Kristijan Vujičić (Zagreb,rođern 1973. godine) profesor je filozofije i nagrađivani književnik iz Zagreba. Objavio je sedam romana, koji su se našli u različitim finalima nagrada za prozno djelo (Kiklop, Ksaver Šandor Gjalski, Tportal, Vladimir Nazor, Fran Galović i SFERA) i dvadesetak priča. Dobitnik je sedam književnih nagrada. Dvaput je dobio nagradu Kiklop: 2006. za roman Welcome to Croatia i 2014. za urednika godine. Godine 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču “Zid mora pasti”, a 2020. nagrađen je na tri različita natječaja za kratku priču (Gradska knjižnica Samobor, Književni petak i Muzej anđela). Godine 2024. osvojio je drugu nagradu na natječaju Jednominutna priča Gradske knjižnice Požega.
Osim pisanja i čitanja, Vujičićeva je glavna strast primjena filozofsko-etičkih ideja u književnom stvaralaštvu i svakodnevnom životu, te na Trećem programu Hrvatskoga radija vodi autorsku emisiju Etički ataše. Petnaest godina bio je urednik i voditelj tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom Paralelni svjetovi u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
Dosad objavljeni romani: Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča (napisan u suradnji sa Željkom Špoljarom, nagrada Kiklop, Naklada Ljevak, 2006.), Gospodin Bezimeni (uži izbor za nagradu Fran Galović, Naklada Ljevak, 2007.), Udruženje za mravlje igre (uži izbor za nagradu SFERA, Naklada Ljevak, 2009.), Ponavljanje: zaigranost proljeća i života (polufinalist nagrade Tportala za roman godine, Udruga za kulturu Knjigomat, 2012.), Knjiga izlazaka (uži izbor nagrade Ksaver Šandor Gjalski, Naklada Ljevak, 2015.), Kad su padali zidovi (uži izbor nagrade Ksaver Šandor Gjalski, Fraktura, 2019.) i U ime oca i sina i kćeri (uži izbor nagrade Vladimir Nazor, Fraktura, 2023.).
Kristijan Vujičić - Nietzsche s Trešnjevke (Fraktura d.o.o.)
O knjizi
Albert Šnajder, diplomirani ekonomist i bivši glasnogovornik u nakladničkoj kući, ima pedeset godina, naslijeđeni stan na Trešnjevki, mačka Schopenhauera i posao domara u Domu za starije osobe Vesela starost. Popravlja cijevi, sluša tuđe tuge, te u podrumskoj sobici piše dramu o svom omiljenom filozofu Friedrichu Nietzscheu, i vjeruje da se još uvijek može spasiti riječima. A onda mu se život nenadano zatrese – upozna Taru, unuku štićenice doma, zbog koje treperi kao mladić, dok istovremeno ravnateljica u njegovu svakodnevicu unosi nemir, ali i mogućnost da se dokaže kao režiser i pisac. Za domsku predstavu Albert okuplja galeriju nezaboravnih likova, među kojima se izdvaja šarmantni Duško, glavni glumac predstave, čovjek koji možda jest, a možda i nije proživio sve o čemu priča.
Kristijan Vujičić u Nietzscheu s Trešnjevke vješto pokazuje kako je granica između istine i izmišljaja vrlo tanka, ali u tome i leži čar, jer priče su, čak i kad sumnjamo u njih, te koje nas čine živima. Istodobno duhovit i gorak, filozofski važan a ljudski jednostavan, Nietzsche s Trešnjevke roman je o neispunjenim snovima, ljubavi koja se nalazi tamo gdje se čovjek najmanje nada, roman o starenju, dostojanstvu, trenucima topline, te ideji da filozofija nije uzaludna i da se dobrota uvijek isplati.
(Fraktura d.o.o.)
*poglavlja iz knjige
5.
Često odlutam Trešnjevkom iz Krapinske ulice do Selske ceste pa se Baštijanovom spustim do Fallerova šetališta gdje hodam uz potok Črnomerec, jedan od najpoznatijih zagrebačkih potoka koji svojim imenom podsjeća na istoimenu gradsku četvrt što je baš po njemu dobila ime i koja je niz desetljeća predstavljala zapadni ulaz u grad, a još od 1910. godine označavala “rub grada” svojim tramvajskim okretištem.
Volim koračati njegovim nasipom veseleći se zimskim kišama, kao danas, i nadajući se nadolasku vode za vrijeme ljetne suše. I potok, baš poput nas ljudi, mijenja svoje ruho tijekom različitih godišnjih doba – presvlači se, raste i žeđajući kopni. Postoji, naravno, i legenda da je potok Črnomerec, kao i naselje, dobio ime po mutnom liku, mlinaru koji je živio na potoku i u svom mlinu “mleo” žito, varajući pritom kumice na vagi – nazivale su ga “črni merec” – i one su ga se bojale. (U drugoj verziji spominje se visoki tamnoputi mesar.) No kolikogod je taj potok svojim gornjim dijelom toka obilježio podsljemenska naselja i gradski kvart Črnomerec, toliko je on i trešnjevački potok koji je sve do 1945. predstavljao zapadnu granicu grada Zagreba, tekao i još uvijek teče uz još jednu zapadnu točku gradskog tramvaja, Remizu. Pritom razdvaja lokalne trešnjevačke kvartove Ciglenicu, Pongračevo i Gredice od Voltinog i Ljubljanice. Potok Črnomerec, jedan od šest “trešnjevačkih” potoka – uz Kraljevec, Kuniščak, Jelenovac, Kustošak i Vrapčak – većinu svojeg toka teče nadzemno pa tako neskriven veseli žedne ptice, razigranu djecu koja se još uvijek raduju svakodnevnim običnostima poput vode i pospane prolaznike koji koračaju (ne)svjesni drevnosti što nečujno, poput vremena i tišine, klizi mimo njih.
Vikend je. Subotnja popodneva najteži su dio dana za nas samce. Obitelji se goste po kućama, prijatelji posjećuju, a parovi vole i svađaju u premalenim stanovima. Ljudi poput mene mogu se svađati jedino sami sa sobom. Dok sam promrzao šetao betonskim dijelom nasipa, razmišljao sam o smislu života i postojanja općenito. Znao sam oduvijek da mora postojati neka dublja svrha, nešto čemu se čovjek može nadati i tome stremiti. Možda na jednoj općenitoj razini i postoji smisao, običnom čovjeku nedohvatljiv. Ali, pitao sam se, kako ono univerzalno može imati smisao, ako ga pojedinac nema duboko u sebi…
Ponovno sam svrnuo pogled na potok. I on mi se, baš poput mene, učinio usamljenim, gotovo pa napuštenim… Njegovim koritom povremeno poteče voda, pa možda u tome on osjeća svoju svrhu. A kada ljeti vode nema, narodski kažemo da je potok presušio.
Katkad mi se čini da sam i ja sam presušio. Nešto mi nedostaje. Hladno mi je – ne samo izvana, fizički, jer me je odijevena u slabašan jesenski kaput propuhao siječanjski vjetar – zima se nastanila u mojoj nutrini. I na trenutak bih volio, iako sam oduvijek bio nesretan u ljubavi, da netko tu moju zapuštenu unutrašnjost zagrli.
Samoća je moja stalna pratiteljica. Gotovo da smo sklopili prijateljski odnos, a ako ne to, onda barem pakt. Razlikujem, dakako, samoću od usamljenosti. Samoća mi je bliska, a usamljenost, poput zvijeri, škrguće pred mojim vratima svojim mesa željnim, naoštrenim zubima.
Ne želim se predati, naravno. Ali subotom i nedjeljom popodne još je teže negoli običnim, tjednim danima.
Sjetio sam se Tare, crnokose unuke gospođe Broz. Volio bih samo prošetati s njom i popiti čaj na Trešnjevačkom placu, ne bih tražio ništa više. Zamišljao sam tu lijepu sliku, nas dvoje zajedno ulazimo u jedan od kafića, skidam joj kaput, namještam stolac i razgovaramo o ljepoti života.
Ohrabrila me ta slika, pa sam se, kao niz kratak brodski slaz, spustio nekoliko koraka niže travnatim dijelom korita, bliže vodi. Nekad, kada sam bio mlađi, u svojim dvadesetima, bez problema sam mogao preskočiti potok na njegovu užem dijelu. Danas je, istina, potok malo nabujao, ali ipak bih mogao probati. Da je Tara ovdje, sigurno bi joj se svidjela moja odvažnost. Zamislio sam kako moja crnokosa princeza stoji na šetalištu i bodri me: Hajde, Albi, buš skočil za mene, prosim te?!
Uzeo sam kratak zalet, zamahnuo desnom nogom, već sam se vidio na drugoj strani, a lijeva, moja slabija, ali ipak stajna i odskočna noga proklizala je niz blatom umazani busen i ja sam, koliko sam dug i širok, zapljusnuo u hladni, črnomerečki potok, što izvire kao Veliki potok gore u podsljemenskoj zoni, negdje kod jebenoga Grafičara.
Izišao sam mokrih nogavica i rukava, jer sam se spretno pri padu dočekao na ruke, skinuo kaput i počeo frustrirano trčati niz šetalište prema Remizi, a onda sjeo cvokotavih zubi u prvi tramvaj pa sišao na Trešnjevačkom placu i sav promrzao za nepunih deset minuta stigao u toplinu svojega doma.
Obrisao sam se i presvukao, utoplio se, skuhao litru čaja i procijedio: Jebo me pas ako sam ja normalan. Odlučio sam da subotom popodne više neću napuštati Krapinsku.
Zavalio sam se u svoj dvosjed, odjeven u kućni ogrtač, i otpio desetak gutljaja čaja. Počeo sam se smijati kao lud, pomislivši da se ovakva glupost može samo meni dogoditi, a onda sam utihnuo. Uto je mačak skočio na moj trbuh: zagrlio sam ga pa stao dugo i iscrpljeno ridati, a moj se plač činio poput ispovijedi. Mrle je, grijući mi trbuh, zadovoljno preo, kao da mi je šaputao: Dobro je, ti jesi mamlaz, ali si moj mamlaz. Pojiš me i daješ mi jesti. Brineš se o meni… I ako nitko drugi, ja te volim. Nakon toga sam usnuo.
10.
Tara je izgledala krasno u tom prvom sunčanom – ali i dalje hladnom i vjetrovitom – danu nakon gotovo dva mjeseca. Učinila mi se tužnom dok smo koračali Selskom pa se autobusom uputili prema Mažurancu. Lutali smo malenim uličicama između Zelenoga vala i Mihanovićeve bez cilja i razgovarali o životu.
„Je li istina ono kaj ste rekli u sobi moje bake, Alberte, da ste jako usamljeni…?“
„Iskreno, jest…“, posramio sam se na trenutak. „Mnogi ljudi su usamljeni, samci, bilo žene, bilo muškarci, neki ljudi su usamljeni čak i kada su u paru…“
„Istina je“, rekla je tugaljivo Tara, čije lice me je sada, u trenutku kada se počela nazirati plavičasta boja noćnoga neba, podsjetilo na lice glumice Jennifer Connelly, naravno, dok je bila mlađa. „Ja sam isto tako usamljena. Povremeno budem s muškarcima, ali oni su tak detinjasti, sam ih zanima seks, mislim na ovu moju generaciju, a ja…“, zastala je suznih očiju.
„Razumijem vas, Tara. Ali, mladi ste, doći će u vaš život čovjek koji će biti drukčiji i s kojim ćete moći razgovarati, družiti se… Vidjet ćete…“, i dalje sam zakretao glavu u stranu, da se ne osjeti moj sumporni zadah iako sam još na autobusnoj stanici strpao dvije žvakaće gume u usta.
„Da, nadam se da je tak…“, procijedila je djevojka popravljajući svoju dugu crnu kosu što ju je zamrsio vjetar. „Mene život podseća na onu bombonijeru koja je puna ukusnih čokoladica, ali sa strane postoje tamne bombice punjene nekim neukusnim likerima, koji mi vuku na rakiju ili brendi, ili tak nekaj, a meni to nije fino…“, napravila je slatku grimasu punu gađenja i nastavila, „pa prvo pojedem one fine komade, lepše oblikovane, a za kraj ostavim one meni nejestive koji se onda razvlače danima.“
Nasmijao sam se, jer mi je zamišljena slika bila poznata. Dok mi je Tara objašnjavala svoje viđenje života na principu jedne obične bombonijere, zagledao sam se u njezine lijepe, zelene oči i osjećao kao da lebdim dalekim, smaragdnim svemirom pri čemu magične šarenice predstavljaju prvi čin stvaranja ili Veliki prasak u kojem se pojavljuju svjetlucave zvijezde, a crne zjenice tajnu postojanja koja nikada neće biti u potpunosti odgonetnuta.
Stajali smo na platou, ispred spomenika kralju Tomislavu, ona okrenuta leđima glavnoj zgradi Željezničkog kolodvora, a ja pogleda uprta u neonski natpis na pročelju drugoga kata, koji se pojavio nedavno. Tara Broz mi se u mraku, glave djelomično obasjane neonskim svjetlom, učinila najljepšom ženom na svijetu i imao sam neodoljivu želju poljubiti je, ali sam se, naravno, suzdržao.
„Imam nekad osećaj da sam ja u svojem životu, bez obzira na to koliko bila mlada, dosad pojela sve one fajn čokoladice iz bombonijere, a da su mi preostale samo ove gorke ili kisele… Kužite me, gospon Šnajder, ne?“
„Svakako, Tara, razumijem…“ Pokušavao sam se vratiti iz dubine svemira u kojoj sam se nalazio na ovu malu plavetnu točku, osjećao sam da me Zemlja zove natrag, Bowiejev glas mi je šaputao na uho… Ground Control to Major Tom… Ground Control to Major Tom… dok je meni na pameti bio samo scenarij u kojem ja – bez obzira na zaostali okus luka u svojim ustima, preveliku razliku u godinama između mene i Tare i činjenicu da je ona predivna djevojka s razgranatim društvenim životom, a da sam ja običan proćelavi introvert koji je nedavno navršio pedeset godina – ljubim njezino predivno lice.
„Gospon Šnajder? Alberte?“ ponovila je djevojka osjećajući moju odsutnost.
Gledao sam u njezine zvjezdane oči bez ikakve želje da se vratim iz dubina tek nastala svemira, iz praprostora Šoljanove iskonske magme. Taktovi moje omiljene pjesme Davida Bowieja „Space Oddity“ i dalje su mi prolazili glavom… This is Major Tom to Ground Control / I'm stepping through the door / And I'm floating in a most peculiar way / And the stars look very different today…
„Prekasno je za odustajanje“, prošaptao sam napokon, a ona se nasmijala.
„To je tak lepo“, rekla je sneno.
Poljubila me je u desni obraz i otrčala na tramvaj broj šest koji je vozio za Novi Zagreb. S vrata mi je viknula: „Hvala Vam, Alberte, moramo ovo jenput ponoviti!“
Lebdio sam iznad platoa, u mraku, okrenut prema svjetlećim slovima što su se kočoperila na fasadi žute zgrade izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske.
„Izgradi vlastitu kolibu i pišaj s trijema kad god ti se sprdne“, prošaptao sam. To nije moje, negdje sam nedavno pročitao ovu rečenicu, nisam se mogao sjetiti gdje i svidjelo mi se, pa se, očito urezalo u moje pamćenje. Gotovo da ništa večeras nije bilo moje, vlastito. Ali, nije me bilo briga. Po čemu bih ja uopće trebao i biti izvorno, autentično biće, pitao sam se. Mnogi su usamljeni, tužni, bolni, baš poput mene. S druge strane, istina je, nisu baš svi ljudi upali u potok u svojoj pedesetoj godini ili postali domari-ložači ili se zaljubili u najljepšu rokericu u svemiru po imenu Tara Broz… Dobro, po nečemu sam ipak originalan. Ali, večeras sam bio nemušt i malo što izrečeno ili zamišljeno bilo je izvorno moje. Da, da, prvo Bowie, onda Edward Abbey – sjetio sam se tko je bio autor rečenice o pišanju s trijema – a vrhunac je bila posljednja misao koju sam izgovorio trenutak prije negoli će Irisina unuka nestati u noći.
Nasmijao sam se u sebi, šutnuo kamenčić što mi se našao na putu i, osjećajući plamen ljubavi u svojoj nutrini, pravio se da neonski napis na žutoj zgradi više ne postoji. Svjetla neona još su me dugo pratila u noć, tvoreći rečenicu napisanu velikim tiskanim slovima: PREKASNO JE ZA ODUSTAJANJE.
Kristijan Vujičić - Nietzsche s Trešnjevke (Fraktura d.o.o.)
35.
Probe su i dalje napredovale odlično, a rad na trećem činu išao je prema svojem vrhuncu. Uz skladbe koje mi je, sam od sebe, obećao isporučiti Damjan iz Ptičica za kućice, cijela priča bit će u potpunosti zaokružena. Glumci su postale istinske zvijezde Doma za starije osobe “Vesela starost”, a glas o radu na predstavi proširio se i izvan kruga naše ustanove. Jutros, dok sam kupovao gablec u dućanu, starija plavokosa prodavačica, koja nikada nije sa mnom prozborila ni riječ, zazvala me po imenu i rekla da će dovesti svoju majku na predstavu.
Dakle, sve je teklo dosta glatko do današnjeg jutra, kada se na probi nije pojavila Ljubica Mitrović, bivša 85-godišnja balerina, koja je, navodno, uganula nogu. Nekako sam sumnjao u istinitost priče o nezgodi, pa sam se, nakon što sam u dućanu kupio bombonijeru s bajaderama, zaputio u njezinu sobu 115 na prvome katu. Obradovala mi se iskreno – godila joj je moja dodatna pažnja – pa mi je odmah čim sam ušao pokazala svoju desnu nogu i zavoj, dosta nestručno zamotan, na zglobu. Sjela je na rub kreveta, popravljajući šiške svoje kratke kose obojene u crno, dok sam joj, uz poklon zamotan u bijeli papir, dao kušlec u lijevi obraz, što ju je jako razveselilo.
Zavalio sam se u naslonjač stolca u sredini sobe, gdje sam i obično volio zasjesti – kad bih čitao stanarima doma – pa izvadio Ujevićevu knjižicu izabranih pjesama koju sam zatakao za opasač i počeo čitati meni omiljenu pjesmu “Pobratimstvo lica u svemiru”.
Nakon što sam izgovorio posljednji stih, trudeći se čitati prilično izražajno, Ljubica je snena pogleda, odmatajući bajaderu, započela svoju priču: “Moj otac je jako volio Ujevića. Sjećam se vrlo dobro, kad sam bila mala, imala sam pet ili šest godina, bilo je ljeto 1942. ili 1943. godine, živjeli smo u Radićevoj i papa nas je odlučio povesti na ladanje, u našu seosku kućicu na Bukovcu, gdje su me ptičice budile ranom zorom svojim pjevom. Moj je otac bio industrijalac, bili smo, kako se to kaže, imućni, i povezao je svojim automobilom marke Mercedes majku Štefu, moje sestre Ružu i Ivančicu i mene – svim trima nam je dao ime po cvijeću – gore na brdo u ljetnikovac u blizini Bukovačke ceste. Bio je rat, ali mi, iskreno, nismo osjetili puno od njegovih strahota…”, zastala je odmatajući drugu čokoladicu iz smeđeg papirića pa nastavila nakon što je odgrizla komadić. “Tata nam je navečer čitao Ujevićevu poeziju. Šuškao je pri čitanju, pomalo, ustvari jako malo, šarmantno, dok je izgovarao glas S, baš kao vi, domar Šnajder. A najviše je volio čitati ovu pjesmu koju ste upravo pročitali… tako, izražajno, nekako umjetnički… poput vas. Sjećam se i morskoplave naslovnice knjige, te zbirke na kojoj je uz ime autora velikim tiskanim slovima pisalo: OJAĐENO ZVONO. Na dnu je stajalo ime izdavača – Matica hrvatska – kako mi je otac objasnio nakon što sam ga upitala što taj naziv znači… Vidite, sjećam se svakog, i najmanjeg detalja… izvrsno.”
Utonuo sam u sumrak ladanjske kuće na Bukovcu, u kojoj nisam nikada bio, ali postao sam svjestan zašto je Ljubica Mitrović, rođena Konrad, bila tako sugestivna glumica. Njezino izražavanje bilo je besprijekorno, govorila je poput zagrebačkih radijskih i televizijskih spikerica iz prošloga stoljeća – primjerice Vesne Spinčić Prelog, kojoj je na fotografijama što su bile ovješene na zidu, u svojoj mladosti i sličila – prenoseći me u vremenski daleke interijere i događaje koji ili više ne postoje ili se nikada neće moći ponoviti.
Osmjehnuli smo se jedno drugome.
“Papa nije nikome učinio ništa nažao, ali je nakon rata završio u zatvoru, tvornica… ciglana na Ciglenici mu je oduzeta, a on je uskoro i umro…”, nastavila je svoju priču sjetnim gotovo, tugaljivim glasom, a onda rezignirano zaključila: “Moja majka nije nikada oprostila novoj vlasti njegovu smrt u ćeliji, a kad sam se poslije udala za partizanskog borca Boška Mitrovića, dosta starijeg muškarca od mene, više nije sa mnom progovorila ni riječ do svojeg… odlaska… na drugi svijet…”
Šutjeli smo neko vrijeme. Zaklopio sam Ujevićevu knjigu pjesama i gledao pred sebe ruku položenih na koljena. Ljubica me je ponudila bajaderom. Nakon što sam prožvakao ukusnu čokoladicu s okusom badema i lješnjaka, upitao sam:
“Zašto danas niste došli na probu, gospođo Mitrović? Nedostajali ste nam!”
“Da, baš sam svima nedostajala… Mogu misliti!? Zbog uganuća…”, odgovorila je pokazujući svoj zavoj na nozi.
“Ljubice, vi ste moja omiljena glumica u predstavi”, započeo sam svoj monolog koji je trebao, ponadao sam se, biti nadahnut poput onoga govora mojeg mentora Duška Glumca, na prvoj održanoj probi. “Nisam vam bez razloga dao ulogu Cosime Wagner. Ona je rođena točno stotinu godinu prije vas, 1837., i bila je, pazite ovo, kći velikoga skladatelja Franza Liszta i francuske književnice, grofice Marie d'Agoult pa je stoga odrasla u Parizu…”
“A, da… Nisam to znala! Jako volim Liszta…”, zainteresirala se gospođa Mitrović za moju priču.
“Obrazovala se, dakle, u Parizu, a s 18 godina udala za dirigenta i velikog obožavatelja Richarda Wagnera, Hansa von Bülowa. Ali, ovaj brak u kojem je dobila dvije kćeri, nije uspio, jer je Cosima, naime, već dugo prije razvoda bila zaljubljena upravo u Richarda Wagnera koji je i sam tada još bio u braku. Prvo su tajno održavali svoju vezu, a potom se rastali od svojih tadašnjih bračnih partnera pa se oženili i živjeli na visokoj nozi. Sudjelovala je u Wagnerovu radu, posebice u izgradnji kazališta i organizaciji Svečanih igara u Bayreuthu, a onda je u njihov život ušetao, kao što znate iz mojega komada, i sam Friedrich Nietzsche, koji se u prekrasnu Cosimu nesretno zaljubio… Ona je obojici muškaraca – i ne samo njima – bila umjetničko-filozofska muza… velika inspiracija…”, rekao sam pa zastao, uhvatio zraka i, napokon, poentirao: “Upravo zato sam tu važnu rolu dao vama! Vi predstavljate, još više, utjelovljujete – svojim životom i djelom – u ulozi ove grandiozne žene, istodobno umjetnicu i muzu.”
“Hvala vam, domar Šnajder. Hm… Možda to predstavljam vama, ali ne svima… Naime, Duško me ne gleda tako… Njemu se više sviđa ona nakinđurena ženturača bujnih grudi, tamne puti i prenašminkanih usana… Boflica…”, olakšala je napokon svoju dušu moja Cosima, pogleda zalijepljena za pod.
Dakle, u tom grmu leži zec, pomislio sam, baš kao što sam i sumnjao. Nije tu riječ o tjelesnom uganuću zgloba, nego samo o nekom obliku duševne boli zbog neuzvraćene zaljubljenosti. Ljubavni trokut na djelu, kao što je svojedobno zamijetio i Glumac. Život uistinu imitira umjetnost…
“Ispričavam se draga i poštovana Ljubice, ali moram vam proturječiti. Duško u tom pogledu ne gaji nikakve posebne simpatije prema Sophi…”, zaustavio sam se na vrijeme, jer sam Ivanu Bofl skoro nazvao nadimkom kojim je zovem isključivo za sebe, pa sam se, pročistivši grlo, na brzinu ispravio: “gospođi Bofl, nego prema liku psihoanalitičarke Lou Andreas-Salomé. Ona je…”
“Da, Boflica glumi tu rolu… jer je mlađa i ljepša… Je li tomu tako, domar Šnajder?” propitkivala me pomalo ljubomorno nekadašnja balerina.
“Zapravo ne, tako sam podijelio uloge. Ali, za Nietzscheov je život i stvaralaštvo, susret i neproživljena ljubav s njegovom istinskom muzom… Cosimom… od veće važnosti”, izvlačio sam se iz neugodne situacije opstruirajući pomalo istinu. “Osim toga, Duško Glumac je velik profesionalac i on mi je jednom prilikom rekao da mu se vi i te kako sviđate kao žena, umjetnica i bivša balerina, ali da sada misli samo na predstavu. Razumijete?”
“Tako vam je rekao?” upitala je starica čeznutljivo.
“S vama uvijek ima o čemu popričati…”
“Pa da, neće valjda s ovom prpošnom tamnokosom barbikom iz Name…”, zaustila je gospođa Ljubica pomalo zajedljivo pa se povukla. “Da, razumijem. Duško je, baš poput mene, pravi profesionalac. Ivana Bofl nije nikada nastupala u Ladu, kao što se priča po kuloarima, a vjerojatno je ona sama i plasirala tu neistinu, nego je samo išla na njihove predstave. Ja sam, s druge strane, bila balerina u zagrebačkom HNK-u, a Glumac je nastupao na Broadwayu…”
“Tako je. Točnije na Off-Off… Broadwayu”, prekinuo sam je pa nastavio. “U pravu ste, Ljubice, uzmite, molim vas, još koju bajaderu. Ali važno je da pritom Duško, ili bilo tko drugi u ovome domu, ne dozna za ovaj naš razgovor… Neka to bude naša…”
“Tajna!” rekla je spremno uglas sa mnom gospođa Mitrović.
Ustao sam, prišao joj, dao joj kušlec u drugi obraz i rekao: “Još ste uvijek lijepi, Ljubice. Vi sjajite!”. Zacrvenjela se u licu i zatreptala svojim smeđim okicama poput djevojčice. “Vi ste pravo oličenje Cosime. Ona je živjela gotovo stotinu godina… A što ćemo s nogom?” upitao sam.
“Balerine ne trebaju zavoje na tijelu jer mi svoje rane i ozlijede nosimo u duši”, procvrkutala je starica veselo, skidajući zavoj sa zgloba, pa skočila na noge lagane poput kakve šarene ptice pjevice, što ju je svojim razdraganim pjevom u djetinjstvu pozdravljala svakoga ljetnoga jutra, dok je na stari Zagreb gledala s Bukovca. “Vidimo se sutra na probi!” ciknula je radosno dok me je ispraćala iz sobe.
ilustracije: https://fraktura.hr/