U ovim razmatranjima o malograđanskom historizmu i o sentimentalnoj zaljubljenosti hrvatstva u samo sebe, izdvojen je pojam malograđanina kao pojam koji postoji izoliran od mnogobrojne narodne hrvatske mase i živi sam za sebe u zdravicama i u knjigama. Taj je pojam uslovljen prilikama, on je takoreći izazvan okolnostima, ali on kao snaga, i to “ideološka”, djeluje kod nas već stotinu godina. U tom začaranom krugu romantičnih sugestija, bolećiv klišej sentimentalnog, u sebe samog zaljubljenog hrvatstva postao je kreatorom i inicijatorom jedne političke svijesti, jedne izvjesne varijante takozvane kolektivne narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova hrvatska formula, nažalost, u rukama je preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu duševne tromosti.
Jedna od tipičnih malograđanskih slabosti iluzionističkog hrvatstva jeste da mu je osjećaj vlastite narodnosti ranjavo razdražen, da je u svoje vlastite slabosti djetinjasto zaljubljeno, da je sklono da se precjenjuje u umjetničkim, a naročito u pjesničkim oblastima, u kojima nikakva razloga nema da o sebi misli naročito oduševljeno, potcjenjujući se upravo u onim regionima koje reakcionarno poriče, koje jednostrano slijepo neće da uzme ad notam i o kojima uglavnom zaslijepljena, pojma nema.
Filistarsko, zakutno, zatureno, nazovigospodsko hrvatstvo pati od ograničenog osjećaja manje vrijednosti u socijalnom smislu, i ako je nešto u hrvatskoj prošlosti deplasirano, to je upravo ono pusto i isprazno dočaravanje imaginarne plavokrvne, plemenitaške hrvatske prošlosti. U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku, samozadovoljno prevrčući očima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lažljive konvencionalnosti.
Da smo “Antemurale Christianitatis”, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo na vlas tako, kao što je to opjevao Jan Panonije, biskup pečujski. Da smo krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve “do posljednje kapi krvi”, o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918), a danas, kada se preštampavaju najbanalniji komplimenti stranaca na proputovanju o našim kostimiranim balovima ili o lijepim zagrebačkim gospođicama, mi se hvalisavim citiranjem tih glupih laži spuštamo do onog najnižeg stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet maše repom pred strancima ropski servilno, djetinjasto nesvijesno, dokazujući svojim poniženjem kako smo upravo ono što nećemo da budemo: servilno otjelotvorenje bezvrijednosti.
O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio “narodniji” od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je “Srpski književni glasnik” predbacio »kroatocentrično držanje«, premda već godinama čeznem za jednim “serbocentričnim” svojim pandanom u beogradskoj štampi… Pišući o mojoj ruskoj knjizi, gospodin doktor Mato Hanžeković napisao je u “Hrvatu”, da se iz moje ruske knjige osjeća ljubav spram hrvatstva, “u koje smo svi mi pomalo zaljubljeni”. Kako je ta Hanžekovićeva fraza o “zaljubljenosti” paralelna s mojim natpisom o malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, htio bih da se u nekoliko redaka odredim spram te “zaljubljenosti”, jasno i po mogućnosti kratko.
Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog”, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve” po sebi same… Po sebi, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma. Hrvatstava u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.
Trajalo je jedno historijsko, feudalno hrvatstvo vijekovima, a po zakonu inercije ono još uvijek nije sasvim proteklo, ono tu protječe kroz nas, često nas ometajući da mu se otmemo, a ono što nastoji da se tim inertnim snagama otme, to su nove, suvremene formule naše narodne svijesti u trajnom nastajanju i nestajanju.
Sve što se događa od feudalnog do današnjeg hrvatstva, to je malograđanski prijelaz u građansko hrvatstvo Banke i Industrije, Dividenda i Profita. Historizam tog prelaznog malograđanskog hrvatstva, skiciran u provome natpisu “O malogradjanskom historizmu uopće”, svakako nije takav, te bi se mogao afirmirati ozbiljno, pogotovo ne sa stanovišta socijalne i ekonomske demokracije. Kako je sigurno, da je moja knjiga o Rusiji pisana barem približno sa socijalističkog, tj. ekonomskodemokratskog gledišta, to bi bilo dobro odrediti, koje je – zapravo – to hrvatstvo, u koje sam ja po gospodinu doktoru Matiji Hanžekoviću tako “zaljubljen”, te on kao poznati ljubavnik i trubadur ovog uzvišenog rodoljubivog pojma osjeća kavalirsku potrebu, da mi protiv svog boljeg uvjerenja, oda počast i priznanje! Danas, pogotovo unutar hrvatstva, odnosi nisu tako jasni i markirani, i naš sveukupni javni i politički i ekonomski život odvija se u najnevjerojatnijoj zbrci, između isprepletenih demokracija, pak je tako masu pojava našeg svakodnevnog života potrebno svrstati lijevo ili desno, da bi čovjek mogao unutar hrvatstva da se pravilno odredi, i da uzme spram tog nesuvremenog, malograđanskog, nacionalističkog problema stav logičan, dosljedan, napredan pa, prema tome, i kritičan.
Govori se i piše po našoj štampi o nekom sintetičkom hrvatskom Narodu “kao takvom”, i pjeva se Dunavu da rekne svijetu “da svoj narod Hrvat ljubi”, tjera se svakoj logici uprkos kult jedne idealističke konstante, u okviru koje to naše hrvatstvo nije drugo, nego neka vrsta demonskog “perpetuuma mobile”, koji traje i koji se vrti uvijek oko istih centara, podjednako ustrajno, dakle vječno. Živimo pod imperativima ovog fetišizma, a jedan od imperativa naše himne jeste, da treba da “ljubimo svoj narod”! Dobro!
Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko. Krivi zaključak, jer su krive i premise. Prije svega Hotel Esplanade: hladna i topla voda, francuska kuhinja, ruleta, liftovi, livrirani teklići, “on parle français”, “Evropa”, dobro! Tamo perspektiva na grad Agram, parkovi, asfalt, policija s engleskim kacigama, psi sa brnjicom! Dobro! Tu na terasi hotela dame (gospođe ovog našeg glavnog grada) sve govore njemački. Ukoliko pripadaju građanskog klasi, to nisu Hrvatice, ili, još gore: to su zaista autentične Hrvatice, to su nase drage kršćanke, hrvatske milostivice i milostive. “Jezus na, kistihant, fesch i hercig” mentalitet naših agramerskih milostivica! Tako, dakle, izgleda u centru našega glavnog grada, u ljetno poslijepodne, uz tihu svirku nevidljiva kvarteta. Sladoled i novine, muzika, svibanjsko nebo. Arkadija…
Promatrajući te naše “lijepe hrvatske dame”, drage naše rodoljubive Hrvatice, uz čašu hrvatskog sladoleda, na hrvatskoj terasi, uz gibanje prolaznika u bijelom platnenom odijelu sa reketima, uz skupe engleske i talijanske marke automobila, čovjek bi mislio da je doista u “Evropi”. To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah) kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput, svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.
U centru ulice asfaltirane, tu velegradska rasvjeta, tu polijevanje pločnika “elektromobilima”, a tamo: stambena bijeda najgore vrste: ljudi jadikuju u otvorenim vagonima, u gađenja dostojnim straćarama od dasaka i nakatranjene hartije, u barakama koje su mnogo bliže Kongu, nego kući u bilo kakvom, pak i najskromnijem civiliziranom smislu. U centru Botanički vrt s alpinskom florom, tu staklenici sa tropskim biljem, kineske glorijete nad tihim ogledalom jezerca, tu biblioteka sva u bronci i u mramoru sa nekoliko stotina hiljada svezaka, inkunabula i folijanata, a sto metara od te biblioteke žabokrečina, Azija i tifus; najbanalnija provincija zaostale, močvarne seljačke zemlje kao prije nekoliko stotina godina, kada je naš Glavni Grad sa svim ostalim gradovima bio sažaljenja dostojna palanka, zaboravljena daleko negdje na turskoj granici, za božjim leđima. Skretati pozornost na prosjačku, zakulisnu bijedu nekih dekorativnih laži nije nikakvo naročito otkriće, ali kad se te dekorativne laži uzdižu na žrtvenik jednog samozaljubljenog idolopoklonstva, koje iz dana u dan sve više gubi najminimalniji smisao za procjenu istinitih vrijednosti, onda nam upravo ljubav za bijedu i neimaštinu naše stvarnosti nalaže da istini pogledamo u oči smionim i otvorenim pogledom.
Glavni grad Hrvata leži, kao što je poznato, na “srebropjenoj” Savi i ta “srebropjena” Sava ne žubori uz Donizettijeve akorde samo kroz Arkadiju Mihanovićeve “Lijepe naše domovine”, nego i kroz ulice našeg glavnog grada, jer je savsko korito, kao korito opasne alpinske bujice, udaljeno od gradskog centra svega nekoliko stotine metara tako, da ova srebropjena voda huči i urla svake jeseni i svakog proljeća sezonski kroz ulice samoga glavnog grada, tog našeg hiljadugodišnjeg kulturnog centra. To se katastrofalno stanje fakata ne može pretvoriti u nepostojeće nikakvom magijom ljeporječive samozaljubljenosti. Ova nam srebropjena Sava protječe gradskim ulicama sezonski, ona godišnje dvaput diže najbjednijima od najbjednijih pokućstvo, ormare, noćne lonce po rupama i ćumezima, a sve u centru naše hiljadugodišnje kulture, o kojoj rodoljubivi malograđanin deklamira s lažnim patosom (malograđanske štampe), a da mu nitko još do mene nije rekao: jezik za zube i tornjaj se, glupane u nepovrat!
Negdje sam još kao dijete čitao da se gradovi izgrađuju na rijekama. Glavni Grad Hrvata leži na rijeci Savi, a između njegovog centralnoevropskog centra i savske močvare u Vrbiku, po bajerima i u blatu, gnjije čitava tajna našeg panonskog problema: mjesto da je fasada Grada nad ogledalom jedne akvamarinski čiste, prozirne, plave alpinske vode, tu u centru Grada trune sva bijeda naše stvarnosti. Tu je naša sirotinja bez kulisa gola. Tu je naš Grad još uvijek Trnje na obali bajera, po vrbicima, tu se pije voda iz vlastitih zahoda. Tu je Zagreb još uvijek Trnje. Ova naša opera s “Parsifalom”, ova naša osamstogodišnja biskupija sa riznicom i kardinalima, ovi naši koncerti od Lisinskoga i contesse Rubido do danas, naš hiljadugodišnji evropski ponos hrče dvjesta-trista metara sjevernije od posavskog sela Trnja, na obali alpinskog torrentea, što poplavljuje grad decenijima, ako na Kredarici padne snijega za nekoliko centimetara više nego obično. Ako je ovaj hotal “Esplanade” “Evropa”, Trnje to nažalost nije. Centar našega glavnog grada dakle jeste i nije “Evropa”, jer Trnje nema hladne ni tople vode, ni lifta, Trnje ima samo sezonsku, neizbježnu poplavu i Odbor za gradnju Crkve Krista Kralja.
Malograđanska formulacija u sebe samozaljubljenog, dostojanstvenog i iznad banalnih poplavnih sitnica u svakom pogledu uzvišenog hrvatstva govori: Hrvati su kulturan evropski narod, zapadnjački, latinski orijentiran, koji nema i nikada nije imao nikakve veze ni dodira s istočnim provincijama ove zemlje. Pod tim jedinstvenim pojmom Hrvata malograđanin razumijeva Hrvata poplavljenika iz Trnja i Miramarske ceste isto tako kao i Hrvata s terase “Esplanade”-hotela s reketom u ruci, s njemačkom konverzacijom i limuzinom Hispano-Suize. Hrvatski Narod, dakle, “koji Hrvat ljubi”, to smo mi svi zajedno: i mi intelektualci, koji smo zaljubljeni u hrvatstvo kao doktor Mato Hanžeković, i mi koji to nismo, a ipak nam priznaju da nije da nismo, i jadni stanovnici Trnja, i građani sa Zrinjevca, i gospodin nadbiskup, u svojoj osamstogodišnjoj rezidenciji, i kineske glorijete nad jezerom Botaničkog vrta, i svi mi: i asfalt, i kudravi psi bez marke, i bubikopf kakve male ženskice a la ponny, i večernje plesne škole sa budućim čedomorkama (o kojima malograđanska štampa piše s najdubljim moralnim zgražanjem), i otvoreni vagoni sa sušičavim stanovnicima, i luda Sava koja ne zna što radi, i Prva Hrvatska Štedionica sa svojim dividendama, i mi svi zajedno kao pelikani i majmuni i kokoške u Noinoj lađi.
Kada bi se našao netko pametan među svima nama, pa da izračuna koliko zapravo ima nas Hrvata na toj Noinoj lađi, da se nađe, tko bi htio da barem približno odredi kakvo je zapravo naše životno stanje, on bi našao, i to vrlo jednostavno i vrlo hitro, da prije svega nas u malograđanskom smislu malograđanskoga komfora “kulturnih” Hrvata – naime one gospodske manjine na terasi “Esplanade”-hotela, koja govori njemački i koja je bila proljetos u Bečkoj operi da čuje Jeritzu – imade zapravo relativno veoma malo. I asfalta imade vrlo malo, a elektromobila (za moderno štrcanje velegradskih ulica), elektromobila u genitivu plurala kao Hrvata, uopće nema. Postoji jedan jedini elektromobil, upravo, moglo bi se reći: paradni elektromotor koji, kada se pojavi na ulici, štrca po prolaznicima, a štampa to javlja posebnim vijestima “da se naše velegradske ulice polijevaju na najmoderniji način, elektromotorima”. Kupatila, u malograđanskom hrvatstvu kao takvom, gotovo da i nema, a u čitavom našem hiljudugodišnjem centru postoji javno kupalište jedno jedino, i to za dvadeset lica (nažalost), a sada u najnovije vrijeme sagrađeno je jedno, za dvadeset novih lica, na periferiji, pak taj banjeološki podatak mislim da nema nikakve naročite dokazne snage, za neki naročito visok stepen našeg standarda. Malarije ima poprilično, gladi (periodične gladi), mlaka s patkama, poplave po sobama, što diže najbjednijima od najbjednijih dvaput godišnje sve ormare i stolice i sirotinju, svega toga imade u centru malograđanskog hrvatstva “en ebondance”, a ta “abundantia rerum croaticarum” (u negativnom smislu) bila bi dakle u oku objektivnog malograđanskog statističara nesumnjivo ogromna, mnogo veća i nerazmjerno poraznija, kada bi se toj ekspertizi pristupilo sa svom potrebnom naučnom akribijom, sa stanovišta socijalne higijene ili sa bilo kog, nazovimo ga pravim imenom, “socijalnog” (da ne kažem socijalističkog) aspekta. Ali kako je sve što je “socijalističko” pojam, koji kod naših u hrvatstvo zaljubljenih rodoljuba izaziva očitu alergiju, nastojat ćemo da zaobiđemo neke izazovne pojmove i tako ćemo se ograničiti na sentimentalno razmatranje ove problematike, na način više-manje karitativan, pun samilosti i ljubavi spram našeg zapostavljenog hrvatstva. Pokazalo bi se da su dugovi, kamati, hipoteke, percenti, mjenice, porezi i nameti mnogobrojnim Hrvatima dnevna briga, što polagano raste kao onaj Aladinov duh iz flaše: sve crnji i sve strašniji. Pokazalo bi se i to da trnjanskog stanja, što se može mirne duše svrstati u balkansko stanje, da tog “trnjanstva” imade u hrvatstvu nerazmjerno mnogo više od esplanadehotelskog evropejstva, o kome snobovi i smokovi pišu na rubu nesvijesti od višega uzbuđenja, kako je stigla u naš grad nekakva filmska diva, izjavivši da je ugodno iznenađena: bijela kava kao u Beču, a u teatru konstatirala je da dirigenti čitaju partituru takoreći na prvi pogled. Prava Evropa! A prima vista! To hrvatstvo, dakle, nije samo, molit ćemo uljudno, zagrebacka kistihandmilostiva, niti “hiljadugodisnji” asfalt, niti drvored stoljetnih platana na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogromno selo Trnje, bez kanalizacije, bez pločnika, seljačka bijeda, ograđena trulim plotovima, crna gluha provincija, obasjana tužnim svjetlom petrolejke što tiho žmirka u autohtonu tminu sa žandarmerijske stanice ili općinske zgrade ili sreskog suda, gdje se na daskama prevrću politički sumnjivci seljaci, zvjerokradice pred zakonom, a zapravo mučenici za koje nitko ne brine de facto.
Hrvatstvo (statistički) mnogo više sliči onom bijedniku u okolici Bihaća, koji pješači čitavu noć da bi prodao tovar drva za tri dinara (pa da ga najposlije nakon dvanaestosatnog stajanja na sajmu ipak ne proda), nego kakvom tužnom vlaškouličkom sto dvadeset i četiri kile teškom malograđaninu, koji je član Hrvatskog Konjaničkog Sokola, u svečanoj konjaničkoj pratnji Njegova Veličanstva Srpskoga Kralja, koji i danas još romantično zaljubljeno sluša zveket svojih cesaro-kraljevskih ulanskih feldvebelskih ostruga, i govori otprilike ovako o ratu: “Tam smo strelali kozake kakti zajce, one osle proklete ruske, vrag im oca i mater! Ja sem sam dva strelil, najemput!” (To je dokumenat njegove slavenske solidarnosti.) A o dočeku Njegova Veličanstva na kolodvoru ovako: “Sad smo pokazali onim jugovranam kak se sika! Horvati su ipak fes dečki” (To je dokumenat njegove politicke republikanske svijesti.)
I ta feldvebelčina filistarska, taj sto dvadeset i četiri kilograma teški rodoljub nametnik, on pjeva s patosom Mihanovićeve stihove o ljubavi narodnoj:
Teci, Savo, Dravo, teci
i ti Dunaj svijetu reci
da svoj narod Hrvat ljubi
te pjevajući tako tu strofu na svojoj sokolskoj kobili, u svojoj sveslavenskoj i samohrvatujušćoj Sokolskoj Uniformi, on sebe subjektivno osjeća Hrvatom, koji “ljubi svoj narod”, a te ga emocije dižu u sferu tzv. duhovnog nacionalizma, o kome je naš darvinist i materijalist Milan Marjanović napisao, da je nadnaravnog podrijetla. A Hrvatski Narod, koji takav »Hrvat ljubi«, to smo “Mi”: Stanovnici Trnjanske Ceste i Gornjega Grada, siromašni grofovi s najmanje tri hiljade jutara zemlje i gospodin J. Prpić, Preslica D. D. u Oroslavlju. Mi Hrvati u otvorenim vagonima i mi Hrvati u svojim vilama sa osmoro glava kućne posluge! Mi Hrvati, koji prodajemo tovar drva za tri dinara na poreze, prireze, namete i kuluke, poplave, zemljaradnje, budžete, općinske prinose, takse i marke, carine i Omnium Serbe, i mi Hrvati s briljantima, automobilima, sa “misom pape Marcelli” u gotičkoj katedrali, sa charlestonom i Radijem “na Valu 350”. Svi mi zajedno, mi smo ta toliko razvikana “hrvatska kultura”, “koju si ne damo fkrasti, vrag ih balkanski odnesel”, ali koju smo sami sebi “fkrali” onoga dana kad smo formirali svoj pogled na svijet tako da su nam pojmovi čušpajz, kerntnerica, kapucinergruft, kistihandmilostivica i jegerhorn postali temeljima našeg pojma o kulturi kao takvoj.
Riječ je o ljubavi Hrvata za hrvatski narod, i to o ljubavi, koju za sebe svojata jedan sloj malograđana, toliko malobrojnih da ne predstavljaju nikakve političke snage, ali ipak toliko relativno uticajnih da su kod nas osnovom smetnjom svakog razbistrenja pojmova već više od stotinu godina. Ako hrvatstvo znači jedno stanje međunarodno nepriznato, kao stanje Litve od Brest-Litovska, ako to hrvatstvo znači stanje bez suvereniteta (1102, 1409, 1526, 1671, 1848, 1918), dakle neku vrstu područja okupiranog po jednoj jačoj stranoj državnoj sili, objekt a ne subjekt, a i taj objekt je nepismen, gladan, sušičav, bijedan, žalostan, primitivan, zaostao, onda osjećaj “ljubavi” za to stanje moze biti samo samaritanske naravi. Ako subjekt, koji je predmetom te naše žarke ljubavi, neće da vidi činjenice, nego se obmanjuje maglama o kulturi, koje nema, jer za nju ne postoje materijalni preduslovi, ako se obmanjuje samouspavljivanjem, kao da ta žalosna stanja kojima je okruzen nisu istinita, ako se na ovoj hipnotizerskoj predstavi trajno peče kajgana od nepostojeće “jajičnice” i iz čarobnjačkog cilindra vade kunići iluzija kojih nema, onda u ovoj panorami govoriti naivnoj publici, da je žrtvom obmane, nije naročito zahvalan posao, što ne znači da nije koristan. Stanje hrvatsko je objektivno ranjavo stanje hiljadugodišnjih fakata, a osjećati “ljubav” za ranjava stanja prilično je perverzno! Ako se čovjek gubi u tom osjećanju ljubavi, do sentimentalne vodnjikavosti suznog pogleda, ako se trajno predaje osjećaju tugaljivom, bolećivom, više samilosnom, žalostivom štimungu spram otvorene rane, onda takvo stanje duha nikada neće uspjeti da odredi pravilnu dijagnozu. Naše je narodno stanje tako nezdravo, da je krajnje vrijeme da se pojave liječnici koji neće prezati pred određenom i jasnom odlukom, da razrežu ranu i da je isperu, s muževnom tendencijom da pacijent ozdravi. Osjećaj ljubavi spram hrvatstva kako se njeguje danas u jednom dijelu naše patriotske publicistike je nezdrav, te po toj larmoyantnoj “malograđanskoj ljubavi”, što traje od Ilirizma do danas, tom našem hrvatstvu nikako ne cvjetaju ruže na kormanu naših trulih lađa. Malograđanin promatra pacijenta u svim fazama njegove bolesti i govori mu o maglama, o ljubavi, o bogu, o hiljadugodišnjici, a pomalo, u vječnom strahu pred bilo kakvom odlukom, računa ipak sa svim eventualnostima, nesiguran u dijagnozi i pun nepovjerenja spram sveizlječiteljnih šarlatana, on se ipak obmanjuje da će kod Bistričke Kraljice Hrvata izmoliti spas za svoju hrvatsku dušu na onom svijetu.
U najtamnijem periodu svjetskog rata napisao sam novelu o “Prvom Hrvatskom Pogrebnom Zavodu”, te mislim da su oni simboli identični sa hrvatskom suvremenom stvarnošću: hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malograđanin, pokapajući ga sa suzom u oku, inkasira od toga posla svoje ne velike, no ipak solidne profite. I kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom.
Sve bi bilo vrlo mutno i nejasno s tom ljubavi i s tim hrvatstvom, kada bi pojam naroda bio doista jedan viši, duhovni, idejno jedinstveni i nerazdjeljivi pojam. Ali jedno je hrvatski mrtvac, a drugo hrvatska pogrebna poslovnica, jedno hrvatski grof, a drugo hrvatski kmet, jedno je radnik, a drugo poslodavac, a isto tako je jedno ljubiti, žaliti i naricati, a drugo je biti ranjav i bolestan. Jedno je fantazija u kakvoj-takvoj, ali ipak toploj i naloženoj sobi, mozda čak vlaškouličkoj krčmi, a drugo je biti pregaženo stanje na otvorenoj pruzi svjetskih dogadjaja, koji prelaze preko nas kao parni strojevi preko leševa na otvorenim prugama. Netko, tko stanuje u hotelu “Esplanade”, taj može da s osjećajem neke više samilosti razmišlja o bijednom stanju stanovnika Trnjanske ceste, ako je čitao Dostojevskog i ako je po svom ukusu sklon socijanosentimentalnoj beletristici Dickensovoj. Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju jos pretkolumbovski mentalitet: bog, vještice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohola i blata.
Ako dakle taj naš hrvatski stanar, hotelesplanadski rodoljub, “ljubi svoj narod” sa Trnjanske ceste, on ga ljubi samilosno: odozgo dolje. A za čovjeka Hrvata, koji stanuje u otvorenom vagonu u neposrednoj blizini hrvatske opere gdje sviraju “Parsifala” i koji zimi na minus sedam Celzija mrzi sve Hrvate kojima je toplije nego njemu, za takvog Hrvata vagonaša kaže se da nije rodoljub, da nema osjećaja ljubavi za hrvatstvo, da je neprosvijećen i taman, ako nije s nama zajedno uvjeren da se hrvatska suvremena “kultura” izgrađuje tako da prisustvujemo izvedbi “Parsifala” ili da slušamo radio-koncerte sa Straussovim valcerima iz Beča. U takvom slučaju, vlada li se vagonaš odbojno spram nasin svileno-bombonskih fraza, mi smo ga svrstali pod pojam crne i neprosvijećene mase. Te neprosvijećene mase treba prosvijetliti i tako prosvjećujući neprosvijećene kretati se naprijed s “Prosvjetom k Slobodi”, kada će svi Hrvati doista ljubiti hrvatstvo i narodno probuđeni u ljubavi, višoj i duhovnoj, shvatiti da je hrvatstvo zapravo pobjeda ideje nad materijom, i da se ne živi samo od hljeba nego od riječi gospodnje, a da narode ne stvaraju statističke cifre nego duhovne nacionalne vrijednosti “viseg reda”. Ta fraza uzvišene, spiritualizirane narodne svijesti jeste svima hrvatski ideal, samo se i u tom pogledu naši rodoljubi razdvajaju sve markantnije u dva tabora. U jedne, koji vjeruju da će se naš duhovni preporod na kraju ipak jedamput pojaviti u punom sjaju svog vrhunaravnog dostojanstva, vinuti nebu pod oblake u svetokrugu ilirskog ideala, i u druge, kojima je opet ideal da se zauvijek, i to što prije deiliriziramo, da se deslaveniziramo i da se tako pretvorimo u Gote.
Miroslav Krleža
(O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva,1926.)
Miroslav Krleža, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.
Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.
Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX. st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946., sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.
Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame »nordijske škole«, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom »ratne lirike«, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, »domobranskome ciklusu«, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, »jakobinskome ciklusu«, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922., Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.
Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.
U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.
God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela.
Citiranje:
Krleža, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor biografije: https://enciklopedija.hr/
foto: Marijan Kreutz