobitim oduševljenjem i zanosom javio se Kršnjavom iz Pise: „Koja raskoš sredstava! Sve mramor, mramor, pa da očajavaš pri pomisli kakvi smo prosjaci u usporedbi s njima.“
Po povratku iz Italije nastavio je s izradom izvedbenih nacrta za gradnju crkve sv. Blaža koje je dovršio u listopadu iste godine. U nacrtima je došlo do značajnih promjena u odnosu na natječajnu osnovu, došlo je do znatnog smanjenja ambicioznog urbanističkog zahvata. Nacrti su kocentrirani na četiri točke: crkvu, župni dvor, višestambeni kompleks sjeverno od crkve i spojnu cestu. Do srpnja 1909. godine uspio je izraditi glavni projekt za ishođenje građevne dozvole koju je gradsko poglavarstvo izdalo tek godinu dana kasnije.
Na brojne napade svojih protivnika, koji su mu predbacivali veliku rastrošnost i lagodan život na račun odugovlačenja s nacrtima, odgovarao je nepobitnim činjenicama i gospodskim stilom vrhunskog umjetnika:
Ja sam na četiri javna natječaja dobio prvu nagradu, a na četiri ostala također sam uspješno nagrađivan; ja sam od moje četrnaeste godine, dakle dvadesetijednu godinu, radio na gradilištu – da bi tadašnje akademske studije bile popraćene s praktičnom djelatnosti u prvoklasnim arhitektonskim ateljeima – zar bi unatoč tom uspjehu i praksi trebao vegetirati? Ili bi trebao netalentiranim, propalim spekulantima, koji su pod okriljem visoke protekcije našli utočište, rabotu prepustiti? Ili bi zaista trebao emigrirati?Mi iz Kluba arhitekata iskreno nastojimo svojim najvećim snagama kulturu izgrađivati i održavati, a ne pomagati njenom rušenju – u tim smo stavovima u potpunosti jedinstveni i neovisni.
Pismo slavnom odboru Zagrebačkih gospođa
Četiri godine poslije smrti biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Zagrebu je ljeti 1909. osnovan Odbor zagrebačkih gospođa za podizanje spomenika najvećem dobrotvoru hrvatskog naroda. Zadaća odbora nije bila samo prikupljanje novčanih sredstava za podizanje spomenika nego i pokretanje stručne rasprave o lokaciji i karakteru spomenika. U tu svrhu anketirane su sve vodeće hrvatske kulturne ustanove i pojedinci. Svoja mišljenja dali su tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo umjetnosti, Društvo inžinjera i arhitekata, Klub hrvatskih arhitekata, don Frano Bulić, Hermann Bollé, Alojz Bastl i Viktor Kovačić, koji je 15. studenog 1909. Slavnom odboru Zagrebačkih gospođa poslao opširno pismo sljedećeg sadržaja:
Za podignuće Strossmayerova spomenika najvažnije je pitanje mjesta. Bude li se kod rješavanja istog metodički postupalo, biti će od bitnoga utjecaja ustanovljenje roka do kada imade spomenik postavljen biti. Želi li odbor, da se spomenik bez okljevanja što skorije postavi, to nebi preostalo ništa drugo, već za nuždu izabrati rondeau pred akademijom na Zrinjevcu. Ovdje bi se mogao postaviti spomenik bez velikog promišljanja u sredinu i makar uz pridržanje sadanje okoline. Sabrani bi novac u tom pogledu podpunoma dostajao, pošto isključivo ili barem u glavnom dolazi kiparstvo do rieči.
Milieu je ovoga trga s jedne strane intiman, da bi se mogao zgodno upotrebiti za podignuće ne prevelikog spomenika kojem pjesniku ili kojem velikom misliocu kao Rački. S druge je pako strane tako konvencionalan da ondje ne bi smetala kakva šumska nimfa, vodoskok, metereološki stup ili paviljon za glazbu. Dakle ovo mjesto nije okvir, koji bi isključivo odgovarao karakteristici spomenika, što ga narod svome divu podiže. Izim toga nebi prednja strana spomenika stajala paralelno sa glavnom prometnom žilom, koja vodi ulicom Marije Valerije duž zapadne strane triju trgova do državnog kolodvora. Spomenik bi tako stajao, kao i sve na dugoj liniji od sjeverne strane Zrinjevca do državnog kolodvora bez izbora u 'Gänsemarschu' poredane građevine i ini predmeti - naime da bi od glavne prometne struje bio viđen uviek sa strane. Od trga na kojem narodni spomenik stoji, moramo pako zahtjevati, da ga lahko nađemo, da bude po mogućnosti u neposrednoj vezi sa prolaznicima, te da ga stranac lahko opazi. Izim toga treba da uređenje trga, kao i njegov okvir znatno i karakteristično podižu utisak spomenika. Naravno da kod toga treba obzirom na naše skromne prilike osobito na to pripaziti, da isključimo takozvane idealne osnove, koje nadilaze našu snagu. Uporabom najjednostavnijih, ali valjano primjenjenih sredstava treba nastojati najveći utisak postići.
Prostor između Akademije i kemičkog laboratorija bio bi prikladan, da bude preudešen u trg za spomenik, pa bi se to moglo upotrebom svih prilika uspješno postići. Na mjestu kemičkog laboratorija – njegovo odstranjenje i onako je samo još pitanje vremena – imala bi se podignuti zgrada po obliku i glavnim crtama slična akademiji, koja bi služila kao moderna galerija ili u slične svrhe, te koja bi na istočnoj strani trga bila spojena sa akademijom jednom svrsishodnom građevinom. Južna fronta akademije mogla bi se lahko prilagoditi ovoj zamisli i to praktičnom pregradnjom. Naravno otpada zahod, a i tlo trga moralo bi se arhitektonski i vrtljarski preudesiti. Glavna os tako sa tri strane zatvorenog trga bila bi tada pravokutna, a usljed toga prednja fronta spomenika paralelna k našem glavnom prometnom putu. Ovdje bi mogao spomenik podignut biti po svim mogućim oblicima i varijacijama od sredine trga do sasma u pozadinu. Za maštu stvoreno je najšire polje. Svi prolaznici domaći i strani opazit će smjesta spomenik. Veličina trga morala bi stajati u promišljenom razmjeru sa spomenikom.
Da se prihvati ova ideja, moglo bi se na ovom trgu, koji bi bio otraga zaokružen dviema spojenim monumentalnim zgradama kulturne važnosti, uz svrsishodnu uporabu dekorativne arhitekture i plastike postepeno stvoriti mjesto za podignuće spomenika, što bi činilo veliki utisak. Praktična strana provedbe ove ideje sastoji se pako u uvažavanju koristnih svrha onih građevina za podignuće kojih bi se lahko dali predobiti grad i zemlja i kulturni zavodi, pa bi se ovaj trg onda punim pravom mogao nazvati Strossmayerovim trgom.
Izim svega toga nalazi se danas Zagreb bez dvojbe na početku velike evolucije - projektuju se i spremaju velike udezbe i preudezbe gradskih dielova. Pri tomu moći će se bez dvojbe stvoriti i to direktno gledom na Strossmayerov spomenik trgovi, odnosno mjesta, koja će obzirom na njihovu praktičnu i kulurnu važnost za podignuće spomenika biti dalekeo prikladnija.
Ova se činjenica ne smije pustiti s vida. Proći će doduše pri tomu još nekoliko godina, a pričekati na nje znači, cjelokupnoj ideji spomenika samo koristiti, dok bi prevelika žurba u izboru mjesta prouzročila za uviek neizmjernu štetu.
Rasprava je potrajala tri godine. Konačno je odlučeno da će se spomenik podići na tadašnjem Akademičkom trgu, a u izboru mogućih autora spominjala su se imena tada najvažnijih domaćih umjetnika Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića.
Atelje i građevinsko poduzeće Kovačić & Ehrlich
Stekavši velika priznanja na natječajima za Kaptol i crkvu sv. Blaža, Kovačiću je povjerena regulacija Rokova perivoja koji je trebalo osposobiti za izgradnju. On i taj zadatak smješta u širi urbani kontekst te u podnožju brijega sugerira proboj ulice, paralelne Ilici, kojoj je u to vrijeme zbog njezine nereprezentativnosti prijetilo rušenje.
U međuvremenu se iz Ženeve, godinu dana nakon preuzimanja radova na vili Karma, vratio Hugo Ehrlich. Neko vrijeme radio je kao savjetnik u obiteljskom poduzeću svoje braće, ali se vrlo brzo dogovorio s Viktorom i njih su dvojica osnovali najprije zajednički atelje, a potom i građevinsko poduzeće »Kovačić & Ehrlich«.
Atelje je isprva bio u Kovačićevu stanu, a pošto su dobivali velik broj ponuda za projektiranje i gradnju, iznajmili su poslovne prostorije blizu Kamenitih vrata.
Na samom početku poslovne suradnje dobili su ponudu za uređenje Jezuitskog trga. Kovačić je izradio idejno rješenje, a Ehrlich nadzirao radove. Na povišenom dijelu trga smještena je skulptura »Ribar« Simeona Roksandića. Kip je nastao pet godina prije u Rimu, bio je izložen u Umjetničkom paviljonu i ondje ga je grad Zagreb otkupio za sedam tisuća kruna. Nakon niza prijedloga kamo ga postaviti, prevladalo je opredjeljenje za Jezuitski trg koji je Kovačićevim projektom zadobio savršenu ravnotežu estetsko-oblikovnih komponenata i elemenata prostorne koncepcije zasnovane na središnjoj dijagonali koja mu je davala iluzionističku osebujnost kakvu Zagreb dotad nije poznavao.
Istovremeno s Jezuitskim trgom Ehrlich je samostalno radio na projektu regulacije Strossmayerova šetališta. Radilo se o djelomičnoj izvedbi njegova projekta koji se odlikovao uspostavljanjem protuteže horizontale natkrivenog prilaza iz Radićeve ulice s lučnim otvorima i vertikale u osi Bregovite ulice, u kojoj je bio predviđen lift ili uspinjača u sklopu monumentalnih propileja s konjaničkim kipom Sv. Jurja ili spomenikom biskupa Strossmayera, nadvišenih raskošno zamišljenim vidikovcem. Taj je projekt upravo vizionarski izražavao pokušaj sinteze tradicionalnog i modernog, pokušaj da se u okviru reprezentativnog shvaćanja arhitekture tradicionalna monumentalnost ostvari novim sredstvima.
Treći projekt iz tog razdoblja vezan je uz regulaciju Vrazova šetališta. Hugo Ehrlich proširio je staze i odmorišta, a promenadu podupro jačim zidovima. S nekoliko jednostavnih linija uspio je istaknuti karakter ambijenta i ostvariti ravnotežu pejzažnih i plastičkih elemenata.
Malo kasnije poduzeće »Kovačić & Ehrlich« dobilo je posao na pregradnji palače Kušević na Gornjem gradu. Baroknom zdanju dogradili su tri prizemna dvorišna krila nejednakih visina, povezali ih uzdužnim hodnicima s glavnom zgradom u jednu cjelinu i na taj način potpuno ujednačili stilske odlike novih dijelova sa zatečenim zdanjem. Tijekom pregradnje palače Kušević potpisali su i izradili za barunicu Hellenbach projekt za ogromnu trokatnu najamnu stambenu zgradu na parceli iza kule Lotrščak, ali do realizacije tog projekta nije došlo.
Osim zahvata na Gornjem gradu poduzeće „Kovačić & Ehrlich“ projektiralo je i gradilo stambene višekatnice te brojne vile i obiteljske kuće u drugim dijelovima Zagreba. Posebnu arhitektonsku vrijednost imale su vile Vrbanić i Frangeš u Rokovom perivoju. Vila Vrbanić bila je jednokatna ljepotica razigranog izgleda. Njeni stupnjevito uvučeni i istaknuti vanjski dijelovi sugerirali su dinamiku unutrašnjosti. Visoko prizemlje bilo je namijenjeno reprezentaciji. Uz ulazni hol i ured dominantnu ulogu imali su salon i blagovaonica, povezani preko lože s prostorom vrta. Na katu su bile spavaonice s kupaonicom, garderobom, manjom ložom i terasom. Raznoliki otvori znalački su komponirani na fasadama koje završavaju strmim krovom.
Frangešova vila bila je također jedinstvena i neponovljiva, izvrsno uravnotežena unatoč svojoj asimetričnosti. Prema ulici skrovita prizemnica, a prema vrtu vješto dekorirana katnica. Razigrani krov i kosina zabata dinamizirali su cjelokupni dojam. Pojedini dijelovi - loža, balkon, polukružne ispupčene prozorske niše - bili su stupnjevito isktaknuti. Unutarnji i vanjski prostori odlično se nadopunjavahu, počevši od rastvorenog dnevnog boravka i blagovaonice, preko lože, te stubama do njegovanog vrta s biranim cvijećem, raslinjem i skulpturom. U unutrašnjosti je dolazila do izražaja iznimno organizirana zasebnost pojedinih cjelina, pa su tako tri spavaonice s kupaonicom bile potpuno odvojene od raskošnih salona, a ovi opet od kuhinje, podruma i soba za služinčad.
U društvu obitelji Frangeš i Marije Jurić Zagorke
Tijekom gradnje prekrasne vile u Rokovu perivoju Viktor je mnoge večeri provodio u društvu vlasnika Roberta Frangeša-Mihanovića, poznatog kipara, i žene mu Ženke, koja se u to vrijeme bavila mišlju o osnivanju ženske udruge za “uščuvanje i promicanje pučke umjetnosti i obrta” te bi obično s velikim ushićenjem započinjala razgovor.
- Viktore, vas također zanima pučka umjetnost, zar ne?
- Rado obilazim manja mjesta oko Zagreba, u Šestinama i Remetama punim pluća osvježavajućim zrakom, s fotoaparatom u ruci tragam za novim nadahnućima.
- Ako niste bili, obavezno morate što prije u Veliku Mlaku i Turopolje. Mene i mog Robija odušivile su tamošnje drvene crkve i kapelice svojom arhitektonskom jednostavnošću i originalnošću, mnoštvom rustičnih detalja koji svjedoče o umjetničkim sposobnostima pučkih majstora palirskih i tesarskih družbi.
- Turopolje sam obišao uzduž i poprijeko, od Buševca, Gustelnice, Lučelnice, do Velike Mlake. Divim se pučkim majstorima koji su obične planjke ili debele daske vještim spajanjem pretvarali u nešto uzvišeno i sveto, toplo i narodno.
- Posebnost nekih kapelica je kovani pijetao na vrhu stožastog tornjića. Pučki majstori htjeli su posebno naglasiti da ne smijemo zatajiti Isusa ni prije ni poslije pijetlova kukurijekanja.
- Kapela u Velikoj Mlaki bila je vrhunac mojih turopoljskih landranja. U jarkim bojama oslikanih figuralnih i ornamentalnih oblika po zidovima nestajao bi strah od praznine, a dušu bi na tim izletima opijala raznolikost krajolika i sama priroda.
- Priroda je najpouzdanija učiteljica i najuzvišenije umjetničko nadahnuće.
- Slažem se s vama, Roberte, ali vama je uza sva prirodna nadahnuća zacijelo mnogo značilo druženje s Rodinom, zar ne? Znajte da vam stvaralački vatreno zavidim na druženju s tim kiparom, istovremeno toliko hvaljenim i tako žestoko osporavanim. Napadaju ga kao da živi u Zagrebu, a ne u Francuskoj.
- Viktore, možete mi zavidjeti koliko hoćete, samo budite stvaralački vatreni, za razliku od naših brojnih suvremenika koji su jedino svađalački raspoloženi, bez umjetničke iskre u sebi.
- Rodin je u svojim realističkim skulpturama, poput Mislioca, ili osjetilnim, poput Poljupca, nastojao dati odraz prirode, onakve kakvu je vidio i doživljavao prema svom temperamentu, prema osjećajima koja je u njemu izazivala.
- Korištenjem slobodne forme pribavljao je sebi opsesivan zanos obožavatelja.
- Je li istina da je u njegovu ateljeu znalo šetati nekoliko modela istodobno, sve dok ga kakva gesta ili pokret ne bi nadahnuli?
- Vidite, Rodin je možda koji put pretjerivao s nadahnućem, ali njegova djela, koja ste maločas spomenuli, svjedoče da je nadahnuće presudno za umjetnička ostvarenja. Mislim da se mnogi naši umjetnici površno odnose prema nadahnuću.
- Zadovoljavaju se oponašanjem i umišljaju sebi da stvaraju monumentalna djela.
- Čovjek može sebi svašta umišljati, može potkupljivati najvještija piskarala u dnevnoj štampi, ali jedno ipak ne može. Ne može kupiti umjetničku vrijednost svojih djela, ona se dobiva nadahnućem, sve ostalo je vještina i tehnika.
- Rodin je umjetničku vrijednost crpio iz promatranja i doživljavanja emocija i karaktera.
- Nije li Rodin emotivno bio jako navezan na kiparicu i slikaricu Camille Claudel? Ispričajte nam nešto više o toj zanimljivoj ženi.
- Zanimljivoj i nesretnoj istovremeno. U četvrtoj godini umire joj majka, zato su utoliko jače bili na nju unutarnje navezani otac i mlađi brat Paul. Sa šest godina pošla je u školu, s dvanaest bila fascinirana visokim stijenama i počela se zanositi njihovim oblikovanjem. Moramo znati da žene tada nisu imale slobodan pristup akademiji lijepih umjetnosti, zato joj je otac omogućio posjećivanje privatne akademije, kupio joj stan na pariškom Montparnassu, gdje je ubrzo upoznala krug kiparica s kojima je dijelila zajednički atelje. Početkom osamdesetih njihov atelje posjećivao je Rodin, kako bi ih poučavao i dotjerivao njihove radove. Živio je u nezakonitom braku s nekom krojačicom koju je varao na svakom koraku. Camille se u dvadesetoj godini zaljubila u dvadeset i četiri godine starijeg majstora. Bili su potajice stravstveno navezani jedno na drugo. Brat Paul nastojao je tu vezu prikriti ugovorom s Rodinom, kojim se ovaj obvezao da će Camille zadržati kod sebe kao jedinu učenicu koju će svim sredstvima podupirati i zalagati se da njeni radovi budu dobro plasirani na izložbama i pozitivno ocijenjeni u štampi. No, izvanredno darovita učenica bila je dvostruko ozloglašena, i kao žena koja se bavi kiparstvom, i kao ljubavnica jedanput starijeg majstora. Prvi skandal izazvala je svojim kiparskim motivom iz indijskog epa Mahabharata, o ljubavnom predavanju Vertumna i Pomone. Ne samo zato što je skulptura djelovala puteno i erotično, nego i zato što ju je izradila žena, sablažnjiva ljubavnica. Stravstvenu vezu pratile su stalne svađe i Camille se u svojim crtežima i skulpturama pokušavala narugati Rodinu, nanoseći istovremeno mnogo teže udarce samoj sebi, svom duševnom raspoloženju.
- Zato, moj Viktore, budite oprezni s ljubavnicama.
- Ne brinite se, milostiva gospođo Ženka. Nijedna nije bila puno mlađa od mene, a ni starija preko deset godina.
U najboljim godinama Kovačić je bio privlačan mnogim ženama raznih »gospojinskih odbora” u gradu. Zagrebačke gospoje tog vremena pažljivo su pratile modu u europskim metropolama, čitale romantične priče, uglavnom na njemačkom i francuskom jeziku, uživale u lijepo uređenim izlozima i prekrasnim velikim plakatima koji su ih na gradskim trgovima pozivali na kazališne predstave, koncerte, domoljubne priredbe i zabave.
Poznavao je Viktor mnoge otmjene, ugledne i “nobl” gospoje, ali svaka bi nakon kraćeg poznanstva, pa i možebitne ljubavne veze, uz duboko poštovanje digla ruke od njega, ponajprije zbog nedoraslosti njegovoj umjetničkoj osobnosti, a ništa manje i zbog njegove preosjetljivosti i boemske začudnosti.
Toj začudnosti najviše je odgovarala gotovo ista začudnost novinarke i spisateljice Marije Jurić Zagorke koja je 1910. u Hrvatskim novostima počela u nastavcima objavljivati svoj roman Kneginja iz Petrinjske ulice. Viktor je Mariju upoznao na jednom domjenku u spomen na biskupa Strossmayera. Pričala mu je o nesretnom djetinjstvu provedenom u Hrvatskom zagorju, o nesretnom braku s mađarskim željezničarskim činovnikom za kojeg se udala po nagovoru majke. Otišla je s njim u Mađarsku, a pošto je bio zadrt nacionalist i kao takav zagovarao mađarizaciju Hrvatske, ona je poslije tri godine pobjegla od njega i napisala svoj prvi članak ispunjen rodoljubnim revoltom. Objava tog članka priskrbila joj je Strossmayerovu preporuku i zapošljavanje u redakciji Obzora, gdje je kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku dobila posebnu sobu.
Viktor Kovačić bio je jedan od rijetkih posjetitelja koji je tu i tamo svraćao u zasebnu Marijinu sobu. Novinarka njegovih godina dočekivala ga je s posebnom susretljivošću i razumijevanjem. Oduševljavala ga svojim oštroumnim poznavanjem političkih zbivanja, javnim protivljenjem mađarizaciji i germanizaciji, zadivljujućom energijom i inteligencijom. Duhovnu širinu njihovih razgovora počela je vrlo brzo prožimati i tjelesna blizina. Marija nije bila baš najljepša, ali je Viktoru bila posebno draga, zato što je sebi nadjenula spisateljsko ime Zagorka, premda je ništa lijepo nije vezivalo na djetinjstvo u obitelji. I jedno i drugo zarana su prekinuli veze s roditeljskim domom, a ipak zadržali veliku ljubav prema Hrvatskom zagorju. Arhitekt se počeo zaljubljivati u novinarku, iako je ona živjela u drugom braku s novinarom Slavkom Vodvarškom, podalje od očiju javnosti. Postojano je odbijala arhitektovu ruku, objašnjavajući mu da nisu jedno za drugo, da je ona pristala na brak s čovjekom koji živi za nju, a ne može pristati na muku s čovjekom kojemu je, baš kao i njoj, osobno uvažavanje i stvaralačko dokazivanje na prvom mjestu. I bila je najvjerojatnije u pravu, jer bi se vrlo brzo uspostavilo da on za nju nema vremena.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
regulacija Kaptola i Dolca (Zagreb)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat