Građanski neposluh
(Henry David Thoreau, DAF, Zagreb, 2011, prijevod: Dinko Telećan)
„Ja nisam rođen da budem prisiljavan“. - H.D Thoreau
Prosvjedi učenika i studenata diljem Europe i njihovo prerastanje u širi društveni bunt potaknuli su me na preispitivanje dosadašnjih spoznaja o tom fenomenu, pa sam ponovno posegnuo za početnicom liberterskog obrazovanja o toj temi. Na mojim se policama nalaze dva primjerka istog djela: prvi je onaj u džepnom formatu iz 2011. godine, a drugi je objavljen kao dodatak drugom izdanju Waldena istog autora iz 2018. godine. Izdavač je zagrebački DAF, a prijevod potpisuje Dinko Telećan.
H. D. Thoreau renesansni je tip čovjeka – svestran, pun životne energije, radikalno povezan s prirodom, a znanjem usmjeren na promicanje „umijeća dobrog življenja“. Nesvodiv je na konvencije i neuklopiv u društvena očekivanja, „prosvjednik od rođenja“. Sav i bez ostatka – svoj. Ovakva osobnost – naobražena, umjetnička, istinoljubiva i znatiželjna – poželjna je kao inspiracija za razumijevanje recentnih zbivanja i bauka omladinskih prosvjeda koji se šire Europom.
Riječ je o Građanskom neposluhu, Thoreauovu eseju upečatljiva naslova koji prožima i zbilju suvremena društva i kojemu se vraćamo s refleksijom novog iskustva u traganju za životom dostojnim čovjeka.
Thoreau piše svoj esej potaknut dvama bitnim obilježjima američke stvarnosti sredinom devetnaestog stoljeća: Meksičkim ratom i ropstvom. U prvom slučaju Thoreau širenje američkog teritorija označava kao agresiju, dok zakonitu potporu ropstvu smatra reliktom prošlosti koji se kosi s njegovim uvjerenjima o savjesti, moralnom djelovanju i slobodi pojedinca. Thoreau je nepokolebljivi individualist pod snažnim utjecajem R. W. Emersona, i ta će činjenica odrediti njegov ukupni habitus – ljudski, građanski i spisateljski. Polovinu eseja upravo zaprema Emersonov Uvod kao fascinantna posveta istoj takvoj biografiji.
Već je iz prvih rečenica eseja razvidno Thoreauovo nepovjerenje prema vlasti. Ono jasno oslikava njegovo stajalište da je najbolja ona vlada koja „najmanje vlada“, odnosno da bi najbolje bilo da „uopće ne vlada“. Thoreau ima potpun uvid u prethodno ocrtanu američku zbilju koja odražava rascjep između onoga što čini američka vlada i svrsishodnog djelovanja u funkciji izražavanja narodne volje. Uostalom, sposobnost naroda da se brine o sebi često dolazi u koliziju s onim što čine vlasti. Thoreau je po tome protoanarhist. On razumije nužnost uspostave vlasti, ali njega zanima mogućnost „trenutačne uspostave bolje vlade“, one koja bi zaslužila poštovanje svih.
Moć vlade ne manifestira se po tome što ona vlada po pravu proizišlom iz pristanka građanstva niti zato što je pravedna prema manjini, nego zato što je „fizički najjača“. Dakle, u pitanju je sila kojoj će Max Weber kasnije pridodati atribuciju legitimnog monopola. Thoreau pretpostavlja moralno djelovanje i savjest pojedinca volji većine koja legitimira monopol vlasti, a kao mjeru ispravnosti njegovih postupaka u odnosu na volju zakonodavca. Ključno je u tome načelo pravde.
Vlasti obeščašćuju čovjeka pretvarajući većinu ljudi u stroj bespogovorne poslušnosti i potpore.
Usporedbom s „drvenim ljudima“ Thoreau je na izvjestan način anticipirao dvadesetostoljetne filozofske konstrukte o jednodimenzionalnom čovjeku – homo faber, homo consumens i slično, a u radikalnoj pop-kulturnoj varijanti o čovjeku kao univerzalnom vojniku. Dakle, dobrim građanima vlasti smatraju bezlične ljude, one koji su oblikovani da služe državi a ne ona njima. Svejedno je služe li ljudi državi svojim tijelom (tzv. običan svijet) ili glavom (elita); bez svijesti o etičkom utemeljenju svojih postupaka oni će s istom revnošću služiti „i Bogu i Vragu“. Oni malobrojni koji se oslanjaju na svoju savjest i bezinteresno čine dobročinstva bližnjima obično se smatraju neprijateljima. Vlast ne trpi samosvjesne ljude izgrađene osobnosti.
Kako se postaviti prema vlastima i ostati častan čovjek? Na tom pitanju Thoreau uvodi razmatranja o pobuni. Naime, ako vlast poprimi tiranska obilježja – organizirani lopovluk i tlačenje manjine (Indijanci, Meksikanci, crnci...) – nužno je da se „čestit čovjek pobuni i digne revoluciju“. Međutim, koja je cijena pobune? Thoreau se referira na mišljenje i raspravlja s tezama engleskog filozofa Williama Paleya (1743. – 1805.) iz njegova djela Načela moralne i političke filozofije.
Paley zastupa stajalište da je interes građanstva pokoravati se vlasti sve dok je šteta od pobune veća od postignute koristi. O tome će svaki pojedinac „prosuditi sam za sebe“ držeći se načela svrsishodnosti, dok se Thoreau drži načela pravde i zaključuje da narodi i pojedinci u određenim slučajevima trebaju djelovati protiv vlasti „koliko god to stajalo“.
Većina ljudi obično nije spremna na pobunu. Često se ni manjina ne čini posebno pametnijom, dok takozvano ugledno građanstvo – koje navodno razumije problem i zagovara građansku vrlinu - uglavnom ne čini ništa. Ono samo čeka da netko drugi podmetne leđa, a onda slijedi pozersko slavodobitno tapšanje po ramenu, samo kako bi sačuvalo netaknutom svoju zonu ugode i sigurnosti. Glasanje ne osigurava pravdu jer u djelovanju većine „malo je kreposti“
Kao dosljedan individualist Thoreau drži da djelovanje pojedinca u korist općeg interesa ima smisla samo ako „potvrđuje njegovu vlastitu slobodu“. Čini mu se da je Amerika u tom trenutku postala zemlja beskičmenjaka, ljudi bez samopouzdanja i slavljene prodornosti pionira, koji su svoj život prepustili osiguravajućim društvima. Vlasti potiču licemjerno ponašanje, a ideologija dvostrukih konotacija opravdava nemoral i vlasti i građana. Ako građanstvo živi u uvjerenju da nema obvezu iskorjenjivati zlo, ne bi mu barem smjelo pružati potporu. Oni koji su odani vladi prepreka su zbiljskim društvenim promjenama, čak i ako se ne slažu s njezinom politikom.
Revolucija traži praktičnu provedbu načela, a ne uživanje u verbalnom žongliranju misaonim konstrukcijama. Ona razara stare društvene odnose unosećii kaos u tradicionalne institucije, proizvodi nesigurnost i ne jamči pozitivan ishod dok prolazi kroz svakog pojedinca. Ako je vlast stvorila nepravedne zakone, onda ona ne zaslužuje poštovanje. Treba li te zakone mijenjati po prihvaćenim pravilima igre ili ih prekršiti? Zašto vlast ne osigurava i ne podržava mehanizme koji će logikom društvenih procesa omogućiti promjene koje iziskuje duh vremena i pripadajuće potrebe ljudi? Zašto ne potiče razvoj vrline kod građanstva i ne oplemenjuje javni karakter građanina, nego na pobunu građana reagira upotrebom najokrutnijeg nasilja?
„Zašto uvijek raspinje Krista, izopćuje Kopernika i Luthera, a Washingtona i Franklina proglašuje pobunjenicima“?
Thoreau nudi odgovor na ova pitanja: ako vlast čini nepravdu i od građanstva pravi sudionika u njoj – prekršimo zakon. Politički i pravni poredak države koji počiva na nepravdi ima ustav koji je sam po sebi zlo jer je izvor te nepravde, pa ga građanin nije dužan poštivati. Na primjeru poreznika kao državnog službenika – bio on susjed ili dobar prijatelj – Thoreau pokazuje da se kroz taj izravan kontakt s državom ona može zanijekati neplaćanjem poreza, jer je poreznik „svojevoljno izabrao biti vladin zastupnik“ i staviti se u službu činjenja nepravde.
Taj mali korak u neposluhu nepravednoj vladavini još očitije dolazi do izražaja u primjeru kada Thoreau piše da ne mora tisuću niti petsto posjednika robova „prestati držati robove“; dovoljan je samo jedan i već je učinjen korak prema radikalnoj promjeni. Dobra djela imaju trajan učinak. Čovjek koji drži do određenih načela – istine, pravde, slobode – sam je sebe isključio iz društva jer ne podilazi mišljenju većine integrirane u poredak. Nepravedna ga država dodatno isključuje uhićenjem i zatvaranjem jer upravo zbog pridržavanja tih načela predstavlja opasnost za njezine uske interese. Međutim, ispostavlja se da je zatvor u nepravednoj državi za takva čovjeka prostor slobode te se zbog njegova uzničkog iskustva i otrpljenih posljedica nanesene nepravde njegov glas još dalje čuje, a prijetnja državi od osviještenoga građanstva postaje veća (Nelson Mandela, npr.). On postaje uzor isključenima, kolebljivima i neopredijeljenima, pa postaje realno moguće da podanici otkažu odanost vlastima, a službenici daju otkaz.
Građanski neposluh - (Henry David Thoreau, DAF, Zagreb, 2011, prijevod: Dinko Telećan)
To je Thoreauova „definicija miroljubive revolucije“.
Na koncu, ljudima od načela životni prioritet nije zgrtanje materijalnih dobara, pa im država nema što ni oduzeti, za razliku od bogataša koji u tome vide smisao života, neopterećeni moralnim obzirima spram načina stjecanja bogatstva. Oni su ovisni o takvoj državi jer su najčešće zahvaljujući njoj do bogatstva i došli. Zbog toga su oni njezini vječni dužnici („caru carevo...“). Objektivno, ljudi se plaše posljedica neposluha prema vlasti i skloni su opravdati njezino postojanje zbog navodne zaštite koju uživaju. Za Thoreaua je kazna zbog neposluha manja od pokoravanja jer ono vrijeđa i unizuje čovjeka.
On je sam zbog neplaćenog poreza završio u zatvoru, ali je tek u njemu u potpunosti shvatio bijedu države koja umišlja da pukom fizičkom silom na tijelo slobodna čovjeka može pokoriti njegov duh. Kratkotrajan boravak u zatvoru izoštrio je njegova osjetila i utjecao na oblikovanje drukčije perspektive promatranja i doživljaja ljudi, koji nakon tog iskustva više nisu izgledali plemenito niti spremni upuštati se u pogibelj neposluha prema vlastima. Thoreau ne želi platiti porez državi koja čini nepravdu prema građanima i drugim državama, a oni koji ga plaćaju vjerojatno su krivo protumačili smisao i svrhu postojanja vlasti.
Što je to što potiče Thoreaua na neposluh „sirovoj sili“ državne vlasti i sprječava prilagodbu postojećem zakonodavstvu kako bi sebi olakšao život i provodio ga kao većina ljudi? Većina pristupa državi fatalistički, kao prirodnom i bogomdanom entitetu, te se, tražeći utjehu za svoje nedaće u ovozemaljskom košmaru, utječe Tvorcu predajući svoje kreativne snage u Njegove ruke. Većina za Thoreaua nije mjerilo ičega: ona ne poznaje, ne shvaća i ne razumije logiku njezine strukture niti ono što bi država trebala biti. Između njega i većine postoji trajni nesporazum.
S druge strane, oni koji su položajem i ulogom ugniježđeni u toj strukturi – političari, službenici, proučavatelji sustava – ovisni su o njoj i egzistencijalno zainteresirani da ne propituju njezine temelje. Čak ni oni među političkom, profesionalnom i intelektualnom elitom poput Daniela Webstera – odvjetnika, političara i vještoga govornika – ne izlaze iz okvira zakonodavstvom postavljenog sustava. Sa znakovitom atribucijom „Branitelj Ustava“ i sveudilj se pozivajući na Bibliju i Ustav, Webster brani tadašnji ropski sustav u ime „viših interesa“, zapostavljajući zbiljski višu – moralnu istinu.
Dakle, kao autentičan individualist i baštinik vrijednosti liberalne filozofije i teorije politike, Thoreau je životno zainteresiran za onu političku strukturu društva koja će priznati pojedinca kao „višu i neovisnu moć, iz koje izvire sva njezina moć i autoritet“. Državna je vlast uspostavljena i postoji na pristanku građana; njezina je izvorna svrha zaštititi prava pojedinca i unaprijediti javni interes, a svoj će autoritet vlast opravdati stalnom provjerom pristanka postignutom razinom ispunjenja svrhe svojeg postojanja – zaštite prava pojedinca i općeg dobra. Pravedna je samo ona država koja jednako postupa prema svim ljudima, kao što se susjedi odnose s poštovanjem jedan prema drugom.
Na koncu, kao svojevrstan ustupak vlastitu životnom stilu, Thoreau zamišlja da će pravedna država omogućiti „da nekolicina živi po strani, ne uplićući se u nju i neobuhvaćena njome, a koja bi ispunjavala sve dužnosti susjeda i bližnjeg“. Takve države u povijesti nije bilo, a on sam priznaje: „Još je nigdje nisam vidio.“
Henry David Thoreau - Građanski neposluh
Henry David Thoreau (rođen kao David Henry Thoreau ; 12. srpnja 1817. – 6. svibnja 1862.) bio je američki prirodoslovac, esejist, pjesnik i filozof. Vodeći transcendentalist, najpoznatiji je po svojoj knjizi Walden, razmišljanju o jednostavnom životu u prirodnom okruženju, i eseju " Građanska neposlušnost " (izvorno objavljenom kao "Otpor građanskoj vlasti"), argumentu u korist građanske neposlušnosti protiv nepravedne države.
Iako je uspješno završio studij latinskog, grčkog i njemačkog jezika pri Sveučilištu Harvard, nije odabrao profesionalnu karijeru, nego je odlučio sačuvati svoju slobodu i posvetiti se stjecanju iskustava onkraj materijalistički i racionalistički ustrojena svijeta u potrazi za duhovnim uvidima i autentičnosti. Ralf Waldo Emerson, po nekima otac suvremene američke književnosti, a Thoreauov prijatelj i mentor pa i susjed, upoznao ga je s filozofskim postavkama transcendentalizma, koje promiču ljubav prema prirodi i autonomiju pojedinca i njegovu samodostatnost te je usklađuju sa žudnjom za duhovnim iskustvom koje nadilazi razum i materijalni svijet. Iako ih je prihvatio i počeo živjeti svim svojim bićem, za razliku od Emersona, koji ga je nadahnuo da i sam počne pisati te mu pomogao u objavljivanju nekih pjesama i eseja, umjesto na um, Thoreau je idealizam toga vremena više prilagodio svom temperamentu i svoj fokus usmjerio na prirodu.
napisao: Zoran Ljubičić u studenome 2026. godine
(Nešto kao biografija)
Rođen u Jajcu ’61. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu kao jedan od najboljih učenika u generaciji. Studij politologije na FPN u Sarajevu završio prije roka s prosječnom ocjenom 9,60. Dvostruki stipendist, dobitnik srebrnih i zlatne značke za odličan uspjeh u studiju. U Partiju primljen kao srednjoškolac, napustio je pri kraju studija, u najgore vrijeme.
Godinama bez posla (od ’85. do ’97., izuzimajući rat) zbog jednog članka u omladinskom tisku u kojemu je branio jednog svećenika od optužaba za ustaštvo i pravo na vjeru jedne omladinske aktivistkinje. I danas čuva desetine odbijenica sa natječaja za posao od Triglava do Gevgelije.
Jedan od četvorice sinova u obitelji industrijskog radnika i domaćice. Radio raznorazne poslove da bi mogao djevojku izvesti na kavu i rasteretiti obiteljski budžet. Bio je konobar, švercer, kolporter, novinar, prodavač, instruktor na popisu stanovništva, mornar na turističkom brodu, berač bresaka na plantažama u Grčkoj, bauštelac u Njemačkoj i Austriji, cijepao kamen...
Iz Beča se vratio kući kad je počeo rat na „bosanskom otoku“. Obnašao određene vojne dužnosti. Ratni dragovoljac, veteran i ratni vojni invalid.
Oslobođen vojnih obaveza izbjegličke dane provodio u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji.
Po oslobođenju Jajca ponovno se vratio kući nakon što mu je obitelj, supruga i sin, deportirana iz Hrvatske. Očekivanja da će se konačno zaposliti u struci brzo će se izjaloviti, jer po svojem svjetonazoru, ideološkoj i političkoj orijentaciji nije odgovarao vladajućoj Adezejskoj strukturi te je godinu dana jedini proveo na birou za zapošljavanje s fakultetskom diplomom. Prvi je u gradu, zajedno sa suprugom i partnerima iz Splita, počeo biznis s kompjutorima, komp.programima, računovodstvom i poreznim savjetovanjima, ali mu je Stranka, koju je kontrolirao gvardijan lokalnog samostana, uništila sve poslove. Tri godine radio je „na crno“ (bilo je i toga) kao profesor u jajačkoj gimnaziji iz koje su ga izbacili pod kojekakvim etiketama (ravnatelj dezerter, brat mu ministar obrazovanja). Nastavio raditi kao profesor u strukovnoj školi, bio među najboljim profesorima iz PGDiLJP u BiH po eksternoj/američkoj evaluaciji, ali je ipak dva puta „zamoljen“ od školskih vlasti da ne sudjeluje u procesu napredovanja, iako je jedini zadovoljavao uvjete za napredovanje u najviše zvanje. Njegovi su učenici postali poznati u svijetu kad su se 2016. pobunili protiv podjele jajačkih srednjih škola. Nagrađeni su od vlade Kraljevine Nizozemske, ali njega nije bilo na tom svečanom prijemu, iako je jedini od profesora pisao o učeničkom buntu. Jebajiga...
Pisao je povremeno u raznim tiskovinama, a pisali su i drugi o njemu. Nije padao u nesvijest zbog toga. U dnevniku svećenika kojeg je javno branio pronašli su zabilješku da je to činio jedini u bivšoj državi, u aferi o kojoj su izvješćivali razni mediji. Jedan svećenik mu je rekao da mu to Crkva nikad neće zaboraviti, a drugi da mu Crkva ništa ne duguje. Ovom drugom je rekao da je to učinio svojom voljom i poručio mu da jede govna, a o gvardijanu lokalnog samostana je na društvenim mrežama napisao da je ostao suha kurca u vrijeme kad je njegovoj supruzi nudio 70 tisjoća maraka za zajednički biznis, a trideset da je odvede u krevet. Pisao je o tome u svojoj drugoj knjizi.
Na lokalnim portalima objavio je mnoštvo tekstova na različite teme, a dio tih tekstova - pričali su povjerljivi izvori - redovno je završavao na stolu kardinala Puljića i pokojnog (jajačkog) akademika. Pisao je i satirične priče o Mlađem dajđiću Robija K., liku kojeg je osmislio kao hommage Viktoru Ivančiću i da bi zabavljao svojeg mlađeg sina i nećaka.
U Jajcu je godinama pratio Pozorišne/Kazališne igre profesionalnih pozorišta BiH i pisao pozorišne kritike, a po mišljenju autoriteta iz ove oblasti bar jedna od tih kritika ostat će zabilježena u povijesti. Napisao je i dvije knjige (Pad Jajca i druge priče i Vojnik Vratar Noćobdija), a za treću je još 2016. odbio ponudu jednog izdavača da je objavi.
(Kaže da mu u to vrijeme nije bilo ni do čega pa je odustao od objave.)
Književnik Darko Cvijetić mu je obećao jednu priču („Bosanska priča“) pretvoriti u pozorišni komad, ali je obećanje ostalo mu pusto radovanje. Svejedno - voli čitati Cvijetića. Recenzent je i nekoliko knjiga i ako je vjerovati piscu jedne od njih („Zvijezde na kapiji“), njegovo ime se nalazi u nekom muzeju bluesa u Americi. (Sredinom 80-ih upoznao se i družio sa Alenom Ginsbergom u Ohridu.)
Zbog silnih pritisaka kojima su bili izloženi njegova obitelj i on, supruga mu je ostala bez posla, postala kronični bolesnik i završila u invalidskoj mirovini. On sam - kako kaže - ostao je na nogama, al ipak malo načet. Zbog te činjenice nije mogao pristati na ponudu američke ambasade za dvomjesečni stručni studij u Americi. Poslije svega došla je i corona i za dlaku je ostao živ. Pogodila ga je na pluća, sa kojima je već u djetinjstvu imao problema, a bolest i višestruka terapija - injekcije, infuzija, tablete - imale su negativne učinke na kognitivne funkcije. Iako je i ranije puno čitao, pojačao je dozu da bi mozak ostao u kondiciji i posvetio se anarhizmu kod kojeg je davno zastao na knjigama Daniela Guerina. Sjetio se Zorana Sente o kojemu je slušao priče još krajem 80-ih od sugrađana kojima je bio komšija u jajačkom naselju Kozluk. Prije par godina stupio je u kontakt s njim, posjećuju se, Senta ga opskrbljuje svojim izdanjima i on je odlučio pisati o anarhizmu.
Tim pisanjem održava zdravlje moždanih stanica, iako mu treba malo više vremena za studiozno čitanje. Za pisanje, također. Ipak će za mjesec i pol dana u mirovinu.
ilustracija naslovnice knjige: https://www.daf.hr/
ilustracije: Vidmir Raič uz asistenciju AI