Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
4/18 nastavak
Nadzor nad obnovom pravoslavne crkve u Pakracu
Uz pohađanje tečaja za graditelje Viktor je mjesecima crtao razne skice, radio osnove za crkve i stambene zgrade te izrađivao detaljne nacrte za njihovu vanjsku i unutarnju opremu. Vidjevši s kolikim marom i samoprijegorom napreduje u stjecanju prakse i opće izobrazbe, građevni savjetnik Bollé povjerio mu je nadzor nad proširivanjem i obnovom baroknog zdanja pravoslavne episkopalne crkve Svete Trojice u Pakracu, gradiću zapadne Slavonije koji se u to vrijeme snažno razvijao i postajao središte trgovine i obrtništva. Veličanstven izgled tom gradiću davala je upravo pravoslavna crkva s episkopskim dvorom.
Neočekivano povjerenje građevnog savjetnika Bolléa zaskočilo je Viktora, devetnaestogodišnjeg praktikanta, s nečim o čemu dotad uopće nije razmišljao. Bio je katolik po krštenju, u Grazu je redovno odlazio u crkvu, u Zagrebu je kao miljenik gospođe Amalije slavio sve crkvene blagdane, ali nikad nije dublje razmišljao o kršćanskoj vjeri koja mu se sada ukazala u svom pravoslavnom svjetlu.
Episkopski kompleks tvorio je niz postupno građenih objekata. U sklopu kompleksa nalazila se i biblioteka s ljubaznim bibliotekarom, jeromonahom Sofronijem, od kojeg je Viktor saznao sve najbitnije o pravoslavlju i pakračkoj eparhiji. Svi smo mi kršćani, govorio je Sofronije. Pravoslavlje nije baš najsretniji prijevod grčke riječi ortodoksija, bilo bi ispravnije koristiti riječ pravovjerje... U vjerskom pogledu nema bitnih razlika između pravoslavlja i katoličanstva. Razlike su nastajale tijekom povijesti, a bile su uvjetovane uglavnom političkim razlozima, napetostima između Rima i Carigrada... Na samom početku drugog tisućljeća došlo je do konačnog razilaženja rimske ili katoličke i carigradske ili pravoslavne crkve. Prva je ostala katolička ili sveopća, priznavala je rimskog biskupa jedinim i najvišim autoritetom, dok je druga uz najuglednijeg carigradskog biskupa razvijala samostalne ili autokefalne nacionalne i državne crkve. Tako je između ostalih nastala i Srpska pravoslavna crkva koja se dijeli na eparhije ili crkvene oblasti.
Pakračka eparhija stvorena je početkom osamnaestog stoljeća. Prvi episkop bio je Sofronije Podgoričanin koji je u Pakracu osnovao dva čuvena vašara, o Đurđevdanu i o Maloj Gospojini. Od ostalih episkopa valja spomenuti Nikofora Stefanovića, zato što je uredio čeoni dio episkopskog dvora te osnovao malu školu za obrazovanje pravoslavnog svećenstva. Njegov nasljednik Sofronije Jovanović pripremio je materijal za gradnju episkopalne crkve, ali je nije uspio sagraditi, jer je iznenada umro. Jedan od najznačajnijih episkopa bio je Kiril Živković. Prije dolaska u Pakrac proputovao je mnoge europske zemlje, čime je znatno proširio svoje znanje i iskustvo. S osamdesetak knjiga pisanih na srpskom, grčkom, latinskom, njemačkom i talijanskom jeziku udario je temelje episkopske biblioteke. Dao je velik doprinos srpskoj književnosti, preradivši djelo Žitije svjatih srpskih prosvjetiteljev Simeona i Save. Plodan pisac bio je i pakrački episkop Nikanor Grujić. Napisao je spjev Sveti Sava Nemanjić, prevodio s francuskog, te napisao svoju autobiografiju.
Ljubazni bibliotekar Sofronije uz povijesna je tumačenja upoznao Viktora i s ustaljenim pravoslavnim nazivima, pa je tako saznao da se monasima nazivaju ljudi koji su se odrekli života u svijetu i dali svečani zavjet neporočnog života, poslušnosti i siromaštva. Monasi se ne žene, odnosno monahinje se ne udaju. Žive u muškim i ženskim manastirima ili samostanima. Onaj koji o svemu brine i organizira život u manastiru zove se iguman. Iz monaških redova biraju se episkopi, visoki crkveni dužnosnici koji upravljaju crkvenim pokrajinama. Najviši čin u pravoslavnoj hijerarhiji jest patrijarh, onaj koji je na čelu...
Bibliotekar Sofronije bio je manje ljubazan jedino kad je pričao o Unijatskoj crkvi. Unijati su zadržali pravoslavne obrede i vratili se katoličantsvu te priznavanju rimskog pape za vrhovnog poglavara... Postupnim oslobađanjem od Turaka omogućeno je unijatskim episkopima da pokušaju proširiti svoju nadležnost na pravoslavne Srbe u Slavoniji. Unijačenje je bio najveći izazov novoosnovanoj Pakračkoj eparhiji, tvrdio je Sofronije, ali to nije bila tema koja bi zanimala mladog nadzornika. On se nakon temeljito obavljena posla vratio svom graditeljskom patrijarhu u Zagreb.
Prijateljevanje s praktikantom Stjepanom Podhorskim
Tijekom 1894. Viktor je u zagrebačkom ateljeu najviše cijenio Stjepana Podhorskog, godinu dana mlađeg kolegu, rođenog u Vlaškoj ulici. Njih dvojica nisu bili samo kolege na poslu, već su postali najbolji prijatelji. Zajedno su odlazili u poznate gostionice i naručivali ukusnu hranu, ne bi li na taj način barem malo nadoknadili oskudicu iz ranog djetinjstva i dječaštva. Stjepan je tu oskudicu osjetio možda potresnije od samog Viktora. Naime, njegovi roditelji držali su isprva malu gostionicu u Vlaškoj, zatim su zakupili nešto zemljišta i kućice u Trnju. I samo što su preselili u novi dom, jedne noći iznenada nabuja Sava i poplavi cijeli kraj. Jedva su spasili živi glavu i sa sinom u čamcu doplovili do gradskog sajmišta te ondje noćili pod vedrim nebom. Lišeni na ovaj način sveg imetka, jer je voda sve uništila, morali su krenuti ispočetka i spajati kraj s krajem, da nekako prežive i školuju svog sina.
Neimaština i siromaštvo davali su osnovni pečat prijateljevanju dvojice nadobudnih praktikanata, a pravu čvrstinu prijateljskog sagledavanja stvarnosti crpili su iz zajedničke želje da se danas-sutra dokažu kao pravi majstori svog zanata.
Podhorski je neko vrijeme radio u klesariji stolne crkve, gdje je temeljito izučio klesarstvo, a usput sudjelovao u razgovorima s presvijetlom gospodom kanonicima i prebendarima koji su zagovarali obnovu zagrebačke katedrale u duhu hrvatske graditeljske baštine. Naslušao se u tim razgovorima i pohvalnih i pogrdnih priča o Franji Račkom, kanoniku, narodnjačkom političaru i predsjedniku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Govorili su da je za svaku pohvalu njegovo pokretanje kulturno-političkih glasila Književnik, Obzor i Vienac s ciljem obradbe jezikoslovlja, povijesti i prirodnih znanosti, a posebno pokretanje časopisa Starine u svrhu upoznavanja hrvatske kulturne baštine, ali mu nipošto nisu mogli oprostiti zagovaranje jugoslavenstva...
Franjo Rački umro je sredinom veljače 1894., a malo kasnije iz javnog života povukao se i biskup Josip Juraj Strossmayer. I jedan i drugi pobudili su veliko zanimanje Podhorskog i Kovačića. Njih dvojica u nekoliko su navrata pomno razgledali Strossmayerovu zbirku slika u Akademijinoj palači na Zrinjskom trgu i divili se starim majstorima - Andriji Meduliću, renesansnom slikaru i grafičaru, jednom od najistaknutijih predstavnika manirizma, Federicu Benkoviću, baroknom slikaru i grafičaru, El Grecu i drugima.
Zbirku je postavio Izidor Kršnjavi, prvi ravnatelj galerije, političar koji je godinama bio glavna tema žustrih rasprava u ateljejima, po kavanama i gostionicama. U Beču je studirao povijest i povijest umjetnosti, a u Münchenu slikarstvo. Nekoliko je godina živio i slikao u Rimu, gdje se družio s biskupom Strossmayerom koji je kao kolekcionar umjetnina naručio od njega nekoliko djela i pozvao ga na katedru povijesti umjetnosti i klasične arheologije pri zagrebačkom sveučilištu. Četiri godine bio je saborski zastupnik te se pokazao kao iznimno aktivan sudionik u saborskim raspravama. Zagovarao je gospodarsko povezivanje Hrvatske s Ugarskom, zbog čega je pao u nemilost biskupa Strossmayera i priklonio se mađaronima bana Khuena Hedervaryja. Postao je ministar prosvjete i bogoštovlja te je svoj ministarski položaj iskoristio za poslove vezane uz dobrobit hrvatske kulture.
- Vidiš li, Viktore, što znači biti lukav i mudar političar. Stranačku pripadnost treba iskoristiti za opću dobrobit naroda.
- Čuo sam da je za ukrašavanje reprezentativnih prostorija svoje palače u Opatičkoj ulici angažirao Celestina Medovića i Vlahu Bukovca te nešto mlađe umjetnike Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Belu Čikoša i druge. Ukrašavanje je zamišljeno kao spoj idealizma i realizma kroz povezivanje klasične i kršćanske kulture...
- Kršnjavi je čovjek neiscrpne energije, erudit, pragmatičan i efikasan političar. Osobnost koja u teškim i nepovoljnim okolnostima uspijeva Zagrebu davati obrise modernog europskog grada. Zato nije nimalo čudno da je upravo on potaknuo dugo odgađanu ideju o izgradnji Zemaljskog narodnog kazališta...
- Osim likovnih i arhitektonsko-urbanističkih aktivnosti bavi se novinarstvom, a na književnom polju dokazuje se kao pjesnik, kritičar i prevoditelj.
- Osnovao je velik broj pedagoških institucija te obnovio, izgradio i opremio velik broj crkava, među kojima se ističe marijansko svetište u Mariji Bistrici...
- I episkopalnu ili sabornu crkvu u Pakracu. Nadzirao sam ondje gradnju i mnogo toga naučio o pravoslavlju. Srbi su mnogo zagrijaniji za svoju prošlost od nas Hrvata.
- Zato se neki zagrebački kanonici otvoreno izjašnjavaju protiv majstora Bolléa i zamjeraju mu pomalo grabežljivo prihvaćanje ponuda sa svih strana, bez obzira na vjersku pripadnost i nacionalnu tradiciju... Baš kao što biskupu Strossmayeru zamjeraju što je pomagao osnivanje tiskare na Cetinju i zauzimao se za sjedinjenje katoličke i pravoslavne crkve.
- Zbog čestitke visokog jubileja pokrštavanja Rusa biskup Strossmayer došao je u oštar sukob s carem, izbila je takozvana bjelovarska afera. Sjećam se kako su novine u Grazu napadale biskupa, a nije mu mogla oprostiti ni moja gazdarica.
- Ne zamjeram Austrijancima, oni će naravno braniti cara, ali zamjeram hrvatskim bukačima koji se drvljem i kamenjem nabacuju na biskupa samo zato što zagovara ideju jugoslavenstva...
- Je li ta ideja uperena protiv Beča?
- Kanonička zanovijetanja natjerala su me da se malo bolje upoznam s tom idejom. Evo o čemu se zpravo radi. Biskup je Hrvatskoj htio osigurati samostalnost unutar austrijske federacije, htio je preuređenje Monarhije u federaciju u kojoj bi Hrvati okupili oko sebe druge Slavene u Austriji i Bosni, a Zagreb bi trebao biti centar tog okupljanja.
- Potpuno se slažem s tom idejom.
- Nažalost, ta ideja nije ostvarena i biskup se povukao iz javnog života. Povukao se kao idealist i jedan od najvećih hrvatskih dobrotvora.
- Vođen načelom „Prosvjetom k slobodi“ svesrdno je pomagao rad hrvatskih škola, knjižnica i čitaonica, a igrao je veliku ulogu i kod osnivanja zagrebačkog sveučilišta.
- Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan s europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove.
- Za svoju domovinu učinio je zaista mnogo.
- Unatoč čestim razočaranjima, jer mnogi su sprečavali njegov rad...
- Razočaranja je ublaživao u raznim lječilištima, a najčešće u Rogaškoj Slatini, mom rodnom mjestu, gdje su mu u posjet rado dolazili zagorski župnici, plemići, bilježnici i seoski učitelji.
Nadzornik radova na obnovi katedrale u Križevcima
Stjepan Podhorsky bavio se u ateljeu projektiranjem svega što mu je došlo pod ruku, a Viktor Kovačić morao je 1895. opet na teren kao nadzornik radova na obnovi katedrale Svetog Trojstva u Križevcima.
Raskošnu obnovu naručio je križevački biskup Julije Drohobeczky, Rusin po narodnosti, rođen u Ukrajini, za svećenika zaređen u Ugarskoj, a za unijatskog ili grkokatoličkog biskupa bio je rukopomazan u zagrebačkoj katedrali. Biskup je mladog nadzornika primio blagonaklono, očinski ga zagrlio i predstavio mu se kao profesor povijesti, pedagogije i glazbe. Bio je članom ravnateljstva Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu i njegov predsjednik. Materijalno je pomagao siromašne učenike te osnivao dušobrižničke centre za siromašnu mladež grkokatoličkih vjernika u Dalmatinskoj zagori i Žumberku, čime je izazvao bijes tamošnjih pravoslavaca koji su to smatrali pokušajem unijačenja.
Viktor je imao čast nekoliko puta s biskupom objedovati i sudjelovati u srdačnim razgovorima poslije objeda. Tek sada postalo mu je jasno zašto bibliotekar Sofronije u Pakracu nije bio nimalo ljubazan kad je pričao o Unijatskoj crkvi. Naime, unijati ili grkokatolici zadržali su gotovo sve pravoslavne obrede, samo što su istupili iz pravoslavlja i priznaju rimskog papu kao svoga vrhovnog poglavara. Vjernici se pričešćuju beskvasnim kruhom i vinom, svećenici mogu biti oženjeni i mogu nositi bradu. U crkvi je prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom koja se zove ikonostas. Moglo bi se reći da je to pričesna ograda koja je porasla do stropa i na kojoj su poredane svete slike iz Starog i Novog zavjeta. Crkve su uglavnom građene u bizantskom stilu koji ima tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kojemu su sva četiri kraka jednaka, te kupolu i mozaik.
Križevačka katedrala s biskupskom rezidencijom nastala je na temeljima augustinskog, a kasnije franjevačkog samostana. Križevce je kao sjedište biskupije grkokatolicima dodijelila carica Marija Terezija. Barokna arhitektura samostana i crkve desetljećima se prilagođivala grkokatoličkim obredima. Ulogu katedralne crkve kao mosta između Istoka i Zapada valjalo je prema zamislima arhitekta Bolléa iskazati mješavinom stilova. Iznad glavnog ulaza postavljen je raskošan gotički trijem. U unutrašnjosti se paralelno koriste elementi bizantskog graditeljstva u oblikovanju lukova te elementi gotike u oslikavanju svodova, ikonostasa i vitraja.
Mladi nadzornik Kovačić jednog je dana u biskupskoj rezidenciji sreo zgodnu učiteljicu Herminu koja mu je već na prvi pogled začudno djelovala. Žalila se biskupu na zaostalu i primitivnu sredinu u kojoj prevladavaju zloba, zajedljivost i pakost. Bila je strpljiva prema djeci koja nemaju higijenskih navika i teško uče, strpljiva prema roditeljima koji nisu marili za njene savjete, ali ne može biti strpljiva prema bezobzirnom bilježniku koji se ne umije udvarati bez ucjenjivanja. Odbila ga je, a on sveudilj smišlja objede i klevete protiv nje. Našla se u procijepu razočaranja i ljubavi prema svom pozivu, u procijepu udesa i ideala. Najradije bi otišla u samostan i postala časnom sestrom...
Viktor je ostao ošamućen tom izjavom. Prvi put u životu osjetio je žar iskonske zaljubljenosti, nije slušao što joj biskup savjetuje. Jedva je čekao da zajedno napuste palaču. Na hodniku joj se predstavio, uz ispriku što to nije mogao učiniti prije. Takav je posao nadzornika, uvijek nešto iskrsne u zadnji tren, ispričavao se i pružio joj ruku u znak podrške. Ona se zahvalno osmjehnula, začuđeno ga pogledala i priznala mu kako je cijelo vrijeme za stolom mislila da je on bogoslov. Zato se nije ustručavala govoriti otvoreno, kao da je na ispovijedi...
Ah, koje li glupače, prekoravala je sebe i molila Viktora da zaboravi sve što je čuo. On joj to drage volje obeća i predloži nešto čemu se najmanje nadala, predloži joj da ga sasluša kao prijatelja, da prošetaju parkom...
Pričao je uvjerljivo i zanosno o svom siromaštvu, o napornom probijanju kroz život od šegrta do praktikanta, o arhitekturi koja mu život znači, o harmoniji i skladu...
Na kraju je ohrabrujuće naglasio kako ni ona ne smije gubiti nadu u bolje sutra. Smije doduše posrnuti pred problemima, ali ne smije se povući unutra, u samostansku ćeliju...
Izgovarao je svaku riječ kao da je kleše iz živog kamena. Učiteljica ga zamoli da sjednu na klupu u sjeni krošnje velike stare topole. Bila je oduševljena njegovim riječima, a vjerojatno i izgledom vatrena mladića. Još jednom ga je zamolila neka zaboravi sve što je čuo u palači i nastavila je s pričom o sebi koja se neće predati. Napustit će školu u seoskoj zabiti i nastaviti školovanje na zagrebačkom sveučilištu. Obratila se za pomoć svom daljnjem rođaku Franji plemenitom Markoviću, hrvatskom filozofu i književniku. Pročitala je njegov spis O piscih filozofijske struke a hrvatskoga roda i htjela bi mu se pridružiti u istraživanju hrvatske filozofske baštine. Naime, profesor Marković bio je dvadesetak godina prije imenovan za prvog voditelja nezavisne Stolice za mudroslovlje teoretično i praktično sa povjestnicom pri Mudroslovnom fakultetu. Držao je predavanja o svim filozofskim disciplinama, pratio aktualna duhovna kretanja, čitao njemačke, francuske, engleske i druge autore, te upoznavao studente s njihovim djelima, čak i ako ih nije odobravao. Filozofija ima, po njemu, dugoročnu prosvjetnu zadaću uzdizanja naroda, filozofija stvara duhovnu domovinu, domovinu misli, koja je branik tvarne domovine...
Viktor se zaljubio u prijateljicu. Neopisivo sladostrašće prožimalo je njegovu utrobu i udove, topio se od sreće u njenoj ogrlici na alabestreno bijelom vratu... Obećala je da će ga sutradan posjetiti na gradilištu.
Te večeri nije bio u stanju uspoređivati izvedene radove s nacrtima, nije mu bilo do čitanja, a nije mogao ni zaspati. Budio se svako malo, osluškivao otkucaje sata na zvoniku. Jedva je dočekao vrijeme ustajanja i umivanja. Nije otišao na doručak, već je odletio do klupe u parku da provjeri jesu li doista ondje sjedili.
Na gradilištu se svim silama trudio ponašati u skladu s direktivama. I polazilo mu je to za rukom sve do ručka. Međutim, poslije ručka počelo ga iznutra nešto izjedati... Neki predradnici primijetili su da je nervozan. Nervoza se iz sata u sat pojačavala i na kraju urodila svađom s jednim klesarom koji nadzornika lupi dlijetom po glavi te je ovaj završio u previjalištu časnih sestara.
Zamotane glave pitao je sestru poznaje li učiteljicu Herminu, na što ona duboko uzdahne i glasno zavapi: „Pokoj joj duši!“ Na njegovo uzrujano pitanje što se dogodilo, dobio je kratak odgovor da je nađena mrtva u svom stanu. Ne zna se je li počinila samoubojstvo ili je ubijena iz ljubomore...
Tri dana nije izlazio iz sobe, ne želeći je vidjeti mrtvu, a još manje biti nazočan na pokopu, a četvrti dan stigao je brzojav da se mora hitno vratiti u Zagreb.
U Lepoglavi i na groblju u Šestinama
U ateljeu ga je čekao novi zadatak. Trebao se pripremiti za odlazak u Lepoglavu, mjesto u sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja, poznato po pavlinskom samostanu i crkvi Svete Marije. Detaljno snimanje samostana i crkve bio je još jedan od velikih izazova na praktikantskom putu Viktorova općeg obrazovanja i graditeljskog usavršavanja. Izazov koji mu je uvelike pomogao prevladati vatrenu zaljubljenost u učiteljicu Herminu i njenu tragičnu smrt.
Bacio se na čitanje knjige Poviest paulinskoga samostana i sadašnje kraljevske zemaljske kaznione u Lepoglavi, koju je napisao i te godine objavio fra Robert Kauk, duhovnik kaznionice i najpouzdaniji Viktorov sugovornik za vrijeme kratkog boravka u Lepoglavi. Pustinjaci svetog Pavla stoljećima su prosvjetiteljski djelovali i bili stvaraoci hrvatske knjige, odgojitelji, savjetnici, kipari, slikari, promicatelji umjetnosti i kulture. Najznačajniji među njima bili su prior Ivan Belostenec, autor Gazophylaciuma, latinsko-hrvatskog rječnika, te Ivan Ranger, barokni fresko slikar.
U prvoj polovici osamnaestog stoljeća pavlini su dali oslikati svoju ljetnu blagovaonicu. No većina tih oslika u najvećoj je mjeri propala zbog ukinuća samostana te prenamjene samostanskih zgrada u kaznionicu, a njihov je sadržaj donekle sačuvan preko opisa Izidora Kršnjavija i crteža slikara Ferdinanda Quiquereza koji je izradio akvarelirani nacrt svoda zajedno s kopijama girlanda voća i triju trolisnih medaljona s prizorima iz života svetog Pavla Pustinjaka.
Crkvu Svete Marije Viktor je doživio kao veličanstveno djelo arhitekture, slikarstva i kiparstva, posve u skladu s latinskim natpisom na trijumfalnom luku: «Neka je slavljen Trojedini Bog u sjaju ovog svetišta». Lađa crkve presvođena je rebrastim svodom i podignuta do visine svoda svetišta. S nadograđivanjem samostana lađa je produljena prostranim pjevalištem podignutim na četiri stupa. S izgradnjom biblioteke na prvom katu samostana, crkva je dobila predvorje i novo pročelje urešeno kipovima crkvenih otaca. Crkvenoj lađi kasnije su prigrađene kapele koje su ujedno grobnice hrvatskih velikaša. Prva od ulaza s desne strane kapela je Žalosne Gospe. Suprotno od nje na lijevoj strani je Lauretanska kapela. Druga kapela prema oltaru s desne strane urešena je štukaturama i posvećena Presvetom Trojstvu, a posljednja kapela do svetišta s desne strane posvećena je svetom Josipu. Svetištem dominira glavni barokni oltar s kipom Boga Oca koji, okružen mnoštvom anđela, suvereno vlada svijetom. Ispod njega je među lijepo oblikovanim stupovima, pod veličanstvenim baldahinom kojeg nose anđeli, slika Majke Božje Čenstohovske. Na konzolama i među stupovima kipovi su crkvenih otaca u nadnaravnoj veličini. Zidovi i svod svetišta ukrašeni su fresko slikama, a jedna od najljepših - Janje na knjizi od sedam pečata – nalazi se na crkvenom pjevalištu. Oltar svetog Pavla pustinjaka, po kojem su pavlini dobili ime, izrađen je s velikom pažnjom do najsitnijih detalja. Oltar Trpećeg Isusa ukrašen je baroknom zmijolikom ornamentikom. Na vrhu je kip Dobrog Pastira, a pod njim slika uskrsloga Isusa uz kojega stoji anđeo s križem na lijevo, i anđeo s ljestvama na desno. Propovjedaonica kao da propovijeda bez propovjednika. Na vrhu je žena s križem pred kojim se ruše sve zablude svijeta...
Žena s križem podsjeti Viktora na učiteljicu koja mu nije bila suđena. Ostao je samo križ. Križ kao raspelo, križ na čelu, križ na ramenu. Križ koji nas drži na životu.
U listopadu 1895. Viktor se vratio u Zagreb i bio svjedokom prvoga sveučilištarskog bunta protiv mađaronske politike bana Khuena Héderváryja. Dogodilo se to u sklopu svečanog otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta. Car i kralj Franjo Josip trebao je postaviti završni kamen na zgradi kazališta te prisustvovati nekim drugim ceremonijalnim zbivanjima. Tom događaju dana je velika pompa, kakva nikada dotad nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Cijeli grad bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima i zastavama. Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana četa zagrebačkih sveučilišnih građana, predvođena naprednjacima i mladohrvatima. Zadnjeg dana careve i kraljeve posjete svečana studentska četa bila je postrojena pred gradskom vijećnicom, a zatim su u povorci pošli prema trgu bana Josipa Jelačića. Na čelu povorke nalazilo se tridesetak sveučilištaraca u svečanim gala odorama naoružanih paradnim sabljama, predvođenih pjesnikom Vladimirom Vidrićem koji je nosio sveučilišnu zastavu. Kad su došli pod banov spomenik, jedan od njih izvadio je mađarsku zastavu, četvorica su ju na uglovima proboli vrhovima sječiva svojih sablji i podigli u vis, a jedan ju je polio rakijom i zapalio. Nato su svi počeli izvikivati povike: "Živio hrvatski kralj!" i "Slava Jelačiću!“ Mjesec dana poslije većina buntovnika bila je osuđena po kratkom postupku i završila u zatvoru.
Ništa se ne dobiva galamom i prosvjedima, razmišljao je Viktor u zimskim mjesecima. Valja se dokazivati talentom i radom, na tragu životnog nauka Ante Starčevića koji je umro potkraj veljače 1896. Taj hrvatski velikan bio mu je posebno drag zbog toga što je i njega školovao njegov stric, župnik Šime, poznatiji kao pisac i jezikoslovac. Ante se u Zagrebu školovao i izdržavao od stričeve potpore. Poslije završene gimnazije nastavio je studij teologije u Pešti. Nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim znanostima, promoviran je na čast doktora filozofije i tada je donio odluku da se neće posvetiti svećeničkom pozivu, već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti, odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao zajedno s Eugenom Kvaternikom. Punih trideset godina neumorno je dokazivao da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod tuđinskom vlašću. Bio je protivnik klera komu je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja.
I upravo s tom duboko usađenom vjerom ostavljao je mladi praktikant Kovačić groblje u Šestinama, ponavljajući u sebi misao Oca domovine: »Tko nije svoj, taj je svačiji«.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u haustor u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, na kojoj adresi je bio i stan arhitekte Kovačića (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat