U vremenu kada društvenim mrežama dominiraju kratki videozapisi, algoritmi i sadržaji nastali uz pomoć umjetne inteligencije, humor i satira kao književni oblici nalaze se pred ozbiljnim izazovima. Unatoč tome, zagrebački književnik, aforist i urednik Dražen Jergović već tri desetljeća ustrajno gradi vlastiti autorski put, promičući humorističko-satiričko stvaralaštvo u Hrvatskoj i inozemstvu.
Jergović je po struci inženjer elektrotehnike zaposlen u sektoru zaštite okoliša, dok je u književnom svijetu poznat kao autor knjiga humora i satire, dopredsjednik dviju književno-umjetničkih udruga te glavni urednik e-magazina „Uh!Aha“. Njegovi su radovi prevedeni na trinaest jezika i objavljivani u brojnim domaćim i međunarodnim publikacijama. Dopredsjednik je dviju hrvatskih književno-umjetničkih udruga (UHAH i A. Šenoa). Pokretač je i glavni urednik e-magazina Uh!Aha. S aforizmima, epigramima, crticama, pjesmama, haiku poezijom i esejima je zastupljen u nekoliko desetaka hrvatskih i međunarodnih zbornika i antologija. Objavljuje u nacionalnim, regionalnim i svjetskim časopisima i internetskim portalima za humor i satiru odnosno kulturu i umjetnost. Dobitnik je nekoliko međunarodnih literarnih priznanja, promotor je humora i satire u svijetu te ambasador kulture Fondacije „Naji Naaman“ iz Libanona. Oženjen je i otac djevojčice.
U razgovoru za MojZagreb.info govori o svojim književnim počecima, položaju satire u hrvatskom društvu, radu s mladima te budućnosti kreativnog stvaralaštva.
Za početak, predstavite se našim čitateljima. Tko je Dražen Jergović?
Dobar dan. Rođen sam 1980. godine u Zagrebu, a odrastao sam između Zagreba i Siska. Po struci sam inženjer elektrotehnike, zaposlen kao projektant, analitičar i voditelj kontrole kvalitete u tvrtki koja se bavi poslovima zaštite okoliša. Osim profesionalnog rada, već više od tri desetljeća aktivno se bavim književnim stvaralaštvom, prvenstveno humorom, satirom i aforistikom. Dopredsjednik sam Udruge hrvatskih aforista i humorista te Udruge umjetnika August Šenoa, a uređujem i e-magazin „Uh!Aha“.
Kako je započela Vaša ljubav prema humoru i satiri?
Satiru pišem još od gimnazijskih dana. Sve je počelo kao igra riječima među prijateljima. Oduševljavali su me članovi kultne skupine „Zločesta djeca“ predvođene Željkom Pervanom. Njihov humor bio je nešto potpuno drugačije od klasičnih viceva uz koje su odrastale prethodne generacije.
Nikad nisam bio sklon klasičnim vicevima i pučkom humoru koji su razumljivi svima, smatrajući da hrvatski jezik nudi višestruke mogućnosti. Počeo sam samostalno izvrtati pojmove i izokretati imena i prezimena poznatim javnim osobama stvarajući privid šaljivosti ili na meni svojstven način karakterizirao „junak(inj)e“ tih kratkih parodičnih (zlo)djela. Meni i vršnjacima u školi je to istovremeno bila i kreativna igra i jeftin način zabave te bezgraničnog smijeha. Pritom se moglo i naučiti mnogo o materinskom jeziku i njegovim brojnim leksičkim i semantičkim mogućnostima koja sam s godinama kroz svoje tekstove nadograđivao te pritom zavolio i ostao vjeran hrvatskom jeziku boreći se protiv upliva tuđica, poglavito anglizama. To je u početku bila zabava, ali s vremenom sam shvatio da je humor moćan alat za promatranje i kritiku društva. Sve vezano za ljubav prema satiri crpio sam iz projekata već spomenute ekipe „alternativaca“ kakav sam i ja osobno. Od stranih utjecaja dodao bih opus Benny Hilla i „Letećeg cirkusa Monthyja Pythona“. Iz Hrvatske su me zabavljali „Gruntovčani“ i Nela Eržišnik kao „Baba Ikača“ odnosno „Marica Hrdalo“.
Što danas najčešće zapisujete?
Bilježim svakodnevicu. Promatram društvene, političke, gospodarske i socijalne pojave koje nas okružuju. Satira je zapravo moj način suočavanja s anomalijama društva. Ne pišem zato da bih nekoga ismijavao, nego da bih ukazao na apsurde koji su postali normalni.
Ponekad se čini da živimo u vremenu u kojem je stvarnost toliko neobična da satiričaru gotovo i ne treba mašta. Dovoljno je pažljivo promatrati ono što se događa oko nas.
Gdje danas objavljujete svoje radove?
Sada radove objavljujem na petnaestak mjesta u zemlji i inozemstvu, ali odskočna daska su mi bili već davno ugašeni časopisi i magazini humora i satire poput „MaxMinusa“ iz BiH i „Žikišona“ iz Srbije, te prije tri godine posustalog hrvatskog polugodišnjaka „Potepuh“ urednika Dragutina Lončara. Svi nabrojani su imali po pedesetak stalnih suradnika iz bližeg ali i daljeg susjedstva i izlazili su u tiskanom izdanju. S povlačenjem sponzora i publikacije su se redom gasile. Upravo o povijesti hrvatskih humorističkih časopisa trenutno pišem serijal članaka. Trenutno imam redovne satirične kolumne ili sam stalni suradnik u tjednicima, mjesečnicima ili portalima koji još podržavaju humor, satiru, aforistiku i karikaturu: „Hrvatski fokus“, „Diskurs“, „Međimurske novine“, „SB Periskop“ iz Hrvatske, „Šipak“, „ETNA“, „NIN“, „Satiraskop“ iz Srbije, „Koncept“ iz BiH, „Satirgora“ iz Crne Gore, „Hithi Qesh“ iz Kosova, „Balkanium“ iz Sjeverne Makedonije, „Fenamizah“ iz Turske i „Humor Sapiens“ iz Kube i Čilea. S aforističkim opusom po jednom sam predstavljen u bugarskim časopisima „Matador“ i „Književni svijet“, u slovačkom portalu „Humorikon“, u njemačkom aforističkom arhivu „DAphA“ i u argentinskom magazinu za humor „Entre Guay“. Uz četvero kolega iz Hrvatske uvršten sam u svjetsku antologiju „Razum i komedija“ objavljenu u poljskom Krakowu, s deset najboljih citata, aforizama i paradoksa 20. i 21. stoljeća.
Od trenutno živućih e-časopisa izdvojio bih autorski projekt kolege Ivana Grahovca iz Čakovca koji je 2023. godine pokrenuo tromjesečnik za humor i satiru „Apolon“, čiji sam stalni suradnik i član uredništva te lektor/korektor. Suradnik sam brojnih časopisa, portala i publikacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao sam i objavljujem u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Turskoj, Kubi i Čileu.
Posebno sam ponosan što su moji aforizmi, epigrami i kratke forme prevedeni na trinaest stranih jezika te što sam zastupljen u više međunarodnih antologija i zbornika. To pokazuje da humor i satira, unatoč jezičnim razlikama, mogu pronaći put do publike diljem svijeta.
Koliko ste autorskih knjiga objavili?
Objavio sam četiri knjige. Prve dvije su zbirke humora i satire „Rideamus“ i „Ključ (ne)uspjeha“. Potom je uslijedio humoristični roman za mlade „Dnevnik vragolana“, a nedavno je u Srbiji objavljena i moja zbirka kratke proze „Bez prigovora savjesti“.
Svaka od tih knjiga predstavlja jedno životno razdoblje. Od mladenačke zaigranosti do ozbiljnijih promišljanja o društvu i čovjeku.
Tako je prva knjiga, zapravo, almanah humora i satire u kojemu se mogu pronaći gotovo sve antivic vrste i satirične minijature poput: „rimovanih imena“, grafita, parola, vickalica, smiješnih oglasa, parodija na brendove, sarkastičnih pjesama, besmislica, podrugljivih kratica i erotskih refrena. Druga knjiga, u kojoj je primjetan odmak od neozbiljnosti, nudi tada aktualne mudrošaljive misli i aforizme. Roman je pisan humorističnim stilom bilježeći zgode i nezgode tinejdžera, dok je prozna zbirka zapravo prikaz zabranjenih tema i nesnalaženje njihovih protagonista.
Dražen Jergović inženjer elektrotehnike, hrvatski satiričar i humorist te aforističar
Koje književne oblike najčešće pišete?
Pišem gotovo sve znane i neznane prozne i poetske žanrove, smišljao sam i neke posve nove, ali se najbolje snalazim u kratkim oblicima koje sam godinama slao na različite literarne natječaje. Crtice, kratke priče, ljubavne i socijalne pjesme, te haikui su objavljivani u zajedničkim zbornicima više autora u Hrvatskoj i regiji, dok su aforizmi, epigrami i eseji uglavnom uvršteni u regionalne ili međunarodne antologije i časopise.
Što Vas je potaklo na vlastito izdavanje knjiga?
Kao mladog i neafirmiranog pisca željnog stvaranja i dokazivanja potakli su me ponajprije književni natječaji kojih je bilo mnogo u mojim spisateljskim počecima, a neki od njih su nudili i novčane nagrade. Kako sam bio nepoznat i vjerojatno nedovoljno kvalitetan po prosudbi povjerenstava tih natječaja za ulazak u uži izbor i po nagovoru iskusnijih pisaca koja sam susretao, shvatio sam da ću medijsku pažnju lakše ostvariti ako budem imao barem jednu objavljenu autorsku knjigu. I tako je nastao „Rideamus“. Naravno, za neki veći doseg, što sam kasnije spoznao, trebalo se dodatno angažirati i oko promidžbe, reklame, pozivanja na druženja i promocije. S time se još uvijek borim jer je interes za čitanje slabašan a tehnologija je odradila svoje pa tiskane knjige gube korak s modernim vremenom i dostupnim popularnijim platformama za izražavanje.
Kako ocjenjujete stanje humora i satire u Hrvatskoj danas?
Nažalost, humor i satira gotovo su nestali iz hrvatskog medijskog prostora. Nekada smo imali specijalizirane humorističke listove, satirične kolumne, radijske emisije i televizijske formate. Danas je toga vrlo malo.
Medijski prostor postao je izrazito komercijalan. Prednost imaju sadržaji koji donose klikove i oglašivače, dok kritičko promišljanje društva ostaje po strani. Satiričari su po prirodi ljudi koji propituju, analiziraju i upozoravaju na probleme. Takvi autori nisu uvijek poželjni jer često otvaraju teme koje mnogi žele izbjeći.
Mislim da postoji svojevrsna moderna cenzura. Nije formalna, ali se manifestira kroz ignoriranje sadržaja koji ne odgovaraju dominantnim interesima.
Devedesetih godina s počecima hrvatske samostalnosti kao da je domovinski rat i sva stradavanja ljudi koja su se dogodila u ljudima ugasila onaj vedar duh i spremnost za šalu po kojoj smo bili prepoznatljivi. Još ranije su s kioska nestajali humoristični listovi, povlačile su se televizijske emisije koje su imale komične dijelove sa skečevima, radijske emisije s aforizmima a u dnevnom tisku su jedna za drugom ukidane satirične kolumne pa i karikature, dok su njihovo mjesto počele popunjavati enigmatske rubrike uz zadržavanje tek pokojeg poznatog vica ili zanimljivosti iz svijeta. Slavne osobe su sve više dobivale na značaju pa su im za reklamu ustupljene čitave stranice. Mediji su se zbog vlastite samoodrživosti sve više komercijalizirali i počeli su prostor davati onima koji financijski mogu nadoknaditi smanjenje naklade i prodaje. Tako je kapitalizam na mala vrata ušao i u javno mnijenje, pri čemu se poticalo „žutilo“ a sputavala slobodna misao koja nije odgovarala vodećim političkim strukturama. Čitateljima je servirana šund literatura i jeftina zabava, kao da se posredno željelo narod zatupiti i pretvoriti ga u poslušnu masu bez vlastitog stava. Nažalost, u tome se prilično uspjelo. Zato svi oni koji razmišljaju svojom glavom nisu medijima zanimljivi jer itekako dobro seciraju hrvatsko društvo i sve njegove probleme. Aforisti i satiričari su pripadnici upravo tih i takvih pa su nepoželjni, a ono što objave u knjigama završi na otpadu. Tako se, unatoč demokraciji na koju se stalno pozivamo, ipak zadržala svojevrsna cenzura. Jedino što autorima preostaje je putem udruženja kao što su Hrvatsko društvo karikaturista, Udruga hrvatskih aforista i humorista ili preko određenog broja nezavisnih portala upućivati na loše stvari i kritizirati ono što većinu tišti ali nemaju hrabrosti priznati. Bespredmetno je govoriti da su se humoristi i satiričari davno odrekli svog honorara.
U takvim okolnostima osnovali ste Udrugu hrvatskih aforista i humorista. Koji su njezini ciljevi?
Cilj udruge je očuvanje i razvoj hrvatske aforistike, humora i satire. Želimo povezivati autore, objavljivati knjige i zbornike, organizirati natječaje te poticati mlade da se okušaju u pisanju.
Objavili smo zajedničke zbornike s aforistima iz regije i Europe, pokrenuli nekoliko književnih natječaja te sudjelovali u međunarodnim projektima.
Član sam Udruge hrvatskih aforista i humorista od osnutka krajem 2017. godine i jedan od dvadesetak suosnivača. Učlanio sam se na poziv doajena hrvatske aforistike: pokojnog Tomislava Supeka, Josipa Balaškog, Ive Mije Andrića, Jandre Drmića i Miroslava Vukmanića da kao nešto mlađi i agilniji pokušam uz pomoć iskusnijih kolega pokrenuti vlastito glasilo, izraditi internetsku stranicu udruge i općenito afirmirati humor, satiru i aforistiku, te potaknuti mlađe na pisanje i sudjelovanje u zajedničkim projektima, pokrenuti natječaje i manifestacije humora i satire odnosno dane posvećene znamenitim stvarateljima ovih najtežih književnih oblika kao što su aforizmi, epigrami, sentence, gnome, kozerije i sl. U međuvremenu smo većinu toga i ostvarili a potaknuli smo i brojne nacionalne i inozemne suradnje, čime se iznimno ponosimo. Osim UHAH-a, član sam i Udruge umjetnika August Šenoa iz Zagreba koja uglavnom okuplja pisce i likovne umjetnike starije životne dobi, pa sam im uglavnom tehnička podrška.
Dražen Jergović inženjer elektrotehnike, hrvatski satiričar i humorist te aforističar
Koja je djelatnost Vaše udruge? Koliko imate članova i gdje sve djelujete?
Kako sam već naveo, najvažniji ciljevi udruge UHAH su poticanje humorističko-satiričkog i aforističkog stvaralaštva, povezivanje sličnih strukovnih udruženja u zemlji i inozemstvu, objavljivanje publikacija koje sadrže humor, satiru i aforistiku, te bodrenje novih i mladih talenata da se okušaju i nastave njegovati vedar duh nacije. Udruga UHAH trenutno broji nešto više od stotinu članova, od kojih je tek trećina aktivna na polju humora i satire i to je ono što treba zabrinjavati uz prosjek godina. Ono čime se iznimno ponosimo su objavljeni godišnjaci aforizama članova, međudržavne suradnje i objavljeni zajednički zbornici hrvatskih s bosanskohercegovačkim, makedonskim, crnogorskim, srpskim, slovenskim, ukrajinskim, češkim, slovačkim i poljskim aforistima, a ove godine su u planu slični s najboljim bugarskim odnosno njemačkim aforistima. U tim projektima su najveći obol dali iskusni aforistički magovi: Ivo Mijo Andrić, Zlatko Tomić, Mladen Vuković i Miroslav Vukmanić. Možemo se pohvaliti s prvom audio knjigom aforizama nedavno objavljenom i na platformi „book&zvook“. S obzirom da u Hrvatskoj još ne postoji tematski festival humora i satire, nekoliko naših članova su redovni sudionici lokalnih veselih večeri i izložbi karikatura, na kojima se znaju pročitati šaljivi tekstovi, ili se na poziv organizatora odazivaju na manifestacije satire i humora u susjednim državama. Po dvije se održavaju u BiH, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a više njih u Srbiji. Mi, nažalost, ni približno nismo na toj razini organizacije niti medijske popraćenosti, ali na čemu intenzivno radimo i snalazimo se bez sredstava. Nastojimo većinu naših članica i članova podržati na predstavljanjima knjiga, dok zajedničke zbornike promoviramo gdje god nam se ukaže prilika i tu se možemo zahvaliti susretljivošću nekoliko društava i knjižnica, ponajviše u Zagrebu i Splitu.
Imate li već realiziranih autorskih ili zajedničkih projekata?
Potaknuli smo vrlo uspješne suradnje s aforistima i njihovim udruženjima u regiji, pojedinačne suradnje s inozemnim antologičarima koji pripremaju višedržavne zbornike ili su njihovi urednici odnosno skupljači svjetskog aforističkog blaga. To iskustvo i podrška nam mnogo znače i jamstvo su da ova najteža književna vrsta neće tako skoro odumrijeti. Osim zajedničkih zbornika aforizama, pokrenuli smo nekoliko natječaja: za najbolju humorističnu ili satiričnu knjigu godine, za najbolji aforizam u sklopu međunarodnog festivala karikature u Solinu i za najhumorističniji kratki potpis ispod karikature pokojnog autora, koji su bili međunarodnog karaktera i s velikim odazivom autora. Mene osobno raduje uvrštenje nekolicine autora u međunarodne časopise za humor i karikaturu, predstavljanje hrvatske aforistike i humora u domaćim novinskim tjednicima, (tro)mjesečnicima za književnost i kulturu, kao i na inozemnim internetskim portalima.
U „Hrvatskom Glasu Berlin“ za naše iseljenike u Njemačkoj prošle godine sam osobnom inicijativom pokrenuo rubriku 'Hrvatski aforisti' u kojoj predstavljamo ponajbolje domaće zapisivače kratkih dosjetki i mudroslovlja. Velik uspjeh bi bio proboj hrvatskih satiričara na zapad i sjever Europe, no u tome je prepreka razumijevanje i stil pisanja – primjerice Finsko društvo za aforizam najboljima ocjenjuje aforizme koji iz naše perspektive djeluju kao haiku. Razlog je taj što uređena društva kakvo mi nismo su zadovoljna svojim statusom u državi koja im omogućuje rast i razvoj te slobodu govora i pisanja pa je i njihova satira znatno mekša jer iz autora ne progovara srdžba ili zavist, već promatranje ružičastog svijeta. Trebam li onda uopće spominjati kakav je humor koji njeguju Švicarci, Nizozemci, Nijemci? Možda i zbog nedostatka inspiracije oni uporište u stvaranju svojih aforizama imaju u povijesnim djelima Schopenhauera, Nietzschea, Goethea. Mi ipak živimo našu nezavidnu svakodnevicu i imamo potrebu suprotstaviti se ovdje i sada onome što nas nervira, brine, umara i ne da mirno spavati. Zapadnjaci to teško mogu razumjeti.
Dražen Jergović inženjer elektrotehnike, hrvatski satiričar i humorist te aforističar
Mogu li mladi danas biti zainteresirani za humor i satiru?
Mogu, ali s njima treba sustavno raditi. Kroz radionice, natječaje i suradnju sa školama vidim da postoji interes. Problem je što mladi rijetko dolaze u kontakt s takvim sadržajima.
Prije dvije godine organizirali smo natječaj „Bit ću faca – bit ću humo'rista“ na koji se javilo sedamdesetak učenika iz cijele Hrvatske. To pokazuje da potencijal postoji.
Ako mladim ljudima pružite prostor za izražavanje i pokažete da njihov glas vrijedi, oni će se uključiti.
Uređujete e-magazin „Uh!Aha“. Kako je nastao taj projekt?
Nastao je iz potrebe da autori humora i satire dobiju prostor za objavljivanje. Danas magazin izlazi već više od šest godina i okuplja suradnike iz Hrvatske i inozemstva.
Objavljujemo aforizme, humoreske, karikature, satirične pjesme, anagrame, palindrome, epigrame i druge forme koje se rijetko mogu pronaći u mainstream medijima.
Posebno nam je važno pružiti priliku mladim autorima i onima koji tek ulaze u svijet književnosti.
Prošle godine nominirani ste za međunarodnu nagradu „Humor Sapiens“ u Čileu. Koliko Vam je to značilo?
Bilo je to veliko priznanje. Suradnje s inozemnim časopisima imao sam i ranije, ali ta nominacija otvorila je nova vrata.
Najvrjednije je bilo upoznati autore iz različitih zemalja i vidjeti koliko su različiti pristupi humoru. Uređena društva često imaju znatno blažu satiru jer ljudi nemaju potrebu reagirati na svakodnevne probleme kao što je to slučaj kod nas.
Kod nas satira često nastaje iz frustracije, nezadovoljstva i potrebe da se ukaže na nepravdu. U mnogim zapadnim državama humor ima drukčiju funkciju.
Što Vas osobno može istinski nasmijati?
Mene nasmije svaka spontana i prirodna reakcija na provokaciju, nesvakidašnja situacija, obrat ili anegdota u tramvaju, na ulici, u radnom okruženju, grimasa, iznenadni uzvik i sl. Nisam izbirljiv, najvažnije je da su svi oko mene dobro raspoloženi i da ne reagiraju na možebitnu manju upadicu negativno ili grubo, te prihvate šalu ili kritiku na vlastiti račun jednako kao i na tuđi. Spontanost, strpljenje i vedar duh se jako teško nauče i zato ih treba neprestano izgrađivati i oplemenjivati novim dobrim vibracijama i pozitivom.
Ima li u Hrvatskoj uopće humorističnih listova/časopisa i kakav je humor koji je danas popularan?
U Hrvatskoj su se, nažalost, ugasili svi pisani humorističko-satirički listovi. Najduže se održao već spomenuti „Potepuh“ koji je pokleknuo nakon 48. broja objavljenog povodom Fašnika 2023. Od magazina šaljive tematike aktivni su još samo „Apolon“, glasilo Hrvatskog društva karikaturista „Karika“, koje se objavljuje u kontinuitetu već punih 85 godina, i sada dvomjesečnik „Uh!Aha“ kao e-magazin za humor, satiru, aforistiku i karikaturu Udruge hrvatskih aforista i humorista.
Danas je sve popularniji brzi „ekspresni“ humor koji se pročita u sekundi do dvije i još brže zaboravlja. Najzabavniji sadržaji su kratki video isječci sa često besmislenim savjetima o modi, uljepšavanju, sitnim popravcima ili kulinarstvu, a nerijetko i umjetno generirane vratolomije sportaša amatera i „fotošopirana“ ljepota. Moderne tehnologije i društvene mreže su učinile svoje pa klasičnom piscu humora i satire te crtaču karikature ostaje tek skromna zadovoljština u obliku „lajkova“ njegovih uradaka odnosno objava u rijetkim magazinima ili na portalima za koja ne očekuje nikakav honorar, što je apsurd. Istovremeno robotika, auto industrija i kompjuterske igrice doživljavaju ogroman procvat i ovdje se vrti veliki novac koji zaobilazi ostale umjetnike i kreativce. Od humorista, još donekle preživljavaju stand-up komičari čija je vještina napisane satire posljednjih godina evoluirala u govornu pa i glumačku, čime je ukupan dojam na konzumenta potpuniji i s kojim se mogu bolje suživjeti. Najmučnije je čitati i još k tome razmišljati pa je to i glavni razlog zašto su hrvatski pisani humor i satira na margini.
Prije nekoliko godina ste proveli i anketu o zastupljenosti humora u medijima te odabiru imena magazina. Do kakvih ste spoznaja došli?
Tako je. Pripremajući novi humorističko-satirički magazin donekle sam se vodio željama anketiranih. Tako su i nastale neke standardne rubrike u e-mjesečniku „Uh!Aha“, a sam naziv je u biti spoj nespojivog – uzdaha očaja i uzdaha olakšanja, ujedno izvedenica od akronima udruge. Anketirano je bilo ukupno 90 osoba oba spola i u dobi između 19 i 65 godina raznih struka i stupnja obrazovanja. U anketi je bilo postavljeno ukupno 10 pitanja, od čega se devet odnosilo na smjernice humora i satire i navike anketiranih, dok se u posljednjem pitanju upisivala dob osobe koja je anketu ispunila. Rezultati ankete su bili sljedeći: 77,78% ih je izjavilo da u Hrvatskoj nedostaje barem jedan kvalitetan humorističko-satirički magazin, redovito bi ga čitalo/kupovalo njih 40%, 46% je za tiskano a 43% za elektronsko izdanje, 39% bi ga kao tjednik a 44,5% kao mjesečnik. Trećina anketiranih je izjavila kako se u slobodno vrijeme bavi pisanjem ili crtanjem, 87% smatra kreativne radionice korisnima za izražavanje vlastitih talenata. Ispitanike istinski uspije nasmijati podjednako svakodnevna situacija, vic/šala, humoristična tv emisija odnosno stand-up nastup (oko 20%), dok karikatura zabavlja tek 8% ispitanih. Čak trećina anketiranih bi se rado okušala kao suradnici u šaljivom magazinu, a kao najzvučnije i omiljeno ime za časopis glasali su za nazive „LAPSUS“, „BRUKA“ i „VIBRA“. Iskusniji članovi udruge odabrali su „ZRCALO“ najvećim brojem glasova.
Pišu li i čitaju li danas ljudi uopće humoristične tekstove s obzirom na stanje u državi?
Humorističko-satirički tekstovi se u državama koje su u tranziciji, opljačkane ili uništene, gdje postoji borba za egzistenciju i gdje je većina ljudi nezadovoljna odlukama vlasti, porezima i nametima, niskim plaćama i uvjetima rada, školstvom, zdravstvom i kulturom izuzetno popularni i oni su za sve njih (i nas) svojevrstan ispušni ventil kojim, uz sportska dostignuća, barem malo zaborave na surovu svakodnevicu. Upravo su te goruće životne teme okidač koji potiče autore na stvaranje i kritiku svega oko nas. Iz gnjeva i očaja se često rađaju vrhunski aforisti i satiričari. Mi se u udruzi UHAH ponosimo našim predstavnicima čiji su zapaženi rezultati poglavito vrednovani izvan granica jedine nam domovine. Šteta je da to vrhunsko književno umijeće i prirodnu inteligenciju ne prepoznaje domaća struka.
Kako gledate na tzv. „konkurenciju“ koja se bavi sličnim poslom poput Vas?
Konkurencija je u svakom poslu zdrava i oni koji su uspješniji od nas su nam veliki motiv i inspiracija za daljnje stvaralaštvo. Nastojimo ih u sljedećim godinama sustići, ako bude još malo vjetra u leđa i poticaja kolega, vjerujem, i prestići. Vidjet ćemo.
Prošle godine ste postali promotor humora u svijetu zahvaljujući nominaciji za nagradu „Humor Sapiens“ u Čileu. Koliko Vam je to postignuće otvorilo mogućnosti za suradnju s inozemstvom?
Suradnje s inozemnim uredništvima časopisa i portala koji se bave humorom i satirom sam pokrenuo i prije te značajne nominacije i uvrštenja u finale izbora, ali ne bježim od činjenice da mi je ovo iskustvo otvorilo neka nova vrata i potaknulo me na još snažniji angažman. Pogledavši svoje ime na njoj na trenutak se osjećam kao zvijezda u usponu, valjda zbog simpatičnog logotipa kojim se malo-pomalo ljudska vrsta vraća svojim korijenima, nešto kao obrnuta evolucija. A inverzija, dvosmislenost i paradoks su temeljne odlike dobrog aforizma. Lutajući bespućima svemrežja naišao sam na nekoliko specijaliziranih stranica orijentiranih karikaturi koja je najzastupljenija i s brojem natječaja u svijetu, ali sam naišao i na e-mail adrese nekoliko humorističkih magazina pa sam se samoinicijativno javio s kompletom na engleski prevedenih aforizama i kratkom biografijom. I objavili su ih, što je i znak osobnog uspjeha zbog proboja na strane humoristične domene. Potičem i kolege da pišu i javljaju se uredništvima magazina i portala posvećenih humoru i karikaturi te time afirmiraju hrvatsku satiru u svijetu.
Na koja ste osvojena priznanja posebno ponosni i zašto?
Svako priznanje je svojevrstan dokaz da ono što radiš ima smisla, da to netko prati i valorizira. Ne bih mogao izdvojiti nijedno posebno, ali nacionalna pohvala s regionalnog natječaja za uključivanje mladih u zajednicu i poticanje stvaralaštva provedbom edukativo-kreativnih radionica u školama je ipak zalog za budućnost. Što se tiče strukovnih nagrada, posebno raduju nagrade za aforistiku koje su mi dodijeljene u kategoriji iskusnijih kolega, iako sam možda po vokaciji prije humorist nego satiričar. Valjda sam se s godinama i ja uozbiljio. Moji ukućani bi rekli da je bilo i vrijeme. Haha. Također, mogu istaknuti i drugo mjesto u svijetu za najbolji limerik na engleskom jeziku između gotovo šesto prijavljenih autora, što je ogromno postignuće ako se uzme u obzir da sam u životu napisao tek tri ovakve podrugljive pjesme sa strogom formom rime aabba koje je još trebalo prevesti na engleski jezik. Pritom sam bio pozvan na dodjelu nagrada u Poljskoj, gdje sam kratko nazočio i na Prvoj međunarodnoj aforističkoj konferenciji kao predstavnik iz Hrvatske, što je onda bilo dvostruko korisno uz nekoliko poticajnih i vrijednih poznanstava s ljudima iz desetak država svijeta koji njeguju aforističko stvaralaštvo.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
Želio bih pokrenuti džepni almanah humora po uzoru na nekadašnja izdanja koja su bila vrlo popularna među čitateljima.
Drugi veliki projekt je priručnik o humorističko-satiričkim književnim vrstama koji bi bio namijenjen učenicima, studentima, nastavnicima i svima zainteresiranima za književnost.
Volio bih i da Hrvatska dobije prvi nacionalni festival humora i satire jer smatram da takva manifestacija odavno zaslužuje postojati.
Za kraj, kako gledate na umjetnu inteligenciju i njezin utjecaj na kreativnost?
Ne krijem da sam skeptičan prema sadržajima koji nastaju bez stvarnog ljudskog angažmana. Umjetna inteligencija može biti koristan alat, ali ne bi smjela zamijeniti ljudsku kreativnost.
Koju biste poruku poslali osobama koje još uvijek žele stvarati sadržaj s dušom i identitetom, bez pomoći umjetne inteligencije?
Ne trebam posebno napominjati kako sam veliki protivnik sadržaja koji nastaju „neprirodnim“ putem, isto kao što mi nisu drage nikakve umjetne tvorevine niti osobe, kakvih je nažalost u današnje vrijeme sve više. Pojedinci su se doveli do neprepoznatljivosti pa su između ostalog i to teme o kojima redovito pišem i ironiziram slične pojave. Razočaravajuće je što mladi danas crpe neprovjerene informacije uglavnom s društvenih mreža, dok literaturu općenito zanemaruju (i stručnu i zabavnu). Lektirna djela su već odavno netražena, a uspjeh je doći do podataka za nekoliko sekundi pa ti onda ostane vremena za najčešće nebitno. Ja sam imao tu sreću što sam odrastao kod bake i djeda koji su me upućivali u život, s domišljatim vršnjacima stjecao sam iskustva i vještine koje mi danas mnogo znače i na koje sam iznimno ponosan. Osmišljavali smo vlastite igre. Žmirice, pikulanje, zgradomet samo su neke od njih. U mnogima se od njih riskiralo od probušenih lopti ili razbijenih prozora susjedima. Danas su ekrani ubili dječju taktilnost i emocije.
Raznovrsnost je ono po čemu se raspoznajemo, a moderno vrijeme od ljudi čini klonove bez vlastitih ideja i ciljeva. Uspjeh se mjeri brojem posjetitelja osobnih profila i neto iznosom primanja. Pritom se zanemaruje ekonomska i duhovna komponenta, razuzdani stil života s bezgraničnom potrošnjom je statusni simbol, a što je doista potrebno za sreću sugeriraju nam prijatelji, a ne roditelji. Hobiji i kreativnost su gotovo posve iskorijenjeni, ne poznajem nijednog mladog čovjeka iz svoje blizine koji piše, slika, svira instrument, rezbari u drvetu…
Nedavno sam zapisao kako su u državi ekonomista sve sami financijski neznalice. I to je istina, što itekako zabrinjava. Nisam ni prvi ni jedini koji tvrdi da se sustav vrednovanja izokrenuo naglavce. Stečeno znanje tijekom školovanja i života je ono najvrjednije što nam nitko ne može oteti i zato bi za njegovo očuvanje i nadogradnju trebalo uložiti mnogo više truda nego što to činimo. U jednom svom kritičkom eseju utopijski sam napisao „Kad slikari i pisci budu djevojkama na listi želja ispred nogometaša i plivača, znat ću da živim u civiliziranom društvu. Prije ne!“.
Ostanite svoji i prije nego postavite pitanje umjetnoj inteligenciji sami pokušajte odgovoriti na nj ili riješiti neki matematički zadatak. Vidjet ćete, iako traje duže, ali je u konačnici slađe jer ste spoznajno reagirali i pokrenuli male sive stanice. Naučimo se čitati između redaka i zdravo promišljati svijet oko nas. Stvarajmo i ponosimo se uradcima koji su rezultat našeg a ne tuđeg mentalnog sklopa. Prva takva prigoda je već od ove godine pokrenut jedinstveni portal u Hrvatskoj za vedro raspoloženje a zove se HUMOR.hr. Njegov je tvorac samozatajni humorist Damir Markulj, inače moj prijatelj i kolega iz udruge UHAH. On je osmislio koncepciju pa ju još razrađujemo.
U tijeku je nadopunjavanje portala novim sadržajima i potraga za suradnicima pa se slobodno javite i pošaljite nam vaše radove i ideje na info@humor.hr. Sretno!
...
Razgovarao: Petar Kolovrat u lipnju 2026.
Foto: Privatna arhiva Dražena Jergovića