Za ocjenu je li Slavko Sakoman prekršio liječničku etiku potrebno je utvrditi koje je informacije iznio, kada ih je iznio i je li za njihovu objavu imao odgovarajuće odobrenje.
Kad u Hrvatskoj umre poznati glazbenik, uz vijest o smrti gotovo istodobno počinje i javno opraštanje. Kolege, prijatelji, poznanici i ljudi koji su ga tek jednom sreli objavljuju fotografije, prepričavaju susrete i traže riječi kojima bi opisali gubitak. U tome ima mnogo iskrene tuge. Naravo, uz nečije smo pjesme odrastali, zaljubljivali se i preživljavali vlastite lomove. Smrt glazbenika zato može zaboljeti i ljude koji ga nikada nisu upoznali. S njim odlazi i dio vremena kojem su pripadali.
Društvene mreže toj su potrebi dale pozornicu i publiku. Nekada se žalovalo na kućnom pragu, uz obitelj i susjede. Danas se žalost izražava pred stotinama ili tisućama ljudi. Kao da je stari običaj naricanja dobio digitalni oblik, u kojem se tuga potvrđuje riječima izgovorenima pred zajednicom. To nije posebnost samo Hrvatske, ali u maloj sredini, gdje se poznanstva često preklapaju, lako nastane i potreba da svatko pokaže svoje mjesto u životu pokojnika. Između želje da mu odamo počast i želje da javnost dozna koliko nam je bio blizak granica ponekad postane jedva vidljiva.
Smrt Gorana Bareta povod je da se zapitamo i gdje bi javno opraštanje trebalo stati. Svaka uspomena koju netko nosi nije nužno i priča koju treba objaviti. Osobito kada dolazi od osobe kojoj se pokojnik povjeravao tražeći pomoć. U mnoštvu glasova koji nakon nečije smrti žele nešto reći, vrijedi ostaviti prostora i za diskreciju - za ono što znamo, ali čuvamo zato što poštovanje prema čovjeku traje i onda kada on više ne može odgovoriti.
Medijski tekstovi o odnosu psihijatra Slavka Sakomana i Gorana Bareta, objavljeni nakon glazbenikove smrti, otvaraju pitanje koje nadilazi njihov osobni odnos, odnosno koliko javnosti liječnik smije otkriti o pacijentu kada govori o njemu u javnosti?
Naime, dugogodišnje poznanstvo, prijateljstvo i želja da se oda počast preminuloj osobi mogu objasniti razloge javnog istupa. Međutim, sami po sebi ne ukidaju obvezu čuvanja liječničke tajne. Pritom, podjela intimnog života, kao što je objava da je Bare svirao i pjevao na svadbi njegove kćeri ili pak medijsko izistiranje da je "pomirio Bareta, pokojnog, s vlastitim sinom", dotiču granice dobrog ukusa i upućuju na dvojben etički princip. Jer, u odnosu sa sinom Goran Bare je, uglavnom govorio "sve sam zaje..o!". Insitiranje medija na upravo tom detalju Baretova života, tipa "Ugledni psihijatar ovo i ono...", pokazuje tužan refleks i medija i samopromocije, jer ni 24 sata nakon Baretove smrti svi portali su bili prepuni nastavka priče, dodatnih sadržaja, a tu je Bare i njegov lječnik bili idealna tema. Nakon objave o smrti urednički "čista petica", ali ljudski - čista nula!
Neki cinik bi mogao reći Sakoman je, preko noći postao, opet medijska zvijezda, nakon, smrti pacijenta! No, ako neki, danas dječarac, kao što sam i ja nekad bio kad sam u Vjesnikov neboder ulazio sa strahopoštovanjem, a njega nema on je zapaljen i srušen (oprostite zbog ove male digresije, op.a.), ali u neko drugo vrijeme, za 10 ili 15 godina, bude pisao o hrvatskoj pop kulturi 2026., surfaće po maistrem medijima (ako tada budu još postojali, op.a) i oni će mu pružiti potpuno dručiju sliku od stvarnosti koja se dogdila, sva naricanja po društvenim medijima će biti izbrisana (već će se neko za to pobrinuti), a jedina spona će biti Sakomana i Bareta. Zato mala uputa, prije nego sve skupa ode u zaborav...
Važno je razlikovati stare i nove izjave
U ovom slučaju potrebno je najprije razjasniti kronologiju. Prema objavljenom medijskom prikazu njihova odnosa, činjenica da je Sakoman liječio Bareta bila je poznata još za glazbenikova života. Dio izjava koje se sada prenose također potječe iz ranijih intervjua.
Zato nije precizno sve objavljene pojedinosti predstavljati kao informacije koje je Sakoman prvi put otkrio nakon Baretove smrti. Treba razlikovati njegove nove izjave od povezivanja ranije objavljenih sadržaja. Ta razlika važna je za procjenu odgovornosti, ali ne uklanja pitanje jesu li pojedine informacije uopće smjele biti iznesene.
Povjerljivost vrijedi i nakon smrti
Kodeks medicinske etike i deontologije u članku 2., stavku 14. propisuje da liječničku tajnu čini ono što je liječnik saznao obavljajući svoj posao. Obveza čuvanja tajne nastavlja se nakon smrti pacijenta, uz predviđenu iznimku kada bi njezino čuvanje ugrozilo život i zdravlje drugih ljudi.
Smrt, dakle, ne pretvara medicinske podatke i povjerljive razgovore u informacije kojima liječnik može slobodno raspolagati.
Pritom treba razlikovati osobnu uspomenu koja ne otkriva povjerljive podatke od iznošenja pojedinosti o zdravstvenom stanju, liječenju ili privatnim okolnostima za koje je liječnik doznao kroz svoj profesionalni rad.
Je li postojalo odobrenje?
Za procjenu konkretnog slučaja ključno je pitanje odobrenja za objavu.
Članak 21. Zakona o liječništvu propisuje čuvanje podataka povezanih sa zdravstvenim stanjem pacijenta. Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, njihovo otkrivanje dopušta uz odobrenje pacijenta, a u slučaju njegove smrti uz odobrenje uže obitelji, skrbnika ili zakonskog zastupnika.
U izvorima pregledanima za ovaj tekst nije pronađena potvrda je li za konkretne Sakomanove izjave postojalo takvo odobrenje i što bi ono obuhvaćalo. Nepostojanje javno dostupne potvrde, međutim, nije dokaz da odobrenja nije bilo.
Jednako tako, činjenicu da je pacijent sam javno govorio o dijelu svojeg života ne treba tumačiti kao neograničeno dopuštenje liječniku da iznosi dodatne pojedinosti.
Zanimanje javnosti nije dovoljno opravdanje
Hrvatska liječnička komora već je upozoravala na potrebu suzdržanosti u medijskim istupima o pacijentima. U objavljenim smjernicama naglašava da ni dobivena dozvola ne oslobađa liječnika procjene je li etično iznositi detalje o dijagnozi, liječenju i njegovu ishodu.
Popularnost pacijenta i zanimanje publike nisu sami po sebi opravdanje za otkrivanje povjerljivih podataka. Liječnik mora voditi računa o privatnosti i dostojanstvu osobe o kojoj govori.
Sakomanove izjave opravdano otvaraju pitanje granica javnog govora o pacijentima. Ipak, bez utvrđivanja sadržaja i okolnosti pojedinih izjava te postojanja odgovarajućeg odobrenja nije opravdano povredu etike predstavljati kao dokazanu činjenicu.
Ako su informacije saznate tijekom liječenja objavljene bez potrebnog odobrenja i bez primjenjive iznimke, postojala bi osnova za razmatranje povrede liječničke tajne. Ocjena konkretnog postupanja pripada nadležnim tijelima Hrvatske liječničke komore, nakon razmatranja svih relevantnih činjenica.
Temeljno načelo pritom ostaje jasno, a to je da povjerenje koje pacijent daje liječniku ne prestaje njegovom smrću.
....
Tekst Vidmir Raič
Foto: Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom; ne prikazuje stvarni događaj