Nova strategija nacionalne politike, koja stupa na snagu 1. siječnja 2026., ključni je dokument za razumijevanje dugoročne transformacije Rusije iz formalno multietničke federacije u centraliziranu „državu-civilizaciju“. Ona istodobno legitimira unutarnju autoritarnu konsolidaciju i pruža ideološki okvir za ekspanziju prema susjedstvu, osobito Ukrajini, s ozbiljnim posljedicama za Europu i međunarodni poredak.
Strategija državne nacionalne politike do 2036., koju je potpisao Vladimir Putin, formalno je nastavak ranijih dokumenata o nacionalnoj politici do 2025. godine. U stvarnosti, riječ je o kvalitativnom zaokretu. U službenom obrazloženju Kremlj ističe da je cilj strategije „očuvanje nacionalnih interesa, povijesnog jedinstva, teritorijalnog integriteta i jačanje sveukupnog ruskog građanskog identiteta“. Time se Rusija konceptualizira kao „država-civilizacija“ – povijesni, kulturni i geopolitički entitet koji nadilazi klasične granice nacionalne države i ujedinjuje različite narode oko jezgre „ruskog naroda“ i ruskog jezika.
Ovaj koncept izravno ulazi u dijalog s teorijama nacije i nacionalizma. U Andersonovim terminima, ruska nacija prestaje biti „zamišljena zajednica“ ograničena na teritorij Ruske Federacije i postaje transnacionalna civilizacijska zajednica koja polaže pravo na „povijesne teritorije“. U Brubakerovom okviru „nacionalizirajuće države“, Rusija se ovdje pojavljuje kao klasična nacionalizirajuća sila koja želi ojačati poziciju „državno-formirajućeg naroda“ u odnosu na manjine, uključujući i one izvan svojih međunarodno priznatih granica.
Strategija pritom uvodi vrlo precizne kvantitativne ciljeve: do 2036. godine vlasti očekuju da najmanje 95 % stanovnika pokazuje „visoku razinu građanske samosvijesti“ u okviru ruskog identiteta, a najmanje 85 % da pozitivno ocjenjuje međunacionalne odnose. Ovi pokazatelji nisu tek tehnički detalj, već jasan indikator da se od ruskog društva očekuje normativno usklađivanje s državnim identitetskim projektom.
Securitizacija identiteta i unutarnja konsolidacija režima
Iz perspektive teorije securitizacije (Kopenhaška škola), nova strategija predstavlja klasičan primjer postupka u kojem se identitet, jezik, povijest i međunacionalni odnosi premještaju iz sfere „normalne politike“ u sferu sigurnosti. Dokument eksplicitno govori o „neprijateljskim stranim državama“ koje navodno nastoje destabilizirati rusko društvo putem „rusofobije, iskrivljavanja povijesti, promicanja ekstremizma i neo-nacizma“ te „uvoza stranih vrijednosti“.
Kada se identitet proglasi sigurnosnom kategorijom, država dobiva legitimitet da posegne za izvanrednim mjerama. U autoritarnom kontekstu, to znači širenje policijskih i obavještajnih ovlasti, jačanje cenzure, gušenje neovisnih medija, ograničavanje djelovanja nevladinih organizacija i stigmatizaciju svake forme neslaganja kao sigurnosne prijetnje. Trenutna ruska praksa – od zakona o „stranim agentima“ do kriminalizacije „diskreditacije oružanih snaga“ – uklapa se upravo u taj okvir.
Strategija nacionalne politike tako postaje instrument unutarnje konsolidacije režima. Ona omogućuje Putinovu elitu da istodobno delegitimira opoziciju, marginalizira etničke i vjerske manjine koje ne pristaju na dominantni narativ, te homogenizira javni prostor oko projekata „povijesnog jedinstva“ i „patriotskog odgoja“.U teorijskom smislu, riječ je o spajanju identitetske politike i autoritarne konsolidacije – identitet nije samo predmet kulturne debate, nego oruđe za reprodukciju političke vlasti.
Strategija kao instrument neoimperijalne politike
Drugo ključno političko pitanje jest veza nove strategije s ruskom politikom prema susjedstvu, napose prema Ukrajini. U samom tekstu i pratećim interpretacijama iz Moskve naglašava se važnost učvršćivanja ruskog identiteta, jezika i kulturnog utjecaja u „novim regijama“ – Donjecku, Luhansku, Hersonu i Zaporižji – koje su Rusija proglasila dijelom svoje države nakon invazije 2022. godine.
Ukrajinska obavještajna i sigurnosna tijela s pravom čitaju dokument kao plan za sustavnu rusifikaciju okupiranih teritorija: od obrazovnog sustava i javnih institucija do medija, pravnog poretka i vjerskog života. U konceptualnom smislu, radi se o onome što neki autori nazivaju „unutarnjom kolonizacijom“ – pokušaju da se regije s različitom povijesno-nacionalnom identifikacijom preoblikuju u integralni dio ruske civilizacijske jezgre.
S politološkog gledišta, strateški je osobito važno da se ova nacionalna politika ne ograničava na već formalno integrirane teritorije. Ona stvara presedan za potencijalne buduće intervencije pod izlikom „zaštite ruskog naroda“ ili „borbe protiv rusofobije“ u drugim državama postsovjetskog prostora. Time se obnavlja logika klasičnih „nacionalizirajućih država“ koje posežu za prekograničnim zaštitnim narativima prema vlastitoj etničkoj dijaspori, često na račun suvereniteta susjeda.
Nova Strategija državne nacionalne politike usko je povezana s upravo odobrenom Koncepcijom migracijske politike Ruske Federacije za razdoblje 2026.–2030. godine. Taj dokument naglašava „sigurnost“ kao središnji kriterij migracijske politike, predviđa daljnje pooštravanje kontrole nad migrantima iz tradicionalnih zemalja podrijetla i borbu protiv „formiranja etničkih enklava“, uz selektivno privlačenje onih stranaca koji dijele „tradicionalne vrijednosti“.
U teorijskom smislu, to znači da Rusija pokušava zatvoriti svoj društveni prostor u dva smjera: prema unutra – homogenizacijom identiteta i kontrolom manjina, te prema van – filtriranjem migranata kroz ideološke i kulturne kriterije. Ovdje se susreću koncepti identitetske sigurnosti i biopolitičkog upravljanja stanovništvom: demografija, etnička struktura i kulturna orijentacija stanovništva postaju objekti svjesnog, centraliziranog upravljanja.
Za razliku od liberalnih migracijskih režima, koji formalno teže univerzalnim pravnim kriterijima, ruski model otvoreno normativizira poželjan identitet: „pripadnost ruskoj civilizaciji“, prihvaćanje „tradicionalnih vrijednosti“ i odanost državnoj interpretaciji povijesti. Time se produbljuje jaz između liberalnog međunarodnog poretka temeljenog na univerzalističkim normama i ruskog, partikularističkog, civilizacijskog modela.
Nacionalizirajuća sila na granicama EU
Za Europsku uniju, nova strategija ima nekoliko razina značenja. Prvo, ona potvrđuje da Rusija ne namjerava odustati od politike intervencionizma u prostoru bivšeg SSSR-a, osobito ondje gdje postoji ruska manjina ili značajna uporaba ruskog jezika. Strategija tako predstavlja trajnu prijetnju suverenitetu država poput Ukrajine, Moldove ili Gruzije, ali i izazov za baltičke države i druge članice EU s ruskim ili rusofonim manjinskim zajednicama.
Drugo, identitetska dimenzija strategije pojačava rizike hibridnih prijetnji. Ako se ruski identitet i borba protiv „rusofobije“ formalno definiraju kao sigurnosni prioriteti, svaki kritički diskurs o ruskoj politici u državama članicama EU može biti označen kao neprijateljski čin. To otvara prostor za informacijske operacije, propagandu, pritisak na manjinske zajednice i instrumentalizaciju povijesnih trauma, što smanjuje otpornost europskih demokracija.
Treće, nova strategija ograničava prostor za klasičnu diplomaciju. Ako se rusko vodstvo javno obvezuje da će do 2036. godine postići gotovo potpunu identitetsku homogenizaciju i učvršćivanje kontrole nad „povijesnim teritorijima“, tada su mogućnosti kompromisa oko Ukrajine i drugih konflikata nužno reducirane. Svaki ustupak tumačio bi se kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a ne kao normalan rezultat pregovora.
Međunarodni poredak i normativni sudar modela
Na razini međunarodnih odnosa, Strategija državne nacionalne politike do 2036. ilustrira širi trend fragmentacije globalnog poretka. Umjesto jednog dominantnog seta normi i institucija, sve češće svjedočimo stvaranju konkurentskih „normativnih blokova“. Ruska strategija eksplicitno se suprotstavlja liberalnoj paradigmi ljudskih prava, manjinskih prava i multikulturalnosti koja je nakon Hladnog rata bila ugrađena u standarde Vijeća Europe, OESS-a i UN-ovih konvencija.
Rusija se ovdje prikazuje kao zaštitnik „tradicionalnih vrijednosti“ i „suverenih civilizacija“ protiv navodne univerzalističke hegemonije Zapada. To je retorički okvir koji odjekuje i u dijelu globalnog juga, osobito u državama koje su nezadovoljne zapadnom dominacijom, ali i u desno-populističkim i iliberalnim pokretima unutar samog Zapada. U toj perspektivi, ruska strategija nije samo nacionalni dokument, nego i manifest alternativnog, iliberalnog modela poretka.
Teorijski gledano, riječ je o sudaru dvaju ideal-tipova međunarodnih odnosa: „liberalnog multilateralizma“, koji naglasak stavlja na univerzalne norme i institucije, te „civilizacijskog pluralizma“, u kojem svaka velika sila polaže pravo na vlastiti vrijednosni sustav i „zaštitni prostor“ oko sebe. Ruska Nacionalna strategija do 2036. pripada potonjem modelu i time dodatno erodira već oslabljen posthladnoratovski međunarodni poredak.
Perspektiva malih država i hrvatski kontekst
Za male države, osobito one na vanjskim rubovima EU i NATO-a, ovaj razvoj ima dodatnu težinu. One nemaju resurse za autonomnu sigurnosnu politiku u odnosu na velike civilizacijske blokove, pa njihova sigurnost ovisi o jačini i koheziji zapadnih saveza. Ruska strategija nacionalne politike, usmjerena na dugoročno suprotstavljanje liberalnoj paradigmi, pojačava potrebu da EU i NATO redefiniraju vlastitu ulogu ne samo kao vojnih, nego i kao identitetskih i vrijednosnih zajednica.
Za Hrvatsku, koja formalno nije u neposrednom susjedstvu Rusije, ali je duboko integrirana u euroatlantske strukture i izložena globalnim sigurnosnim, energetskim i informativnim tokovima, ova strategija nije udaljena tema. Ona utječe na stabilnost jugoistočne Europe, na odnose unutar EU, na sigurnosnu politiku prema Ukrajini i Zapadnom Balkanu, pa i na unutarnje rasprave o suverenitetu, identitetu i ulozi malih država u polariziranom svijetu. Kao članica EU i NATO-a, Hrvatska se objektivno nalazi na strani liberalnog bloka, ali njezine unutarnje rasprave i političke polarizacije često reflektiraju globalni sukob narativa koji ova strategija simbolizira.
Dugotrajna transformacija, a ne taktički manevar
Nova Strategija državne nacionalne politike Ruske Federacije do 2036. godini ne može se promatrati kao još jedan u nizu birokratskih dokumenata. Ona predstavlja formalizaciju duboke transformacije ruskog političkog sustava prema modelu autoritarne, civilizacijske države koja identitet, povijest i kulturu koristi kao ključne instrumente unutarnje kontrole i vanjske ekspanzije.
Za politologiju, dokument je izuzetno vrijedan empirijski materijal za analizu nacionalizirajućih država, securitizacije identiteta, iliberalnih projekata i neoimperijalnih politika u postsovjetskom prostoru. Za Europu i međunarodnu zajednicu, on je upozorenje da sukob s Rusijom nije kratkoročna kriza, nego strukturalni, dugoročni izazov, u kojem će se geopolitička pitanja preplesti s borbom za kontrolu narativa, sjećanja i samog pojma „nacije“.
U tom smislu, 1. siječnja 2026. nije samo datum stupanja na snagu još jedne strategije – to je simbolički početak razdoblja u kojem će se budućnost Europe i međunarodnog poretka sve više odlučivati na terenu identiteta i civilizacijskih vizija, a ne samo na bojišnicama ili u pregovaračkim dvoranama.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano