Naivno je misliti da HZJZ falsificira rezultate analize vode u Gospiću. Jer svaka udruga ili pojedinac može uzeti uzorke, što neće biti prihvaćeno kao zakonski dokaz, ali može potaknuti vrlo neugodne sumnje. Tako da mislim da pitka voda tamo (još) nije zagađena ali....
U raspravi o mogućem onečišćenju vode najlakše je upasti u dvije krajnosti. Jedna je vjerovati svakoj službenoj objavi bez dodatnih pitanja. Druga je unaprijed proglasiti svaku službenu analizu lažiranom. Ni jedno ni drugo nije ozbiljan pristup. Bitno je učiniti SVE da se spriječe posljedice za zdravlje stanovništva.
Teza da bi HZJZ jednostavno mogao „namjestiti“ rezultate analize vode teško je održiva već iz vrlo praktičnog razloga: uzorak s iste lokacije može uzeti i druga institucija, udruga građana ili privatni naručitelj te ga poslati na neovisnu analizu u Hrvatskoj ili inozemstvu. Naravno, postoji velika razlika između orijentacijskog uzorka koji građanin napuni u bocu i službenog uzorkovanja koje mora zadovoljiti pravila o mjestu uzimanja, posudi, transportu, čuvanju uzorka, vremenu do analize i dokumentiranom postupku.
Hrvatski propisi upravo zato detaljno određuju metode uzorkovanja i analize, a laboratorijske metode kojima se dokazuje sukladnost moraju biti provjerene i dokumentirane prema normi HRN EN ISO/IEC 17025 ili odgovarajućoj međunarodno priznatoj normi. HZJZ i sam navodi da provodi i uzorkovanje i laboratorijske analize različitih vrsta voda. Bez nepotrebne politike i panike.
Dakle, ako građani žele dodatnu sigurnost, postoji vrlo jednostavan put: paralelno uzorkovanje preko drugog akreditiranog laboratorija, po mogućnosti uz dokumentirani lanac postupanja s uzorkom. Jedan uzorak može otići u Zagreb, drugi u Ljubljanu, Beč ili neki drugi akreditirani europski laboratorij. Rezultati se tada uspoređuju.
I upravo zato mislim da je rasprava o tome „lažira li netko današnji nalaz vode“ zapravo nerealna. Jer je jasno da su rezultati takvih analiza poznati dovoljnom broju ljudi pa bi, kada bi nešto bilo sumnjivo, uvijek to „procurilo“ do medija a i nema razloga sumnjati da postoje pošteni ljudi koji ne bi potpisivali nešto što će ih pratiti, ako je laž, još godinama. Nisu svi korumpirani.
MNOGO VAŽNIJE PITANJE GLASI: ŠTO JE ISPOD OTPADA?
Čaša vode uzeta danas može biti potpuno ispravna, a da nekoliko ili nekoliko desetaka metara ispod nekog starog odlagališta istodobno postoji fronta onečišćenja koja se vrlo polako kreće prema podzemnoj vodi. To nije nikakva teorija zavjere nego osnovna hidrogeologija.
Kiša i otopljeni snijeg prolaze kroz masu otpada. Voda pritom otapa ili sa sobom odnosi dio kemijskih spojeva i nastaje procjedna voda – leachate. Američka EPA definira je upravo kao vodu koja prolaskom kroz otpad iz njega izvlači kemijske sastojke. Europska agencija za okoliš upozorava da takva procjedna voda, ako napusti kontrolirani sustav odlagališta, može onečistiti tlo, površinske vode i podzemne vode organskim i anorganskim zagađivačima.
Stoga pravo istraživanje ne bi trebalo završiti pitanjem:
„Je li voda na slavini danas ispravna?“
Treba postaviti puno neugodnije pitanje:
„Postoji li između odlagališta i podzemne vode oblak zagađenja koji još nije stigao do vodocrpilišta?“
Što uopće treba tražiti u otpadu i procjednim vodama?
Ne postoji jedna „kemikalija iz smeća“. Ovisno o tome što je godinama ili desetljećima završavalo na legalnom ili ilegalnom odlagalištu, treba tražiti čitave skupine spojeva.
Među metalima i metaloidima posebno su važni olovo, kadmij, živa, arsen, krom, nikal, bakar i cink. Odlagališne procjedne vode mogu sadržavati metale, a EPA među tipičnim problemima navodi i hlapljive organske spojeve te amonijak. Zatim dolaze hlapljivi organski spojevi – VOC, među kojima u industrijski opterećenim odlagalištima mogu biti klorirana otapala poput trikloretilena i tetrakloretilena te različiti aromatski ugljikovodici. EPA je dokumentirala slučajeve u kojima su upravo VOC-i iz otpada i industrijskih izvora dospjeli u podzemnu vodu. Treba analizirati i PAH-ove – policikličke aromatske ugljikovodike, mineralna ulja i druge ugljikovodike, fenole, pesticide i njihove metabolite, farmaceutike, plastifikatore, bromirane usporivače gorenja te, gdje postoji razlog za sumnju, PCB-e i dioksine. I HZJZ je u posebnim situacijama nakon okolišnih incidenata proširivao analize vode upravo na metale, PAH-ove i čak dioksine.
A onda dolazi skupina koja bi danas morala biti pri samom vrhu liste:
PFAS – „VJEČNE KEMIKALIJE"
PFAS nije jedan spoj nego golema skupina per- i polifluoriranih tvari. Među poznatijima su PFOA, PFOS, PFHxS, PFNA, PFHxA i PFBS.
Njihov problem nije dramatična akutna otrovnost jednog gutljaja vode nego nešto sasvim drugo: iznimna postojanost i mogućnost dugotrajnog transporta kroz okoliš. EPA navodi da PFAS mogu prodirati kroz tlo i migrirati u velike podzemne vodonosnike. EEA upozorava da PFAS iz proizvoda odloženih na odlagalištima mogu završiti u procjednim vodama te da su PFAS polimeri izrazito postojani u okolišu. EPA danas ima analitičku metodu 1633A kojom se PFAS mogu određivati u vodi, podzemnoj vodi, tlu, sedimentu i upravo u procjednim vodama odlagališta.
Drugim riječima: nije dovoljno napraviti klasičnu „analizu vode“ od desetak uobičajenih parametara i zaključiti da problema nema.
Treba unaprijed znati što se traži.
KOLIKO DUBOKO MOGU OTROVI PRODRIJETI GODIŠNJE?
Tu treba biti posebno oprezan jer bi bilo znanstveno pogrešno napisati da, primjerice, „zagađenje tone dva metra godišnje“.
Takva univerzalna brzina ne postoji!
EPA modeli migracije onečišćivala iz odlagališta zato posebno računaju prolazak kroz nezasićenu zonu tla i zatim transport kroz zasićeni vodonosnik, uzimajući u obzir advekciju, disperziju, vezanje kemikalije za tlo i njezinu razgradnju. Za izračun postoji jedna, konkretna jednadžba.
Za osjećaj razmjera može poslužiti jedan stvarni hidrogeološki primjer USGS-a: na jednom istraživanom području procijenjena maksimalna vertikalna brzina podzemne vode kroz naslage iznad vodonosnika bila je približno 12–19 centimetara godišnje. Ako bi se samo kao ilustracija uzela brzina od 15 cm godišnje, voda odnosno vrlo mobilno, slabo vezujući onečišćivač mogao bi za 10 godina prijeći oko 1,5 metara, 30 godina oko 4,5 metara, 50 godina oko 7,5 metara. Ali to nije prognoza za konkretno odlagalište. To je samo pokazatelj zašto desetljeća odlaganja nisu zanemariva.
U vrlo propusnom materijalu brzine mogu biti mnogo veće. Problem je da u kršu cijela računica može potpuno eksplodirati.
EPA upozorava da su u krškim vodonosnicima zabilježena vremena transporta onečišćenja reda kilometar dnevno, nasuprot stopama godišnje u mnogim klasičnim nekrškim vodonosnicima. USGS isto naglašava da krški kanali predstavljaju putove za vrlo brz transport vode i onečišćenja. Zato pukotina, rasjed, stari kanal, propusni šljunčani sloj ili krška šupljina mogu biti važniji od same vertikalne udaljenosti vodonosnika.
Snijeg i jaka kiša mogu promijeniti situaciju.
Najgore je zamišljati tlo kao homogenu spužvu kroz koju se otrov ravnomjerno spušta centimetar po centimetar.
Pri jakim oborinama ili topljenju većih količina snijega raste količina vode koja prolazi kroz otpad. USGS upozorava da nagli događaji prihranjivanja podzemnih voda mogu prenositi površinska onečišćenja prema vodnom licu. Ako postoje pukotine ili preferencijalni putovi, dio vode može preskočiti velik dio prirodne „filtracije“ tla.
Potresi i mikropotresi sami po sebi ne znače automatski onečišćenje vode, ali pukotinski sustavi, rasjedi i promjene propusnosti stijenske mase mogu biti hidrogeološki relevantni. Upravo zato ozbiljna analiza mora uključiti geologiju terena, a ne samo kemiju vode na površini.
A može li se ustanoviti ide li zagađenje prema pitkoj vodi?
I to se može istraživati. Treba povezati najmanje četiri vrste podataka: izvor zagađenja, geologiju i hidrogeologiju, smjer toka podzemne vode i položaj izvorišta i zdenaca pitke vode.
Zatim se između njih postavlja mreža nadzornih točaka. Ako postoji sumnja da je odlagalište izvor onečišćenja, nije dovoljno uzeti uzorak na vodocrpilištu udaljenom nekoliko kilometara i, ako je voda čista, zaključiti da problema nema. Treba istražiti PROSTOR IZMEĐU NJIH. Za to postoji piezometar no o tome trebaju više govoriti stručnjaci.
Ako se u tim točkama periodično mjere iste kemikalije, može se pratiti postoji li „kontaminacijska perjanica“ i mijenja li se tijekom godina. Još je važnije ponavljati mjerenja nakon različitih hidroloških situacija: nakon dugotrajne suše, velikih kiša, topljenja snijega i naglog porasta podzemnih voda. Tada se može vidjeti ponaša li se zagađenje drugačije kada kroz odlagalište prođu velike količine vode.
PRAVO ISTRAŽIVANJE TREBA GLEDATI I U ZEMLJU A NE SAMO SLAVINU
Najvažniji uzorci možda uopće nisu uzorci pitke vode.
Potrebno je kartirati debljinu i sastav otpada, utvrditi starost pojedinih slojeva, uzeti uzorke procjedne vode, napraviti kemijske analize tla na više dubina i, najvažnije, postaviti piezometre – nadzorne bušotine između odlagališta i smjera kretanja podzemnih voda.
Jedna bušotina nije dovoljna.
Potrebne su kontrolne točke uzvodno i nizvodno u odnosu na tok podzemne vode, na različitim dubinama. Tek tada se može napraviti trodimenzionalna slika: gdje se nalazi podzemna voda, kojim smjerom teče i postoji li između otpada i vodonosnika kemijska „perjanica“ koja se godinama ili desetljećima širi.
To, a ne politički bodovi, je zapravo ključno pitanje cijele priče. Ne samo što pijemo 19. kolovoza 2026. godine, nego što ćemo piti 2036., 2046. ili 2056. godine.
Današnji uredan nalaz pitke vode je odlična vijest! Ali on sam po sebi ne daje odgovor na pitanje što se događa pet, deset ili dvadeset metara ispod godinama i desetljećima starog otpada.
A upravo tamo treba tražiti odgovor.
I poduzeti adekvatne korake do je TO JOŠ MOGUĆE.
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
foto: osobna arhiva Drago Plečko
foto naslovnice: Petar Kolovrat