Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
10/18 nastavak
Osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata
U listpadu 1904. grad Zagreb raspisao je natječaj za »arhitektno umjetničko ukrašavanje Trga Franje Josipa«, preko puta glavnog kolodvora. Na natječaj su svoje projekte poslali Stjepan Podhorsky, Alojz Bastl i Marko Peroš, a Viktor Kovačić tek je sada postao svjestan svog propusta nakon povratka sa studija u Beču. Naime, on nije odmah regulirao svoj status ovlaštenog civilnog arhitekta, kao što su to učinili njegovi kolege. U međuvremenu je negdje zametnuo svoj „Austrittszeugnis“ te je to najvjerojatnije bio razlog zbog kojeg je, zajedno s nekim mlađim arhitektima, stavljao u pitanje regularnost cijelog natječaja, kako bi dobio na vremenu i mogao mirno otputovati u Beč da osobno preuzme duplikat završne svjedodžbe. Iz solidarnosti prema njemu njegovi su prijatelji odustali od sudjelovanja na natječaju.
Boravak u Beču iskoristio je za druženje a Adolfom Loosom koji je živio u prilično burnom braku s mladom spisateljicom i glumicom Carolinom Obertimpfler. Za vrijeme Viktorova posjeta još uvijek se u bečkim kavanama prepričavao njihov bračni skandal i društvena katastrofa. Naime, Carolina ili od milja zvana Lina, dvanaest godina mlađa Adolfova supruga plijenila je svojom ljepotom i bila obožavana od mnogih umjetnika. Najstrastvenije se u nju zaljubio Heinz Lang iz poznate pravničke obitelji čija kuća je godinama bila stjecište brojnih umjetnika i intelektualaca. Bistroumnost i kritičnost učinili su Heinza već zarana vrlo poštovanim i rado viđenim sudionikom za „štamtišem“ Petra Altenberga koji ga je u krugovima kavanskih literata uzdizao nebu pod oblake. Mladog kritičara cijenio je i sam Loos, sve dok u odajama svoje žene nije otkrio njegova ljubavna pisma. Ta je pisma smjesta javno obznanio i primorao Linu da prekine vezu s ljubavnikom. Lang je bio očajan i obratio se starom boemu Altenbergu za savjet. Ovaj mu je, prema zapisima Huga von Hofmannsthala, odgovorio sljedećim riječima: „Što biste trebali poduzeti? Ustrijeliti se! A što ćete vi učiniti? Nastavit ćete dalje živjeti. Zato što ste kukakvica poput mene, poput cijele naše generacije, zato što se iznutra žderete.“ Nitko nije ni u snu mogao očekivati da će se Heinz odlučiti za prvu alternativu i doista se ustrijeliti iz revolvera negdje u Engleskoj, gdje je danima uzalud čekao dolazak svoje ljubavnice. Vijest o samoubojstvu bila je tjednima glavna tema bečkih intelektualnih krugova. Većina je žalila Langovu nepromišljenu smrt i osuđivala Loosa. Žuta štampa počela se nabacivati na njega sa svih strana. Nije se obazirao na olajavanja, objede i optužbe. Najveća pokora bila mu je očigledna tuga i žalovanje supruge koja je potražila utočište kod svojih roditelja u Wiener Neustadtu. Neko vrijeme nije htjela čuti za njega, pa se tako ni Viktor nije imao priliku sastati s uplakanom ljepoticom.
Adolf Loos nije više bio onaj stari kicoš i gizdelin, premda se i dalje izdvajao svojim načinom odijevanja, svojim stavovima, pravilima ponašanja, uređenjem životnog prostora, od namještaja do odabira knjiga i autora u svojoj privatnoj knjižnici. I dalje je iz njega prosijavalo nešto profinjeno i punokrvno, nešto čime je upokoravao sve oko sebe. Svog prijatelja iz Hrvatske upoznao je s bankarom Hermannom Schwarzwaldom i njegovom ženom Eugenijom koja je u njihovoj vili vodila literarni salon i pozivala na domjenke brojne intelektualce. Loos je birano društvo zagrijavao zanosnim pričanjem o palačama i kubističkoj arhitekturi Skyrosa, najjužnijeg otoka grčkog arhipelaga, kamo se poslije ljubavne tragedije povukao za kratko vrijeme.
U nepuna dva tjedna Loos i Kovačić postali su prisni prijatelji, sumišljenici i suborci za iste ideje, napravili su čak nekoliko zajedničkih crteža i skica, fotografirali se za uspomenu, te zajedno izabrali fotoaparat kojeg je Viktor mogao prvi put u životu sebi priuštiti, kako bi mogao njime slikati ljude u prirodi, detalje gradskih ulica i trgova, pročelja zgrada, obrtničke predmete i sve što mu je moglo poslužiti kao nadahnuće.
Po povratku u Zagreb projektirao je obiteljsku kuću Perok-Kavić u Masarykovoj ulici, jednokatnu dvorišnu zgradu s tri strane slobodnu, tako da je svaka vizura bila drukčija, a vlasniku je funkcionalnom razdiobom etaža bilo omogućeno odijeliti privatnost od kućne ekonomije i gostoljubivih reprezentativnih prostora.
U Beogradu je u to vrijeme bio raspisan javni natječaj za zgradu osiguravajućeg društva Rossia u samom središtu grada. Kovačić je na vrijeme poslao svoj projekt i dobio prvu nagradu, koja mu je osobno jako puno značila, budući da je predsjednik žirija bio njegov učitelj Otto Wagner iz Beča. No, unatoč dobivenoj nagradi, s izvedbom nagrađenog projekta nije imao sreće, zato što je raspisivač natječaja nakon konzultacija u Petrogradu gradnju povjerio lokalnom arhitektu.
U Zagrebu se pak javio svojim projektom na onaj isti natječaj čiju je regularnost osporavao iz osobnih razloga, ne znajući da su njegovi kolege u međuvremenu odustali od tog natječaja. I na tom je natječaju dobio prvu nagradu, ali je samo dodjeljivanje nagrade poprimilo u prvim mjesecima 1905. godine razmjere afere. Naime, kad su Podhorsky i Bastl čuli da je Kovačić prijavio svoj projekt i da mu je žiri dodijelio prvu nagradu, bili su jako razočarani postupkom svog prijatelja, ali su pod svaku cijenu nastojali sačuvati prijateljstvo.
Na inicijativu arhitekta Podhorskog održan je 2. svibnja 1905. godine sastanak s nakanom »da se rieši priepor između mlađih arhitekata koji su svojedobno stvorili akciju da se k natječaju ne pristupi, da licem u lice prepirku obrazlože te o njoj konačni zaključak stvore. Podpisani kolegi zadaju si poštenu rieč da će u buduće svaki korak tičući se arhitektonskih prilika, ka umjetnosti, zajednički učiniti, braneći svoj ugled, a promicati arhitekturu kao umjetnost u Hrvatskoj.« Zapisnik s tog sastanka potpisali su Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić i Stjepan Podhorsky.
Nekoliko tjedana poslije, na inicijativu Podhorskog, sastala se ista skupina arhitekata, kojoj se pridružio i Edo Schön, kako bi osnovali Klub akademičkih arhitekata. Svi ustrojbeni sastanci, od prvog okupljanja do prve glavne skupštine, podrobno su opisani u Dnevniku arhitekta Stjepana Podhorskog.
Prvi sastanak održan je 20. svibnja 1905. u pisarnici na Zrinjskom trgu, a prisutni bijahu gospoda Bastl, Kovačić, Podhorsky, dok je arhitekt Schön iz raznih razloga bio spriječen. Arhitekt Podhorsky pročitao je koncept pravila o radu kluba. Debatiralo se uglavnom o poduzetnicima, da se nijedan od njih ne prima u klub, pošto su krivi za loše stanje na polju arhitekture u Hrvatskoj.
Drugi sastanak održan je četiri dana kasnije. Na isto mjesto dolaze gospoda Bastl, Podhorsky i Schön, dok je Kovačić odsutan. Arhitekt Schön zauzimao se za to da se poduzetnici prime u klub. Arhitekti Podhorsky i Bastl bili su protiv toga, a vodila se također prepirka o arhitektima industrijalcima koje je također zagovarao Schön, zbog čega je sastanak bio prekinut.
Treći sastanak održan je tri dana kasnije na istom mjestu. Debatiralo se živo o poduzetnicima i arhitektima industrijalcima koji su radili na uštrb domaće umjetnosti i obrta. Sudionici sastanka donijeli su većinom glasova odluku da se poduzetnici i industrijalci posve isključuju iz kluba.
Na sastanku, održanom početkom lipnja, ispravlja se naziv kluba. Neće to biti klub akademičkih, nego klub hrvatskih arhitekata.
Sredinom kolovoza Podhorsky je nazočnima na sastanku – Kovačiću, Bastlu i Schönu – pročitao dovršena pravila za ustroj kluba. Pravila su mirno saslušana i odobrena bez primjedbi. Arhitekt Podhorsky preuzeo je obvezu da će koncept uredno prepisati, sastaviti molbenicu za Kraljevsku vladu i predati joj pravila na odobrenje. Ujedno je preuzeo i sav ostali administrativni posao koji bi mogao uslijediti dok će se stvar rješavati kod vlade. Predzadnjeg dana mjeseca kolovoza predao je Kraljevskoj zemaljskoj vladi Pravila i molbenicu u kojoj je napisao:
»Novoustrojeni Klub hrvatskih arhitekata ima sav svoj rad posvetiti u obranu staleške časti arhitekata i promicanju arhitekture kao specijalne grane umjetnosti. Povod da se ustroji Klub dala su sama zgodovstvena umjetnička pitanja u našoj kraljevini među mlađim arhitektima koji sav svoj vijek posvetiše studiju arhitekture kao umjetnosti, dok su naobrazbu crpili u specijalističkim školama, akademijama i politehnikama, te se imade novo ustrojeni klub povesti istim primjerima, da širi umjetnički značaj cjelokupnog graditeljstva, a promicatelje ove lijepe umjetnosti da digne do uvaženja.«
Kraljevskoj zemaljskoj vladi trebalo je nešto manje od godine dana da odobri Pravila, tako da je osnivačka skupština održana tek 7. kolovoza 1906. godine. Za predsjednika je izabran Stjepan Podhorsky, a za tajnika Viktor Kovačić. Pristupnice su među prvima potpisali Ćiril Iveković i Hugo Ehrilch, dok je poznatom osječkom arhitektu Viktoru Axmannu pristup bio odbijen, zato jer je bio član jedne građevne poduzetničke tvrtke.
Arhitekt mora misliti na poeziju stanovanja
Dva mjeseca poslije održavanja osnivačke skupštine Kluba hrvatskih arhitekata Vladimir Lunaček, publicist i kritičar, objavio je u zagrebačkom Obzoru, kulturno naprednjačkom listu, članak pod naslovom „Iz naših umjetničkih ateliera. Kod Viktora Kovačića“ u kojemu između ostalog piše:
Viktor je Kovačić kao i Vjekoslav Bastl učenik Otona Wagnera. Oto Wagner usadio je svojim đacima, bili se oni razvili ili ostali na onom niveau-u što su ga postigli poslie svršenih nauka, ovu osnovnu misao: 'Imajte vazda pred očima kulutrnu zadaću arhitekture'. Tim idejama, ponajviše čisto umjetničkima, baš su se najviše Slovjani odazvali. Spomenut ćemo tek kolege Kovačićeve iz Wagnerove škole, Slovenca Jožu Plečnika i Čeha Jana Koteru.
Kolikogod puta sam bio s Kovačićem, vazda je s počitanjem govorio o svom velikom učitelju, koji ih nije uputio toliko na predložke velikih majstorskih građevina, na tisuće puta kopirane šablone, već na čitavo djelovanje i mišljenje i zadaću velikih majstora preporoda poimence Leonarda i Michelangela.
Arhitekt, reče mi Kovačić, imade u najvećoj, kao i najmanjoj gradnji da rieši veliku zadaću, treba naime da udovolji jednoj kulturnoj potrebi. I ladanjska kućarica i palača današnjega doba imadu da udovolje ljudima i potrebama današnjega doba. I zato će imati nešto zajedničko ne u vanjskom svome licu, već u svojoj sadržini. Kuća je posve odijeljena od svijeta. Ona treba da služi obćenitim kulturnim i životnim potrebama čovjeka, a treba da nosi i biljeg onoga koji u njoj stanuje.
Kakogod je komfort kuće jednog agronoma i jednog kavalira, sad veći sad manji, ali u suštini jednak, ipak će biti dispozicija čitave zgrade različna, jer je život gospodara posve različan. Arhitekta mora da misli ne samo na komfort i na potrebe i na vanjski izgled, već i na poeziju stanovanja, na poeziju što ju ima jedno kućanstvo. U gradu je to dakako teško i skoro nemoguće. Kuća mora da se brine za potrebe i način života obitelji, za pojedine članove obitelji, da roditelji stanuju po mogućnosti rastavljeno od djece, ženska čeljad od muške, služinčad od gospodara. Dok oni dijelovi stana što ga roditelji nastavaju, mora da ide čim praktičnije na ruku njihovoj skrbi za život i obitelj, dotle treba za djecu da bude stan disponiran tako, te će se djeca rado sjećati svoga očinskoga doma.
Vrativši se jednom Kovačić iz Zagorja, svoga zavičaja, bio je sav veseo pripoviedajući, kako su stare zagorske kurije pravo poetične kuće za stanovanje i kako su naši ljetnikovci na Josipovcu upravo barbarski prema njima. On mi je pokazao nekoje snimke tlorisa tih kurija i pokazao onda, koju sličnost imadu sa školskim ladanjskim kućama i sa novim amerikanskim drvenim ljetnikovcima. Iz jedne ovakve kurije, znao bi reći, dade se čitati povijest obitelji.
I u gradskim kućama gleda on da u dispoziciji tlorisa provede isti ovaj princip. Neki stariji graditelji i građevni poduzetnici znadu s čime se sve ima da bori graditelj zidajući i osnivajući kuću u Zagrebu. Inače su prilike od najboljih graditelja – učinile robove ukusa građevnih gospodara i njihovih želja za lukrativnošću (velikom zaradom) uloženog kapitala. I baš protiv ove pogibelji bori se Kovačić. Ovi kompromisi, ova popakanja, ovi obziri naravski da moraju, da se silno doimlju mladih talenata. Svaki bi htio da imade rieč kod gradnje, a ne zna ni kako se ključanica imade pričvrstiti o vrata.
Arhitekta mora da bude univerzalno naobražen čovjek, jer samo onda može da shvati potrebe i ciljeve opće kulture. Jer samo tako spoznat će ljude, razlike u njihovu načinu života, u njihovim nazorima i osjećajima. Arhitekta radi za najrazličitije ljudske klase i za najrazličnije pojedince.
Kao što se mora umjeće arhitektovo podvrgnuti potrebama i individualnosti građevnog gospodara, tako da dobar i čestit bourgeois (buržuj) ne stanuje u kući koja imade izgled kneževske palače, jer mu život nije kneževski, tako mora i umjetnički ures jedne građevine biti podvrgnut čistomu duhu i zadaći građevine.
Tako neće fasade izvana odavati palaču – a iznutra biti magazin za mirodijsku robu. Tako će i umjetnički ures kuće izvana ili iznutra od slikareve ili kipareve ruke morati biti primjeren čitavoj zgradi. Sjajna oprema kuće mora da odgovara i sjajnom načinu života kućegospodara. Ljudi su se kod nas tek naučili ukusno odievati, ali se još nisu naučili ukusno urediti u svojoj kući. Namještaj treba da nosi na sebi i značaj čitave zgrade i njenog gospodara.
Kako je Kovačić oživotvorio svoje nazore, vidi se na vili Auer. Jednostavna kućica sred liepe prirode. Vanjština je vrlo malo ukrašena, ali je zato unutrašnja oprema i iscrpljivanje prostora upravo preliepo. Pravi poetički stan jedne obitelji. Sa svakog okna drugačiji pogled na okolinu. Ništa nije tu previše akcentuirano, ništa suvišno, ni u čem premalo. Veduta kuće sa svake je strane dražesna i topla, a na pragu već osjećaš, da si došao u jedan dom. Dispozicija zgrade odaje neko zadovoljstvo stanovnika. Kod gradnje te kuće imao je Kovačić poptpunu slobodu i zato mu je i najbolje uspjela.
Kod gradnja u gradu, naravski, da nije mogao da dade svojim nazorima izražaja, jer to, kako svi znamo, nije tako lako. Nu tkogod ih poznaje, vidjet će odmah razliku prema ostalim kućama koje su početkom devedesetih i u doba osamdesetih godina podignute. Sve nose na sebi znak apartnosti i otmjenosti.
Osnovu zgrade, koju je Kovačić izradio za osiguravajuće društvo u Beogradu i kojom je dobio prvu nagradu, nemožemo ovdje da spomenemo, jer bi bilo uzaludno opisivati nešto, o čem se čitaoci ne bi mogli da uvjere.
Nu ovdje ne smijemo da prešutimo njegove osnove za arhitektonski ukras Trga Franje Josipa u Zagrebu. I ovom je osnovom – dotično osnovama, jer je učinio dvije – dobio Kovačić prvu i treću nagradu. Naše tadanje gradsko poglavarstvo nije usvojilo osnovu rad običnog 'pomanjkanja sredstava', mada je Kovačić u opisu svojih osnova točno opredielio proračun, po kojemu bi se u sliedu od nekoliko godina njegova vrlo liepa osnova dala podignuti. Po toj osnovi kraj bi posve drugačije izgledao. Naši bi kipari imali posla i zaslužbe za punih dvadeset godina. To tim više, što je zasnovao na tom trgu vis-a-vis od državnog kolodvora u onom danas jasnom polukrugu spomenik kralju.
Kovačić se u posljednjim svojim radnjama emancipirao od svog učitelja i majstora profesora Otona Wagnera. Napustio je genre bečke secesije i prionuo uz ozbiljne i otmjene forme renesanse. Emancipacija od svog učitelja najboljim je dokazom, da je od svog učitelja nešto naučio. Ono što je Kovačić zadržao od Wagnera, jest, da u svakoj radnji imade bogatu umjetničku invenciju koli nove forme toli novih izražaja i ciljeva. Napokon je uvidio da se Otto Wagner može sa svojom školom razviti tek ondje gdje je umjetnička i arhitektonska tradicija vrlo bogata i stara.
Kovačić se ozbiljno bavi i oko studija naših građevnih spomenika u Hrvatskoj, koji doduše većinom nisu od hrvatske ruke, i koji su većinom posijani po domovini a i većim dijelom nakaženi. I sitne ga seljačke kućarice zanimaju. I kako je vanredan risač i akvarelista, tako nalazimo u njega prekrasnih akvarela iz naše zagrebačke okolice. Iz toga zanimanja za naše građevne spomenike proizlazi da se Kovačić svuda i vazda zanima i natječe, da se ti spomenici sačuvaju, jer će biti poznijim ljudima dokazom da su naši stari imali ukusa, koji je jednoj velikoj našoj generaciji manjkao.
Uređenje vlastitog stana i Bakačeva kula
U prvoj polovici 1906. arhitekt Kovačić projektirao je stambene trokatnice-blizance Oršić-Divković u Masarykovoj ulici. Fasade je vješto rastvorio karakterističnim ukrasnim i zaštitnim izbočinama na pročelju. Umjesto honorara za projekt dobio je na doživotnu upotrebu mansardu u kojoj je znalački uredio vlastiti stan, pri čemu je u svoj punini došlo do izražaja njegovo posebno zanimanje za unutarnju arhitekturu i umijeće dekoriranja.
U predsoblju stana projektirao je svjetlarnik usječen u krovište i preko njegovih ostakljenih stijena doveo dnevno svjetlo kao kontrast tamnim zidnim tapetama s cvjetnim uzorcima i crno-bijelim pločicama na podu. U stari okvir za vrata ugradio je veliko zrcalo koje stvara iluziju većeg prostora. Tu su i dva ranobarokna rezbarena stolca te mali bidermajerski stolić. Nišu u zidu između ulaznih vrata i vrata kupaonice popunio je figurom kineskog dječaka od fajanse.
Iz predsoblja se kroz velika ostakljena vrata ulazi u blagovanonicu. U široke dovratnike ugrađeni su ormarići za stolno posuđe. Na sredini blagovaonice smješten je okrugli hrastov stol i četiri stolca s naslonima čija prednja strana je ukrašena izrezbarenim klasjem, simbolom dobrog uroda i zdrave hrane. Uza zidove bilo je još stolica s naslonima, izrađenim prema originalu iz franjvačkog samostana u Klanjcu, u skladu s poznatom Kovačićevom tvrdnjom da »sve što je lijepo ide zajedno bez obzira na stil«. Na rezbarenu škrinju posložio je nekoliko ukrasnih posuda, nabavljenih u raznim antikvarijatima u koje je rado zalazio. Na zid iznad škrinje obijesio je sliku Mrtva priroda, nizozemskog slikara Hupina, a ostale površine zidova ukrasio je dekorativnim tanjurima.
Središnju sobu za rad i razgovor grupirao je u tri cjeline – postor za sjedenje i razgovor, radni kutak i prostor za odmaranje. Zidovi su ukrašeni zlatno ornamentiranim tapetama. Namještaj je grupirao u tri cjeline – za rad, za sjedenje i razgovor, za odmor. Prvu cjelinu sačinjavali su garnitura za sjedenje, okrugli stol, bidermajerski tabure te sedam različitih sjedalica. Radni kutak zauzimao je mali empir pisaći stol s nekoliko osobnih predmeta i do njega tapecirani stolac. Trenutke odmora provodio je na kanapeu s naslonjačem. Da bi dobio što više prostora za kretanje, jer je očito volio šetati u radnoj sobi, ormare i police za knjige ugradio je u zidove sa svake strane. Zidove su krasile slike i grafike, nekoliko ikona i Veduta Zagreba od Mihovila Krušlina.
Najsvjetlija soba u stanu bila je spavaonica, okrenuta prema jugu. U sredini se nalazio velik krevet, a njemu sučelice garderobni ormar. Uz krevet je bio mali stolić na vitkim nogama, kod prozora ovalni toaletni stol sa stolnim zrcalom, a do njega mali ovalni stolić za šivanje. Tu se još nalazila bidermajerska komoda s četiri ladice. Gornja ladica, u koju su uložene manje ladice, ukrašene crtežima, mogla se pretvoriti u pisaću ploču. Na komodi je bila stolna ura, a sa svake strane po jedan svijećnjak. Na zidu iznad kreveta visjela je slika ranobarokne Madone, a na zidu iznad komode barokna, drvena glavica Anđela. Odmah do spavaonice nalazi se kupaonica s umivaonikom, jednostavnim ormarima, te zanimljivim porculanskim bideom u drvenom okviru.
Kuhinja je bila posve odijeljena, do nje se dolazilo posebnim hodnikom. U zidanu peć s ložištem na drva ugrađene su dvije pećnice. Ormari su ugrađeni u zidove, na sredini je stajao stol s metalnom pločom, a oko stola bili su raspoređeni »štokrli«, drvene kutije s otvorima za prihvat, koje su Viktora podsjećale na roditeljski dom u Humu na Sutli.
U svom stanu osjećao se životno preporođen, a prvu večeru u njemu proslavio je u društvu s Robertom Auerom i njegovom družicom, Bečankom Leopoldinom Schmidt, koja je uz ljubav prema slikarstvu gajila i veliku ljubav prema astrologiji. Tu drugu ljubav domaćin je poslije večere, uz crno vino iz Dalmacije, iskoristio za razgovor o astrološkim znacima, u želji da što dublje pronikne u svoju složenu, ponekad tešku narav.
- Rođen sam u znaku Lava, na samom početku.
- Čovjek rođen u znaku Lava silno je iskren, originalan i od velikog povjerenja. U svemu je graciozan, veoma često i prenaglašeno. Ali to ne znači da je tih ili povučen. Naprotiv, hrabar je i nezavisan, posjeduje jaku volju i samouvjerenje, sve drži pod kontrolom.
- Sve to stoji. A što je s poslovnim uspjehom?
- Odličan je organizator i nadglednik.
- Nadglednik u smislu nadzornika, slažem se. Bio sam dobar nadzornik na brojnim gradilištima.
- Po prirodi ambiciozan. Samouvjereno i odlučno postavlja temelje za nove projekte.
- O da, dobio sam čak neka javna priznanja, osvojio prve nagrade, ali uspjehom mogu smatrati jedino ovu mansardu koja mi je dodijeljena umjesto honorara.
- Nije to samo uspjeh, to je zacijelo najsvjetliji sjaj tvog astrološkog znaka. U trideset i drugoj godini uredio si stan primjereno svom životnom ritmu, umjetničkom ukusu i stvaralačkim prohtjevima.
- U stanove treba postavljati takvo pokućstvo koje će odgovarati ne samo ukusu nego i navikama i karakteru stanara. To se sve može postići u potpunom skladu s ukusom i stilskim osjećajem.
Da je zaista imao ukusa i stilskog osjećaja, dokazivao je i svojim dekorateskim poslovima, o čemu najbolje svjedoči osvrt na sjajni ples studenata, objavljen u zagrebačkom Obzoru:
„Ono što je g. Kovačić učinio prešlo je sve granice očekivanja. U vrijeme od 24 sata on je pretvorio veliku dvoranu hrvatskog Sokola u čarobni bieli šator urešen bujnim zelenilom i cviećem. Okrugli željezni stupovi pretvoreni su u vitke četverouglaste, pune nježnih nabora sa elegantnim kapitelima. Stiene i prozori zastrti su, a isto tako i dolnji dielovi galerija. Sa sve četiri strane svršavale su biele stiene u lakom luku, koji je svršavajući kod vrha stropa činio krov bielog šatora. Uz stupove pričvršćene su drvene mreže, ispunjene zelenilom, dok su uz stiene i stupovlje stajali nizovi tropskog bilja. Preko biele dekoracije spuštahu se teški sagovi i podavahu cieloj slici osobitu šarolikost. (...) Ovako biela dvorana upila je svu onu intenzivnu svjetlost svjetiljke i činilo se kao da je bila dvorana rasvietljena bajnom mjesečinom u kojoj su riječi tako meke a pogledi tako topli. (...) Sve je to izveo gosp. Viktor Kovačić, koji nam je pokazao kako se i bez izvanrednih troškova dade izvesti nešto nova, nešto privlačiva, nešto elegantna a opet intimna.“
Početkom listopada 1906. godine članovi Kluba hrvatskih arhitekata protestirali su kod bana Teodora Pejačevića protiv rušenja renesansne Bakačeve kule, koja je zaklanjala obnovljeno pročelje katedrale. Od bana su zahtijevali »da se izvedenje ovoga uz isključenje javnosti stvorenog zaključka izvoli predbježno pravodobno obustaviti, te da se rušenje izvoli dozvoliti samo onda, ako se za to izjave skroz nepristrani, eventualni inozemni stručnjaci«.
Zahtjev je povukao za sobom žestoku polemiku između Viktora Kovačića i Izidora Kršnjavija. Kovačić je smatrao da »čuvanje spomenika neće ni najmanje smetati Zagrebu pri njegovom mijenjanju iz osrednjeg kulturnog grada u moderni velik grad«. Kršnjavome je zamjerao propagandu i utjecaj na Društvo umjetnosti koje je »forsiralo rušenje kule, a sa čime će kaptolski trg biti nalik na vojno vježbalište usred koga stoji jadno djelujući Marijin stup«. Kršnjavi se na to nije obazirao, već je ostao kod svog posve oprečnog mišljenja: »Kada padne ta nakaza i Zagrebčani uvide kako je lijepa njihova katedrala, neće se naći nitko tko bi kulu poželio natrag, pa čak ni Klub hrvatskih arhitekata«. Kovačić mu u Agramer Tagblattu na to kratko odgovara: „Ja dolazim da arhitekturu u hrvatskoj postavim na nove temelje“.
Pod Kršnjavijevim utjecajem odlučili su stanoviti viši krugovi potkraj godine srušiti posljednju utvrdu starog katedralnog kompleksa. Bio je to završni čin događanja pokrenutih četrdeset godina prije, kad je izrađena prva regulatorna osnova Kaptola u okviru šire gradske regulacije, a kojom je između ostalog bilo predviđeno i rušenje stare gradske vijećnice te renesansnog obrambenog zida s Bakačevom kulom pred katedralom, kako bi došlo do spajanja Donjeg grada i Kaptola. Biskup Juraj Strossmayer pokrenuo je u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Pozvao je u Zagreb istaknutog arhitekta i restauratora Friedricha Schmidta koji je izradio prve nacrte za njezinu obnovu. No vrlo brzo prepustio je obnovu katedrale Hermanu Bolléu.
Tijekom obnavljanja stolne crkve na Kaptolu podnesena je Zemaljskoj vladi „Predstavka hrvatskih historičara i arheologa u poslu očuvanja srednjovjekovnih utvrda“ koju je u ime tridesetak vodećih hrvatskih intelektualaca potpisao dr. Josip Brunšmid, ravnatelj Hrvatskoga arheološkog muzeja i profesor arheologije na sveučilištu, te upravitelj Štrossmayerove galerije slika. Predstavka je izazvala val žestokih polemičkih rasprava oko historijske vrijednosti zaštite i rušenja Bakačeve kule. Žustra polemika nije uspjela spriječiti rušenje kule, ali se strasti nakon njenog rušenja nisu primirile.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.), Crkva svetog Blaža je župna crkva čiji arhitekt je Viktor Kovačić i nalazi se u Zagrebu na adresi Prilaz Gjure Deželića 64.
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat